Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3327/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ko jeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6774/2024-36 od 4. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6774/2024-36 od 4. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6774/2024- 36 od 4. svibnja 2026. u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju 692,94 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koje kamate teku na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženici platiti tužitelju 1.957,97 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom III. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 102,80 eura zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„I Tužba je djelomično povučena u dijelu u kojem je traženo da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] i to

- čl 7. koji glasi: "NAČIN OTPLATE – Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".

- čl 2. koji glasi: "KAMATNA STOPA" – redovna kamata: 5:20%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora".

II Dopušta se preinaka tužbe od 30. travnja 2025.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.728,09 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. svibnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.“.

3. Protiv navedene presude i (sadržajno) protiv odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke rješenja, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" , broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP). Predlaže presudu i rješenje (u pobijanom dijelu) preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 523,85 eura ( za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku uz pripadajući PDV te sudsku pristojbu).

4. Žalba tuženice protiv presude i rješenja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje (u pobijanom dijelu) te postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica u žalbi određeno upire, jer pobijana presuda i rješenje (u pobijanom dijelu), sadrže valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju, te razlozi koji se odnose na dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate , kao i odluka vezano za istaknuti prigovor zastare i prigovor radi prebijanja.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na njezinu ocjenu izvedenih dokaza, odnosno njezino viđenje predmetne pravne situacije. Stoga se žaliteljica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

7. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe tuženice, tužitelj je dokazao sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog vještačena) podneskom od 16. svibnja 2025. (list 182-188 spisa), za isplatom iznosa od ukupno 2.650,91 eura na ime preplaćenih iznosa kamata i razlike u tečaju, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom, između ostalog, na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12, potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem odredaba Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 28. lipnja 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli, za koje tvrdi da su ništetne.

10. Pri tome je predmet spora i odlučivanje o prigovoru radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a), kojeg je tuženica konačno specificirala (u skladu s rezultatima izvedenog vještačena) podneskom od 20. svibnja 2025. (list 189-190 spisa), kao razliku anuiteta u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

11. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporan i status tužitelja kao potrošača, kao i tijek zateznih kamata na dosuđene iznose, osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja te odluka o prigovoru radi prebijanja.

12. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 28. lipnja 2026. Ugovor o kreditu pod brojem 029-50-3542537, koji kredit je podignut u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.671,66 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da je tužitelj u svom iskazu (koji je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, s time da mu tuženica niti u jednom dijelu nije prigovarala), naveo da je kredit uzeo radi kupnje osobnog automobila isključivo za privatne potrebe, da nikada nije imao obrt te da je bio zaposlen kao domar u dječjem vrtiću [adresa], da uopće nije bio svjestan da je kreditni posrednik Raiffeisenbank Austria d.d., buduć i da je ugovor sklopio posredovanjem autokuće Opel Đačić, bez da je ikada ušao u poslovnicu banke, da mu u autokući nisu bili pojašnjeni parametri promjenjivosti kamatne stope, niti rizici vezani uz fluktuaciju tečaja CHF, a da ga niti javni bilježnik nije upozorio na mogućnost drastičnog rasta rate, već samo da rata može nešto porasti, da ga nitko nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na isti način kao prema euru,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića dipl. oec. (kojeg je sud prvog stupnja prihvatio u cijelosti, cijeneći ga nepristranim i stručnim, na koji stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti su tražile da se vještaka dodatno sasluša), proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 948,08 CHF, odnosno da kunska protuvrijednost iznosi 5.220,67 kuna, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju da iznosi 692,94 eura, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, a da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 14.752,42 kuna, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura da iznosi 1.957,97 eura (koji anuiteti su pojedinačno prikazani u tablicama nalaza i mišljenja) ,

- da tuženica nije na nedvojben način dokazala da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarala o spornim odredbama i da ga je upoznala s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i o valutnoj klauzuli te o posljedicama koje iz toga proizlaze,

- da je tuženica na pripremnom ročištu odustala od saslušanja djelatnika banke, s time da su na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

13. Polazeći od prednjih utvrđenja, pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), rukovodeći se pri tome u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, pravomoćnom presudom donesnom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, ugovaranjem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak, prvostupanjski sud prije svega utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, nastavno cijeneći da su predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, ništetne, budući da sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u Ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, već da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o spornim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu banku, čime su navedene odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, temeljem čega sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, te razlike zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO -a i s nalazom financijskog vještaka u pogledu visine razlike preplaćenih iznosa i datuma dospijeća (uplate) svakog pojedinog anuiteta, otklanjajući pri tome istaknuti prigovor zastare.

14. Po prigovoru tuženice radi prebijanja, pod točkom III. izreke pobijane presude, sud prvog stupnja utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 102,80 eura zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos, uz zaključak da tuženici ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti da tuženica ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavala i naplaćivala od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

15. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

16. Prije svega, u odnosu na prigovor tuženice da je tužitelj naknadnim uređenjem tužbenog zahtjeva objektivno preinačio tužbu (na način da je tražio zatezne kamate za razdoblje koje nije obuhvaćeno tužbom), te u tom kontekstu na prigovor neurednosti tužbe, valja odgovoriti da je navedenu preinaku sud prvog suda dopustio pobijanim rješenjem pod točkom II. izreke (u kojem dijelu rješenje nije predmetom ove žalbe), slijedom čega se radi o pravomoćnom rješenju koje, stoga, više ne može biti predmetom preispitivanja u ovom žalbenom stupnju postupka, tako da se sada u žalbi ne može prigovarati niti urednosti tužbe.

17. Nadalje, pravilno, i po stavu ovoga suda, prvostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u privatne svrhe, slijedom čega neosnovano tuženica prigovara statusu tužitelja kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj kredit sklopio u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazivala, s time da nije učinila niti vjerojatnim da bi tužitelj sredstva iz kredita koristio u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu te iz iskaza tužitelja, evidentno proizlazi da se radilo o potrošačkom ugovoru.

18. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz stanja spisa proizlazi da tuženica u odgovoru na tužbu i tijekom prvostupanjskog postupka, tužitelju nije osporavala status potrošača, niti je na okolnost navedenog prigovora (da tužitelj nema svojstvo potrošača i da kao takav ne uživa pravnu zaštitu prema utvrđenjima iz postupka u sporu kolektivne zaštite potrošača), nije predlagala izvođenje konkretnih dokaza, dok iz izvedenih dokaza ne proizlazi zaključak da je tužitelj predmetni ugovor sklopio sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njegovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti, već iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su tužitelju, kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, namjenski odobrena za kupnju novog vozila.

19. Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza izvedenih tijekom prvostupanjskog postupka, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazivala, a time niti dokazala, osnovanost svojih prigovora koje ističe tek sada u žalbi.

20. Stoga, pravilno se, s obzirom na utvrđeno svojstvo tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud poziva na učinke presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 28. lipnja 2026.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), na način da je utvrđeno kako banka nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

22. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog s tandardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

24. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

25. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima prigovara tome da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja

26. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušanog tužitelja, kojemu tuženica niti u jednom dijelu nije prigovarala.

27. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi O143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe , što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom.

28. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti, s tvrdnjom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u cijelosti razumljive te da je tuženica promjene kamatne stope vršila u skladu kretanjima tržišnih parametara koje tuženica nije mogla predvidjeti.

29. Treba ipak naglasiti da tuženica u žalbi pogrešno tumači pravila o teretu dokazivanja. Naime, kako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je tuženica u naprijed navedenom razdoblju, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita na prethodno opisani način, a u konkretnom slučaju je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 28. lipnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženici, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u tom razdoblju, a što tuženica u tijeku postupka nije dokazala.

30. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, bez obzira na pravomoćnu presudu donesenu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izveo predložene dokaze, interpretirao je sadržaj izvedenih dokaza (saslušanjem tužitelja te rezultate financijskog vještačenja), analizirao je tvrdnje stranaka, iskaz tužitelja (koje je ocijenio vjerodostojnim) te je utvrdio da tužitelj nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu spornih ugovornih odredbi, imajući u vidu da je ugovor sklopljen posredovanjem auto kuće, bez da je tužitelj ikada ušao u poslovnicu banke, s time da mu u auto kući nisu bili pojašnjeni parametri promjenjivosti kamatne stope, niti rizici vezani uz fluktuaciju tečaja CHF, a da ga niti javni bilježnik nije upozorio na mogućnost drastičnog rasta rate, pri čemu je tuženica na pripremnom ročištu odustala od saslušanja djelatnika banke, dok su na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

31. Utoliko se ukazuju promašenima žalbeni navodi tuženice da sud nije saslušao parnične stranke te da je propustio izvesti i obrazložiti sve dokaze koje je izveo, dok u odnosu na javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor stranaka, valja obrazložiti da se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati je li potrošač prije sklapanja konkretnog ugovora, bio obaviješten o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ili o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu, potrošaču nije mogao objasniti naprijed navedene parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pri čemu iz iskaza tužitelja proizlazi da ga niti javni bilježnik nije upozorio na mogućnost drastičnog rasta rate kredita, slijedom čega je sud prvog stupnja osnovano odbio prijedlog za njegovom saslušanjem, pri čemu niti iz jednog dokumenta koji je tuženica priložila u spis u svrhu dokazivanja osnovanosti svojih prigovora (Opći uvjeti poslovanja, Pravilnici i dr.), ne proizlazi da bi kao kriterij usklađenja kamatne stope u tim dokumentima bio naveden bilo koji od parametara koje je tuženica navela u odgovoru na tužbu (6-mjesečni CHF LIBOR, 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište, te 6-mjesečni trošak regulacije).

32. Upri tome, u odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dostavljenu dokumentaciju, valja odgovoriti i to da iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze dokazanima odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala.

33. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude žalbeni navodi kojima tuženica upire na zanemarivanje općih akata tuženice, kao i žalbeni navodi kojima tuženica upire na činjenicu da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da mu je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, kao i pozivanje tuženice na to da je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

34. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

35. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, utvrđenje ništetnosti sporne odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

36. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi Ugovora, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

37. Kako je izvedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženici iznos od ukupno 2.650,91 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti (uplate svakog pojedinog iznosa) pa do isplate.

38. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja koju je sud prvog stupnja utvrdio na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl. oec. (koji nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, na koje stranke u pogledu matematičkog izračuna nisu imale prigovora, a vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud), valja odgovoriti da je navedenim vještačenjem, suprotno prigovorima tuženice, pravilno utvrđena razlika iznosa anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njezine naknadne promjene (692,94 eura), kao i ukupna razlika iznosa anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja (1.957,97 eura), odnosno sveukupna razlika anuiteta u iznosu od 2.650,91 eura, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženice kojima upire na pogrešan zadatak za vještačenje, te na to da u predmetnom postupku nije utvrđena razlika anuiteta.

39. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da po njezinom prijedlogu nije izvedeno vještačenje kojim bi se uzelo u obzir tržišne elemente koji su utjecali na kamatnu stopu, da su navedeni prigovori pravne prirode, koji prigovori su, stoga, razmatrani u okviru ocjenjivanja osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, slijedom čega na navedene okolnosti nije bilo potrebe izvoditi vještačenje, s time da su stranke, kako je već naprijed i navedeno, na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi, slijedom čega se tuženica u žalbi ne može osnovano pozivati na to da navedeni dokaz, usprkos tome što ga je ona predlagala, nezakonito nije izveden, pri čemu na pravilnost odluke ne utječu niti žalbeni prigovori tuženice kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa i tečajnoj razlici (pozivanje na to da je izračun vještaka protivan volji ugovornih stranaka, te da vještak nije uzeo u obzir tržišne elemente koji su utjecali na cijenu kredita).

40. Ipak treba naglasiti da u situaciji kada je pravomoćnom sudskom odlukom (koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača), utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženice i njezinim drugim internim aktima, iz navedenog razloga u ovom predmetu niti nije odlučno jesu li navedeni parametri prilikom promjene kamatne stope uzimani u obzir, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014.

41. Također, pogrešno je stajalište tuženice u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita pa suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženice, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, u odnosu na riječ "promjenjiva", nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka.

42. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa.

43. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da je potraživanje zastarjelo u cijelosti prije podnošenja kolektivne tužbe te da je prvostupanjski sud propustio utvrditi zastaru zateznih kamata, neosnovani.

44. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica, suprotno žalbenim prigovorima, nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.).

45. Tu je za naglasiti da je u presudi OIŠ i OIŠU protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

46. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o istaknutom prigovoru radi prebijanja, detaljno o tome dajući svoje obrazloženje. Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, slijedom čega ne postoji niti njegova obveza na vraćanje stečenog bez osnove, pri čemu je tuženica, kao nesavjesna strana diskvalificirana u pravu na postavljanje zahtjeva za vraćanje onog što je drugoj strani dala, tako da istaknuti prigovor radi prebijanja, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 323. st.2. ZOO-a.

47. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. s t. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

48. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka , radi čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

49. Tuženici nisu dosuđeni troškovi nastali podnošenjem pravnog lijeka, jer je njezina žalba neosnovane (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

50. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš