Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1960/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Ana Posavčić, odvjetnica iz Kutine, protiv tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-188/2025-20 od 24. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P- 188/2025-20 od 24. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P- 188/2025-20 od 24. veljače 2026. u dijelu pod točkom 1. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti toga suda (točka I. izreke rješenja) i dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj učinio u podnesku od 30. listopada 2023. (točka II. izreke rješenja), dok je prvostupanjskom presudom utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj:

[broj kredita], koji su stranke ovog postupka zaključile 9. veljače 2007. i to odredba članka 7., koja sadrži nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a koja je ništetna (točka I. izreke presude), naloženo je tuženiku platiti tužitelju, kao nasljednika pokojne tužiteljice VM, iznos od 3.340,08 eura sa zateznim kamatama koje teku na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.736,04 eura (točka III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti i prvostupanjskog rješenja u dijelu pod točkom 1. izreke, žalbu je podnio tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23., 146/25.; dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu i da preinači pobijano rješenje te da preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

U odnosu na točku 1. prvostupanjskog rješenja:

4. Donoseći odluku u povodu prigovora mjesne nadležnosti, koji tuženik temelji na činjenici da su Ugovorom o kreditu stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, prvostupanjski sud, odbijajući taj prigovor kao neosnovan, obrazlaže:

- da o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, kojeg je pripremio kreditor, ugovorne strane nisu pregovarale te tužitelj (njegova prednica) nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe

- i da je stoga, sukladno čl. 49. st. 1., st. 2. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. br.: 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP) predmetna odredba dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja,

- imajući na umu da tužitelj nema mjesto prebivališta u mjestu gdje se nalazi sud čija je nadležnost ugovorena, već u [adresa] te bi u slučaju vođenja postupka pred sudom u Zagrebu, tužitelj bio podvrgnut dodatnim troškovima i ulaganju dodatnog vremena (udaljenost Zagreba do [adresa] iznosi oko 80 km u jednom smjeru, tužitelj je u mirovini koja iznosi 500 eura mjesečno, lošeg je zdravstvenog stanja i ima 76 godina), za razliku od tuženika koji ima sjedište u [adresa].

5. Ispitujući pobijano rješenje u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska odluka nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Pobijano rješenje sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju žalitelj ukazuje žalbom, kao niti ijedna druga od bitnih povreda na koje ovaj sud, u žalbenom postupku, pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a.

6. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

6.1. Naime, iako je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju (njegovoj prednici) da procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz takve odredbe za njega proizlaze u slučaju spora, zbog čega se ista može smatrati transparentnom u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. br.: 96/03., 46/07.; dalje: ZZP), to ne znači da je ista ujedno i poštena. Prema čl. 82. ZZP-a koji sadrži listu nepoštenih odredbi, ništetnim se mogu smatrati i ugovorne odredbe koje uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, isključuju, ograničavaju ili otežavaju pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u mjestu u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta ili boravišta što mu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući te utjecati na potrošača da odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Takva odredba isključivo pogoduje trgovcu, u konkretnom slučaju tuženiku, jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojom profesijom vodi na sudu koji je nalazi u njegovom sjedištu, dok s druge strane tužitelj kao potrošač ne uživa nikakve pogodnosti, dapače za njega je takva odredba otežavajuća jer bi radi zaštite svojih prava morao dolaziti u sjedište tuženika koje je udaljeno od njegovog prebivališta što bi neminovno uzrokovalo povećane troškove, uključujući i njegovog osobnog sudjelovanja, što uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, takvu odredbu čini ništetnom na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03. Obzirom da se smatra da ništetna ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nikad nije ni postojala (ništetnost prorogacijske kaluzule ex tunc), to dolazi do primjene odredbi o nadležnosti iz ZPP-a.

6.2. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPP-a za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dok je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik u trenutku podnošenja tužbe imao svoju poslovnicu u [adresa] (prestala je s radom iz javno dostupnih podataka tijekom 2025.) i da je djelatnost te poslovnice, između ostalog, izdavanje kredita, to je sukladno čl. 59. ZPP-a, za suđenje u ovom postupku nadležan Općinski sud u Kutini.

7. Slijedom navedenog je, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 380. točke 2. ZPP-a.

U odnosu na presudu:

8. Sud prvoga stupnja utvrdio je da je ništetna sporna ugovorna odredba pozivom na čl. 81. ZZP-a i to jer je po provedenoj ocjeni dokaza utvrdio da se radi o odredbi o kojoj prednica tužitelja s tuženikom nije pregovarala, uz što da joj nisu bile ni pojašnjene posljedica ugovaranje valutne klauzule u CHF. Slijedom toga, pozivom na čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim donosima (Nar. nov. br.: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.; dalje: ZOO), prihvaća i zahtjev za isplatu s pripadajućim zateznim kamatama, a neosnovanim ocjenjuje i prigovor zastare uz obrazloženje da je zastara počela teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017, odnosno 14. lipnja 2018., a da od tada do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina.

9. Ovaj je sud ocijenio da ni prilikom donošenja prvostupanjske odluke u ovom dijelu nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona, niti odluka u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u skladu s čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

10. Ocijenjeno je i da je sud prvog stupnja ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP-a i da stoga nije osnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. toga Zakona, kao i da je obrazloženje pobijane odluke sastavljeno u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a pa je i u vezi toga neosnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

10.1. Pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što nije izveo dokaze koje je tuženik predložio nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

10.2. Osim toga, iskaz javnog bilježnika (za druge dokaze žalitelj ne navodi o kojima se radi i koje točno sud nije proveo) nije dokaz kojim se dokazuje jesu li stranke pregovarale ili ne o pojedinim ugovornim odredbama. Javni bilježnik nema ovlaštenje pregovaranja o sadržaju ugovornih odredbi i o sklapanju nekog pravnog posla općenito, a niti je po svojoj struci kvalificiran stranke upozoravati na ekonomske/ financijske posljedice ugovaranja obveze.

11. Stoga žalitelju valja odgovoriti da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već je kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Ovo jer je pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora, za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

12. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe koja sadrži valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, tužitelj kao korisnik kredita bio taj koji je u cijelosti snosio rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu protivni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO- a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

13. Slijedom toga je, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja (njegovu prednicu) kao korisnika kredita, i po ocjeni ovog suda, nedvojbeno da takva odredba unosi značajnu neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, pa takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st. 1. ZOO- a te je ništetna zbog prethodno iznesenih razloga, koje pravilno ističe i sud prvog stupnja.

14. Valja odgovoriti i da je točno da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio i na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP -a. Međutim, sve i da se ta odredba ne primjenjuje, iz pobijane odluke i provedenih dokaza, kako to sud pravilno i utvrđuje, proizlazi da i u odnosu na konkretni ugovor s tužiteljem tuženik ni o spornoj odredbi ugovora nije pregovarao pa su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze (čl. 225. ZOO).

15.1. Glede prigovora zastare valja reći i da isti nije osnovan niti u smislu pozivanja na činjenicu da je došlo do preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog financijskog vještačenja jer nije mogla, bez svoje krivnje, isto učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužitelj (njegova prednica) već u tužbenom zahtjevu u tužbi naznačio koji iznos traži, ali je nakon provedenog vještačenja saznao da mu iz istog činjeničnog i pravnog osnova pripada veći iznos, to se u konkretnom slučaju zastara ne može gledati prema trenutku kada je preciziranje zahtjeva za isplatu učinjeno, već se treba gledati prema trenutku kada je tužba podnesena. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti. (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a).

16. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. Naime, u situaciji u kojoj je, kao u predmetnom slučaju, tuženik u ugovor unio ništetnu odredbu o valuti obveze, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama stranaka, nema riječi o nekoj zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a slijedom čega ni ovim navodima zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

17. Nadalje, prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

17.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18. Tuženik stoga neosnovano osporava i tijek zatezne kamate, jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, s obzirom da visina zahtjeva između stranaka nije bila sporna.

19. Slijedom navedenog prvostupanjska je presuda potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žabe izvan navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

20. Oduka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke pobijane presude ocijenjena je pravilnom, kako po osnovi tako i po visini i kao takva je potvrđena (čl. 380. točka 2. ZPP-a).

21. Tuženik sa žalbom nije uspio pa mu nije priznat trošak žalbe (čl. 166. i čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević