REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-47/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca doc. dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Melite Božićević Grbić, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog MD zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015. i 61/2015. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu broj K-259/2022. od 21. veljače 2024. i presuda Županijskog suda u Puli – Pola Kž-517/2024. od 17. travnja 2025., u sjednici Vijeća održanoj 8. rujna 2026.
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog MD za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu broj K- 259/2022. od 21. veljače 2024. i presuda Županijskog suda u Puli – Pola Kž-517/2024. od 17. travnja 2025. proglašen je krivim osuđeni VD da je počinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora dvije godine i šest mjeseci.
2. Osuđeni VD je po braniteljici, odvjetnici Niki Pintar, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude „jer je pravomoćno osuđen u postupku koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom … i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a povreda je utjecala na presudu“. Predložio je da pravomoćna presuda bude ukinuta i „predmet vrati na ponovno odlučivanje“.
3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.
– pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda, 80/2022., 36/2024. i 72/2025.) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i branitelju (poleđina lista 480. spisa).
4. Osuđenik smatra da su nižestupanjski sudovi „propustili odgovoriti na osuđenikove navode … koji se odnose na nastupu rehabilitacije osuđene osobe, slijedom čega je visina izrečene kazne posljedica arbitrarnosti prvostupanjske i drugostupanjske odluke“. Navodi „da je u odnosu na njegove prijašnje osude nastupila rehabilitacija“ prema članku 19. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji („Narodne novine“ broj: 143/2012., 105/2015., 32/2017. i 53/2022., dalje: ZPPOKER). Zbog „propusta da u pravomoćnoj odluci bude uopće spomenut i obrazložen odgovor na tvrdnju … o odlučnoj činjenici za odmjeravanje kazne, odnosno da je nastupila rehabilitacija“ prema navedenom zakonu, došlo je „do povrede prava na pravično suđenje“.
4.1. S tim u vezi, osuđenik smatra da je u drugostupanjskom postupku „učinjena povreda kaznenog postupka … jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i samih tih isprava“. Smatra da „se pod broj osuda ne mogu računati presude sudova donesene temeljem člana 53 KZ“, a da se „nastupom rehabilitacije osuđenika pri ocjeni otegotnih okolnosti trebalo smatrati osobom koja nije počinila kazneno djelo a u odnosu na kaznene osude za koje je nastupila rehabilitacija“. Ističe da „drugostupanjski sud protivno dokazu ispravom (izvod iz KE, citiran u prvostupanjskoj presudi utvrđuje osuđivanost osuđenika u 8 navrata“, a to „ukazuje da žalbeni sud nije stvarno ispitao žalbu i odgovorio na bitan navod osuđenika zbog čega je na žalbenom stupnju žalbeni razlog osuđenika ostao neispitan“.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Navodom da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni navod o nastupu rehabilitacije osuđenik upire na povredu članka 487. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026., dalje: ZKP) prema kojoj „drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene razloge“ (tekst odredbe istovjetan je odredbi koja je bila na snazi u vrijeme donošenja drugostupanjske odluke 17. travnja 2025., a to je Zakon o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.
– pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda, 80/2022. i 36/2024., dalje: ZKP-24.).
6.1. Najprije treba navesti da drugostupanjski sud nije dužan odgovoriti na sve žalbene navode, nego samo na one koji su, prema ocjeni suda, važni za pravilno presuđenje. Najčešće je tu riječ o važnim činjeničnim i pravnim okolnostima (v. odluku VSRH III Kr 190/2025-3. od 27. siječnja 2026., odlomak 7.1.). U pravu je osuđenik kada navodi da je podatak o (ne)osuđivanosti odlučna činjenice jer je riječ o prijašnjem počiniteljevom životu koji, prema članku 47. stavku 1. KZ/11., predstavlja okolnost važnu za izbor vrste i mjere kazne. Stoga, ako se u žalbi navodi da okrivljenik nije osuđivan, a podaci u spisu (najčešće izvod iz kaznene evidencije) pokazuju suprotno, onda je riječ o žalbenom navodu na koji drugostupanjski sud treba odgovoriti.
6.2. U pravu je osuđenik kada tvrdi da drugostupanjski sud u svojoj odluci nije detaljno razmatrao ZPPOKER. Doduše, treba dodati da je žalbeni navod uopćen i štur te samo prepričava jedan podstavak članka 19. stavka 4. ZPPOKER-a koji se odnosi na najkraći rok nastupa rehabilitacije, a to je tri godine od proteka roka provjeravanja kod uvjetne osude ili izdržane kazne kod osude na kaznu zatvora. Pritom se u žalbi pogrešno tvrdi da rok rehabilitacije iznosi „3 godine od izdržane kazne kod osude na kaznu zatvora od 1 godine ili teže kazne“, jer u toj situaciji rehabilitacija nastupa kad protekne pet godine od izdržane kazne zatvora (članak 19. stavak 4. podstavak 4. ZPPOKER-a).
6.3. Nadalje, odgovor drugostupanjskog suda na šturi žalbeni navod, iz kojega bi se tek domišljanjem moglo zaključiti da žalitelj smatra da se osuđenik ima smatrati neosuđivanom osobom zbog nastupa rehabilitacije, također je štur i uopćen. Naime, kod razmatranja odluke o kazni u povodu žalbi državnog odvjetnika i osuđenika, drugostupanjski sud navodi da je prvostupanjski sud „pravilno i u dovoljnoj mjeri cijenio dosadašnju osuđivanost u osam navrata zbog kaznenih djela povezanih sa zlouporabom droga, pa i na duge zatvorske kazne“ (odlomak 17. drugostupanjske odluke). Iz toga slijedi da je drugostupanjski sud ocjenjivao pravilnost utvrđenja osuđivanosti osuđenika koja inače proizlazi iz izvoda iz kaznene evidencije (list 425. spisa) pa dakle i vodio računa o tome je li nastupila rehabilitacija. Bilo bi idealno da je obrazloženje drugostupanjskog suda detaljnije, ali u konkretnoj situaciji nije počinjena povreda na koju se upire u zahtjevu.
6.4. Naime, kada se razmotri izvadak iz kaznene evidencije (list 425.), tada je, prema datumima kada je pojedina osuda postala pravomoćna i proteku vremena između pojedinih osuda, jasno da nije nastupila rehabilitacija jer zbog kratkih razdoblja između izricanja pravomoćnih osuda kojima su izrečene kazne zatvora nije moguće da su protekli rokovi rehabilitacije između prethodno izdržane kazne zatvora i pravomoćne osude za kazneno djelo nakon izdržane prethodno izrečene kazne zatvora. To se odnosi i na dvije posljednje izrečene kazne zatvora između čijih nastupa pravomoćnosti postoji protek vremena deset godina i jedan mjesec. Naime, prema pribavljenim podacima o datumima kada je osuđenik izdržao kazne proizlazi da je kaznu zatvora pet godina izrečenu presudom Županijskog suda u Splitu K -99/2010. izdržao 23. svibnja 2014. kada je pušten na uvjetni otpust pa bi rehabilitacija nastupila deset godina od izdržane kazne (dakle, 23. svibnja 2024. prema članku 19. stavak 4. podstavak 3. ZPPOKER-a). No, osuđenik je prije nastupa rehabilitacije i to 28. srpnja 2021. pravomoćno osuđen na kaznu zatvora pet godina presudom Županijskog suda u Splitu K-817/2021., a tu je kaznu izdržao 7. travnja 2026.
7. Prema tomu, šturi navod kao odgovor drugostupanjskog suda na žalbe stranaka prema kojem je prvostupanjski „pravilno … cijenio osuđivanost“ osuđenika nije povreda članka 487. stavka 1. ZKP-a (niti ZKP-24.) na koju osuđenik upire. S obzirom na to, nema niti proturječja između onoga što se navodi u izvodu iz kaznene evidencije i onoga što se u pobijanoj presudi navodi o sadržaju te isprave na koju osuđenik također neosnovano upire. S tim u vezi, nije odlučan navod zahtjeva da se „presude sudova donesene“ u tzv. nepravoj obnovi kada su izrečene jedinstvene kazne zatvora „ne mogu računati pod broj osuda“ jer je tim odlukama izrečena jedinstvena kazna zatvora koja se također mora izdržavati i od čijeg izdržavanja ovisi nastup roka rehabilitacije. S obzirom na sve izneseno, nije povrijeđeno niti načelo pravičnosti jer nisu osnovani prigovori o povredama za koje osuđenik smatra da su temelj za postojanje povrede načela pravičnosti.
8. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 8. rujna 2026.
Predsjednik Vijeća
doc. dr. sc. Zdenko Konjić
