REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-62/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog NŠ zbog kaznenog djela iz članka 256. stavka 2. i drugih Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu broj K-79/2015. od 18. travnja 2023. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-443/2023. od 25. ožujka 2025., u sjednici Vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog NŠ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu broj K-79/2015. od 18. travnja 2023. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-443/2023. od 25. ožujka 2025. proglašen je krivim osuđeni NŠ za tri kaznena djela. Za kazneno djelo iz članka 256. stavka 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora dvije godine, za kazneno djelo iz članka 312. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998. - ispravak, 50/2000. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/2000., 51/2001., 111/2003., 190/2003. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/2004., 84/2005. - ispravak, 71/2006., 110/2007. i 152/2008.) utvrđena mu je kazna zatvora šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora jedna godina. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđeni NŠ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora dvije godine i šest mjeseci.

2. Osuđeni NŠ je po braniteljici, odvjetnici Željki Pokupec, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje „zbog povrede iz članka 517. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku … odnosno zbog povrede odredaba kazneno postupka iz članka 468. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku [te] zbog povrede iz članka 517. stavak 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku … odnosno zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku a ta je povreda mola utjecati na presudu“. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske „… donese presudu kojom se ukida u cijelosti …“ pravomoćna presuda „… i predmet vrati na ponovnu odluku Županijskom sudu u Zagrebu“ te da „…donese Rješenje kojim se … odgađa izvršenje kazne zatvora“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.

– pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.; dalje ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (dalje: DORH) koje je nakon razgledavanja vratilo spis bez odgovora i bez prijedloga.

4. Osuđenik smatra da je „drugostupanjski sud ostvario razlog iz članka 517. stavak 1. točka 3. ZKP/08“ jer je u odluci naveo da nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP -a za koju je osuđenik u žalbi tvrdio da postoji. Naime, osuđenik smatra da je „prvostupanjski sud u izreci presude, osim imena i prezimena optuženika, u cijelosti propustio navesti osobne podatke optuženika, dok podaci koji su navedeni ne odgovaraju osobnim podacima osuđenika“, a riječ je o djevojačkom prezimenu majke optuženika, dobi optuženikova djeteta, zaposlenju optuženika i njegovoj imovini. Osuđenik u zahtjevu navodi dio drugostupanjske odluke u kojoj je navedeno da „su točni navodi ... kako se u izreci presude u osobnim podacima optuženika ne nalaze svi osobni podaci [međutim] točno je napisano ime i prezime optuženika, dok su ostali podaci manjkavi, ali izostanak ostalih osobnih podataka o optuženiku, nije od utjecaja na zakonitost presude budući da je sasvim jasno tko je optuženik i na koga se presuda odnosi“. Osuđenik smatra da „se prvostupanjska presuda uopće ne može ispitati, a izreka presude je nerazumljiva“ pa da je drugostupanjski sud odgovorom na žalbene navode „povrijedio odredbe kaznenog postupka, a ta je povreda utjecala na presudu koja je donesena od strane Visokog kaznenog suda“.

4.1. Povredu prava na pravično suđenje osuđenik obrazlaže time što „prvostupanjski sud svoj zaključak temelji na neprovjerenim i nepotpunim činjenicama, pri čemu nije osigurao pravo u postupku na kontradiktornost i konfrontaciju stranaka prilikom ispitivanja svjedoka, konkretno ĆŠ“. Osuđenik navodi da je prvostupanjski sud najprije prihvatio dokazni prijedlog ispitivanja toga svjedoka, ali „kada je rasprava započela iz početka taj dokaz … nije prihvatio i proveo“.

4.2. Osuđenik nadalje smatra da je povreda prava na pravično suđenje počinjena i zato što financijski vještak „nije dao odgovore jeli u stvarnosti došlo do pojedinih pravnih odnosa“ te da „okolnost postojanja odnosno nepostojanja financijsko knjigovodstvene dokumentacije nije odlučna za zaključak o tome da li se pojedini poslovni događaj zaista i dogodio, odnosno da li su financijska sredstva utrošena za poslovanje društva“. Također smatra da „vještak nije postupio sukladno pravilima struke“, a da to proizlazi iz mišljenja vještakinje „koja je, na traženje obrane, izradila pisano stručno mišljenje vezano uz obračunavanje poreza na dohodak“. Osuđenik također navodi da vještak nije dao „niti jedan objektivni razlog na kojem temelji … svoj zaključak“ kojim smatra da je riječ o osuđenikovu dohotku od kapitala, a koja je tvrdnja „u suprotnosti sa stavom i Rješenjem porezne uprave“. Osuđenik prigovara i okolnosti da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u kojem se vještak upustio u ocjenu vjerodostojnosti dokaza s obzirom na to da „vještak nije prihvatio … Ugovor o asignaciji jer nije mogao utvrditi koja ovlaštena osoba je potpisala taj ugovor“. Stoga smatra da „nalaz i mišljenje nije sačinjen nepristrano i u skladu s pravilima struke“ pa se na takvom nalazu „ne može temeljiti sudska odluka“.

4.3. Osuđenik navodi i da su „prvostupanjski i drugostupanjski sudovi, propustili … dati razloge iz kojih drže da brojni prigovori dani tijekom postupka“ u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovani. Također ističe da je odbijen „prijedlog obrane da se proveden novo financijsko knjigovodstveno vještačenje, iako je obrana u više navrata tijekom postupka predlagala provođenje novog vještačenja detaljno obrazlažući razloge i prigovore“.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Iz navoda osuđenika (odlomak 4.) jasno se vidi da se ne slaže s obrazloženjem drugostupanjskoga suda. Taj je sud naveo da su ime i prezime osuđenika točno napisani te da „izostanak ostalih osobnih podataka o optuženiku nije od utjecaja na zakonitost presude“ jer je „sasvim jasno … na koga se presuda odnosi“. To ujedno proizlazi i iz točnih osobnih podataka optuženika navedenih u odluci o imovinskopravnom zahtjevu (odlomak 6.2. drugostupanjske odluke).

6.1. Premda osuđenik ne navodi o kojoj bi povredi odredaba kaznenog postupka u ovdje bila riječ, jasno je da se s tim obrazloženjem ne slaže. Međutim, samo neslaganje s razlozima odluke ne predstavlja povredu na koju se osuđenik u zahtjevu poziva. Ta bi povreda postojala da drugostupanjski sud uopće nije odgovorio na žalbene navode ili da je odgovorio proizvoljno. Budući da je drugostupanjski sud na taj žalbeni navod odgovorio jasno, logično i razumno, odgovor nije proizvoljan. Zbog toga osuđenikovi navodi iz tog dijela zahtjeva nisu osnovan.

7. Osuđenikov navod da se prvostupanjske presuda temelji na „neprovjerenim i nepotpunim činjenicama“ (odlomak 4.1.) prigovor je činjenične naravi. Takvi prigovori nisu zakonska osnova za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Osuđenik nadalje prigovara da su mu povrijeđeni pravo na konfrontaciju i načelo kontradiktornosti jer je njegov dokazni prijedlog za ispitivanje jednog svjedoka najprije prihvaćen, a potom odbijen. Međutim, taj postupak suda ne predstavlja navedenu povredu, i to iz sljedećih razloga.

7.1. Konfrontacijsko je pravo sastavni dio prava na pošteno suđenje kao temeljnog načela kaznenog postupka. Ono jamči optuženiku pravo na ispitivanje svjedoka optužbe, kao i pravo da zahtijeva prisutnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima. Obrana ima pravo barem jednom u postupku, sama ili preko branitelja, ispitati svjedoka čiji ga iskaz tereti isključivo ili u odlučujućoj mjeri (vidi odluku ovog suda, poslovni broj: III Kr-137/2024-3 od 29. listopada 2024.).

7.1.1. Iz osuđenikova zahtjeva ne proizlazi da on prigovara tome da mu nije osigurano ispitivanje svjedoka pod istim uvjetima kao i optužbi. On povredu konfrontacijskog prava vidi u tome što mu je odbijen dokazni prijedlog za ispitivanje svjedoka. Međutim, ZKP ne propisuje da sud mora prihvatiti svaki dokazni prijedlog. Sud je ovlašten odbiti dokazni prijedlog ako utvrdi da za to postoji neki od zakonskih razloga (članak 421. ZKP-a) odnosno ako je riječ o nedopuštenom, nevažnom, neprikladnom ili odugovlačećem dokazu.

7.1.2. Odbijanje dokaznog prijedloga samo po sebi ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Ta bi povreda postojala da sud za odbijanje dokaza uopće nije naveo razloge ili da su ti razlozi proizvoljni. Međutim, prvostupanjski je sud jasno obrazložio zašto je odbio ispitivanje svjedoka kojeg je predložila obrana (odlomak 5. prvostupanjske odluke). Tu je odluku ispitao i drugostupanjski sud te ju je ocijenio pravilnom, iznijevši za to vlastite razloge (odlomak 9.1. drugostupanjske odluke). Razlozi nižestupanjskih sudova, a osobito drugostupanjskog suda, jasni su, detaljni i razumni, zbog čega navedeno pravo nije povrijeđeno.

7.1.3. Nadalje, odbijanje dokaznog prijedloga ne predstavlja ni povredu prava na konfrontaciju. Ta povreda postoji ako obrana nije imala mogućnost ispitati svjedoka optužbe. Međutim, ovdje svjedok o kojem je riječ uopće nije ispitan, pa ne može postojati povreda konfrontacijskog prava u odnosu na dokaz koji u postupku uopće nije izveden.

7.1.4. Odbijanje dokaznog prijedloga ne predstavlja ni povredu načela kontradiktornosti. To načelo obuhvaća pravo stranaka – dakle ne samo optuženika – da aktivno sudjeluju u postupku, saznaju za sve izvedene dokaze i podneske protivne strane, očituju se o njima te budu saslušane prije donošenja oluke. Ovdje dokaz nije ni izveden jer je sud odbio ispitivanje svjedoka, pa po prirodi stvari ne može postojati povreda načela kontradiktornosti u odnosu na dokaz koji uopće nije izveden.

7.1.5. Na koncu, okolnost da je sud na prijašnjoj raspravi najprije prihvatio izvođenje tog dokaza, a potom na raspravi koja je počela iznova isti dokazni prijedlog odbio, također ne predstavlja povredu prava na konfrontaciju niti bilo koju drugu povredu koju osuđenik neosnovano ističe. Sud je za odluku o odbijanju dokaznog prijedloga iznio detaljne, jasne i životno logične razloge.

8. Osuđenikovi prigovori koji se odnose na ocjenu vjerodostojnosti financijsko - knjigovodstvenog vještaka od strane nižestupanjskih sudova (odlomak 4.2.) također su prigovori činjenične naravi. Takvi prigovori nisu zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Treba dodati da su nižestupanjski sudovi detaljno raščlanili nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te ga prihvatili (odlomci 6. i 30.2. prvostupanjske presude te odlomci 8., 8.2., 8.3., 11.1. i 11.2. drugostupanjske odluke). Neslaganje osuđenika s tom raščlambom i ocjenom, imajući na umu da su razlozi nižestupanjskih sudova jasni i logični, ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje na koju osuđenik neosnovano upire.

8.1. Uzimajući u obzir takvo obrazloženje nižestupanjski sudova, neosnovan je osuđenikov navod da ti sudovi nisu naveli razloge zbog kojih nisu prihvatili prigovore obrane vezane uz financijsko-knjigovodstveno vještačenje (odlomak 4.3.). S obzirom na to, osuđenikovo neslaganje s odbijanjem dokaznog prijedloga provođenja novog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja također ne predstavlja nijednu povredu na koju se osuđenik neosnovano poziva.

9. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 8. rujna 2026.

Predsjednik Vijeća

Damir Kos