Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1583/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović M kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Marčan i partneri d.o.o. Rijeka, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-1636/2019-37 od 23. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-1636/2019-37 od 23. siječnja 2026. u točkama I., III., IV., V., VI. i VII. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6 ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 01.02.2006. godine u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke.

II Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva iz točke I tužbe koji glasi: »Utvrđuje se …. da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio.«.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4 stavka 3 ugovora o kreditu, odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju CHF banke na dan plaćanja, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 01.02.2006.

IV Tuženik je dužan u roku od 15 (petnaest) dana platiti tužitelju iznos od 3.525,74 (tritisućepetstodvadesetpet eura i sedamdesetčetiri centa) eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

iznos od 15,20 eura od 1.10.2007. pa do isplate

iznos od 15,20 eura od 2.11.2007. pa do isplate

iznos od 15,20 eura od 30.11.2007. pa do isplate

iznos od 15,20 eura od 2.1.2008. pa do isplate

iznos od 15,20 eura od 1.2.2008. pa do isplate

iznos od 15,20 eura od 29.2.2008. pa do isplate

iznos od 53,71 eura od 31.3.2008. pa do isplate

iznos od 53,71 eura od 30.4.2008. pa do isplate

iznos od 53,71 eura od 2.6.2008. pa do isplate

iznos od 53,71 eura od 30.6.2008. pa do isplate

iznos od 53,71 eura od 31.7.2008. pa do isplate

iznos od 53,71 eura od 1.9.2008. pa do isplate

iznos od 53,71 eura od 1.10.2008. pa do isplate

iznos od 53,71 eura od 31.10.2008. pa do isplate

iznos od 53,71 eura od 2.12.2008. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 31.12.2008. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 2.2.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 2.3.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 31.3.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 30.4.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 1.6.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 30.6.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 31.7.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 31.8.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 30.9.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 2.11.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 30.11.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 31.12.2009. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 1.2.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 1.3.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 31.3.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 30.4.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 1.6.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 30.6.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 2.8.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 31.8.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 30.9.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 2.11.2010. pa do isplate

iznos od 61,96 eura od 30.11.2010. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 31.12.2010. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 31.1.2011. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 28.2.2011. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 31.3.2011. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 30.4.2011. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 31.5.2011. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 30.6.2011. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 1.8.2011. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 31.8.2011. pa do isplate

iznos od 52,64 eura od 30.9.2011. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.10.2011. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 30.11.2011. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.12.2011. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.1.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 29.2.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.3.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 30.4.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.5.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 30.6.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.7.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.8.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 1.10.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.10.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 30.11.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.12.2012. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.1.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 28.2.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 2.4.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 30.4.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.5.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 1.7.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.7.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.8.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 30.9.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.10.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 30.11.2013. pa do isplate

iznos od 34,73 eura od 31.12.2013. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 1.10.2007. do 31.12.2007. iznosi 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V Tuženik je dužan u roku od 15 (petnaest) dana platiti tužitelju iznos od 7.019,52 (sedamtisućadevetnaest eura i pedesetdva centa) eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

iznos od 10,06 eura od 31.10.2008. pa do isplate

iznos od 15,83 eura od 31.12.2008. pa do isplate

iznos od 19,84 eura od 31.1.2009. pa do isplate

iznos od 21,66 eura od 28.2.2009. pa do isplate

iznos od 16,66 eura od 31.3.2009. pa do isplate

iznos od 17,61 eura od 30.4.2009. pa do isplate

iznos od 9,98 eura od 31.5.2009. pa do isplate

iznos od 4,36 eura od 30.6.2009. pa do isplate

iznos od 5,85 eura od 31.7.2009. pa do isplate

iznos od 8,81 eura od 31.8.2009. pa do isplate

iznos od 8,56 eura od 30.9.2009. pa do isplate

iznos od 5,56 eura od 31.10.2009. pa do isplate

iznos od 11,18 eura od 30.11.2009. pa do isplate

iznos od 15,69 eura od 31.12.2009. pa do isplate

iznos od 22,10 eura od 31.1.2010. pa do isplate

iznos od 20,63 eura od 28.2.2010. pa do isplate

iznos od 29,34 eura od 31.3.2010. pa do isplate

iznos od 27,69 eura od 30.4.2010. pa do isplate

iznos od 32,23 eura od 31.5.2010. pa do isplate

iznos od 58,76 eura od 30.6.2010. pa do isplate

iznos od 53,02 eura od 31.7.2010. pa do isplate

iznos od 70,54 eura od 31.8.2010. pa do isplate

iznos od 64,49 eura od 30.9.2010. pa do isplate

iznos od 54,75 eura od 31.10.2010. pa do isplate

iznos od 75,29 eura od 30.11.2010. pa do isplate

iznos od 99,04 eura od 31.12.2010. pa do isplate

iznos od 80,97 eura od 31.1.2011. pa do isplate

iznos od 87,92 eura od 28.2.2011. pa do isplate

iznos od 79,85 eura od 31.3.2011. pa do isplate

iznos od 81,32 eura od 30.4.2011. pa do isplate

iznos od 115,47 eura od 31.5.2011. pa do isplate

iznos od 118,79 eura od 30.6.2011. pa do isplate

iznos od 147,32 eura od 31.7.2011. pa do isplate

iznos od 132,67 eura od 31.8.2011. pa do isplate

iznos od 116,62 eura od 30.9.2011. pa do isplate

iznos od 109,60 eura od 31.10.2011. pa do isplate

iznos od 108,42 eura od 30.11.2011. pa do isplate

iznos od 115,72 eura od 31.12.2011. pa do isplate

iznos od 122,08 eura od 31.1.2012. pa do isplate

iznos od 122,93 eura od 29.2.2012. pa do isplate

iznos od 118,53 eura od 31.3.2012. pa do isplate

iznos od 121,50 eura od 30.4.2012. pa do isplate

iznos od 130,47 eura od 1.6.2012. pa do isplate

iznos od 120,11 eura od 30.6.2012. pa do isplate

iznos od 121,01 eura od 31.7.2012. pa do isplate

iznos od 118,45 eura od 31.8.2012. pa do isplate

iznos od 112,98 eura od 30.9.2012. pa do isplate

iznos od 118,89 eura od 31.10.2012. pa do isplate

iznos od 121,73 eura od 30.11.2012. pa do isplate

iznos od 119,66 eura od 31.12.2012. pa do isplate

iznos od 108,52 eura od 31.1.2013. pa do isplate

iznos od 117,99 eura od 28.2.2013. pa do isplate

iznos od 118,81 eura od 31.3.2013. pa do isplate

iznos od 115,10 eura od 30.4.2013. pa do isplate

iznos od 103,56 eura od 31.5.2013. pa do isplate

iznos od 204,56 eura od 31.7.2013. pa do isplate

iznos od 110,65 eura od 31.8.2013. pa do isplate

iznos od 116,94 eura od 30.9.2013. pa do isplate

iznos od 113,69 eura od 31.10.2013. pa do isplate

iznos od 115,99 eura od 30.11.2013. pa do isplate

iznos od 118,60 eura od 31.12.2013. pa do isplate

iznos od 97,69 eura od 31.1.2014. pa do isplate

iznos od 100,48 eura od 28.2.2014. pa do isplate

iznos od 99,57 eura od 31.3.2014. pa do isplate

iznos od 96,49 eura od 30.4.2014. pa do isplate

iznos od 95,50 eura od 31.5.2014. pa do isplate

iznos od 95,95 eura od 30.6.2014. pa do isplate

iznos od 99,44 eura od 31.7.2014. pa do isplate

iznos od 102,39 eura od 31.8.2014. pa do isplate

iznos od 101,78 eura od 30.9.2014. pa do isplate

iznos od 104,32 eura od 31.10.2014. pa do isplate

iznos od 106,05 eura od 30.11.2014. pa do isplate

iznos od 105,03 eura od 31.12.2014. pa do isplate

iznos od 105,32 eura od 31.1.2015. pa do isplate

iznos od 105,32 eura od 28.2.2015. pa do isplate

iznos od 105,32 eura od 31.3.2015. pa do isplate

iznos od 105,32 eura od 30.4.2015. pa do isplate

iznos od 105,32 eura od 31.5.2015. pa do isplate

iznos od 105,32 eura od 30.6.2015. pa do isplate

iznos od 105,32 eura od 31.7.2015. pa do isplate

iznos od 105,32 eura od 31.8.2015. pa do isplate

iznos od 105,32 eura od 30.9.2015. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 31.10.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VI Tuženik je dužan u roku od 15 (petnaest) dana platiti tužitelju iznos od 4.735,97 (četiritisućesedamstotridesetpet eura i devedesetsedam centi) eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 30.9.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se od 30.9.2015. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VII Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju MV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 2.594,79 (dvijetisućepetstodevedesetčetiri eura i sedamdesetdevet centi) eura uvećan za zatezne kamate tekuće na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude 23. siječnja 2026., kao dana dospijeća, do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog troška od 490,78 (četristodevedeset eura i sedamdesetosam centa) eura kao neosnovanom."

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP- a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Tuženiku nije povrijeđeno niti pravo na pošteno suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 1. veljače 2006. zaključio ugovor o kreditu, kojim mu je tuženik odobrio kredit u visini od 104.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,60% godišnje. Tužitelj dalje tvrdi da se radi o tipskom ugovoru u kojemu su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima ništetne, te se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke, te je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima.

Tužitelj dalje tvrdi kako je s tuženikom dana 8. veljače 2016. zaključio dodatak ugovora o kreditu kojim dodatkom je ugovorena konverzija kredita iz CHF u eure, te je tužitelj od dana sklapanja ugovora o kreditu pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015. plaćao povišene anuitete zbog nezakonitih promjena kamatne stope i tečaja. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izvršenim vještačenjem na način da po osnovi preplate zbog nezakonite promjene kamatne stope potražuje isplatu novčanog iznosa od 3.525,74 eura, po osnovi preplate zbog promjene tečaja potražuje isplatu novčanog iznosa od 7.019,52 eura, te po osnovi preplate zbog nezakonitog obračuna kod konverzije potražuje isplatu novčanog iznosa od 4.735,97 eura, sve sa zateznom kamatom . Između parničnih stranaka u postupku je utvrđeno kao nesporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 356-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 1. veljače 2006. na iznos od 104.000,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,60% godišnje,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356- 09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 8. veljače 2016.

7. Između parničnih stranaka sporno je sljedeće:

- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužitelja;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 356-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 1. veljače 2006., o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- može li se tužitelj pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, te

- da li je u odnosu na iste odredbe dopušteno provođenje testa poštenosti;

- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- da li je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja,

- visina i izračun tužbenog zahtjeva.

8. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti sukladno članku 187. ZPP-a.

Tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno povrat preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama.

9. U kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

10. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da se u ovom sporu tužitelj može smatrati potrošačem, i da se može pozivati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Iz Ugovora o kreditu broj 356-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 1. veljače 2006. proizlazi da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 bila petotuženik, da je u članku 2. ugovora ugovoren iznos i namjena kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu za kupovinu stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 104.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika za CHF, u članku 3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,60%, u članku 4. ugovora ugovoren je način otplate kredita da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, te da je dospijeće anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu, dok je u članku 6. ugovora ugovoreno je da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

Kako je predmetni kredit iskorišten za kupnju stana u [adresa], a prema iskazu tužitelja predmetni stan je služio za stanovanje tužitelja i njegove familije i u istom stanu još i danas živi, te stan nije služio za iznajmljivanje, to tužitelj ima status potrošača u ovom predmetu u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 - dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Nadalje, u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 tuženik je bio petotuženik i za njega je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

U kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu P -1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP-a, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Predmetni ugovor o kreditu zaključen je dana 1. veljače 2006. odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

11.1. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je predmetna pravna stvar obuhvaćena navedenim pravomoćnim presudama te da se tužitelj u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013. i poslovni broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

Te su presude donesene na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a prema članku 138.a istog zakona odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

I po važećem članku118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Isto tako i po članku 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.2. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP -a i ZZP-a.

11.3. S druge strane, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj pri sklapanju ugovora o kreditu bio informiran i da se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo.

Prema članku 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/2007, 79/2007 - dalje: ZZP/03) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u članku 81. stavak 4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Predmetni ugovor o kreditu je tip standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika.

Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo da nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu već je dobio poziv od banke da ga ugovor čeka kod javnog bilježnika i da se javi direktno tamo, a njegov iskaz potvrđen je iskazom svjedokinje službenice banke MVF koja je iskazala kako su Ugovori o kreditu bili sastavljeni od pravne službe tuženika, te je njima u poslovnicu dostavljen ispunjen ugovor koji je trebalo samo potpisati od strane klijenta.

12. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

13. O odredbama Ugovora o kreditu broj 356-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 1. veljače 2006. nije se pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, a tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP/03)

Tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule odnosno bez valutne klauzule, te izbor jedne od ponuđenih opcija prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika također ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već eventualno o unaprijed sastavljenim ponudama tuženika.

14. Dakle, tužitelj je dokazao činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 356-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 1. veljače 2006., i to članak 6. ugovora u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke i članak 4 . stavka 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača, i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

15. Na pravno pitanje ima li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, pravilno sud prvog stupnja odgovara da mu to pravo pripada.

Naime, među parničnim strankama nesporna je činjenica da je provedena konverzija sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 8.veljače 2016.

15.1. I rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15.2. Iz Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine proizlazi da je Aneks zaključen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama kako je navedeno u članku 2. stavak 1. predmetnog aneksa.

15.3. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem ZID ZPK- a tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.4. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19. b i članka 19.c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s člankom 20. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje: ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavak 1. i člankom 87. stavak 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelji tužbeni zahtjev temelje na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da su sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelji izgubili pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuju preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15.5. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

15.6. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

15.7. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom članka 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

15.8. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelji koji su kredit konvertirali to pravo uopće nemaju ili im je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljima kaa je izvršena konverzija prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

15.9. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavak 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno članku 41. stavak 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

15.10. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK-a).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

15.10.1. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 FV protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek nekoliko godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

15.10.2. Stoga, pravilno sud prvog stupnja, zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

15.11. Ovaj sud suglasan je i s pravnim shvaćanjem suda prvog stupnja da sklapanjem predmetnih Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu, a to iz razloga jer se sukladno članku 146. ZOO/05 obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno članku 145. stavak 1. ZOO/05 nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

16. Sud prvog stupnja visinu razlike između početno ugovorene kamatne stope i tečaja koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu utvrdio je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje za financije i bankarstvo, s tim da je utvrđeno i postojanje nedovoljne umanjene glavnice u provedenoj konverziji.

16.1. Pogrešno tuženik smatra da je tužitelj dodatkom ugovoru kojim je izvršena konverzija ugovaranjem iznosa preostale glavnice izgubio pravo na potpunu restituciju glavnice prema nalazu i mišljenju vještaka.

Naime, takva glavnica ugovorena je u dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, on nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati.

17. Ovdje posebno treba istaknuti da je ovom sudu kao drugostupanjskom poznato da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 27. svibnja 2026. donio odluku poslovni broj Rev-457/2025 u kojom je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

17.1. Međutim, sukladno načelu sudačke neovisnosti, suci su samostalni i neovisni u odlučivanju pa ovaj sud nije vezan prethodno izloženim pravnim shvaćanjem i smatra, kao i prvostupanjski sud, da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje iz razloga koji su prethodno objašnjeni.

17.2. Osim toga, pravnom shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda vrlo je slična i argumentacija suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske dr.sc. GV iz izdvojenog mišljenja uz odluku poslovni broj Rev-457/2025 u kojoj navodi sljedeće: "4.1. ZID ZPK/15 imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e. ZID ZPK/15). Cilj ZID ZPK/15 nije bio otklanjanje posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

4.2. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu (Sporazuma o konverziji) potrošač svojom voljom nije pristao s bankom urediti posljedice ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje ugovori u CHF) na način da bi iste otklonili za razdoblje koje je prethodilo sklapanju Sporazuma o konverziji. To nije bila volja niti banaka, a niti je ZID ZPK/15 to predviđao i propisao, a niti se korisnik kredita dobrovoljnim sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu mogao odreći prava koja mu pripadaju temeljem posljedica nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja Sporazuma o konverziji. Tim Sporazumom samo je redefiniran ugovorni odnos između korisnika kredita i banke pro futuro i retroaktivno, ali time se nije rješavalo pitanje nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

4.3. To posebno iz razloga jer odredbe o valutnoj klauzuli ugovora u CHF u vrijeme provedbe konverzije nisu uopće bile utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu (tek je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda (dalje: TS) u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno između ostalog, da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija tuženice presudom ovoga suda broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.).

4.4. Kod toga treba navesti da je u vrijeme donošenja ZID ZPK/15 i sklapanja Sporazuma o konverziji na snazi bila odluka ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je odbijena revizija tamo tužitelja i na koji način je u to vrijeme egzistirala pravomoćna odluka VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 kojom je preinačena prvostupanjska odluka TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.i odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti devizne klauzule u CHF. Tek nakon odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U- III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. kojom je Ustavni sud RH djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja u kolektivnom sporu te ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. došlo je do donošenja odluka navedenih pod 4.3. i konačno tek u rujnu 2019. do jasno izraženog stajališta Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH) da je i devizna klauzula u Ugovorima o kreditu u CHF nepoštena i ništetna.

4.5. Stoga je potpuno jasno da ZID ZPK/15 nije mogao otklanjati posljedice ništetnosti devizne klauzule u CHF jer je ona u vrijeme donošenja tog zakona i posljedično tome u vrijeme sklapanja Sporazuma o konverziji bila pravomoćno utvrđena valjanom.

4.6. ZID ZPK/15 izvršio je izjednačavanje korisnika kredita u CHF s korisnicima kredita u EUR, ali time je samo djelomično provedena i restitucija koja pripada korisnicima kredita u CHF za razdoblje od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do provedbe konverzije prema ZID ZPK/15, odnosno sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu. To je najbolje vidljivo u ovom predmetu jer iz nalaza i mišljenja vještakinje financijsko knjigovodstvene struke (str. 483. spisa) proizlazi da je tužitelju priznata preplata u konverziji u iznosu od 16.649,76 kn, a preplata u istom razdoblju na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba Osnovnog ugovora o kreditu bila bi 65.753, 63 kn i zatezne kamate do 30. rujna 2015. u iznosu od 24. 625, 77 kn.

4.7. Obzirom na navedeno pod 4.6., također je potpuno jasno da nije prihvatljiva tvrdnja u odluci da su tužitelju kod sklapanja Sporazuma o konverziji na temelju ZID ZPK/15 uzeti u obzir svi preplaćeni iznosi na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, odnosno oni su uzeti u obzir, ali samo do onih iznosa koje bi tužitelj plaćao da je ima kredit u EUR.

4.8. Nije sporna zakonitost i provedba bilo kojeg dijela konverzije sukladno ZID ZPK/15 (u ovoj pravnoj stvari nijedna stranka ne osporava valjanost provedene konverzije i da bi ZID ZPK/15 bio u suprotnosti s Ustavom), slijedom čega uopće nije bilo potrebno pozivati se u toč. 18. odluke na ogledni postupak i odluku Gos-1/2019 te odluku Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, posljedice tako provedene konverzije nemaju utjecaj na ugovorni odnos na način da bi otklonile ili izmijenile učinke ugovora o kreditu do dana sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu, a samim time i učinke ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koji proizlaze iz presuda povodom kolektivne tužbe radi nepoštenosti/ništetnosti promjenljive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Stoga potrošač/korisnik kredita u CHF koji je sklopio Aneks ugovora o kreditu ima pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi isključivo u odnosu na razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana provedbe konverzije sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu, a u vidu razlike preplate koja je dobivena konverzijom i one koja bi mu pripadala temeljem posljedica ništetnosti ugovora o kreditu u CHF.

4.9. U toč. 21. obrazloženja odluke navodi se „Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 111. st. 1. ZOO)“. Takva tvrdnja i izraženo pravno shvaćanje svodi se na to da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji treba uzeti kao da nikada nije postojao Ugovor o kreditu u CHF sa svim svojim pravnim učincima (pa tako i onim negativnim u vidu enormnog povećanja tečaja i stvaranja dužničke krize) u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu.

4.10. Toč. 21. obrazloženja odluke neprihvatljiva je s aspekta primjene prava RH i dosadašnje sudske prakse VSRH. Naime, VSRH je u svojoj odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno izrazio pravno shvaćanje da se može isticati ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi iako je ugovor prestao važiti ili je raskinut. U konkretnom slučaju osnovni ugovor o kreditu nije prestao važiti niti je raskinut, već je samo redefiniran u pogledu valute obveze. Ne radi se o nikakvom lex specialis kod ZID ZPK/15 koji bi derogirao opće odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) iz čl. 323. st. 1., 324. st. 1. te 1111. st. 1. i 1115. ZID ZPK/15, kao što je ranije navedeno, već je to zakon čiji je cilj bio otkloniti dužničku krizu, a ne rješavati pitanje nepoštenosti i ništetnosti iz osnovnog ugovora o kreditu, a što nije niti mogao jer u vrijeme njegovog donošenja devizna klauzula uopće nije bila ništetna. Potrošač/korisnik kredita u CHF koji je prihvatio konverziju jednako je trpio do dana konverzije enormno povećanje tečaja CHF kao i potrošač/korisnik kredita u CHF koji nije mogao sklopiti Sporazum o konverziji ili nije želio (ovih zadnjih je bio zanemarivi broj).

4.11. U toč. 22. odluke navodi se „Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između s tranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke.“ Smatram da je takav zaključak potpuno pogrešan iz svih do sada navedenih razloga, ali i iz razloga jer on implicira da su takvi potrošači slobodno i informirano učinili valjani izbor i zapravo se pristali odreći eventualnih potraživanja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

4.12. Zaključak i pravno stajalište iz toč. 22. odluke „o slobodnom i informiranom izboru“ je neprihvatljivo obzirom na sve okolnosti u vrijeme donošenja ZID ZPK/15 i sklapanja Sporazuma o konverziji. Tada je potrošaču bilo poznato da je promjenljiva kamatna stopa ništetna, da je devizna klauzula u CHF valjana i da je potpuno neizvjesno hoće li Ustavni sud RH intervenirati i ukinuti tadašnju odluku VSRH, a također mu je vrlo dobro bilo poznato da je zbog rasta tečaja u teškoj financijskoj i životnoj situaciji. Nikako ne mogu prihvatiti da je u takvim okolnostima potrošač i korisnik kredita „slobodno, informirano i valjano prihvatio Sporazum o konverziji“. Mogu jedino prihvatiti da je to bila jedina razumna odluka i „slamka spasa“ za desetke tisuća korisnika kredita u CHF koji time ne mogu izgubiti prava koja im pripadaju temeljem ukupno nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu koje u to vrijeme nisu niti bile utvrđene u punom opsegu.

4.13. Također se ne mogu složiti s obrazloženjem dijela toč. 22. odluke koji glasi: „Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.“ Upravo suprotno takvim navodima, na taj način je za isto razdoblje trajanja negativnih posljedica kredita u CHF za dvije kategorije korisnika kredita (koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su isti sklopili) provedena različita restitucija u odnosu na nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Jedni su dobili potpunu restituciju u skladu s čl. 1111. st. 1 i 1115. ZOO, a drugi su izjednačeni sa korisnicima kredita u EUR i ovom odlukom im je priznata samo zatezna kamata na preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih od redbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF. Time su korisnici kredita u CHF koji su prihvatili konverziju nejednaki pred zakonom i sudovima i "zapravo su kažnjeni" jer su donijeli jedinu moguću i razumnu odluku i prihvatili Sporazum o konverziji.

4.14. Neodrživost obrazloženja iz odluke u vezi nejednakosti pred zakonom i sudovima najbolje pokazuje ustaljena i stabilna praksa VSRH koja korisnicima kredita u CHF koji nisu proveli konverziju i koji su tužbama zatražili restituciji temeljem čl. 1111. st. 1. i 1115. ZOO-a zbog nepoštenih i ništetnih odredba Ugovora o kreditu u CHF nije uspostavila pravičnu ravnotežu sa korisnicima kredita u EUR, već im je dosuđivala punu restituciju prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

4.15. Toč. 23., 23.1. i 23.2. obrazloženja odluke uopće nisu od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari jer se navodi u tom dijelu obrazloženja odnose na zaštitu potrošača općenito na tržištu. Nadalje, navodi da se „zaštita potrošaču pruža unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu te da pravo potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo se ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga koje su u to vrijeme postojale na tržištu“ je potpuno pogrešna i neutemeljena. Drugim riječima, restitucija je jedino moguća na način da korisnici kredita u CHF koji su sklopili Aneks ugovora o kreditu izjednače s onima koji su imali kredit u EUR. Takvi navodi su neprihvatljivi i neutemeljeni iz najmanje dva razloga. Prvi je razlog naveden u toč. 4.14. ovog izdvojenog mišljenja gdje je ukazano na stabilnu i ustaljenu praksu VSRH u vezi restitucijskih zahtjeva potrošača/korisnika kredita u CHF koji nisu proveli konverziju i kojima pravična ravnoteža nije uspostavljena izjednačavanjem s korisnicima kredita u EUR. Drugi razlog je vrlo jednostavan, jer se radi o ništetnosti odredaba ugovora i gdje je posljedica povrat svega danog na temelju takvih odredaba primjenom instituta stjecanja bez osnove (čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a).

4.16. Odlukom proširenog vijeća VSRH od 27. svibnja 2026. djelomično je prihvaćena revizija tužitelja te je u odgovoru na pitanje zbog kojeg je tužitelju dopuštena revizija odgovoreno da istome pripadaju zatezne kamate na sve mjesečne preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF od sklapanja ugovora pa provedene konverzije. Dakle, priznaje mu se samo zatezna kamata, ali ne i preplaćena glavnica umanjena za priznatu preplatu u konverziji. Mišljenja sam da se radi o neodrživoj konstrukciji da se za isto razdoblje priznaje samo kamata, a ne i glavnica, i kada je potpuno jasno da je u konverziji priznat samo preplaćeni iznos kao da je korisnik imao kredit u EUR u istom razdoblju. Također bi proizlazilo iz obrazloženja odluke da nakon sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu na korisnika kredita ne utječe uopće činjenica kasnijeg utvrđenja ništetnosti devizne klauzule, a onda se ipak priznaju učinci odluke o ništetnosti devizne klauzule, ali samo za zatezne kamate.

5. Primjena prava EU i sudske prakse Suda EU

5.1. Nema nikakve dvojbe da se u konkretnom predmetu kao i u svim činjenično i pravno usporedivim predmetima može pozivati na pravo EU i sudsku praksu Suda EU. To čak i kad je sporni ugovorni odnos nastao prije ulaska RH u EU, jer je RH 2001. godine sklopila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP) koji je potvrđen od strane Hrvatskog sabora Zakonom o potvrđivanju SSP ("Narodne novine", broj 14/01.). Obveza RH postupati u duhu prava EU, pa tako i zaštite potrošača, proizlazi prvenstveno iz čl. 4. i 74. SSP. Uostalom, ZID ZPK/15 donesen je nakon stupanja RH u EU i u ovoj pravnoj stvari je sporna primjena tog zakona, odnosno imaju li potrošači koji su na temelju tog zakona sklopili Aneks ugovoru o kreditu u CHF pravo na punu restituciju i povrat danog na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

5.2. Primarno pravo EU proklamira visoku razinu zaštite potrošača što proizlazi iz odredbi čl. 4. st. 2. pod (f), čl. 12., čl. 114. st. 3. i čl. 169 Ugovora o funkcioniranju EU kao i čl. 38. Povelje EU o temeljnim pravima. Stoga je potrebno uzeti u obzir i relevantnu sudsku praksu Suda EU. Tako je Sud EU u presudi od 14. ožujka 2019. u predmetu broj C-118/17, Dunai c/a Erste bank Hungary, zauzeo pravno shvaćanje „da nacionalni sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio pravnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača, na temelju nepoštene odredbe.“ Drugim riječima, niti zakonom se ne može ograničiti pravo potrošača na punu restituciju kod nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Prigovor da je u slučaju ZID ZPK/15 potrošač/korisnik kredita dobrovoljno prihvatio konverziju, nije od značaja iz razloga obrazloženih u toč. 4.12. iz kojih razloga jasno proizlazi o kakvoj se „dobrovoljnosti“ radilo. Navedeno se odnosi na pretpostavku da je ZID ZPK/15 zaista imao u vidu rješavanje pitanja nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu u CHF (a nije, niti je mogao iz svih ranije navedenih razloga).

5.2. Tvrdnja da je potrošač/korisnik kredita dobrovoljno, informirano i valjano prihvatio sklapanje Aneksa ugovoru o kreditu i da je time regulirao pitanje nepoštenih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu u suprotnosti je sa presudom Suda EU od 9. srpnja 2020. u predmetu broj C-452/18, XZ c/a Ibercaja Banco SA u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje "da se korisnik kredita može nagoditi (sklopiti sporazum) sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu." U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Navedeno se također odnosi na pretpostavku da je ZID ZPK/15 zaista imao u vidu rješavanje pitanja nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu u CHF (a nije, niti je mogao iz svih ranije navedenih razloga).

5.3. U presudi Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, Sud EU dao je tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5 travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Međutim, Sud EU je također izrazio stajalište u toj odluci da se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu među strankama svojom intervencijom (ZID ZPK/15), a na nacionalnom sudu je da to ispita. Smatram da sve što je navedeno u ovom izdvojenom mišljenju predstavlja pravu kumulaciju razloga da se može zaključiti kako zakonodavac donošenjem ZID ZPK/15 to nije učinio.

6. Ustavnopravni aspekt

6.1. Smatram da je odlukom VSRH od 27. svibnja 2026. u dijelu gdje je presudom odbijena revizija tužitelja u odnosu na dio presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-555/2024-2 od 2. svibnja 2024. kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici broj P-977/2019-40 od 4. ožujka 2024. i odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.158,83 EUR i 7.539,47 EUR došlo do povrede temeljnih ljudskih prava tužitelja iz čl. 14. st. 2, čl. 26. i čl. 29. st. 1. Ustava kao i čl. 6. st. 1. Konvencije, odnosno do povrede jednakosti pred zakonom i sudovima te povrede prava na pravično suđenje. Nejednakost pred zakonom i sudovima ogleda se u tome što je tužitelju (a time i svim korisnicima kredita u CHF koji su sklopili Aneks ugovoru o kreditu u CHF) za isto razdoblje priznata samo zatezna kamata na preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi temeljnog ugovora, a onima koji nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti konverziju priznaje se puna naknada i restitucija zbog istih nepoštenih odredbi temeljnog ugovora.

6.2. Na opisani način napravljena je diskriminacija korisnika kredita u CHF koji su prihvatili konverziju i za koje se odlukom od 27. svibnja 2026. zapravo vrši izjednačavanje s korisnicima kredita u EUR (priznaje im se samo zatezna kamata na preplaćene iznose zbog nepoštenih odredbi temeljnog ugovora), a to izjednačavanje nije učinjeno za one korisnike kredita koji nisu proveli konverziju već im je na temelju pravila o stjecanju bez osnove omogućena puna restitucija. Postavlja se pitanje za koga je onda donesena presuda u kolektivnom sporu o ništetnosti devizne klauzule u CHF tri godine nakon donošenja ZID ZPK/15? Prema odluci od 27. svibnja 2026. u ovom predmetu izgleda samo za minoran broj potrošača/korisnika kredita u CHF koji nisu imali pravo na konverziju prema ZID ZPK/15 (oni koji su mogli sklopiti Anekse temeljnom ugovoru, a to nisu učinili je bio zanemariv broj). Na opisani način došlo je i do povrede temeljnog prava na pravično i pošteno suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.

7. Zaključak

7.1. Stupanjem na snagu ZID ZPK/15, kao i potpisivanjem Aneksa ugovoru o kreditu ni na koji način nisu stavljene izvan snage odluke sudova u kolektivnom sporu na kojima se temelje osnove tužbenih zahtjeva za isplatu razlike temeljem dobivene pretplate konverzijom i one koja bi pripadala korisniku kredita temeljem posljedica ništetnosti odredbi osnovnog ugovora, sve obzirom da su iste odluke obvezujuće i za sud u svakom pojedinačnom postupku restitucije. Obzirom na navedeno, svi pravni učinci osnovnog ugovora do dana potpisivanja Aneksa ugovoru o kreditu ostaju na snazi, a time i odluke sudova u kolektivnom sporu, kojima su učinci osnovnog ugovora ograničeni na način da je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7.2. Stoga je jasno da korisnici kredita i banke, sklapanjem Aneksa nisu željeli izvršiti novaciju ugovornog odnosa ili konvalidaciju ništetnih odredbi (što nije niti moguće), već su, sukladno zakonskim smjernicama i obvezi na strani tuženika, uz dobrovoljni pristanak korisnika kredita obzirom na okolnosti, za ubuduće utvrdili prava i obveze, pri čemu su retroaktivno regulirali pretplatu kao da je osnovni ugovor bio vezan za EUR, a čime nisu, niti su mogli, regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

7.3. Niti same odredbe ZID ZPK/15 ne daju za pravo pravnom shvaćanju da nakon konverzije ne postoji više pravo potrošača na punu restituciju zbog nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a također niti na jednom mjestu ne upućuju da je zakonodavac donošenjem tog propisa imao u vidu da banke i potrošači sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu uređuju pitanje ništetnosti ugovornih odredbi. Tu je potrebno napomenuti da čak i da je zakonodavac propisao (a nije) da nakon sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu korisnik kredita nema pravo na bilo kakva potraživanja temeljem nepoštenih/ništetnih odredbi osnovnog ugovora to bi trebalo zanemariti jer bi bilo u suprotnosti s pravom EU i praksom Suda EU koji je jasno izrazio stajalište da se zakonom ne može isključiti pravo potrošača na potpunu restituciju temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Također se iz istih razloga korisnicima kredita ne može stavljati na teret da su dobrovoljno pristali sklopiti Aneks ugovoru jer se oni svog prava na potpunu restituciju temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora nisu odrekli.

7.4. Potrošač dakle, bez obzira na izvršenu konverziju kredita u valutu EUR i učinke takve konverzije, ima pravo potraživati iznose koje je banka stekla bez osnove zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a koji su utvrđeni kao razlika plaćenog u odnosu na ono što je trebalo platiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom ugovorenom tečaju kune u odnosu na CHF (pravo na glavnicu i zatezne kamate), a sve umanjeno za preplatu priznatu i obračunatu u konverziji.

18. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a."

17.3. I suci istog suda SV i mr.sc. ĆV u svom izdvojenom mišljenju uz istu odluku naveli su pravnu argumentaciju koja je velikom dijelom sukladna pravnoj argumentaciji ovog drugostupanjskog suda:

"5. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK/15) svakako je imao za cilj otkloniti problematiku dužničke krize koja je nastala u primjeni odredaba ugovora o kreditu vezanih za valutu CHF. Radilo se prema našem mišljenju o jednokratnoj i nužnoj mjeri pri čemu je tim Zakonom uspostavljena metodologija načina izračuna konverzije CHF kredita u Euro kredit i to na način da se položaj potrošača s kreditom nominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit nominiran u Eur-o (čl. 19.b ZIDZPK/15). Način izračuna konverzije detaljno je reguliran u odredbi čl. 19.c ZIDZPK/15.

6. Dok je u vrijeme provedbe konverzije već bila pravomoćno utvrđena ništetnom ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije još bila utvrđena ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Stoga smatramo da ZIDZPK/15 nije mogao otkloniti posljedice ništetnosti ove ugovorne odredbe. Osim toga, niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15, a niti pak iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZIDZPK/15 nije vidljivo da bi zakonodavac vodio računa o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, odnosno da bi vodio računa o pravnim posljedicama ništetnosti takve ugovorne odredbe.

U tom smislu ne možemo se složiti s mišljenjem da bi ZIDZPK/15 predstavljao lex specialis u odnosu na opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) iz čl. 323. st. 1., čl. 324. st. 1., te čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZID ZPK/15, kao što je ranije navedeno, već je to zakon čiji je cilj bio otkloniti dužničku krizu, a ne rješavati pitanje nepoštenosti i ništetnosti iz osnovnog ugovora o kreditu, a što nije niti mogao jer u vrijeme njegovog donošenja ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF nije bila utvrđena ništetnom.

Pored toga, mišljenja smo da niti jednom odredbom ZIDZPK/15, a niti Anexom ugovora o kreditu koji je sklopljen na osnovi toga Zakona nije regulirano pitanje pretplata u primjeni ništetnih ugovornih odredaba, posebice ne onih o valutnoj klauzuli. Dakle, u vrijeme provođenja konverzije tužitelju nisu bili poznati svi parametri jer ugovorna odredba o valutnoj klauzuli još nije bila utvrđena ništetnom.

7. Pitanje posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli može se konkretizirati samo putem odgovarajućeg financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Pritom je vještakinja, u ovom predmetu, izračunala i pretplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, pravilnost kojeg izračuna ne možemo preispitivati u ovoj fazi postupka. Iz nalaza jasno proizlazi da u konverziji nisu uračunati iznosi koje je tužitelj platio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

8. Osim toga, odluka uopće ne vodi računa o pravnim posljedicama ništetnosti propisanih čl. 323. st. 1. ZOO. Prema toj odredbi u slučaju ništetnosti ugovora, pa i u slučaju ništetnosti pojedine odredbe ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora odnosno ništetne ugovorne odredbe, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Stoga tužitelj ima pravo na povrat onoga što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i to prema pravilima o stjecanju bez osnove.

9. Na način kako je odlučeno u ovom predmetu u potpunosti je anulirana pravna posljedica ništetne ugovorne odredbe o valuti u CHF, a što prema našem mišljenju nije pravilno. Osim toga pravne posljedice ništetnosti trebale bi biti identične za sve korisnike kredita u CHF, neovisno o tome jesu li oni konvertirali kredite u euro ili ne. Na ovaj način korisnici kredita koji su izvršili konverziju su dovedeni u neravnopravni položaj u odnosu na ostale korisnike kredita u CHF, koji nisu izvršili konverziju.

10. Prema našem mišljenju trebalo je u tom dijelu tužitelju prihvatiti reviziju i dati drugačiji odgovor na postavljeno pitanje da potrošač bez obzira na izvršenu konverziju kredita u valutu EUR i učinke takve konverzije, ima pravo potraživati iznose koje je banka stekla bez osnove zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, posredno i promjenjivoj kamatnoj stopi ako se to vještačenjem utvrdi, a koji su utvrđeni kao razlika plaćenog u odnosu na ono što je trebalo platiti po početnoj ugovorenoj kama tnoj stopi i početnom ugovorenom tečaju kune u odnosu na CHF do dana izvršene konverzije."

17.4. I sudac ABC u izdvojenom mišljenju uz citiranu odluku izražava pravno shvaćanje da odluka kojom korisnici pretežito stambenih kredita nisu u cijelosti obeštećeni je duboko nepravedna i kao takva ne može proći test razmjernosti .

18. Visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz financijskog vještačenje prema kojemu:

- novčana razlika / preplata koja je nastala zbog povećanja početne kamatne stope od 4,60% na više od dana zaključenja ugovora pa sve do 30. rujna 2015 iznosi 3.525,74 eura;

- novčana razlika / preplata koja je nastala zbog povećanja početnog tečaja CHF od dana zaključenja ugovora pa sve do 30. rujna 2015 iznosi 7.019,52 eura;

- da preplata glavnice pri čemu se uzima u obzir ništetnost ugovornih odredbi o kamati i tečaju iznosi 4.735,97 eura;

- je u postupku konverzije tuženik utvrdio manje plaćeni iznos u vrijednosti od 80,41 eura;

- tuženik provedenim postupkom konverzije predmetnog kredita nije tužitelju izvršio restituciju u cijelosti uzimajući u obzir pretpostavku da tužitelj ima pravo na učinke utvrđene u izračunu koji pretpostavlja ništetnost ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope i tečaja.

19. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika postoji na štetu tužitelja, odnosno da tuženik prilikom konverzije nije obeštetio tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove, odnosno vraćanje onoga što je stečeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Tužitelj je podmirio sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata koja je nastala zbog povećanja početne kamatne stope od 4,60% na više od dana zaključenja ugovora pa sve do 30. rujna 2015. u iznosu od 3.525,74 eura, zatim preplata koja je nastala zbog povećanja početnog tečaja CHF od dana zaključenja ugovora pa sve do 30. rujna 2015. u iznosu 7.019,52 eura, te preplata s osnove nepriznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji u iznosu od 4.735,97 eura.

20. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

20.1. Prema pravnom shvaćanju zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

20.2. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017- 2., od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

20.3. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.4. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05, te je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012, zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

20.5. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P -1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13. lipnja 2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14. lipnja 2018.).

20.6. Kako je tužitelj tužbu podnio dana 7. lipnja 2019., odnosno unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

21. Niti tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije osnovan.

21.1. Preinakom tužbe u podnesku od 1. rujna 2025. tužitelj nije istaknuo novi odnosno drugi tužbeni zahtjev u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega je izvršena preinaka u odnosu na zastaru obuhvaćena danom podnošenja same tužbe. Navedeno potvrđuje i pravnom shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-IV-123/2024-5, održane 27. svibnja 2024., koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.".

22. Slijedom prethodno navedenoga valja zaključiti da je pravilno prvostupanjski sud temeljem članka 1111. stavak 1. i 3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu te naložio tuženiku da tužitelju po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama izvrši povrat iznosa naplaćenih bez valjane osnove.

23. Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem članka 1115. ZOO/05 duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

24. Pravilno je i odluka o trošku utemeljena na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a.

24.1. Tužitelj je podmirio sudsku pristojbu na tužbu pa mu pripada pravo na naknadu tog troška.

Odredba članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) prema kojoj su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu tijekom postupka (20. svibnja 2023.) kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023) pa je tužitelj čija je pristojbena obveza nastala u vrijeme pokretanja postupka sukladno tada važećem zakonu imao obvezu podmiriti sudsku pristojbu na tužbu. Zbog toga je ovaj trošak bio potreban za vođenje spora i sud prvog stupnja ga je opravdano priznao tužitelju primjenom članka 155. ZPP-a. S druge strane sudsku pristojbu na presudu sud prvog stupnja tužitelju nije priznao jer ista nije niti plaćena .

24.2. Sud prvog stupnja isto tako pravilno je tužitelju priznao 2,00 eura za svaki bod priznat sukladno Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23) jer se vrijednost boda određuje prema vrijednosti boda u vrijeme presuđenja.

25. Slijedom navedenoga, žalba tuženika je kao neosnovana odbijena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

26. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević