Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-611/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građanski odjel, protiv tuženice CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Šime Savić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 191 c, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pn -38/2022- 54 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pn-38/2022-54 od 8. siječnja 2025. u točkama I, II i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 32.000.207,53 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te isplatu troškova postupka (točka I izreke) te je naloženo tužiteljici da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 112.562,50 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) dok je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 62.437,50 eura (točka III izreke) kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 120.100,00 eura sa zatraženim zateznim kamatama (točka IV izreke).

2. Presudu u točkama I, II i IV izreke pobija tužiteljica iz svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže da drugostupanjski sud istu preinači u korist tužiteljice odnosno podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženica osporava navode iste te predlaže da sud drugog stupnja žalbu tužiteljice odbije kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kao poslodavca radi naknade štete koju je tuženica, prema činjeničnim tvrdnjama tužiteljice, uzrokovala postupajući kao sudac s krajnjom nepažnjom u vođenju postupka koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem Ovr-426/04 u iznosu od 32.000.207,53 kn odnosno 4.247.157,41 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U žalbenoj fazi među strankama nije sporno da je tužena obavljala dužnost suca Trgovačkog suda u Zagrebu, da je kao sudac vodila ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-426/04, da je državno odvjetništvo Republike Hrvatske u tom postupku, 16. travnja 2004. postavilo zahtjev za odgodu ovrhe do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti koje će to državno odvjetništvo podići protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8771/03 od 10. veljače 2004. koja u tom ovršnom predmetu predstavlja ovršni naslov, da je tom zahtjevu udovoljeno te je (po tuženoj) doneseno rješenje od 16. travnja 2004. kojim se navedena ovrha odgađa, da je nakon donošenja rješenja tužena za to rješenje dala dostavnu naredbu da se navedeno rješenje o odgodi ovrhe dostavi strankama kao i bankama, da ista nije dala dostavnu naredbu da se navedeno rješenje dostavi državnom odvjetništvu, da je Trgovački sud u Zagrebu (po tuženici) donio 5. svibnja 2004., protekom roka od petnaest dana od donošenja rješenja o odgodi ovrhe (odnosno dvadeseti dan od njegovog donošenja), rješenje o nastavku ovrhe s obrazloženjem da državno odvjetništvo nije postupilo u smislu odredbe članka 21. stavak 2. Zakona o državnom odvjetništvu, odnosno da nije podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv ovršne isprave, da je državno odvjetništvo Republike Hrvatske dopisom broj G -DO- 447/04 od 6. svibnja 2004. obavijestilo Trgovački sud u Zagrebu u navedenom ovršnom postupku da je podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8771/03 od 10. veljače 2004., da je u nastavku tog ovršnog postupka došlo do prijenosa novčanih sredstava s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja i to u ukupnom iznosu od 9.642.872,82 kn, da je naknadno Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetništva međutim da navedeni preneseni novčani iznos ovršenik više nije mogao uspješno vratiti u postupku protuovrhe zbog prestanka postojanja ovrhovoditelja i brisanja istog iz sudskog registra kao i da je tužiteljica ovršeniku iz tog postupka isplatila štetu zbog nezakonitog rada njenog tijela i to 9. studenoga 2021. kada je Financijska agencija, na temelju zahtjeva za izravnu naplatu, s računa Državnog proračuna Republike Hrvatske, iznos od ukupno 32.000.207,53 kn, uplatila na račun ovršenika iz tog postupka (trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. – Podružnica Robni terminali).

7. Pošavši od utvrđenja da s obzirom da odredbom čl. 21. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" broj: 51/01 u daljnjem tekstu ZDO), temeljem kojeg je odgođena ovrha u predmetnom ovršnom postupku, nije propisano kome se sve rješenje o odgodi ovrhe treba dostaviti već da se iz nje može zaključiti da bi se rješenje o odgodi ovrhe trebalo osim strankama, dostaviti i nadležnom državnom odvjetništvu da se propust tuženice da navedeno rješenje nije dostavila i državnom odvjetništvu ne može tumačiti kao krajnja nepažnja već isto predstavlja pogrešno tumačenje propisa, da činjenica da je tužena prije donošenja rješenja o nastavku ovrhe telefonom zvala državno odvjetništvo te dobila informaciju da isto nije podnijelo izvanredni pravni lijek protiv presude koja je bila ovršni naslov u predmetnom ovršnom postupku govori u prilog da je ista postupala i povećanom pažnjom, da iz iskaza svih saslušanih svjedoka koji su bili sudionici predmetnog postupka, kojima je sud povjerovao, proizlazi da u postupanju tuženice nisu zamijetili namjerno nepravilno postupanje ili kakvo pogodovanje kojoj od stranaka, pa čak i svjedokinja CHT, koja je zastupala pravnu osobu koja je provedbom ovrhe u ovršnom predmetu poslovni broj Ovr-426/2004 bila oštećena sud prvog stupnja utvrdio je da u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala da bi u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti iz čl. 105. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020) u vezi s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP te zahtjev tužiteljice odbio u cijelosti.

8. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč . 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. i čl. 223. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužiteljica navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na vlastitu ocjenu provedenih dokaza odnosno predmetne pravne situacije od strane žaliteljice. Naime sud prvog stupnja utvrdio je da je tuženica u obnašanju svoje sudačke dužnosti napravila propust kada nije dala dostavnu naredbu da se rješenje od 16. travnja 2004. kojim se navedena ovrha odgađa dostavi i državnom odvjetništvu, a što je posljedično dovelo do pogrešnog računanja rokova u pogledu ostvarenja uvjeta za nastavak ovrhe te donošenja rješenja o nastavku a što je pak uzrokovalo nastanak štete za ovršenika koji se u protuovrsi (nakon ukidanja ovršne isprave – presude Visokog trgovačkog suda) nije mogao naplatiti od nakon toga insolventnog ovrhovoditelja odnosno zbog brisanja istog iz sudskog registra.

10. Dakle u ovoj žalbenoj fazi nije prijeporno da je tužena napravila propust jer je pogrešno protumačila odredbu čl. 21. ZDO te nije odluku o odgodi dostavila državnoj odvjetništvu i rokove iz navedenog članka računala od izvršene dostave strankama a ne od dostave državnom odvjetništvu te nakon toga i posljedično tome donijela nezakonitu i nepravilnu odluku o nastavku ovrhe. Sporno je da li je pri tome postupala s namjerom ili s krajnjom nepažnjom.

11. Pretpostavka odgovornosti tužene za štetu koju je tužiteljica namirila oštećenom ovršeniku je da ista morala nastati njenom krivnjom (zahtijevani stupanj krivnje je namjera ili krajnja nepažnja).

12. Namjera je takva vrsta krivnje kod koje je štetnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu pa kod direktne namjere hoće i želi nastupanje štete, a kod eventualne namjere kod njega postoji svijest o mogućem nastupanju štetnih posljedica. Nepažnja se također dijeli na dva stupnja tako da se kod krajnje nepažnje štetnik ponaša kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv čovjek, a kod obične nepažnje štetnik ne primjenjuje pažnju dobrog stručnjaka ili gospodarstvenika.

13. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu: ZOO-a) propisano je načelo presumirane krivnje slijedom čega se smatra da je štetnik odgovoran za nastalu štetu pa je na njemu teret dokazivanja da je šteta nastala krivnjom drugog. Međutim presumira se samo najblaži stupanj krivnje, dakle obična nepažnja počinitelja štete za koju sudac ne odgovara s obzirom na odredbu čl. 105. st. 2. Zakona o sudovima. Slijedom navedenog proizlazi da tužena odgovara po načelu dokazane krivnje pa je na tužiteljici teret dokaza da je ista štetu počinila s namjerom ili iz krajnje nepažnje.

14. S obzirom na činjenična utvrđenja suda prvog stupnja da iz iskaza svih saslušanih svjedoka koji su bili sudionici predmetnog ovršnog postupka, kojima sud nije imao razloga nepovjerovati, proizlazi da u postupanju tuženice tijekom vođenja tog ovršnog postupka nisu zamijetili namjerno nepravilno postupanje ili kakvo pogodovanje kojoj od stranaka, da odredbom čl. 21. ZDO nije izričito propisano kome je sve dužan sud dostaviti odluku o odgodi ovrhe te da je tuženica u konkretnom slučaju tu odredbu pogrešno protumačila (i rješenje o odgodi dostavila samo strankama i bankama te rokove iz čl. 21. st. 1. i 2. ZDO računala od tako izvršenih dostava) i po stavu ovog suda drugog stupnja, u okolnostima konkretnog slučaja u postupanju tuženice prilikom donošenja rješenja o nastavku ovrhe nije bilo elemenata krajnje nepažnje odnosno da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari nije uspjela, u smislu odredbe čl. 105. st. 2. Zakona o sudovima, dokazati da je predmetnu štetu tužena prouzročila krajnjom nepažnjom jer da nije uložila dužnu pažnju. Stoga suprotno žalbenim navodima tužiteljice u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene za tu štetu koju je tužiteljica isplatila oštećenom ovršeniku, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, a što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

15. Kako se tužiteljici na teret stavlja kao uzrok nastanka predmetne štete donošenje nezakonite i nepravilne odluke o nastavku ovrhe, žalbeni navodi o krivnji tužene jer nije donijela niti odluku o odgodi ovrhe na prijedlog ovrhovoditelja u toj ovršnoj stvari a radi lošeg financijskog stanja ovršenika, nisu odlučni.

16. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice na isplatu zatraženog iznosa s pripadajućom zateznim kamatama.

17. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st.1 ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22), a koju odluku tužiteljica posebno žalbom niti ne osporava.

18. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st.1. ZPP, žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Odbijen je zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 8. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica