Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1190/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv I. tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB: 39901919995, Zagreb, Mihanovićeva 12, II. tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., OIB: 80572192786, Zagreb, Strojarska cesta 11 i III. tuženika HŽ CARGO d.o.o., OIB: 08720210702, Zagreb, Heinzelova 51, zastupanog po punomoćniku Dinku Rebroviću, odvjetniku iz Zagreba, II. Barilovićka 7, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3953/2020-32 od 19. veljače 2026. godine, dana 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3953/2020-32 od 19. veljače 2026. godine u pobijanim točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor III. tuženika o nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

1.2. Pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 8.815,01 eura sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teku od dospjelosti pa do isplate (točka I. izreke), odbijen je zahtjev II. tuženika za naknadom parničnog troška (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi III. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura (točka III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj, pobija točku I. i III. izreke zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži ovu žalbu te da preinači prvostupanjsku presudu u korist tužitelja, podredno, da je ukine i vrati na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom.

3. III. tuženik je odgovorio na žalbu. U odgovoru navodi da je žalba tuženika u cijelosti neosnovana te predlaže da sud odbije žalbu tužitelja te u cijelosti potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tužitelj jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 8.815,01 eura, koji iznos predstavlja novčane iznose koje je tužitelj, kao osiguravatelj, isplatio svojoj osiguranici na ime invalidskih mirovina za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. svibnja 2020., nakon što je osiguranica stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila 13. travnja 1987. godine kao putnica u autobusu, u sudaru autobusa i vlaka.

7. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je osiguranica tužitelja ND stradala kao putnik u autobusu u prometnoj nesreći koja se dogodila 13. travnja 1987., kada je došlo do sudara autobusa u vlasništvu RO Zagrebački transporti i vlaka,

- da je za nastanak prometne nesreće vozač autobusa ĆD pravomoćno oglašen krivim i kažnjen presudom Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K -280/87 od 29. rujna 1987.,

- da je pravni slijednik vlasnika autobusa RO Zagrebački transporti bio Croatiatrans Zlatar,

- da tuženici nisu pravni sljednici Croatiatrans Zlatar, već je njihov pravni prednik HŽ – Hrvatske željeznice (dalje: HŽ) zaključio ugovor kojim bi stekao dio dionica Croatiatrans Zlatar,

- da u provedenom postupku nije dokazano da bi vlakovođa svojim postupanjem pridonio nastanku predmetne prometne nesreće.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da ne postoji odgovornost tuženika za štetu zbog koje tužitelj potražuje naknadu.

9. S navedenim utvrđenjima i iznesenim pravnim zaključcima suda prvog stupnja suglasan je i ovaj drugostupanjski sud.

10. Prije svega, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se na predmetni štetni događaj, koji se dogodio 13. travnja 1987. godine, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78., 39/85., 46/85. i 57/89.; dalje: ZOO/91), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete.

11. Nadalje, tužitelj svoju tvrdnju o odgovornosti tuženika prvenstveno temelji na postojanju solidarne odgovornosti sudionika predmetne prometne nesreće. Naime, ZOO/91 nije sadržavao izričitu definiciju motornog vozila kakvu sadržava kasniji Zakon o obveznim odnosima. Vlak, kao i druga vozila koja se kreću po tračnicama, nije obuhvaćen pojmom motornog vozila u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO/91., a željeznički promet pritom predstavlja zasebnu cjelinu čija je organizacija i sigurnost uređena posebnim propisima. Takva pravna shvaćanja prihvatio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-1206/06-2 od 21. veljače 2007. i Rev-x 974/2016-2 od 9. lipnja 2020., kao i u odluci poslovni broj Rev-559/2022-2 od 14. lipnja 2022.

12.1. Stoga eventualna odgovornost sudionika štetnog događaja može proizlaziti iz općih pravila o odgovornosti za štetu od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, sadržanih u čl. 174. i 177. ZOO/91, u vezi s čl. 206. ZOO/91.

12.2. Odredbom čl. 174. ZOO/91 propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, dok za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Prema čl. 177. st. 1. ZOO/91, imalac se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Prema st. 2. istog članka, imalac se oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

13.1. Nadalje, čl. 206. st. 3. ZOO/91 propisano je da solidarno odgovaraju za uzrokovanu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u uzrokovanoj šteti.

13.2. Međutim, za primjenu navedene odredbe nužno je utvrditi da su radnje, odnosno propusti više osoba predstavljali uzroke nastanka iste štete, odnosno da postoji uzročno-posljedična veza između postupanja svake od tih osoba i nastale štete , a u konkretnom slučaju takav doprinos tuženika nije dokazan.

14.1. Naprotiv, iz pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K - 280/87 od 29. rujna 1987. godine proizlazi da je temeljni uzrok prometne nesreće bilo nepropisno postupanje vozača autobusa. Utvrđeno je da se vozač, približavajući se prijelazu ceste preko željezničke pruge, nije pridržavao prometnih znakova „Andrijin križ“ i „STOP“, da brzinu kretanja nije prilagodio na način da može zaustaviti autobus prije ulaska na pružni prijelaz, niti se sam uvjerio u mogućnost sigurnog prelaska pruge, već je tu provjeru pokušao izvršiti preko putnika.

14.2. Također je utvrđeno da je kočenje započeo tek približno 1,6 sekundi prije naleta vlaka, odnosno tek nakon što je netko od putnika upozorio na nailazak vlaka.

15.1 Navedeno jasno ukazuje na uzrok nastanka prometne nesreće. Tužitelj, s druge strane, tijekom postupka nije dokazao koju bi konkretnu radnju ili propust zaposlenika, odnosno pravnog prednika tuženika, trebalo smatrati uzrokom ili doprinosom nastanku štete.

15.2. Sudjelovanje u sudaru samo po sebi ne predstavlja osnovu za zaključak o doprinosu nastanku štete. Za takav zaključak bilo bi potrebno utvrditi konkretno postupanje na strani tuženika koje je bilo u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja. Takvo postupanje u ovom postupku nije dokazano.

16.1. Neosnovani su stoga žalbeni navodi tužitelja kojima se, pozivanjem na utvrđenja iz kaznenog postupka, nastoji izvesti zaključak o suodgovornosti tuženika.

16.2. Činjenica da su protiv zaposlenika tuženika koji su upravljali vlakom vođeni prekršajni odnosno disciplinski postupci sama po sebi ne dokazuje da su njihovo postupanje ili propusti bili uzrokom predmetne prometne nesreće. Za građanskopravnu odgovornost odlučno je postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, uključujući uzročnu vezu između konkretne radnje ili propusta i štetne posljedice.

17.1. Isto vrijedi i za žalbene navode o navodnoj alkoholiziranosti zaposlenika koji su upravljali vlakom. Čak i kada bi se ta okolnost prihvatila kao utvrđena, sama po sebi ne bi bila dostatna za zaključak o građanskopravnoj odgovornosti tuženika bez utvrđenja da je takvo stanje konkretno utjecalo na nastanak štetnog događaja.

17.2. Naime, iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da se prometna nesreća odvila kao posljedica niza okolnosti na strani vozača autobusa: neprilagođene brzine pri približavanju pružnom prijelazu, nepoštivanja prometnih znakova „STOP“ i „Andrijin križ“ te činjenice da vozač nije pravodobno poduzeo radnju zaustavljanja autobusa. U postupku, s druge strane, nije dokazano da bi bilo kakvo drugačije postupanje zaposlenika tuženika, s obzirom na navedene okolnosti, moglo spriječiti nastanak nesreće.

18. Prema tome, tužitelj nije dokazao da bi, osim postupanja vozača autobusa, postojala druga radnja ili propust koji bi bio u uzročnoj vezi s nastankom predmetne prometne nesreće. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 206. st. 3. ZOO/91, budući da nije dokazano da bi tuženici, odnosno njihovi zaposlenici, svojim radnjama ili propustima uzrokovali nastalu štetu. Istodobno, ispunjene su pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti iz čl. 177. st. 2. ZOO/91, budući da je šteta nastala radnjom treće osobe koju tuženici, odnosno njihovi zaposlenici, nisu mogli predvidjeti niti su njezine posljedice mogli izbjeći ili otkloniti.

19. Nadalje, sukladno čl. 12. st. 3. ZPP-a, sud je vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda kojom je optuženik proglašen krivim glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja. Međutim, valja razlikovati pravni učinak izreke pravomoćne kaznene presude od činjeničnih utvrđenja sadržanih u njezinu obrazloženju. Stoga građanskopravni sud nije vezan obrazloženjem kaznene presude na način da bi iz činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u tom obrazloženju automatski morao izvesti zaključak o postojanju građanskopravne odgovornosti druge osobe.

20.1. Prema tome, točno je da građanskopravna odgovornost može biti šira od kaznenopravne odgovornosti, ali njezino postojanje u odnosu na konkretnog tuženika mora biti utvrđeno u ovom postupku, prema pravilima građanskog prava. U konkretnom slučaju, tužitelj nije dokazao postojanje činjenica iz kojih bi proizlazila odgovornost tuženika, odnosno njihovih zaposlenika, za nastanak predmetne štete.

20.2. Suprotno navodima tužitelja, u situaciji u kojoj on tvrdi da je štetu uzrokovalo više osoba koje su djelovale neovisno jedna od druge, na njemu je teret iznošenja činjenica i predlaganja dokaza iz kojih bi proizlazilo da su i radnje odnosno propusti tuženika predstavljali uzrok nastanka štete. U protivnom bi sama činjenica sudjelovanja u štetnom događaju dovela do odgovornosti osobe bez utvrđenja njezina doprinosa nastanku štete, što nije svrha navedene odredbe.

21.1. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja da odgovornost prednika tuženika proizlazi iz navodno neadekvatno osiguranog pružnog prijelaza.

21.2. Iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da bi stanje ili način osiguranja pružnog prijelaza predstavljali uzrok nesreće. Naprotiv, prijelaz je bio označen prometnim znakovima „STOP“ i „Andrijin križ“, a sama tvrdnja da je mogao biti dodatno osiguran ne predstavlja dokaz da je izostanak dodatnih mjera sigurnosti bio u uzročnoj vezi s nastankom predmetne štete, niti da bi njihovo poduzimanje u konkretnom slučaju dovelo do drugačijeg ishoda.

22.1. Nadalje, neosnovano se tužitelj poziva i na Ugovor o pretvorbi dionica broj 450/92, koji su zaključili Croatiatrans Zlatar i pravni prednik tuženika HŽ – Hrvatske željeznice, kao na osnovu solidarne odgovornosti tuženika.

22.2. Navedenim ugovorom utvrđeno je postojanje potraživanja HŽ-a prema Croatiatrans Zlatar s osnove regresnih prava koja su proizlazila iz predmetne prometne nesreće i ranije donesenih sudskih odluka, na temelju čega bi HŽ provedbom pretvorbe stekao 15.000 dionica Croatiatrans Zlatar, odnosno postao dioničarom pretvorenog društva.

22.3. U tom smislu bez odlučnog je utjecaja i Izvješće o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća Croatiatrans Zlatar, iz kojeg proizlazi da navedeno poduzeće u poslovnim knjigama nije evidentiralo dugoročna rezerviranja za obveze po osnovi predmetne štete te da je, prema ranije donesenim sudskim odlukama, štetu isplaćivao pravni prednik tuženika, za kojeg je prema odredbama ZOO-a postojala solidarna odgovornost s Poduzećem.

22.4. Okolnost da je u ranijoj sudskoj praksi ili u okviru ranijih postupaka postojao zaključak o solidarnoj odgovornosti pravnog prednika tuženika ne veže ovaj sud. Naime, takvo je pravno shvaćanje naknadno preispitano i izmijenjeno u novijoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, među ostalim u odlukama na koje je ovaj sud već ukazao.

23.1. Slijedom svega navedenog, tužitelj nije dokazao postojanje pravne osnove po kojoj bi tuženici bili solidarno odgovorni za štetu nastalu u predmetnom štetnom događaju.

23.2. Solidarna odgovornost ne proizlazi iz čl. 206. st. 3. ZOO/91 jer nije dokazano da bi tuženici, odnosno njihovi zaposlenici, svojim radnjama ili propustima pridonijeli nastanku štete. Konačno, solidarna odgovornost ne proizlazi ni iz Ugovora o pretvorbi dionica broj 450/92 niti iz okolnosti utvrđenih Izvješćem o obav ljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije.

23.3. Pri tome je odlučno da se odgovornost za štetu ne može temeljiti isključivo na činjenici da je vlak sudjelovao u sudaru s autobusom. Za postojanje odgovornosti tuženika bilo je potrebno utvrditi konkretnu radnju ili propust na njihovoj strani te uzročno-posljedičnu vezu između takvog postupanja i nastanka štete. Takve činjenice tužitelj nije dokazao.

23.4. Naprotiv, pravomoćnom odlukom utvrđeno je da je za prometnu nesreću kazneno odgovoran vozač autobusa, a u odnosu na tuženike nije utvrđena niti dokazana nijedna okolnost koja bi predstavljala uzrok predmetne prometne nesreće.

24. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

25. U odnosu na troškove postupka, budući da ovaj sud, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP- a, ne ispituje po službenoj dužnosti pravilnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o svakom pojedinom priznatom trošku, a tužitelj u žalbi nije konkretno naznačio koje troškove osporava, nisu ostvarene pretpostavke za preispitivanje pravilnosti odluke o troškovima postupka. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a te naložio tužitelju naknaditi III. tuženiku troškove parničnog postupka.

26. Slijedom svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti oni na koje tužitelj ukazuje u žalbi, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Stoga je, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić