Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2846/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagreba, Franje Župana 18, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1323/2025-10 od 2. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1323/2025-10 od 2. ožujka 2026. pod točkom I. izreke kao i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naložena isplata 137,43 eura sa zateznim kamatama te na ime naknade troškova postupka 360,89 eura (od dosuđenog iznosa 1.053,19 eura).

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1323/2025-10 od 2. ožujka 2026. pod točkom II. u dijelu kojem je tužiteljici obređen trošak postupku u iznosu od 692,30 eura (od dosuđenog iznosa 1.053,19 eura) pa se o tome ovako odlučuje:

Odbija se tužitelj s dijelom zahtijeva za naknadom troškova postupka od 692,30 eura.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1323/2025-10 od 2. ožujka 2026. suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 216506 sklopljenog 15. travnja 2008. između tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 137,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 1.053,19 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pod točkom II. izreke, samo u dijelu u kojem tužitelju nije obređen trošak pristupa na ročište za objavu presude, pravodobno se žali tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/122, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači. Traži naknadu troška žalbe.

3. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP. Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili podredno ukine. Traži naknadu troška žalbe.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezulta ta cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, vraćanje nezakonito isplaćenog iznosa, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 15. travnja 2008. Ugovor o kreditu broj: 216506 (dalje u tekstu: ugovor) temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.832,26 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca;

-u točci 6.1. ugovora ugovorena je jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 1,10 % od iznosa kredita te je tužitelj s ove osnove platio tuženiku 1.035,00 kuna / 137,43 eura 21. travnja 2008;

-tuženik je povrijedio prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštenu ugovornu odredbu o takozvanoj "ulaznoj naknadi" od 1,10 %, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 4., čl. 29., čl. 240. do 246., čl. 247., čl. 269., čl. 272, čl. 322., čl. 323., čl. 323., čl. 324., čl. 326., čl. 328. i čl. 1114. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 3., čl. 96., čl. 97. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/2009, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), pa odlučio kao u izreci.

10. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

11. U obrazloženju prvostupanjske presude sud prvog stupnja navodi: „… kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženice odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata prednika tuženice s tim u svezi, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl. 96. i čl.102. ZZP/07 u vezi s čl.3 -4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. ZOO-a te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.“

12. Ovaj viši sud prihvaća gornja utvrđenja i pravne stavove kao pravilne.

13. Sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je odlučivao o takozvanoj ulaznoj naknadi ugovorenoj u čl. 6.1. ugovora. Nesporno je kako je ista ugovorena i kako je tužiteljica s ove osnove platila tuženiku 1.035,00 kuna / 137,43 eura 21. travnja 2008. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako je ova klauzula neodređena, kako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača te je ništetna po čl. 270. st. 1. ZOO i čl. 102. st. 1. u svezi čl. 96. st. 1. i čl. 97. alineja 3. ZZP/07. Ovaj viši sud prihvaća izloženo pravno shvaćanje koje žalitelj svojim žalbenim razlozima nije doveo u sumnju. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača je dokazana i lako uočljiva jer je tužiteljica platila za uslugu tuženika više no što je trebala.

14. Na žalbeni navod tuženika valja odgovoriti kako opisanu neravnotežu i ovaj viši sud smatra znatnom.

15. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju Posebne ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

16. Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir i jeli odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a sve u smislu odredbi čl. 96. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 98. i 99. ZZP/07. Istovjetno shvaćanje je zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

17. Nije osnovan žalbeni razlog kako zahtjev za naknadom s osnova ulazne naknade preuranjen i nedopušten u smislu čl. 215. st. 1. ZOO i čl. 186.c st. 2. ZPP.. Ovdje vrijede opći propisi o posljedici ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO, dakle o obvezi vraćanja svega što je druga strana primila na temelju takvog ugovora, a ta obveza nastaje, u konkretnom slučaju, već u času kad je tužiteljica platila ulaznu naknadu tuženoj banci, dakle 21. travnja 2008. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su -IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. odnosi se na produljeno trajanje zastare te obveze, ne na njenu dospjelost.

18. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz okolnosti što je tuženik visoko specijalizirani stručnjak za poslove ove vrste, a koji spadaju u samo središte njegove poslovne djelatnosti, zbog čega mu je bila poznata, odnosno nije mu mogla biti nepoznata, činjenica o znatnoj neravnoteži koju uzrokuje predmetna ništetna odredba o ulaznoj naknadi.

19. Žalbeni razlog tuženika kako sud nije pravilno utvrdio činjenicu da se ovdje radi o formularnom (tipskom) ugovoru također nije osnovan. Naime, sud je prvog stupnja prihvatio iskaz tužitelja kog je ocijenio kao „iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid“, pa na temelju njega utvrdio činjenicu o tome kako je sporna odredba čl. 6.1. ugovora „odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ Tuženik nije ni ponudio dokaze koji bi ukazivali da tome nije tako .

20. Zakonita je i odluka o troškovima postupka. Kako je tužitelj uspio u parnici tuženik mu je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi sav potreban troška postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Sud je prvog stupnja uglavnom pravilno odmjerio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice. Visinu troška zastupanja po odvjetniku sud je prvog stupnja pravilno obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT).

21. U žalbi tuženik prigovara kako je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o troškovima postupka prihvatio od tužitelja istaknutu vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.537,43 eura. U konkretnom slučaju istaknut je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 137,43 eura, o kojoj ništetnosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju, te deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-688/2000-2 od 7. siječnja 2004. i Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017. Slijedom navedenog, vrijednost predmeta spora u takvoj situaciji, računa se prema vrijednosti zahtjeva za činidbu te konkretno iznosi 137,43 eura, a to napose uzimajući u obzir da se ni jednoj od stranaka u postupku ne smiju nepotrebno uzrokovati veći troškovi postupka nego što su potrebni i to određivanjem vrijednosti predmeta spora deklaratornog zahtjeva znatno više od visine iznosa koji ima za cilj stvarnu restituciju.

21.1. Stoga, kad se tužiteljevi troškovi zastupanja po odvjetniku izračunaju kao da je VPS 137,43 eura, onda taj trošak, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25, dalje: OT) izgleda ovako:

-sastav tužbe po Tbr. 7./1. OT 25 bodova;

-zastupanja na 2 (1. listopada 2025, 15. siječnja 2026) ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po Tbr. 9./1. OT svaka radnja po 25 bodova;

-sastava 1 obrazloženog podneska (1. svibnja 2025) radnja po Tbr. 8./1. OT 25 bodova;

-zastupanje na ročištu za objavu presude radnja po Tbr. 9./3. OT 12,50 bodova.

21.2. Zbir bodova iznosi 112,50, a umnožen vrijednošću boda od 2.00 eura rezultira iznosom od 225,00 eura. Tome treba dodati 25% na ime PDV u iznosu od 56,25 pa zbir svega iznosi 281,25 eura. Tužitelj je potraživao i naknadu sudskih pristojbi. Prema podacima u spisu i u sustavu e-spis tužitelj je platio pristojbu na tužbu od 26,55 eura i pristojbu na presudu od 53,09 eura. Zbir sveg potrebnog troška iznosi 360,89 eura. Stoga je valjalo naložiti tuženiku da tužitelju plati 360,89 eura na ime naknade troška prvostupanjskog dijela postupka, a ne 1.053,19 eura kako je odlučio sud prvog stupnja pod točkom II. izreke osporene presude.

22. Što se tiče tužiteljeve žalbe na dio odluke o troškovima postupka u kojem sud nije obredio tužitelju zatražen troška postupka radi pristupa punomoćnika – odvjetnika na ročište za objavu presude, ovaj viši sud smatra kako je osnovana. Sud prvog stupnja smatra kako dolazak odvjetnika na ročište za objavu presude nije potreban trošak, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, jer je presuda dostupna strankama putem interneta odmah istog dana.

23. Prema pravnom shvaćanju ovog višeg suda, zauzetom na sastanku građanskog odjela od 6. ožujka 2018, i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude smatra se potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP. Pa kako je punomoćnik tužitelja na navedeno ročište pristupio, te trošak zatražio sukladno odredbi članka 164. ZPP, tuženiku je za zastupanje na navedenom ročištu valjalo dosuditi zatraženu naknadu troška.

24. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP te čl. 380. toč. 3. ZPP žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke kao i pod točkom II. izreke osim u dijelu kojem tužiteljici nije obređen trošak postupku radi pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 31,25 eura jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. A što se tiče odluke o odbijenom zahtjevu za naknadu troškova postupka radi pristupa odvjetnika tužitelja na ročište za objavu presude, u tom dijelu je presudu valjalo preinačiti te naložiti tuženiku da tužitelju plati i taj trošak.

25. Trošak pristupa na ročište za objavu presude obređen je po Tbr. 19./3. OT i iznosi 31,25 eura, (12,50 bodova. bodova x 2,00 eura vrijednost boda + 25% PDV). Taj je iznos uračunat u gornji izračun potrebnih troškova tužitelja.

26. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe nije osnovan, jer je sa žalbom uspio samo u dijelu protiv odluke o troškovima postupka – sadržajno rješenja o troškovima, pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

27. Zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbe je dijelom osnovan jer je sa žalbom uspio glede načelne osnove (da mu se prizna pravo na naknadu troška zastupanja po odvjetniku koji je pristupio na ročište za objavu presude) ali ne i glede visine (jer je sud prvog stupnja previsoko obredio tužiteljev troška, pa je unatoč ovoj grešci pogrešno izračunat troška još uvijek viši od ispravno obređenog). To je sadržajno žalba na rješenje o trošku, a ne žalba protiv presude. Kad je riječ o žalbi protiv rješenja o troškovima postupka i odlučivanju o naknadi troškova takve žalbe, tada prema shvaćanju ovog višeg suda uzimamo u obzir samo uspjeh žalbe po visini zahtjeva, ne i u odnosu na osnov takvog zahtjeva. Pa kako tužitelj nije uspio po visini, nije osnovan ni njegov zahtjev za naknadom troška takve žalbe.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević