Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3891/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko banke d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po Iris Šanjug odvjetnici iz društve Ćurković i Šanjug, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. Br. P-2510/2025-11 od 27 srpnja 2026., dana 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. Br. P-2510/2025-11 od 27 srpnja 2026., u pobijanoj točki I izreke i točki II do iznosa dosuđenog parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.031,25 eura.

II Preinačava se ista presuda u točki II za iznos od 344,25 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 344,25 eura s pripadajućim zakonskim zateznima kamatama kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog dana 4. travnja 2005. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja TL kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5. Ugovora kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno ( toč. I). U točki II nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 € sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Citiranu presudu žalbom pobija tuženik iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92,112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14- Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom citiranih odredaba kojima je ugovorena naknada jednokratnih troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita.

5. Sporno je i dalje u žalbenom stadiju postupka da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kredita sukladno Tarifi banke dakle kako je to jasno ugovoreno i određeno ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da su takve odredbe ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokovale neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama čl. 4. i čl. 7 te čl. 270 st.1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22.,59/23.), kojim je propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ,kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

8. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9.Uvidom u citirani ugovor utvrđeno je

- da je tužiteljica sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor, a tužiteljici kao korisnici kredita, isplatio iznos od 98.100,00 CHF prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

- da je člankom 5. Ugovora određeno je prije isplate kredita da se odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25 % jednokratno što od ukupnog iznosa kredita iznosi 5.865,15 KN.

- da cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a da tuženik kao trgovac budući da se radi o ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, nije dokazao da se o njima pojedinačno pregovaralo.

9.1. Stoga je pravilno prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključio da tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornim odredbama iz čl.5. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog dana 4. travnja 2005. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja TL kao korisnika kredita te su navedene odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika a tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaja na njihov sadržaj što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa su iste nepoštene jer se o istima nije posebno unaprijed pregovaralo, a tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama.

10. Stoga se ukazuju neosnovani istaknuti žalbeni navodi tuženika koji smatra u bitno u žalbi opetovano iznosi tvrdnu da su navedene odredbe bile dopuštene i poštene budući da je tužiteljica kao korisnik kredita bila s istima upoznata te da je ista mogla razumno shvatiti značenje istih kao i da predmetni iznos naknade nije nesrazmjera s obzirom na iznos odobrenog kredita, budući da istim navodima ne dovodi u sumnju utvrđenje da je predmetna odredba ugovora bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica na istu nije imala utjecaj tj. da se o njoj nije unaprijed pregovaralo, iz kojih razloga je ista odredba utvrđena ništetnom od strane prvostupanjskog suda.

11. Prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, na što žalbom upire tuženik, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

14. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane prednice tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 5. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

15. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

16. U pogledu u žalbi istaknutih žalbenih navoda koji se odnose na zastaru valja napomenuti da predmet spora u ovoj pravnoj stvari nije isplata već samo utvrđenje ništetnosti cit. odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita ,a s obzirom na to da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a),to se žalbeni navodi u pogledu zastare ukazuju neosnovnima.

17. U odnosu na pobijanu odluku o trošku utvrđeno je da je ista djelomično osnovana.

18. Naime osnovanu tuženik u žalbi upire na to da je prvostupanjski sud propustio postupiti u skladu s čl. 40 st. 3. ZPP-a i povodom prigovora tuženika utvrditi vrijednost predmeta spora, što je utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

19. Uzimajući u obzir da iz samih navoda tužbe proizlazi da je tužitelju s osnova ništetne odredbe naplaćen iznos od 5.865,14 kn( toč. 2.1 Tužbe) to je bilo moguće utvrditi da se vrijednost boda u ovoj pravnoj stvari treba odrediti u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, radi čega je pobijana odluka o trošku preinačena te je tužitelju za radnje koje mu je prvostupanjski sud pravilno priznao kao nastale tijekom postupka i potrebne za vođenje istog ,valjalo dosuditi naknadu u visini od 412,50 bodova što s pripadajućim PDV-om daje iznos novčane naknade od 1.031,25 eura radi čega je pobijano rješenje o trošku potvrđena za navedeni iznos dok je u preostalom dijelu pobijana odluka o trošku preinačen te je tužitelj odbijen s preostalim iznosom od 344,25 eura kao neosnovanim. Pri tom valja napomenuti kako je trošak pristupa ročištu za objavu presude pravilno je dosuđen tužitelju temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022), Iz navedenih razloga pobijana presuda je potvrđena kao pravilna i zakonita temeljem čl. 368. st.1. ZPP-a, dok je odluka o trošku potvrđena i preinačena temeljem čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a kao u izreci.

20. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom u pogledu glavne stvari istom ne pripada pravo na naknadu sastava žalbe (čl.154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević