Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-984/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6069/2024-10 od 9. siječnja 2026. ispravljene rješenjem poslovni broj P-6069/2024-17 od 14. svibnja 2026. i žalbi protiv dopunskog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6069/2024-12 od 12. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6069/2024-10 od 9. siječnja 2026. u dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6069/2024-10 od 9. siječnja 2026. pod točkom III. izreke za iznos parničnog troška od 329,64 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2026.

III. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6069/2024-10 od 9. siječnja 2026. pod točkom III. izreke preko iznosa od 329,64 EUR do iznosa od 1.106,18 EUR, za iznos od 776,54 EUR i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 776,54 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6069/2024-12 od 12. siječnja 2026. za iznos parničnog troška od 31,25 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2026.

II. Preinačava se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6069/2024-12 od 12. siječnja 2026. preko iznosa od 31,25 EUR do iznosa od 125,00 EUR, za iznos od 93,75 EUR i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 93,75 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i ne proizvodi pravne učinke odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj: 9012462553 od 30. travnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita… sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 203,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2007. pa do isplate (točka II. izreke) te naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2026. (točka III. izreke).

2. Dopunskim rješenjem od 12. siječnja 2026. obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici daljnji trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2026., a to za trošak pristupa njegovog punomoćnika ročištu za objavu presude.

3. Protiv citirane presude i rješenja žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužiteljicu da mu naknadi parnične troškove uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude, kao i trošak sastava žalbe u iznosu od 353,09 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate.

4. Žalbe tuženika su djelomično osnovane.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 11.3 Ugovora o kreditu broj [broj kredita]., kojeg su dana 30. travnja 2007. zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50,% od iznosa kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 203,54 EUR na ime te ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i dopunsko rješenje te postupak koji je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Nadalje sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP -a), kao što nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe iz čl.11.3. predmetnog Ugovora o kreditu u bitnom utvrđujući da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u vezi te odredbe, ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita (tzv. ulaznu naknadu), da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenog od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja ili utjecaja na istu, da u konkretnom slučaju ugovor ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi nisu samorazumljivi i da je očito da je tuženik na tužiteljicu spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i da ta ugovorna obveza ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od ovdje 203,54 EUR, a što sve utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom navedenog sud utvrđuje da je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena te stoga ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a, a koja visina naplaćene ulazne naknade iznosi 203,54 EUR i nije sporna te je stoga naložio tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2007. pa do isplate.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, da je navedeni ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika i unesena odredba o obvezi tužiteljice da plati spornu naknadu i da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, a sve navedeno i prema ocjeni ovog suda dovodi tužiteljicu u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika.

10. Naime, čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužiteljice, da je sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i da tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

13. Naime, tužiteljici je po stavu ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora koja je gramatički razumljiva no o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, niti joj je objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade), a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a to znači da je ta odredba čl. 11.3. ugovora nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP -a, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

14. Ovdje je potrebno naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni„ stvarni troškovi koje je tuženik imao u obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

15. S time u vezi neosnovani su žalbeni navodi tuženika u pogledu testa transparentnosti i testa poštenosti spornih ugovornih odredbi jer je u odnosu na utvrđivanje nepoštenosti sporne ugovorne odredbe sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice.

16.1. U odnosu na žalbene navode koji se tiču zastare predmetne tražbine, treba reći da je pravilno sud prvog stupnja odbio prigovor zastare, pri čemu se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2.

16.2. Dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, kako to i utvrđuje prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava.

17. Ostali žalbeni navodi, koji se tiču glavne stvari, nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

18. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke .

17.1. No djelomično su osnovani žalbeni razlozi tuženika u pogledu odluke o troškovima postupka, kako u točki III. izreke presude tako i prilikom donošenja dopunskog rješenja.

17.2. Donošenjem odluke o parničnom trošku pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je trošak zastupanja odredio prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.530,77 EUR. Naime, tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe predstavlja samo deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev- 1927/2017 od 18. siječnja 2022., Revt-156/2013 od 7. svibnja 2014., Revr-475/2008 od 27. listopada 2008., Revr-774/2005 od 13. prosinca 2005., Revr-220/2004 od 15. rujna 2004., Revr-721/2007-2 od 19. studenoga 2008. i dr).

17.3. Stoga tužiteljici, s obzirom na vrijednost predmeta spora kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 203,54 EUR, pripada naknada za sastav tužbe i podneska od 20. prosinca 2024. u iznosu od po 50,00 EUR (Tbr. 7.1., Tbr. 8.1 i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa) te za zastupanje na ročištima od 3. lipnja 2025. i 17. prosinca 2025, u iznosu od po 50,00 EUR (Tbr. 9/1. i Tbr. 54. Tarife), odnosno ukupno 200,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a iznosi 250,00 EUR. Nadalje tužiteljici pripada i trošak pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno sveukupni trošak u iznosu od 329,64 EUR.

17.4. Slijedom navedenog odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke pobijane presude za iznos od 329,64 EUR valjalo je potvrditi te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude, a u preostalom dijelu za iznos od 776,54 EUR, presudu suda prvog stupnja preinačiti i taj dio zahtjeva tužiteljice odbiti te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod toč. III. izreke ove presude.

17.5. U odnosu na pobijano dopunsko rješenje, iz istih gore navedenih razloga osnovana je žalba tuženika s obzirom na vrijednost predmeta spora kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 203,54 EUR te tužiteljici za trošak pristupa ročištu za objavu presude pripada trošak od 25,00 EUR (Tbr. 9.3. i Tbr. 54. Tarife) pa je stoga dopunsko rješenje za iznos od 31,25 EUR valjalo potvrditi te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja, a u preostalom dijelu za iznos od 93,75 EUR, dopunsko rješenje preinačiti i taj dio zahtjeva tužiteljice odbiti te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja.

18. Tuženik sa žalbom nije uspio u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično u odnosu na sporedno traženje - troškove postupka, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka ( čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a.), slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Ivica Veselić