Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2330/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja DŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2961/2025-8 od 27. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2961/2025-8 od 27. listopada 2025. pod točkom I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X. i XI. izreke.
II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2961/2025-8 od 27. listopada 2025. pod točkom XI. izreke u dijelu odluke o troškovima u kojem tužitelju nije dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 727, 68 eura sa zateznim kamatama.
III. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu br. [broj kredita] koji su tužitelj MŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditor zaključili dana 13.11.2008. godine, a koja glasi: “ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % (jedno cijelih dvadeset i pet posto) od iznosa kredita“, pa stoga navedena ugovorna odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke među ugovornim stranama.
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju CŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 83,27 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 04.12.2008. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa ko ja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] koji su tužitelj MŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditor zaključili dana 30.11.2009. godine, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod D u visini od 2% od iznosa kredita“, pa stoga navedena ugovorna odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke među ugovornim stranama.
IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju CŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 77,77 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 01.12.2009. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] koji su tužitelj MŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditor zaključili dana 31.05.2010. godine, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod D u visini od 2% od iznosa kredita“, pa stoga navedena ugovorna odredba, ne proizvodi nikakve pravne učinke među ugovornim stranama.
VI. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju CŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 38,62 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 01.06.2010. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VII. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. [broj kredita] koji su tužitelj MŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditor zaključili dana 30.09.2015. godine, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom D“, pa stoga navedena ugovorna odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke među ugovornim stranama.
VIII. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju CŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 6,40 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IX. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. [broj kredita] koji su tužitelj MŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditor zaključili dana 30.04.2018. godine, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom D“, pa stoga navedena ugovorna odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke među ugovornim stranama.
X. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50,
Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju CŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 10,70 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 01.05.2018. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
XI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 227,32 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) predlažući da se preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.
3. Tužitelj se žali protiv prvostupanjske presude u dijelu odluke o troškovima u kojem tužitelju nije dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 727, 68 eura sa zateznim kamatama, predlaže da se u tom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.
4. Žalbe tuženika i tužitelja je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita te zahtjev za isplatu.
6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).
Predmet spora je zahtjev tužitelja
7. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:
- da nije sporno da su sklopljeni:
Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 7.000,00 eura obračunato prema srednjem tečaju za euro tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te da je u čl. 12.3. ugovorena naknada 1,25% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita;
Ugovor o kreditu br. 9014693056 kojim je tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 4.000,00 eura obračunato prema srednjem tečaju za euro tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te da je čl. 1. ugovorena naknada 2 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje se istovremeno s korištenjem kredita;
Ugovor o kreditu br. 9015066013 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 2.000,00 eura obračunato prema srednjem tečaju za euro tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te da je čl. 1. ugovorena naknada 2 % od iznosa kredita, naplaćuje se istovremeno s korištenjem kredita;
Ugovor o brzom gotovinskom kreditu br. 9019746495 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 12.000,00 kn te da je čl. 1. ugovorena jednokratna naknada koja se platila istovremeno s korištenjem kredita,
Ugovor o brzom gotovinskom kreditu br. 9022334131 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 27.000,00 kn te da je čl. 1. ugovorena jednokratna naknada koja se platila istovremeno s korištenjem kredita ,
-da je u odnosu na svojstvo potrošača utvrđeno da su Ugovorima o kreditu odobreni i stavljeni na raspolaganje nenamjenski gotovinski krediti tužitelju kao fizičkoj osobi,
-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit uzeo jer mu je novac bio potreban dijelom radi adaptacije kuće u kojoj stanuje, a dijelom kako bi financijski pomagao roditelje koji su bili u domu, da je već 31 godinu zaposlen u MUP-u pa tako i u vrijeme sklapanja ugovora, da nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo,
-da iz sadržaja odredbe čl. 12.3. Ugovora o namjenskom kreditu br. 9014279328 proizlazi da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita, dok iz čl. 1. ostalih Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena naknada 2 % od iznosa kredita, naplaćuje se istovremeno s korištenjem kredita, odnosno da je ugovorena jednokratna naknada koja se plaća istovremeno s korištenjem kredita označena pod točkom D,
-da je tužitelj u svom iskazu u bitnome naveo da su svi predmetni ugovori tipski ugovori, ponuđeni su mu u banci po principu "uzmi ili ostavi", a njemu je novac bio potreban , pročitao je odredbu o naknadi za obradu kredita, ali nije znao parametre temeljem kojih se ona određuje niti druge detalje, rekli su mu u banci da je takva odredba i da uzme ako mu odgovara, nisu mu objašnjavali na što se ta naknada odnosi, da mu navedena odredba nije bila jasna niti je mogao izračunati koliko bi iznosila ta naknada s obzirom da je ista izražena u postotku,
-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj nije mogao utjecati,
-da prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,
-da je kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP /03 propisana ništetnost,
-da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da se o njima nije moglo pregovarati jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika,
-da je plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,
-da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva,
-da na navedeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) i to od kada je izvršena uplata imajući u vidu da među strankama navedeni datumi nisu sporni,
-da je neosnovan prigovor zastare.
8. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.
9. Pri tome valja navesti da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 13. studenoga 2008., 30. studenoga 2009. i 31. svibnja 2010. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009. ZZP/07), koji je na snazi od 7. kolovoza 2007., a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 30. rujna 2015. i 30. travnja 2018. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 41/2014., 110/2015., 14/2019,, 19/2022., dalje ZZP/14), koji je na snazi od 8. travnja 2014., ali s obzirom da je u odredbama čl. 96., 97., 98. i čl. 102. ZZP/07 i čl. 49., 50. i 55. ZZP/14 propisano identično kao i u odredbama čl. 81., 82., 83. i 87. ZZP/03, pa okolnost da se prvostupanjski sud pozvao na odredbe ZZP/03 nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
10. Iz odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za odobravanje kredita nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
11. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
12. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora", već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive , nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd- 3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).
13. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovorima čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na sporne odredbe, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnih Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazao da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.
14. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje mu idu u korist. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (FM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.
15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 i 53. ZZP/14 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP- a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).
16. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.
17. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.
18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
20. Prema odredbi čl. 98. ZZP/07 i 51. ZZP/14, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
21. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).
22. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremio tuženik i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 99. ZZP/07 i 53. ZZP/14. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.
23. Prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom predmetu radi o „prosječnom potrošaču“, a zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.).
24. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačk im ugovorima o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, pravilno je utvrđeno da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
25. Dakle, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita.
26. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata i to od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbom čl. 1115. ZOO. U konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.). Ukazuje se na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U - III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.
27. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja. Suprotno žalbenim navodima navedeno utvrđenje je u skladu sa stajalištem Suda Europske unije zauzetom u presudi, C-561/21 Banco Santander SA, prema kojem zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13. Stoga se neosnovanim ukazuju žalbeni navodi u kojima tuženik smatra da je prigovor zastare neosnovano odbijen (tako Županijski sud u zagrebu u odluci poslovni broj Gž-2656/2025-2 od 26. kolovoza 2025.).
28. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude. Pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu je s pravnim shvaćanjem iz odluka Vrhovnog suda Republike broj Rev- 673/2023- 2 od 13. veljače 2024., Rev- 1068/2023-2 od 18. ožujka 2025., Revd-1672/2025-2 od 29. travnja 2025., Revd- 2594/2025-2 od 8. srpnja 2025., Revd-3077/2025-2 od 22. srpnja 2025., Revd- 2161/2025-2 od 14. listopada 2025. i smjernica iz odluka Suda Europske unije na koje se poziva tuženik (C-186/16, C-565/21, C-621/17), a koje odluke su bile predmet razmatranja u citiranim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
29. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.
30. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 37. st. 1. ZPP kada je utvrdio vrijednost predmeta spora u visini kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za isplatu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Nadalje, vezano za odlučivanje o prigovoru naznačene vrijednosti predmeta spora Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela 6. lipnja 2022. donio pravno shvaćanje br. Su-IV-33/2022-11., koje glasi "U postupku kojem je, povodom pravodobnog prigovora tuženika, propustio provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora najkasnije na pripremnom ročištu, prvostupanjski sud i nakon toga mora odlučiti i o prigovoru tuženika i odrediti vrijednost predmeta jer propuštanje da se o tome pravodobno odluči (najkasnije na pripremnom ročištu) ne može ići na štetu stranke." Imajući u vidu navedeno suprotni žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima.
31. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuž itelja i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.
32. Budući da tužitelj i tuženik nisu uspjeli sa žalbama odbijen je njihov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 8. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Vesna Žulj
