REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-436/2026-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Vlašić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5644/2024-2 od 18. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-21/2024-18 od 28. listopada 2024., na sjednici održanoj 8. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5644/2024- 2 od 18. ožujka 2025 i presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn -21/2024-18 od 28. listopada 2024. izuzev u dijelu pod točkom I. izreke i predmet se vraća u tom dijelu istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini od 4.387,41 eura zajedno sa zateznim kamatama s tijekom od 19. veljače 2021. do isplate (t. I.), te je odbijen dio zahtjeva tužitelja za iznos od 58.555,05 eura zajedno sa zateznom kamatom od 19. veljače 2021. pa do isplate, kao neosnovan (t. II.), i odlučeno je da svaka strana snosi svoj troškove (pravilno: t. III.).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-5121/2025-2 od 17. prosinca 2025. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:
"Da li je za utvrđenje odgovornosti Republike Hrvatske za naknadu štete zbog neosnovanog uhićenja nastalu povredom prava osobnosti osobe koja je neosnovano bila lišena slobode, pravno odlučno gdje se šteta fizički manifestirala ili je pravno odlučno što je temelj i uzrok nastanka štete? Drugim riječima, odgovara li Republika Hrvatska za pravne posljedice izdavanja međunarodnih tjeralica temeljem kojih se uhićuju osobe protiv kojih je određen ekstradicijski pritvor u bilo kojoj stranoj zemlji, nakon čega su te osobe kasnije izručene u RH pa potom oslobođene nakon provedenog kaznenog postupka?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je protiv navedene drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., - dalje: ZPP) radi pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, predlažući da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu, uz naknadu troškova u povodu revizije.
5. U odgovoru na reviziju tuženik se istoj protivi, predlaže je odbiti kao neosnovnu. Zahtijeva troškove tog odgovora.
6. Revizija je osnovana.
7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja na naknadu štete temeljen na tvrdnjama da je bio u pritvoru, izdržavanju kazne te ekstradicijskom pritvoru u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske (dalje: Velikoj Britaniji), sveukupno 1248 dana, a u konačnosti je pravomoćno oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo za kojeg ga se je teretilo.
8.2. Prvostupanjski sud ocijenio je osnovanim dio zahtjeva tužitelja, s obzirom na to da je u konačnici oslobođen optužbe, i to za onu štetu koju je pretrpio zbog neosnovanog lišenja slobode prilikom izdržavanja kazne zatvora (3 dana) te pritvora za vrijeme lišenja slobode u Republici Hrvatskoj (ukupno 84 dana). No, u odnosu na tvrdnje tužitelja da je on proveo 1161 dan u ekstradicijskom pritvoru ocijenio je da nema odgovornosti Republike Hrvatske. To jer da je duljinu ekstradicijskog pritvora prouzrokovao sam tužitelj ulaganjem pravnih lijekova na postupak ekstradicije, odlagao svoje izručenje i tim produljivao trajanje ekstradicijskog pritvora. Zatim, da ekstradicijski pritvor ima svrhu osiguranja prisutnosti okrivljenika dok se ne utvrdi postoje li zatvorske pretpostavke za njegovo izručenje, sukladno odredbama zakona strane države i međunarodnih konvencija. Pored toga, da je tužitelj u postupku ekstradicije isticao da je u Veliku Britaniju došao kao izbjeglica, upravo zbog izbjegavanja izvršenja kaznene presude u Republici Hrvatskoj.
8.3. Drugostupanjski sud polazeći od pravnog pristupa da je ekstradicijski pritvor pravni institut koji se odnosi na pritvor osobe koja se iz druge države traži radi kaznenog progona ili izvršenja kazne, a koji se temelji na međunarodnim pravnim obvezama i zakonodavstvu države u kojoj se osoba nalazi, te da ekstradicijski pritvor traje ovisno o vremenu koje je potrebno nadležnom tijelu strane države da donese rješenje o izručenju, te polazeći od utvrđenja da tužitelj bio u ekstradicijskom pritvoru od strane nadležnog tijela u Velikoj Britaniji na temelju međunarodne tjeralice izdane protiv tužitelja od strane Republike Hrvatske, a radi izvršenja kazne zatvora na koju je bio osuđen pravomoćnom sudskom odlukom Županijskog suda u Sisku poslovni broj K-38/93 od 17. studenog 1993., radi počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, taj sud zaključuje da nema pretpostavki za odgovornost za štetu Republike Hrvatske zbog dužine trajanja takvog postupka.
9. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pogrešno. Utvrđenje u postupku koji je prethodio ovoj reviziji je da je tužitelj u konačnosti pravomoćno oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo za kojeg ga se je teretilo.
9.1. U odluci ovog suda Rev-2664/2014 od 3. srpnja 2019. je rečeno: „No, na primjenu odredbe čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP ne utječu ni razlozi zbog kojih je pritvor određen ni to je li određivanje pritvora bilo zakonito. U primjeni navedene zakonske odredbe bitan je samo ishod postupka, odnosno, u konkretnom slučaju, činjenica da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe, kao što to osnovano ukazuje tužitelj u reviziji. Takvo je shvaćanje izraženo i u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1839/2006 od 7. svibnja 2009.“
9.2. U tom smislu bi postojala odgovornost Republike Hrvatske, te je to i odgovor na postavljeno pitanje.
10. Međutim, pobijana odluka nema razloga o odlučnim činjenicama, a koje ističe i tuženica u postupku i u odgovoru na reviziju, a to je da je tužitelj izbjegao u Veliku Britaniju upravo zbog izbjegavanja izvršenja kaznene presude, čime da je sam prouzročio određivanje ekstradicijskog pritvora. To jer da tužitelj nije bio izbjegao u Veliku Britaniju, već da je kao svaki drugi odgovaran građanima ostao u Republici Hrvatskoj, istom da se ne bi sudilo u odsutnosti i da bi puno brže bila utvrđena (ne)osnovanost optužbi, a za neosnovano lišenje slobode u Republici Hrvatskoj dobio bi odgovarajuću naknadu. Sve to pozivom na čl. 5. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10. i 85/10. – pročišćeni tekst, - dalje: Ustav) prema kojem se je svatko dužan držati Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. Upravo da je tužitelj kršio ustavna načela i izigravao pravosudni sustav Republike Hrvatske te se tuženica u tom smislu poziva i na odredbu čl. 480 st. 3. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) kojom je propisano da naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzročila uhićenje.
10.1. U tom smislu je i u ovosudnoj odluci Rev-1275/2021-2 od 8. ožujka 2023. rečeno:
„Prema ocjeni ovog suda u primjeni odredbe čl. 480. st. 1. ZKP -a odštetna odgovornost tužene zbog činjenice pritvaranja ovisi o razlozima zbog kojih je pritvor određen. Dakle, u situaciji kada je pritvor odrađen stoga što je tužitelj sam svojim ponašanjem i izbjegavanjem glavne rasprave ali i objektivnim okolnostima koje je sud ocijenio kao odlučne da postoji realna i izravna opasnost da će tužitelj ako ostane na slobodi biti nedostupan tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske prema ocjeni ovog suda pravilno je zaključeno da je tužitelj nedopuštenim postupcima prouzročio uhićenje i pritvaranje te da mu stoga ne pripada pravo na naknadu štete (tako i Rev - 144/11 od 7. svibnja 2014.) te time pravo na naknadu štete nije apsolutno i to pravo treba vezati uz razloge pritvaranja koji su utvrđeni pravomoćnim rješenjem kaznenog suda koje parnični sud nije ovlašten preispitivati. Time je odgovoreno na prva dva pitanja zbog kojih je revizija dopuštena, čime ovaj sud odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-2664/14 od 3. srpnja 2019. i priklanja se pravnom shvaćanju izraženom u ovosudnoj odluci poslovni broj Rev-144/11 od 7. svibnja 2014.“
11. Pored toga, a s obzirom na činjeničnu tvrdnju tužitelja u tužbi da je u ekstradicijskom pritvoru proveo 1161 dan (od 13. lipnja 2006. do 18. kolovoza 2009.), ističe se da sama činjenica da je on 19. kolovoza 2009. izručen Republici Hrvatskoj ne potvrđuje točnost tvrdnje da je on cijelo to vrijeme bio lišen slobode i boravio u ekstradicijskom pritvoru, jer je moguće da su bile primijenjene i druge mjere osiguranja prisutnosti i nadzora (nošenje elektronske ogrlice i sl.). Ta tvrdnja tužitelja osporena je još u odgovoru na tužbu, kao što je istaknut i prigovor zastare, te prigovor da je tužitelj nedopuštenim postupcima prouzročio uhićenje. Prvostupanjski sud polazi od zaključka da je tužiteljev odlazak u Veliku Britaniju upravo u saznanju za osuđujuću presudu, s obzirom na njegovu izjavu britanskim vlastima o razlozima izbjeglištva u Velikoj Britaniji. O toj odlučnoj činjenici za primjenu materijalnog prava pobijana odluka nema razloga.
12. Kako nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrdili činjenično stanje dostatno za odluku o tužbenom zahtjevu (pri čemu pobijana odluka nema relevantne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama), na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP nema uvjeta za preinaku pobijane presude, i presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda su ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.
13. O troškovima postupka u povodu revizije odlučeno je na temelju ovlasti iz odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 8. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
