REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-106/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ĆK, zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Splitu broj Kzd-3/2023. od 9. travnja 2025. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kžzd-41/2025-4 od 5. veljače 2026., u sjednici Vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ĆK za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Splitu broj Kzd- 3/2023. od 9. travnja 2025. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kžzd-41/2025-4 od 5. veljače 2026., osuđen je IK zbog počinjenja dva kaznena djela. Za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 1. i 2. KZ/11., a na temelju članka 153. stavka 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora šest godina, a za kazneno djelo bludne radnje iz članka 155. stavka 1. u vezi s člankom 153. stavkom 1., a na temelju članka 155. stavka 1. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora jedna godina. Na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. IK osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora šest godina i šest mjeseci.

2. Osuđeni IK je po branitelju, odvjetniku Andreju Bašoviću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje „sukladno članku 517. stavku 1. toč. 2. i toč 3: povreda odredaba kaznenog postupka predviđenog u članku 468. stavka 1. točke 12. [i] povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi i povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku“. Predložio je pobijanu pravomoćnu presudu preinačiti „na način da osuđenika oslobodi od optužbe, a podredno da iste ukine i vrati predmet nižim sudovima na ponovno odlučivanje“.

3. Zahtjev sa spisom dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.; dalje ZKP). Državno odvjetništvo predložilo je da se zahtjev odbije, a taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovu branitelju (poleđina lista 607).

4. Osuđenik smatra da je počinjena povreda iz članka 468. stavka 1. točke 12. ZKP-a (teška povreda prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) jer se prvostupanjska presuda „primarno i u najvećem dijelu [temelji] na iskazu oštećenica, a koji su bili manjkavi, u bitnom proturječni i životno nelogični“. Povredu navedene odredbe osuđenik nalazi i u tomu što je „obrana …predlagala provođenje mnogih dokazni prijedloga, a koje dokazne prijedloge je sud odbio bez valjanog obrazloženja“. Također navodi da iz iskaza jedne oštećenice „evidentno proizlazi kako u predmetnom odnosu uporabe sile nije bilo, niti fizičke niti psihičke“. Smatra da je „grubo povrijeđeno pravo okrivljenika na pošteno, odnosno pravično suđenje … odbijanjem suda da provede dokazne prijedloge obrane te donošenjem presude koja u svojoj izreci sadrži činjenični opis kaznenog djela i pravnu kvalifikaciju istoga suprotnu iskazu same oštećenice.

4.1. Time su, smatra osuđenik, povrijeđena „temeljna načela kaznenog postupka, i to ono propisano u članku 9. Zakona o kaznenom postupku, a koje se odnosi na utvrđivanje materijalne istine te načelo jednakosti oružja“.

4.1.1. Povredu potonjega načela osuđenik vidi u tome što je predložio provođenje četiriju dokaznih prijedloga „kojim bi se činjenično stanje u potpunosti utvrdilo i kojim bi se dokazao da okrivljenik nije počinio kaznena djela“, i to: očevid i rekonstrukcija događaja, dopunsko psihijatrijsko-psihologijskog vještačenje okrivljenika, dopunsko ispitivanje jedne oštećenice i njezino psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje. No, sud ih je odbio „bez adekvatnog i logičkog obrazloženja čime je povrijeđeno i pravo okrivljenika na obranu na raspravi“.

4.2. Povreda prava na pravično suđenje osuđenika „se očituje u neobrazlaganju odlučne činjenice u vidu okolnosti uporabe sile od strane okrivljenika“ jer nije navedeno „o kojem obliku sile je riječ“. Osuđenik smatra da utvrđenje suda o postojanju sile kako je opisano u činjeničnom opisu je „suprotno iskazu oštećenice“, a navod iz drugostupanjske odluke da je osim fizičke bila prisutna i psihička sila, osuđenik smatra „arbitrarno, nepotkrijepljeno i u suprotnosti s iskazom oštećenice“.

4.3. Povredu odredaba kaznenog postupku u žalbenom postupku osuđenik nalazi u tome što je drugostupanjski sud „odbio žalbu okrivljenika kao neosnovanu … unatoč činjenici da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11.“ ZKP-a. To je, kako tvrdi osuđenik „razvidno iz toč. 6. obrazloženja drugostupanjskog suda u kojem isti faktički priznaje da je prvostupanjski sud pogriješio u izreci presude ali navodi da je riječ o očitoj omašci u pisanju [jer] sud ne može … kao što je to u izreci navedeno … okrivljenika osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora … na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11“.

4.4. Osuđenik navodi da je člankom 455. ZKP-a „propisano kako će presudu kojom se oglašava krivim sud izriče ako nedvojbeno utvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen“ pa da je za osudu potrebna „nedvojbenost … a upravo je drugostupanjski sud utvrdio kako takva nedvojbenost ne postoji“ jer je u odluci naveo da je „mala vjerojatnost da bi dvije osobe neovisno opisale isti specifični obrazac ponašanja da one nije i dogodio“.

4.5. Nadalje, povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku osuđenik nalazi i tomu što se „drugostupanjski sud pridružuje pogrešnim navodima prvostupanjskog suda te [u odluci o kazni] ne cijeni ili nedovoljno cijeni olakotne okolnosti“ te ističe da je „njegov stupanj kriminalne volje nizak te je ponajviše ovisio o radnjama oštećenica koje svoj eventualni nepristanak i otpor nisu jasno i nedvosmisleno očitovale, a što sudovi također nisu u dovoljno vjeri vrednovali“.

4.6. Na koncu, osuđenik smatra da je povrijeđeno „pravo okrivljenika na djelotvoran pravni lijek, budući da je [drugostupanjski sud] u dva navrata de facto utvrdio kako je prvostupanjska presuda nepravilna i nezakonita, međutim, istu je neovisno o tome odlučio potvrditi te odbiti žalbu okrivljenika kao neosnovanu“.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Osuđenikovi prigovori kojim obrazlaže povredu odredba članka 468. stavka 1. točke 12. ZKP-a (odlomak 4.) predstavljaju prigovore činjenične naravi (osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja), a takvi prigovori nisu zakonska osnova za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

6.1. U odnosu na osuđenikov prigovor o povredi načela „materijalne istine“ (odlomak 4.1.) treba navesti da je to načelo napušteno donošenjem Zakona o kaznenom postupku 1997. (vidi odluke VSRH-a III Kr-10/2014-4 od 11. veljače 2014. i I Kž- 152/2016-4 od 17. listopada 2018.). Osuđenik se poziva na članak 9. ZKP -a, ali ta odredba ne propisuje načelo materijalne istine. Stavak 1. te odredbe propisuje dužnost suda i državnih tijela da „s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje te rete okrivljenika i koje mu idu u korist“, a stavak 2. propisuje neovisno i nepristrano razjašnjavanje sumnje o kaznenom djelu u odnosu na postupanje državnog odvjetništva i istražitelja te policije te im nalaže dužnost „s jednakom pažnjom prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika“. Naglasak je, dakle, na postupku, a ne na ishodu postupka u smislu utvrđivanja istine pa je riječ o načelu objektivnosti i nepristranosti, odnosno o zahtjevu za optimizacijom postupka. Stavak 3. članka 9. ZKP-a propisuje načelo slobodne ocjene dokaza, a u stavku 4. propisan je zahtjev prema sudu i drugim tijelima jasnog izlaganja razloga za odluke koje donose, pa tu može biti riječi o osnovi za pravo na obrazloženu sudsku odluku. Budući da kazneni postupak ne poznaje načelo materijalne istine, po prirodi stvari nije osnovan osuđenikov prigovor o povredi toga načela koje ne postoji.

6.2. U odnosu na osuđenikov prigovor o povredi načela jednakosti oružja i povredi prava na pravično suđenje koje osuđenik nalazi u okolnosti da su mu odbijena četiri dokazna prijedloga (odlomci 4., 4.1. i 4.1.1.), treba navesti sljedeće.

6.2.1. ZKP ne propisuje da sud mora prihvatiti svaki ili sve dokazne prijedloge obrane. Sud je ovlašten odbiti dokazni prijedlog ako utvrdi da za to postoji neki od zakonskih razloga (članak 421. ZKP-a), odnosno ako je riječ o nedopuštenom, nevažnom, neprikladnom ili odugovlačećem dokazu.

6.2.2. Odbijanje dokaznog prijedloga samo po sebi ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Ta bi povreda postojala da sud za odbijanje dokaza uopće nije naveo razloge ili da su ti razlozi proizvoljni (arbitrarni). Međutim, prvostupanjski je sud detaljno, jasno i određeno naveo razloge odbijanja svih četiriju dokaznih prijedloge koje osuđenik navodi (odlomci 24. i 25. prvostupanjske odluke). Tu je odluku u povodu osuđenikove žalbe preispitao i drugostupanjsku sud te također naveo detaljne i jasne razloge zašto odluku prvostupanjskoga suda smatra pravilnom, iznijevši za to i vlastite razloge (odlomak 7.1. drugostupanjske odluke). Razlozi nižestupanjskih sudova jasni su i logični, pa osuđenikovo nezadovoljstvo takvim obrazloženjem ne predstavlja povredu nijednog prava na koje osuđenik neosnovano upire.

6.3. Osuđenikov prigovor o povredi prava na pravično suđenje, zbog „neobrazlaganja odlučne činjenice“ (uporabe sile, odlomak 4.2.) prigovor je činjenične naravi te ne predstavlja zakonsku osnovu za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Treba dodati da su nižestupanjski sudovi obrazložili o kojoj je sili riječ, za to su dali razloge koji su jasni i logični. Osuđenik se očito s tim razlozima ne slaže, ali, kako je navedeno, takvo nezadovoljstvo nije razlog za prihvaćanje osuđenikova zahtjeva.

6.4. Također ne postoji niti povreda odreda kaznenog postupka u žalbenom postupku koji osuđenik vidi u tome da je drugostupanjski sud odbio njegovu žalbu „unatoč činjenici da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11.“ ZKP-a. Drugostupanjski je sud dao razloge zbog kojih smatra da pogreška u dijelu izreke kada se navodi zakonska odredba na temelju koje je izrečene jedinstvena kazna zatvora nije takva da se presuda zbog te, kako je drugostupanjski sud označava, očite pogreške u pisanju (odlomak 6. drugostupanjske odluke), ne može ispitati. To je obrazloženje jasno i logično te ga prihvaća i ovaj Sud. Doista, dio izreke prvostupanjske presude prema kojem je osuđenik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora „na temelju članka 153. st. 2. KZ/11 u svezi sa člankom 51. st. 1. i 2. KZ/11“, pri čemu je navođenje članka 153. stavka 2. KZ/11. višak, nije takva značenja da se prvostupanjske presuda ne bi mogla ispitati, a to je drugostupanjski sud i obrazložio.

6.5. Iz zahtjeva nadalje slijedi da osuđenik povredu odredaba kaznenog postupa u žalbenom postupku nalazi u povredi članka 455. ZKP-a (odlomak 4.4.). Pogrešno smatra osuđenik da je drugostupanjski sud izrazio „malu vjerojatnost“ o osuđenikovom počinjenju dvaju kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Izričaj drugostupanjske odluke očito predstavlja potkrjepu ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice, a ne dvojbu o tome je li osuđenik počinio kaznena djela.

6.6. Nije u pravu osuđenik niti kada tvrdi da je počinjena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku jer drugostupanjski sud nije cijenio ili je nedovoljno cijenio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne. Prigovori u odnosu na ocjenu okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne zapravo su prigovori činjenične naravi usmjerene na osporavanje kazne koja je izrečena u zakonom dopuštenim okvirima. Takvi prigovori izrečenoj kazni nisu zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

6.7. Konačno, nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek kako ga osuđenik opisuje (odlomak 4.6.). Pogrešno osuđenik smatra da je drugostupanjski sud u dva navrata utvrdio da je prvostupanjska presuda „nepravilna i nezakonita“. Utvrđenje drugostupanjskog suda je upravo suprotno. To što je s takvom ocjenom osuđenik nezadovoljan i to što drugostupanjsku odluku pogrešno tumači, nije povreda prava na djelotvoran pravni lijek. Ta povreda ne postoji ako je drugostupanjski sud odbio žalbu okrivljenika i potvrdio prvostupanjsku presudu, a osuđenik s takvom odlukom drugostupanjskog suda nije zadovoljan. Izričaj „djelotvoran“ ne znači da okrivljenikova žalba treba biti prihvaćena. Pravni lijek je djelotvoran ako je tijelo koje o njemu odlučuje neovisno o tijelu protiv čije se odluke pravni lijek podnosi, ako je tijelo koje ispituje odluku u povodu pravnog lijeka ovlašteno meritorno ispitati prvostupanjsku odluku i pružiti odgovarajuću zaštitu te ako za pravni lijek nisu predviđene postupovne zapreke koje bi ga učinile nedostižnim. Sve te sastavnice „djelotvornosti“ su ispunjene u odnosu na žalbu protiv prvostupanjske presude općenito, a i u odnosu na konkretnu žalbu osuđenika, pa nije riječ o povredi koju osuđenik neosnovano ističe.

7. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP -a trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 8. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos