Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1334/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva d.o.o. BOGDANOVIĆ, DOLIČKI & PARTNERI, Zagreb, Miramarska cesta 24, protiv tuženika GRAD KOPRIVNICA, Koprivnica, Zrinski trg 1, OIB: 62112914641, zastupani po punomoćniku Josipu – Saši Baniću, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 35, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-508/2023-22 od 20. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-508/2023-22 od 20. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu od 16. srpnja 2018., zaprimljene 2. kolovoza 2018. godine, bio predmnijevani ovlaštenik prava služnosti temeljem Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, Broj: T45-121/10 od 29. prosinca 2010., i to na svim javnim površinama u vlasništvu tuženika na kojima je izgrađena tužiteljeva elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.

II. Utvrđuje se da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, Broj: T45-121/10 od 29. prosinca 2010., neosnovan i bez pravnog učinka te da predmetni ugovor i dalje obvezuje.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 9.900,43 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od 20. siječnja 2025., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga, te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojemu predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, Broj: T45-121/10 od 29. prosinca 2010. (u daljnjem tekstu: Ugovor o služnosti i/ili Ugovor).

Predmet Ugovora je osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu Grada u korist HT-a, u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme (dalje: EKI). U članku 4. st. 2. Ugovora o služnosti Grad je ovlastio HT da ishodi upis prava služnosti u zemljišnim knjigama.

6.1. Dopisom od 16. srpnja 2018. tuženik je izjavio da otkazuje predmetni Ugovor o služnosti, a otkaz obrazlaže pozivanjem na čl. 212. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), očito smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o trajnom obveznom odnosu neodređenog trajanja koji se može okončati otkazom u bilo koje doba, samo ne u nevrijeme (dalje: Izjava o otkazu).

Tužitelj je navedenu Izjavu o otkazu zaprimio 2. kolovoza 2018. te je svojim dopisom od 6. kolovoza 2018. obavijestio tuženika da predmetni otkaz osporava, da ga smatra nezakonitim, da ga ne prihvaća te da pridržava pravo na podnošenje tužbe.

6.2. Tužitelj tužbom traži utvrđenje neosnovanosti otkaza Ugovora o služnosti, kako bi pravomoćnom presudom nadležnog suda mogao dokazati da Izjava o otkazu nije proizvela pravni učinak prestanka služnosti te da je predmetni Ugovor i dalje na snazi i da obvezuje tuženika.

Budući da tužitelj svoju služnost nije upisao u zemljišnoj knjizi te ista nije nastala u smislu čl. 220. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, - dalje u tekstu ZOV), to tužitelj smatra nužnim da se utvrdi status tužitelja kao predmnijevanog ovlaštenika prava služnosti iz kojeg, u smislu čl. 235. u vezi s čl. 233. ZV-a, proizlazi njegovo pravo na zaštitu takvog neupisanog predmnijevanog prava služnosti koje je tuženik povrijedio nezakonitim otkazom predmetnog Ugovora o služnosti kao njezinog pravnog temelja.

Kako tuženik jednostranim otkazom Ugovora negira da bi tužitelj na predmetnim nekretninama stekao stvarno pravo služnosti, to tužitelj smatra da je opravdan pravni interes tužitelja da se utvrdi njegov status predmnijevanog ovlaštenika prava služnosti. Ovaj interes je tim više utemeljen i zbog činjenice da u predmetnom Ugovoru o služnosti nekretnine nisu opisane na način da bi se temeljem istog, bez daljnjeg sudjelovanja tuženika, mogla provesti uknjižba prava služnosti sukladno pravilima zemljišnoknjižnog postupka u smislu katastarske oznake nekretnina, pa je očito da tužitelj svoja prava ne može nesumnjivo dokazati samim Ugovorom u situaciji kada je tuženik dao izjavu o otkazu Ugovora.

Navodi da tužiteljev interes proizlazi i iz okolnosti da je tuženik 29. prosinca 2017. podnio nadležnom tijelu (Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti - dalje: HAKOM) zahtjev za utvrđivanjem tužitelja kao infrastrukturnog operatora te povezano s time, utvrđivanje visine naknade za pravo puta na svim javnim površinama u vlasništvu tuženika na kojima tužiteljima položen svoj EKI, a sve kako bi kroz taj postupak tuženik ostvario veću naknadu za korištenje zemljišta od one koje je ugovorena predmetnim Ugovorom.

HAKOM kao nadležno tijelo je ovlašteno odrediti naknadu za pravo puta u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama (dalje: ZEK) i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (dalje: Pravilnik) samo ako na nekretnini ne postoji koje drugo pravo kao uređeni pravni odnos na temelju kojeg se vlasniku nekretnine plaća naknada za njihovo korištenje.

Stoga tužitelj zaključuje da je u ovoj pravnoj stvari bitno utvrditi da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, tj. da neovisno o otkazu tuženika isti i dalje proizvodi pravne učinke, a sve kako bi vezanost tuženika tim Ugovorom (što se unutar upravnog postupka pojavljuje kao ključno pitanje), naknadno utvrdio i sam HAKOM. Konstatacija ove činjenice u okviru postupaka povezanih s utvrđenjem prava i obveza infrastrukturnog operatora značilo bi utvrđenje postojanja prethodno uređenog odnosa između tuženika i tužitelja, čime bi se i ispoštovala njihova stvarna volja te onemogućilo zlonamjerno postupanje tuženika koje je usmjereno da pred HAKOM-om za sebe ishodi i prima veću naknadu od one koja je ugovorena predmetnim Ugovorom.

6.3. Tužitelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske – nezakonitost otkazivanja ugovora o služnosti pozivanjem na čl. 212. ZOO-a, poslovni broj Rev- 998/2022 od 24. siječnja 2023.

6.4. Tužitelj obrazlaže razloge nezakonitost otkaza predmetnog Ugovora o služnosti te navodi da svrha i cilj pravnog posla je osnivanje prava služnosti kao stvarnog prava – stvarnopravni karakter Ugovora o služnosti, a trajanje osobne služnosti određeno je zakonom. Poziva se I na dužnost ispunjenja Ugovorom preuzetih obveza (pacta sunt servanda).

Navodi da uredno ispunjenje obveze tuženika na činidbu trpljenja služnosti sve do isteka roka na koji je to trpljenje preuzeto, obveza je koju tuženik mora ispunjava do prestanka postojanja tužitelja kao ovlaštenika služnosti.

Uredno ispunjavanje obveze u smislu čl. 9. ZOO-a (dužnost ispunjavanje obveze) i 336. ZOO-a (ugovor obvezuje inter partes) je obveza koja, ako se uredno ne ispunjava, predstavlja povredu ugovora.

Stoga tužitelj smatra da Izjava o otkazu, na koju tuženik nema niti ugovorno niti zakonsko pravo, predstavlja povredu Ugovora i povredu stečenih prava, što tužitelju daje pravo da zbog takve povrede zahtijeva od tuženika uredno ispunjenje obveze trpljenja služnosti, sve do isteka vremena na koje se obvezao (čl. 65. i čl. 342. ZOO- a).

Tuženikova Izjava o otkazu služnosti predstavlja povredu predmetne služnosti i predmetnog Ugovora, s posljedicom da tužitelj ima pravo zahtijevati od suda utvrđenje neosnovanosti takvog otkaza te tražiti sudsku zaštitu kojom će tuženika prisiliti da prizna i trpi tužiteljeva prava služnosti koja mu proizlaze iz Ugovora i općih pravila za služnosti propisanih ZV-om (čl. 233. i 235.).

6.5. S obzirom da tuženik osporava ovlasti koje tužitelju proizlaze iz Ugovora kao pravnog temelja za zasnivanje služnosti, tužitelj, kao predmnijevani ovlaštenik predmetne služnosti iz čl. 235., a u vezi s čl. 233. ZV-a, traži sudsku zaštitu koja će mu omogućiti priznanje njegovog predmnijevanog prava služnosti jer je iz sadržanog u izjavi o otkazu očito da tuženik to njegovo pravo ne priznaje i da nije spreman trpjeti njegovo pravo služnosti, odnosno osporava da bi tužitelj bio ovlaštenik prava služnosti i osporava izvršavanje njegovih prava.

Naime, tužitelj smatra da je u smislu čl. 233. i 235. ZV-a predmnijevani ovlaštenik prava služnost i kao takav da ima pravo na zaštitu svog predmnijevanog prava (actio confessoria publiciana).

Smatra da su u trenutku davanja Izjave o otkazu predmetnog Ugovora o služnosti nesporne dvije ključne pravne činjenice:

- da tužitelj raspolaže valjanim pravnim temeljem za stjecanje predmetne služnosti, te

- da je u korist tužitelja ispunjena pretpostavka istinitog načina stjecanja posjeda predmetne služnosti, a sve u smislu čl. 235. ZV-a.

U smislu naprijed navedenih odredbi ZV-a, tužitelj smatra da je dokazao da su u njegovu korist ispunjene sve pretpostavke za dokazivanje predmnijevanog prava služnosti (predmnijevani ovlaštenik služnosti) te u tom smislu tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati priznanje da je u trenutku izjavljivanja otkaza Ugovora o služnosti, tužitelj bio ovlaštenik posjeda prava služnosti (u smislu čl. 235. a u vezi čl. 233. 186. i 189. ZV-a) te da se temeljem te predmnijeve radi o predmnijevanom pravu služnosti kao stvarnom pravu koje postoji u trenutku otkazivanja, neovisno o tome što ono nije uknjiženo, s time da predmetni Ugovor o služnosti predstavlja pravni temelj za stjecanje služnosti (titulus) iz čl. 219. ZV-a, koji je tako čvrsto povezan sa služnosti (koja se predmnijeva) da isti ne može ni biti predmetom jednostranog otkazivanja, jer bi to značilo da jednostranim otkazom prestaje pravni temelj, a time i sama zakonska pretpostavka neophodna za predmnijevu prava služnosti te bi jednostrani otkaz imao za indirektnu posljedicu da zbog takvog prestanka pravnog temelja može prestati, ne samo predmnijevana služnost, već i služnost koja je uknjižena.

6.6. Tužitelj navodi da bi isto ujedno bilo protivno i prisilnim pravilima ZV-a, među kojima ne postoji pravo na jednostrani otkaz ugovora o služnosti (čl. 237 .-245. ZV-a), jer bi u tom slučaju jednostranim otkazom u svako doba tada moglo prestati ne samo predmnijevano, već i uknjiženo stvarno pravo, što je u suprotnosti s prisilnim odredbama ZV-a o načinima prestanka služnosti.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor br. T45 -121/2010, o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 29. prosinca 2010.

Utvrđeno je da su Grad Koprivnica i Hrvatski telekom d.d. Zagreb sklopili ugovor kojim utvrđuje se način i uvjeti zauzeća i korištenja javnih površina temeljem prava služnosti mjerila za utvrđivanje visine naknade za korištenje javnih površina te površina i dužina javnih površina koje se daju na korištenje čl. 2. Ugovora.

8. Prema odredbi čl. 27. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine broj 73/08, dalje: ZEK) operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatera na području cijele RH, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru na nekretnina u vlasništvu RH i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba. Pravo puta je pravo pristupa, postavljanja korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku komunikaciju kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema čl. 2. st. 1. t. 52. ZEK/a.

Smatra se da infrastrukturini operator ima pravo puta ako je skratio elektroničku kokunikacijsku strukturu i dr. povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama u vlasništvu države ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili drugih pravnih i fizičkih osoba ako posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika ili ako se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem Općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura u razdoblju od najmanje 3 godine od početka njezina korištenja čl. 28. st. 1. ZEK.

Navedenim Zakonom propisane su pretpostavke koje se odnose za stjecanje prava puta, tereta nekretnina kojima postoji elektronička komunikacijska infrastruktura u korist infrastrukturnog operatora.

9. Tuženik je 16. prosinca 2018. dopisom izjavio da otkazuje predmetni Ugovor o služnosti, sukladno čl. 212. ZOO-a.

Prema odredbi čl. 186. st. 1. ZV-a stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZV-a određeno je da se na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje služnosti osnivaju prava služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom.

Pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako Zakon omogućuje da se služnost osnuje drugačije (čl. 220. st. 1. ZV).

10. Između stranaka je nesporno da tužitelj nije uknjižio pravo služnosti u zemljišnim knjigama.

Tuženik tvrdi da je predmetni Ugovor ništetan, da isti ne proizvodi pravne učinke pa s toga tužitelj ne raspolaže sa valjanim pravnim temeljem (Ugovorom za stjecanje predmetne služnosti), a sukladno tome se ne može smatrati predmnijevanim ovlaštenikom služnosti niti ima pravo na zaštitu predmnijevanog prava služnosti. Tuženik navodi da se predmetnim Ugovorom korisnik / tužitelj obvezao da će do 31. prosinca 2011. dostaviti točan izračun zauzete javne površine na osnovi geodetske izmjere i identifikacije zemljišnih čestica. Da tužitelj nikada nije napravio izračun zauzete javne površine i identifikaciju čestica na kojima se osniva služnost, niti do 31. prosinca 2011. a niti kasnije pa da s toga nije izvršio temeljnu Ugovornu obvezu. Navodi da činidba odredaba Ugovorom o služnosti kao i čestice na kojima se osniva služnost moraju biti određene ili barem odredive, da je činidba tuženika neodređena i da temeljem Ugovora uopće nije moguće utvrditi na teret kojih nekretnina u vlasništvu tuženika je tuženik u obvezi dopustiti osnivanje služnosti u korist tužitelja. Napominje da se radi o bitnom sastojku Ugovora jer se Ugovor sklapa radi osnivanja služnosti. Da je neodređena i činidba tužitelja jer je visina naknade koju je dužan plaćati zavisi o ukupnoj duljini javne površine na kojoj se osniva služnost, a za što je bilo potrebno identificirati čestice na teret kojih će se služnost osnovati, a što je bila Ugovorna obveza tužitelja koju nikada nije izvršio, a iznos koji je tužitelj plaćao temeljem zaključenog Ugovora može se smatrati avansom na ime naknade do konačnog utvrđivanja iznosa naknade kao što je navedeno u čl. 5. Ugovora.

Stoga smatra da iznos naknade svakako predstavlja bitan sastojak Ugovora jer je služnost Ugovorena sa obvezom plaćanja godišnje naknade.

11. Tuženik se poziva na odredbu čl. 270. ZOO-a. Prema odredbi čl. 270. st. 1. kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva Ugovor je ništetan.

12. Utvrđeno je da su stranke člankom 3. Ugovora suglasno utvrdile da je predmet Ugovora osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu Grada u korist korisnika u svrhu polaganja kabela i/ili cijevi/mikrocijevi u postojeću infrastrukturu Korisnika, održavanja, razvoja, i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme korisnika.

Utvrđeno je da Grad dozvoljava Korisniku da temeljem ovoga Ugovora bez ikakve daljnje privole ili suglasnosti ishodi upis prava služnosti na javnim površinama opisanim u čl. 3. ovoga Ugovora u zemljišne knjige mjesno nadležnog suda na svoje ime i u svoju korist a u svezi sa čl. 3. st. 3. ovoga Ugovora.

Pod javnom površinom stranke su ugovorile sve javne površine čiji je vlasnik Grad, a koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo Grada, javno dobro, zemljišta kojima upravlja Grad, odnosno njegov pravni prednik ili opće dobre pod upravom Grada, odnosno njegovog pravnog prednika, društveno vlasništvo bivše Općine, Fonda u stambenom i komunalnom gospodarstvu, javnog dobra ceste i putovi, te sve uređene i neuređene javne prometne i javne zelene površine čl. 3. st. 2. Ugovora. Grad jamči korisniku da je vlasnik javnih površina na kojima se ovim Ugovorom osniva služnost čl. 3. st. 5.

Člankom 4. stranke su Ugovorile da grad daje pravo služnosti na javnim površinama na neodređeno vrijeme odnosno do sporazumnog raskida ovoga Ugovora, a korisnik preuzima pravilo služnosti javne površine na način i u opsegu pobliže opisanom u čl. 3. i čl. 7. ovoga Ugovora.

13. Prema odredbi čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose.

Između stranaka je nesporno utvrđeno da su obje ugovorne strane svojom slobodnom voljom sklopile Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br. T45 - 121/10 od 29. prosinca 2010.

Utvrđeno je da su stranke Ugovorile prema čl. 3. st. 4. da će korisnik dostaviti točan izračun zauzete javne površine na osnovi geodetske izmjere i identifikacije zemljišnih čestica na osnovu geodetskih elaborata katastra vodova, za izvedenu elektroničnu komunikacijsku infrastrukturu do 31. prosinca 2011.

Zbog navedenoga sud prvog stupnja pravilno zaključuje da su s tranke bile svjesne činjenice da se radi o nesređenom stanju u zemljišnim knjigama.

14. Nesporno je između stranaka da je tužitelj imao pravo koristiti infrastrukturu koja je položena na nekretninama u vlasništvu tuženika prema Ugovornim odredbama.

15. Tužitelj je dostavio izrađeni geodetski elaborat krajem 2011. koji je dostavljen početkom 2012. gradu Koprivnici te je grad Koprivnica u lipnju 2012. dostavio dopis u kojem navodi "Da mole za strpljenje" s obzirom da se na tom području vrši upis nerazvrstanih cesta pa bi se prvo upisale nerazvrstane ceste. Vezano za uknjižbu služnosti i izrade Aneksa na njegov upit da je dobio odgovor od Grada da stanje u Katastru i zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju vezano za nerazvrstane ceste.

16. Svjedokinja US u svom iskazu navela je da su 4 elaborata zaprimljena u mjesecu siječnju 2012., a koja se odnose na k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina] koji je samo dijelom na području administrativne Općine Grada Koprivnica, k. o. [katastarska općina] k. o. [katastarska općina].

Potvrdila je navode da se vršila nova izmjera i to za k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina]. Napomenula je da ta 4 elaborata nisu pokrila ni približno administrativno područje Koprivnice.

U mjesecu lipnju 2012. dostavljen je dopis tužitelju, gdje je, između ostalog, rečeno da će biti problema kod evidentiranja ako se na dijelove budućih nerazvrstanih cesta upiše služnost. Ova svjedokinja smatra da je pravo puta bolji institut nego služnost. Tuženik Grad Koprivnica nije zaključio Aneks ili pak dodatak prema predloženom elaboratu sa tužiteljem jer se očekivalo da budu dostavljeni elaborati za cijelo administrativno područje grada, a nije se vidjela svrha da se radi parcijalno. Ova svjedokinja iako je zasnovala radni odnos kod tuženika 2013. u mjesecu srpnju navodi da ima sva saznanja vezano za dostavu samih elaborata.

17. Iz iskaza ŠS, zaposlenice tuženika, proizlazi da je na zahtjev tuženika odgođena uknjižba prava služnosti jer je trebao izvršiti upis nerazvrstanih cesta na području grada i bila je nova izmjera na pojedinim mjestima.

18. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je neosnovan prigovor tuženika da se radi o ništetnom pravnom poslu u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a iz razloga što tužitelj ima pravo koristiti infrastrukturu koja je položena na nekretninama u vlasništvu tuženika, a činjenica da pravo služnosti nije mogao upisati u zemljišnim knjigama jer tužitelj nije izradio elaborat (kako tvrdi tuženik) iz kojeg bi b ilo vidljivo o kojim se zemljišnoknjižnim česticama radi, ne čini tu obvezu neodređenom jer je upravo tuženik potpisom Ugovora o služnosti dao tužitelju pravo služnosti na neodređeno vrijeme čl. 4. st. 1. (list 12 spisa).

19. Tužitelj je svake godine platio 289.000,00 kn, prema Ugovoru, a za 2018. kada je raskinut ugovor, izvršen je prijeboj sa naknadom za pravo puta.

Nakon 1. siječnja 2013. ni jedna od Ugovornih strana nije se obratila jedna drugoj. Tako konkretno Grad Koprivnica, tuženik, nikada nije poslao opomenu ili bilo kakav dodatni rok za ispunjenje bilo kakve Ugovorne obveze.

20. U slučaju neispunjenja obveze tužitelja, vezano za ispravu – elaborata prema kojima bi se utvrdila stvarna duljina tuženik je mogao pozvati tužitelja na ispunjenje u nekom primjerenom i naknadnom roku za ispunjenje (čl. 362. st. 2. ZOO-a), a u slučaju neispunjenja mogao je raskinuti Ugovor, a koji nije raskinuo. Zbog toga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se ne radi o neodređenosti obveze koja bi bila razlog ništetnosti Ugovora na koju se poziva tuženik.

21. Odredbom čl. 361. st. 1. ZOO-a propisan je raskid Ugovora kad je ispunjenje u roku bitan sastojak Ugovora. U slučaju da rok za ispunjenje obveze bitan sastojak Ugovora, a dužnik ne ispuni obvezu, u tom roku Ugovor se raskida po samom zakonu.

Iz Ugovora br. T 45-121/2010 od 29. prosinca 2010. ne proizlazi da je dostava Geodetskih elaborata do 31. prosinca 2011. bitan sastojak Ugovora (list 12 spisa).

22. Tuženik tvrdi da tužitelj se ne može smatrati predmnijevanim ovlaštenikom služnosti niti ima pravo na zaštitu predmnijevanog prava služnost.

Prema odredbi čl. 10. st. 1. ZV-a, osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari njezin je posjednik.

23. Između stranaka je nesporno da je tuženik temeljem sklopljenog Ugovora o osnivanju služnosti, br. T 45-121/10 od 29. prosinca 2010. predao tužitelju u posjed nekretnine radi izvršavanja ugovorene služnosti, pa je tužitelj temeljem predmetnog Ugovora stekao stvarna prava na nekretninama, i to prava na posjed prava služnosti, kojima upravlja tuženik, a nije utvrđeno niti da to ne bi bila volja stranaka i svrha ovoga Ugovora.

24. Pravilno sud prvog stupnja smatra da tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi tužiteljev status predmnijevanog nositelja prava služnosti.

Služnost kao ograničeno stvarno pravo po svojoj prirodi predstavlja trajni odnos između Ugovornih strana, a koji služi gospodarskom iskorištavanju povlasne nekretnine i veže se uz određenu svrhu.

Ugovorom od 29. prosinca 2010. nekretnina nije upisana na način da bi se bez daljnjeg sudjelovanja tuženika temeljem tog Ugovora mogla provesti uknjižba prava služnosti, a sve prema pravilima zemljišnoknjižnog postupka.

Nesporno je da je tuženik dao tužitelju otkaz predmetnog ugovora izjavom o otkazu dopisom od 16. srpnja 2018. pa pravilno sud prvog stupnja smatra da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovoga postupka na utvrđenje.

Služnost kao ograničeno stvarno pravo po svojoj prirodi predstavlja trajni odnos između ugovornih strana koji služi gospodarskom iskorištavanju povlasne nekretnine i veže se uz određenu svrhu, a sve to proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o osnivanju služnosti br. T 45-121/10 od 29. prosinca 2010.

25. Konačno, točno sud prvog stupnja ističe da je Vrhovni sud RH u odluci Rev- 998/2022 od 24. siječnja 2023. obrazložio da ugovor o osnivanju prava služnosti predstavlja ugovor stvarnog prava usmjeren na osnivanje prava služnosti, a ne predstavlja ugovor o obveznom odnosu koji bi se mogao otkazati u smislu čl. 212. st. ZOO-a.

Takvim ugovorom nije uspostavljen trajni ugovorni odnos s postojanjem uzajamnih obveza ugovornih stranaka, već je takav ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava i egzistira sve do stjecanja prava služnosti, do kojeg ovisno o okolnostima slučaja i aktivnosti ugovornih stranaka dolazi uknjižbom.

26. Provedenim dokazima je utvrđeno da je tužitelj temeljem Ugovora o osnivanju služnosti od 29. prosinca 2010. ostvarivao sve sadržaje stvarnog prava služnosti pa je u trenutku otkaza Ugovora od strane tuženika postojao predmnijevani odnos služnosti na koji se kao takav primjenjuju odredbe o pravu služnosti konkretno po kojem ovlaštenik uživa stvarno pravnu zaštitu koja se, između ostalog očituje i u razlozima temeljem kojih služnost može prestati (propasti stvari, sjedinjenje, odreknuće ovlaštenika, istek roka, ispunjenje raskidnog uvjeta, neizvršavanje, ukinuće, zaštita tuđeg povjerenja, prestankom ovlaštenika čl. 237. -245. ZV-a, istek roka, rasterećenje zakonom ili odlukom upravne vlasti).

Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije mogao Ugovor raskinuti temeljem odredbe čl. 212. ZOO-a, a osobito s toga što se radi o Ugovorima kojima je trajanje Ugovora jasno i decidirano vezano uz objektivni uvjet korištenja infrastrukture i opreme u svrhu koju je bila namijenjena. (tako i Vrhovni sud RH, poslovni broj Pž- 6372/2019 od 8. listopada 2020.).

Tužitelj svoja prava ne može dokazati predmetnim Ugovorom jer je tuženik dao izjavu o otkazu Ugovora o služnosti dopisom od 16. srpnja 2018.

Takav se Ugovor ne može otkazat sukladno odredbi čl. 212. ZOO-a, kao što se može otkazati pravni odnos koji je obveznopravni i koji je namijenjen da ostane takav za čitavo vrijeme svoga trajanja.

28. Zbog toga je pravilno utvrđeno da je tuženikov otkaz Ugovora o osnivanju prava služnost na javnim površinama T 45-121/10 od 29. prosinca 2010. neosnovan i bez pravnog učinka, te da predmetni Ugovor i dalje obvezuje, pa tužitelju i pripada sudska zaštita.

29. Tvrdnja tuženika da je tužitelj propustio ispuniti preuzetu Ugovornu obvezu, a to je dostava geodetskog elaborata, nije odlučna jer tuženik nije dao otkaz iz tog razloga, a nije tužitelja ni pozivao na ispunjenje obveze koji bi bili razlog zbog kojih bi došlo do raskida predmetnog Ugovora.

30. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi nije relevantna za ovaj postupak jer je o spornim pitanjima koja su ovdje izložena postoji novija sudska praksa koja se odnosi upravno na istovjetna pravna pitanja.

S druge strane, okolnost da je u nekom drugom parničnom predmetu dopuštena revizija o nekom pravnom pitanju ne znači da će odgovor na to pitanje biti takav da tuženik ostvari povoljniju pravnu poziciju u ovom predmetu.

Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena.

31. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

32. Primjenom čl. 155. ZPP-a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje spora.

U Zagrebu, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević