Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1303/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović L kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, Strossmayerova 4, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu Bjelovar, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-666/2023-30 od 7. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se e presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 666/2023-30 od 7. veljače 2025. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je tužiteljica LF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], stekla pravo vlasništva na nekretninama iz k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 592čhv, čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 471čhv, čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 1016čhv i čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 725 čhv, a što joj je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužan priznati i dozvoliti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama temeljem ove presude na navedenim nekretninama, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka.

II. Nalaže se tužiteljici LF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana naknaditi tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj LF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], stekla pravo vlasništva na nekretninama iz k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 592čhv, čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 471čhv, čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 1016čhv i čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 725 čhv, a što joj je tuženik Republika Hrvatska, OIB 52634238587, dužan priznati i dozvoliti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama temeljem ove presude na navedenim nekretninama, sve u roku 15 dana.

II. Tuženik Republika Hrvatska, OIB 52634238587, dužna je naknaditi tužitelju LF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.268,71 eura, u roku od 15 dana.”

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

2.1. Tužitelji u odgovor na žalbu predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP -a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. No, sud prvog stupnja je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Tužiteljica u tužbi navodi da zemljišno knjižno stanje nije usklađeno sa stvarnim stanjem u odnosu na nekretnine k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 592čhv, čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 471čhv, čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 1016čhv i čkbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 725čhv, a koje su nekretnine upisane kao vlasništvo tuženika.

Navodi da su njeni roditelji, sada pok. OF i TF, **.**.1968. kupili predmetne nekretnine od Poljoprivredne zadruge Bjelovar, sačinjeni su ugovori o prodaji te je isplaćena kupovnina i kupci su stupili u posjed, a za Poljoprivrednu zadrugu Bjelovar (dalje PZ Bjelovar) ugovor je potpisao tadašnji direktor AF. PZ Bjelovar je istog dana prodavala više nekretnina, koje su susjedne pa je tako npr. do predmetnih nekretnina nekretninu od PZ Bjelovar kupio BF koji je sačuvao ugovor o prodaji, no na tim ugovorima nije bio ovjeravan potpis prodavatelja, a roditelji tužitelja nisu sačuvali primjerak ugovora o prodaji i ostalu dokumentaciju jer je izgorjela.

Roditelji tužiteljice predmetne nekretnine nesmetano posjeduju od 1968. do kraja 1988. kada su ih razdiobom u obitelji dali tužiteljici kao svojoj kćeri, koja je nastavila nesmetano posjedovati predmetne nekretnine do danas i koje obrađuje sa svojim suprugom MF. U međuvremenu je u zemljišnim knjigama i katastru kao posjednik i vlasnik upisan tuženik, iako nikada nije posjedovao predmetne nekretnine, već je tako upisan, budući su predmetne nekretnine bile upisane kao posjed i vlasništvo ne postojećih pravnih osoba.

Ističe da je 2019. izvršen nadzor statusa predmetnih nekretnina te je očevidom po ovlaštenom poljoprivrednom inspektoru i djelatnikom APPRRR-a utvrđeno da su iste uredno obrađene te da ih obrađuju tužiteljica i njen suprug.

Predmetne nekretnine u su poljoprivredno zemljište koje predstavljaju jednu cjelinu tj. obrađuju se u komadu.

Tužiteljica se radi uređenja svog zemljišnoknjižnog stanja obratila tuženiku radi mirnog rješenja spora u predmetu Općinskog državnog odvjetništva Bjelovar N-DO-6/23, no nje došlo do mirnog rješenja spora te je upućena u parnicu.

Kako ima pravni interes da uskladi posjedovno sa zemljišno knjižnim stanjem, to predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadnu troškova postupaka.

6. Među strankama je nesporno da je prije podnošenja ove tužbe tužiteljica dana 12. siječnja 2023. podnijelo zahtjev za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a st. 1. i st. 2. ZPP-a, koji je zahtjev nije prihvaćen. Nema spora između stranaka da su predmetne nekretnine u naravi oranica.

7. Sporno je između stranaka da li je tužiteljica dosjelošću stekla vlasništvo predmetnih nekretnina, zajedno sa svojim pravnim prednicima.

8. Pravilno sud prvog stupnja navodi da prema čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 77/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona prosuđuje se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Taj zakon stupio je na snagu 1. siječnja 1997., a prethodio mu je Zakon o osnovnim vlasničko – pravnim odnosima (Službeni list br. 6/80 i 36/90 te Narodne novine br. 53/91) koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996.

Prije njega od 1. siječnja 1812. vrijedio je austrijski Opći građanski zakonik i radi odluke o osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva u obzir valja uzeti i odredbe toga propisa budući da su tužiteljičini pravni prednici spornu nekretninu stekli u vrijeme važenja toga Zakonika (Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. Narodne novine broj 73/91).

Prema paragrafu 1452. OGZ-a pravo se dosjelošću stječe zakonitim prijenosom posjeda na nekog drugoga, a prema paragrafu 1460. da bi se pravo moglo dosjelošću steći potrebna je sposobnost stjecatelja da može steći, sposobnost stvari i stvarni stjecateljev posjed, time da posjed mora biti zakonit, pošten i istinit i trajati kroz cijelo zakonom određeno vrijeme. Posjed je zakonit, ako je utemeljen na naslovu dovoljnom da se zadobije vlasnost (paragraf 1461.), posjed mora biti pošten (paragraf 1463.) i posjed mora biti istinit, tj. ne smije biti stečen silom, lukavstvom, potajno ili na izmoljeni način (paragraf 1464.).

U odnosu na državnu i općinsku imovinu, paragrafom 1472. propisano je izvanredno vrijeme dosjelosti tako da se u odnosu na nekretnine, ako pravo vlasništva nije upisano na posjednikovo ime u javnim knjigama, pravo vlasništva može steći samo posjedom od 40 godina. U tom slučaju onaj koji tvrdi da je vlasništvo stekao posjedom u razdoblju od 40 godina nije dužan dokazati zakoniti naslov stjecanja, a protivna strana može dokazivati nepoštenje posjeda (paragraf 1477.).

Temeljem paragrafa 1493. poštenom stjecatelju stvari u vrijeme dosjelosti uračunava se vrijeme njegovog zakonitog i poštenog prednika, time da kod stjecanja izvanrednom dosjelošću u trajanju od 40 godina prednikov posjed ne mora biti zakonit. Osoba koja dosjelošću stekne stvar ili pravo može protiv dosadašnjeg vlasnika u sudskom postupku tražiti utvrđenje prava vlasništva i tražiti upis svoga prava u javnoj knjizi (paragraf 1498.).

Temeljem paragrafa 326. pošteni posjednik je onaj koji iz vjerojatnih uzroka drži da je stvar koje posjeduje njegova, a nepošteni posjednik je onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je stvar koju posjeduje tuđa.

Prema Načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. za izvanrednu dosjelost potrebno je 20 godina posjedovanja, a ne 40 godina kako je to bilo propisano u Općem građanskom zakonu.

Odredbom čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (Službeni list br. 6/80 i 36/90 te Narodne novine br. 53/91) propisano je da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, a st. 4. istog članka propisano je da savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema čl. 30. st. 2. toga zakona u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici.

Temeljem čl. 72. toga zakona posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, a posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, time da se savjesnost posjeda pretpostavlja.

Temeljem čl. 29. toga Zakona pravo vlasništva na stvari u društvenom vlasništvu nije se moglo steći dosjelošću (ova odredba stavljena je izvan snage Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Narodne novine broj 53/91).

U bitnome na isti način i odredbama čl. 159. st. 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 77/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave zakonit, istinit i pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a prema st. 3. i 4. istoga članka samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave čiji je posjed barem pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 40 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Sukladno čl. 160. st. 2. toga Zakona u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

Prema čl. 18. st. 1.-3. toga Zakona posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja i posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

Temeljem st. 5. toga članka posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja poteklo prije toga dana.

Ova odredba na snagu je stupila 20. prosinca 2001. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 114/01), koji je donesen nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 17. studenoga 1999. (Narodne novine broj 137/99) ukinuo raniji čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja poteklo prije toga dana.

9. No, neovisno o tome koji od pravnih izvora će se u ovom predmetu primijenitiu, iz tužbe i iz dokumentacije dostavljene uz tužbu ne proizlazi dokaz da bi posjed tužiteljice i njenih prednika bio zakonit, jer nema dokaza o navedenoj kupoprodaji. Tužiteljica nije dokazala da bi pravni prednici tužiteljice kupili sporne nekretnine 1968., a niti da se od tada nalaze u nesmetanom posjedu.

Pored toga što ne raspolažu ugovorom, spram predmetnih nekretnina sklapani su ugovori o zakupu pa su neuvjerljive tvrdnje tužiteljice da su ona i njeni prednici u nesmetanom posjedu nekretnina od 1968.

Niti tužiteljica, a niti njeni pravni prednici nisu bili upisani u katastarskom operatu kao posjednici spornih nekretnina. „5. maj“ OOUR-Ratarstvo-Bjelovar sljednik „Ratarstvo“ d.o.o. [adresa] bio je upisani posjednik do 1996.

Od 1999. evidentirani su zakupci, točnije na zemljišnoknjižnim česticama koje su predmet spora neko vrijeme bili su upisani kao posjednici ŠF i NF.

S druge strane, nakon smrti roditelja tužiteljice ove nekretnine nisu uvrštene u ostavinu.

10. Sve to ukazuje da ove nekretnine nisu smatrali svojima odnosno da nije skloljen kupoprodajni ugovor te da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanja prava vlasništva dosjelošću posjedovanjem nekretnina.

11. Nadalje, iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru broj O -280/98 od 15. travnja 1998. iza pok. OF te rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru broj O-693/07, UPP/OS-238/07 od 30. listopada 2007. iza pok. TF, proizlazi kako su njihovi nasljednici uz tužiteljicu i HF te ĐF. Da navedeni nasljednici također polažu pravo na predmete nekretnine, proizlazi i iz činjenice da su isti podnijeli Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru 2015. zahtjev za mirno rješenje spora radi priznanja prava vlasništva na spornim nekretninama, koji zahtjev je odbijen, s tim da tužiteljica tvrdi da je još 1988. postignut sporazum da ove nekretnine pripadnu tužiteljici.

11.1. U takvim okolnostima ovaj sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala da postoji dogovor unutar obitelji da predmetne nekretnine nakon smrti roditelja pripadnu upravo njoj.

Naime, u okolnostima kada su i ostali nasljednici roditelja tužiteljice od tuženika tražili mirno rješenje spora u pogledu priznavanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, tužiteljica je bila dužna na odgovarajući način dokazati postizanje dogovora unutar obitelji da te nekretnine pripadnu upravo njoj. No, ona to nije učinila na nesporan način, s tim da ne tvrdi niti dokazuje da bi postojale neke poteškoće koje bi je onemogućile da na odgovarajući način dokaže postojanje dogovora. Samo iskaz (osobno zainteresiranih za prihvaćanje tužbenog zahtjeva) tužiteljice i njenog supruga na ove okolnosti, a pored činjenice da postoje i drugi nasljednici koji su 2015. iskazali interes za rješavanje pitanja vlasništva na ovim nekretninama, i to nakon proteka popriličnog broja godina od smrti roditelja tužiteljice, nisu dovoljni da bi se utvrdila činjenica dogovora unutar obitelji.

11.2. Zbog toga nisu uvjerljive tvrdnje tužiteljice o postojanju tog dogovora pa je i iz ovog razloga tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

12. Slijedom navedenoga, primjenom članka 373.a stavak 1. ZPP-a prvostupanjska je presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan .

13. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a tuženiku pripada pravo na naknadu troškova postupka, i to za sastav odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora, za sastav odgovora na tužbu, za pristup na dva ročišta za glavnu raspravu i na ročište za objavu presude, i to u iznosu od po 100,00 eura za svaku od radnji, odnosno ukupno 500,00 eura.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević