Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1460/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović T kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željki Kupčerić Trcović, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1013/2020-19 od 26. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1013/2020-19 od 26. siječnja 2026. u točkama I., II., III i IV izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1013/2020-19 od 26. siječnja 2026. u točki označenoj kao točka VII/ izreke.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] od 9. veljače 2006., ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, Vijenac J. Gotovca 13, pod brojem ... dana 9. veljače 2006., zaključenog između tužitelja TV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, i to:

- čl. 2. koji glasi: "…redovnu kamatu…promjenjivu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama…",

- čl. 7. koji glasi: "…izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora…".

II/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] od 9. veljače 2006., ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, Vijenac J. Gotovca 13, pod brojem ..., dana 9. veljače 2006., zaključenog između tužitelja TV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, i to:

- čl. 1. koji glasi: "… kredit u kunskoj protuvrijednosti…CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita.",

- čl. 7. koji glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti…CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.".

III/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju TV novčani iznos od 10.667,49 eura (slovima: desettisućašestošezdesetsedameura četrdesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju TV u roku od 15 dana isplati iznos od 1.073,82 eura (slovima: tisućusedamdesettrieura osamdesedvacenta).

V/ Odbija se tužitelj TV sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos od 1.073,82 eura od 1. listopada 2015. do isplate.”

3. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:

„VI/ Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na svakomjesečno preplaćene iznose kamate i tečaja počev od 19. studenog 2007. do 30. rujna 2015.

VII/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju TV naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.665,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 26. siječnja 2026. pa do isplate u visini kamatne stope Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”

4. Protiv te presude u dijelu pod točkom I.-IV. izreke i te rješenja u dijelu koji se donosi na trošak postupka žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

5. Žalba je neosnovana.

6. Ispitujući odluke suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2 . ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Tuženiku nije povrijeđeno niti pravo na pošteno suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

6.1. Žalbeni navodi vezani uz preinaku tužbe koja je dopuštena na ročištu održannom dana 12. prosinca 2025. pravno su neodlučni jer je sud prvog stupnja konačnu preinaku dopustio točkom VI. izreke rješenja koje tuženik sada žalbom ne pobija. Zbog toga nije prekoračen tužbeni zahtjev odnosno nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 254. stavak 2. točka 12. ZPP -a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP -a u svezi s člankom 190. ZPP-a. Pri tome je za ishod ovog spora pravno neodlučno što se tužitelj u tužbi prvobitno pozivao na članak 186.b ZPP-a, a pored činjenice da je na kraju postupka tužbeni zahtjev uskladio s rezultatima provedenog vještačenja.

7. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Tužitelj je 10. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s tuženikom kao davateljem kredita 9. veljače 2006. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 70.700,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Tužitelj ističe da mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. ZPP-a sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je 25. veljače 2016. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da mu tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Stoga navodi da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da donese odluku kao u točkama I/ i II/ izreke, te da naloži tuženiku da mu na ime preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 12.000,00 kuna (1.592,67 eura).

Podneskom od 12. veljače 2021. tužitelj je preinačio tužbu na način da je pored kondemnatornog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kamata, postavio i tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tečaja čiji se točan iznos obvezao odrediti nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

Na ročištu 12. prosinca 2025. tužitelj je djelomično povukao tužbu u dijelu koji se odnosio na isplatu zateznih kamata na svakomjesečne preplaćene iznose kamate i tečaja počevši od 19. studenog 2007. do 30. rujna 2015., te je zatezne kamate na tako preplaćene iznose potraživao od 1. listopada 2015. do isplate. Budući da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva utvrdio djelomično povlačenje tužbe.

9. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 9. veljače 2006. s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 3206172233 kojim je tužitelju odobren kredit za zatvaranje postojećeg kredita i kupovinu stana u iznosu od 70.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje;

- da se kredit otplaćuje 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju

HNB-a važećem na dan plaćanja;

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke tuženika o kamatnim stopama;

- da su tužitelj i tuženik 25. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

- da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 21.902,57 eura, te da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 24.556,67 kuna. 5 P-1013/2020-19

9.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 3206172233 i Dodatka Ugovoru o kreditu.

10. Među strankama je sporan status tužitelja kao potrošača, pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 3206172233 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

11. Pravilno zaključuje sud prvog stupnja da je neosnovan prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. (dalje ZIDZPK/15) na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

12. Neosnovano tuženik osporava status tužitelja kao potrošača. Ovo stoga što je odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetnim kreditom kupio stan u kojem se nije bavio obrtom niti drugom polovnom djelatnošću, a niti da ga je iznajmljivao, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13. Pravilna su utvrđenja suda prvog stupnja da je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 odlučeno da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

14. Pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi obvezuje stranke u ovom postupku jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, pa tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

15. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.1. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu se primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da bi suprotnim tumačenjem takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

16. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP, tim pravnim utvrđenjima sud je vezan i u ovom postupku.

17. Člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

18. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit uzeo radi kupnje stana u kojem se nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću niti obrtom, a niti da ga je iznajmljivao, da je prvo imao namjeru uzeti kredit u eurima međutim da su mu u banci savjetovali da uzme ovaj kredit u CHF jer je valuta stabilna a kamatna stopa manja zbog čega je cijeli kredit za njega povoljniji pa je na to pristao. U banci mu ništa nisu govorili o riziku tečaja CHF. U to vrijeme se nije mogao uzeti kredit s fiksnom kamatnom stopom. On je znao što je to promjenjiva kamatna stopa i da rata može ići malo gore malo dolje, međutim u to vrijeme nije ni pomišljao da bi bilo ovakvih velikih odstupanja. Sjeća se da mu je početna rata bila oko 2.400,00 kuna, a da je poslije narasla na oko 4.000,00 kuna. Ugovor o kreditu je sastavila banka, i pročitao ga je prije potpisivanja. U Ugovoru nije mogao ništa mijenjati. Na konverziju je pristao da bi spriječio daljnji rast rate kredita iako zapravo nije znao što je to konverzija.

19. S obzirom na činjenice koje proizlazi iz iskaza tužitelja te utvrđenja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Stoga je pravilno sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

20. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

21. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/20170 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 10. lipnja 2019. odnosno 12. veljače 2021. (kada je postavljen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tečaja) nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

22. Financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno je da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 3.548,87 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji negativna razlika kamata kada je plaćeno manje jer je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope u iznosu – 394,27 eura;

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 7.118,62 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji negativna razlika tečaja kada je plaćeno manje jer je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita u iznosu – 422,45 eura;

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja (samo pozitivne stavke) do 30. rujna 2015. iznosi 4.291,38 eura;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- da iznos preplate koja je priznata tužitelju konverzijom iznosi 3.217,56 eura;

- da je preplata iskorištena u otplatu 50% budućih mjesečnih anuiteta,

- da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata (4.291,38 eura - 3.217,56 eura), nakon čega ostaje iznos od

1.073,82 eura na ime zatezne kamate;

23. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakapa je pravilno sud prvog stupnja zaključio da niti u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tečaja nije nastupila zastara. Preinačeni dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja ne predstavlja novi zahtjev, nego zahtjev usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi, a čijim je podnošenjem prekinuta zastara.

24. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je prihvatio tužbeni zahtjev neovisno o izvršenoj konverziji.

Naime, među parničnim strankama nesporna je činjenica da je provedena konverzija sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu.

24.1. I rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24.2. Iz dodatka ugovoru o kreditu proizlazi da je isti zaključen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama.

24.3. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu odnosno konverzijom, temeljem ZID ZPK- a tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

24.4. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19. b i članka 19.c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK -a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s člankom 20. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje: ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavak 1. i člankom 87. stavak 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelji tužbeni zahtjev temelje na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da su sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelji izgubili pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuju preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24.5. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

24.6. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

24.7. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom članka 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

24.8. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelji koji su kredit konvertirali to pravo uopće nemaju ili im je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljima kaa je izvršena konverzija prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

24.9. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavak 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno članku 41. stavak 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

24.10. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK-a).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

24.10.1. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 PV protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek nekoliko godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

24.10.2. Stoga, pravilno sud prvog stupnja, zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

24.11. Sklapanjem predmetnog dodatka ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu, a to iz razloga jer se sukladno članku 146. ZOO/05 obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno članku 145. stavak 1. ZOO/05 nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz dodatka ugovoru o kreditu proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

25. Ovdje posebno treba istaknuti da je ovom sudu kao drugostupanjskom poznato da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 27. svibnja 2026. donio odluku poslovni broj Rev-457/2025 u kojom je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

25.1. Međutim, sukladno načelu sudačke neovisnosti, suci su samostalni i neovisni u odlučivanju pa ovaj sud nije vezan prethodno izloženim pravnim shvaćanjem i smatra, kao i prvostupanjski sud, da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje iz razloga koji su prethodno objašnjeni.

26. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.

27. Pravilno prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike iz razloga što u odnosu na iste tuženik nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja ili prijeboja, a s druge pak strane tužitelj na ime tzv. negativnih razlika nije ništa stekao pa da bi te iznose trebao vratiti tuženiku temeljem stjecanja bez osnove.

28. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je pravilno tuženiku naloženo da plati zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljat i malu ili beznačajnu štetu.

28.1. S obzirom na stav ovog suda o zastari, pravno je neodlučno što zahtjev za isplatu nije razlučen na dio koji se odnosi na ništetnost po osnovi valutne klauzule i dio koji se odnosi na ništetnost po osnovi promjenjive kamatne stope. Zatezne kamate teku od dana stjecanja pa je pravomoćnost presuda povodom kolektivnih tužbi pravno neodlučna i za tijek zateznih kamata i za zastaru.

29. U odnosu na žalbene navode tuženika vezane uz pristup Europskoj uniji i vezanost suda pravnom stečevinom Europske unije treba dodati da je obveza sudova u Republici Hrvatskoj da temeljem načela lojalnosti usklađeno tumače pravo Europske unije i u pravnim odnosima nastalim prije 1. srpnja 2013., neovisno o tome naknadu je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji 1. srpnja 2013.

30. Pravilno je i odluka o trošku utemeljena na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a.

Neovisno o kolektivnom sporu tužitelj je morao pokrenuti ovaj postupak kako bi ostvario svoja prava i troškovi koji su time nastali su bili potrebni. Sud prvog stupnja priznao je pravo na naknadu troškova postupka koji su bili potrebni za vođenje spora i dao je dovoljno obrazloženja o razlozima dosuđivanja troškova postupka. Pri tome treba istaknuti da tuženik u žalbi određeno ne navodi konkretno koji podnesak ili koje ročište za koje je sud prvog stupnja priznao na naknadu smatra nepotrebnim za vođenje spora, dok sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava kada je u pitanju odluka o troškovima postupka.

31. Pogrešno tuženik smatra da je troškovnik tužitelj mogao dostaviti sudu samo putem sustava e komunikacije. Takvo tumačenje prava predstavlja pretjerani formalizam i dovelo bi do uskrate pristupa sudu odnosno povrede prava na pošteno suđenje. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je o troškovima postupka odlučio na zahtjev tužitelja, a koji zahtjev nije postavljen putem sustava e komunikacije, ali jest pisanim putem do zaključenja glavne rasprave.

32. Slijedom navedenoga, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena dok je prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu potvrđeno primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a.

33. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević