REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1661/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ĆH, iz [adresa], 2. GH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. DH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. ČH, iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Dobrili Tenžera Kerum, odvjetnici u Sinju, 5. SH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. VH, ž. Ć, iz [adresa], 7. MH pok. ABC, iz [adresa], 8. ŠH iz [adresa], 9. TH rođ. MH, iz [adresa], 10. ĆHL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 11. GHL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb, za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije Zagreb, Grada Vukovara 37, zastupanog po punomoćniku Mati Tomislavu Perošu, odvjetniku u Splitu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državno odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1718/2025-3 od 10. rujna 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-217/10 od 13. studenoga 2012., u sjednici održanoj 8. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja ĆH, VH, MH, ŠH, TH, ĆHL i GHL, podnesen protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 1718/2025-3 od 10. rujna 2025., kao nedopušten, u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava, a odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tužitelja ČH za podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1718/2025-3 od 10. rujna 2025., kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelji: ĆH, BH, MH, ŠH, TH, ĆHL i GHL, protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1718/2025-3 od 19. rujna 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-217/10 od 13. studenoga 2012., podnijeli su prijedlog za dopuštenje revizije zbog pravnih pitanja koje smatraju važnim za pravilnost primjene materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari i za ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

2. U prijedlogu su naznačili pravna pitanja koja glase:

„A/ Jesu li niži sudovi, u ovom slučaju drugostupanjski sud, dužni postupiti po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u slučaju ukidne odluke ili ne?

B/ Smije li tužitelj trpjeti posljedice toga što tuženik, usprkos tome što raspolaže ispravama/dokumentacijom na temelju koje bi se mogla utvrditi visina koristi koju je ostvario temeljem određenog pravnog odnosa parničnih stranaka, neosnovano odbija iste predati/dostaviti u sudski spis?

C/ Je li sud dužan po službenoj dužnosti paziti na činjenicu da bi na strani parnične stranke bile navedene pogrešne osobe, a sve temeljem pogrešno dostavljenog rješenja o nasljeđivanju?“.

3. Kao razloge važnosti navedenim pitanjima, između ostalog, pozvali su se na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-254/2021 od 9. travnja 2025. Navode da su naznačena pitanja važna za odluku u ovom sporu jer odluka drugostupanjskog suda odstupa od citirane prakse revizijskog suda (čl. 385.a stavak 1. točka 1. ZPP-a).

4. Prijedlog je podnesen i zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kojim su povrijeđene osobne i političke slobode i prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske kao i pravo na pošteno suđenje i pravo na pristup sudu zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda određenih člankom 6.1, uz činjenicu da su se tužitelji ad 6-11 na iste već pozivali u nižestupanjskom postupku (čl. 385.a stavak 2. ZPP-a), a koja se ogleda u tome što u pobijanoj presudi „nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a pored toga su ti razlozi nejasni.“.

5. Tužitelj ĐH je također podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1718/2025-3 od 10. rujna 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj P -217/10 od 13. studenoga 2012., pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, koji obrazlaže činjenicom da mu je nadoknađena šteta u odnosu na zahtjev za uspostavu prijašnjeg stanja a da on predmetnom tužbom traži i povrat koristi koju je tuženik stekao uporabom njegove stvari bez pravne osnove, čime se obogatio, uključujući u tu koristi plodove. Pojašnjava da se tuženik pravdao da mu prestankom prijevoza i provoza gline preko nekretnine tužitelja nastaju ogromni gubici zbog zastoja potrebnih radova na objektu pa je ne poštujući zabranu izrečenu privremenu mjeru tuženik stekao nepripadajuću mu korist jer:

- nisu zastali radovi na objektu i nije upao u nikakvo kašnjenje a

- sjecanje se dogodilo na račun oštećenih u slučaju tužitelja jer je njihova stvar korištena bez valjane pravne osnove. Takvim korištenjem tuđe stvari tuženik se okoristio jer nije kasnio u izvođenju potrebnih radova na svom objektu i na taj način sprječavao je gubitak zbog kašnjenja u izvođenju radova završavajući objekat za proizvodnju električnih struji namijenjenu prodaji si. Pojasnio je da visinu koristi tužitelji nisu u stanju precizno utvrditi jer su to poslovno knjigovodstveni podaci tuženika kao stjecatelja kojima isključivo on raspolaže. Tuženik je te podatke na višekratno traženje suda odbijao dostaviti u dokazne svrhe i za potrebe vještačenja za utvrđenje visine stečene koristi. Tužitelji su predložili vještačenje na okolnost visine stečene koristi koju tuženik ostvaruje uporabom tuđe stvari Ostvarena korist je znatno veća od tržišne zakupnine koju bi tužitelji ostvarili davanjem u zakup te tužitelji svoj zahtjev temelje na koristi koju je tuženik ostvario.

6. Smatra „da bi mu trebalo dopustiti reviziju iz razloga što je pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka došlo do pogrešne primjene materijalnog pravo na njegovu štetu čime je ujedno tužitelju povrijeđeno i temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji je pod točkom 17. propisano pravo na vlasništvo koje uključuju pravične naknada za gubitak vlasništva ako se ono oduzima u javnom interesu“, tvrdeći da su nekretnine tužitelju otete i korištene bez naknade iako su se koristile u javnom interesu pa je tužitelju ujedno uskraćeno i pravo na djelotvorni pravni lijek koji se temelji na vladavini prava jer omogućava da građani traže pravnu zaštitu zbog povrede svojih prava.

7. Na prijedloge tužitelja tuženik nije odgovorio.

8. Prijedlog tužitelja ĆH, VH, MH, ŠH, TH, ĆHL i GHL je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten, dok je prijedlog tužitelja ČH nedopušten .

9. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Prema stavku 2. citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da ju je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede ako je to bilo moguće, već pozivala u niže stupanjskom postupku.

10. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu tužitelja ĆH, VH, MH, TH, ŠH, DHL i GHL za dopuštenje revizije određeno naznačena tri pravna pitanja, te da je u odnosu na ta pitanja kao razlog važnosti navedena odluka revizijskog suda broj Rev - 254/2021 od 9. travnja 2025., tvrdeći da odluka drugostupanjskog i prvostupanjskog suda odstupaju od pravnog shvaćanja revizijskog suda na koje su ukazali u podnesenom prijedlogu.

11. U odluci broj Rev-254/2021 od 9. travnja 2025., između ostalog navedeno je:

„Također, u pobijanoj odluci navedeno je i to da tužitelji nemaju pravo na naknadu štete prema tzv. „afekcionoj vrijednosti nekretnine“ u smislu odredbe čl. 189. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) s obzirom na to da se navedeni iznos dosuđuje kada je stvar uništena ili oštećena umišljajnim kaznenim djelom, što ovdje nije slučaj.

12. U predmetnoj reviziji tužitelji u bitnome navode kako oni nisu niti tražili „afektivnu cijenu za korištenje svojih nekretnina“, već su zahtijevali naknadu u vidu koristi koje je tuženik ostvario koristeći protuzakonito njihovu nekretninu i ne poštujući pri tome privremenu mjeru zabrane korištenje nekretnina. Također, pozivaju se i na to da je tuženik u više navrata odbijao po nalogu suda dostaviti financijsku dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliku je korist stekao bespravnim korištenjem nekretnine u vlasništvu tužitelja.

13. Osnovano tužitelji u predmetnoj reviziji navode kako je prilikom donošenja drugostupanjske odluke ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, taj revizijski razlog uvijek postoji, između ostalog i onda ako u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili ako su ti razlozi nejasni. Naime, valja reći da su tužitelji od tuženika u ovom postupku zahtijevali naknadu koristi koje je tuženik ostvario provozom i progonom gline i ostalog materijala preko predmetne nekretnine, a ne kako to smatra drugostupanjski sud naknadu štete. U predmetnom slučaju drugostupanjski sud zaključio je kako tužitelji „nisu dokazali postojanje osnovnih pretpostavki za naknadu štete“, pa samim time nije ocijenio niti to od kakvog je značenja, u smislu odredbe čl. 233. st. 5. ZPP, postupanje tuženika koji je u više navrata tijekom trajanja prvostupanjskog postupka odbio predati dokumentaciju na temelju koje bi se mogla utvrditi visina koristi koju je on ostvario u predmetnom razdoblju.

14. S obzirom na to da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP“.

12. Drugostupanjski sud je svoju odluku obrazložio na slijedeći način:

„12. Međutim, tužitelji nisu dokazali o kakvoj se nekretnini radi te u čemu bi se sastojala eventualna korist koju bi ostvario tuženik i koju bi im trebao isplatiti, posebno ne u iznosu zatraženom tužbenim zahtjevom zbog toga što je tuženik preko njihove nekretnine prevozio iskopanu glinu potrebnu za ugradnju u branu HE Peruča u ukupnom iznosu od 3.000.000,00 kuna. Što se tiče eventualnog postojanja dokumentacije tuženika o progonu i provozu preko nekretnine tužitelja, kao i financijske dokumentacije nejasno je postoji li ista i na što bi se ona odnosila. O tome su se bili dužni tužitelji detaljno očitovati te dokazati da im doista pripada pravo na naknadu koristi ostvarene provozom i progonom gline preko njihove nekretnine. Međutim, oni to nisu dokazali i ne pripada im nikakva korist iz osnove uporabe njihove nekretnine u korist tuženika, odnosno iz osnove stjecanja bez osnove. Naime, samo korištenje tuđe nekretnine, u konkretnom slučaju zemljišta, ne daje pravo tužiteljima na naknadu koristi stečene bez osnove, već su tužitelji trebali dokazati kakva je svojstva ta nekretnina imala, odnosno je li bila poljoprivredno zemljište, je li se obrađivala i na njoj sadile poljoprivredne kulture ili je bila kamenjar odnosno neobrađena i zapuštena nekretnina, što oni nisu učinili. Pored toga, tužitelji su mogli predložiti odgovarajuće vještačenje radi utvrđenja eventualnog postojanja i osnovanosti svoje tražbine.“.

13. Prema navedenom u odluci revizijskog suda na koju se pozivaju tužitelji nije izneseno ni jedno pravno shvaćanje koje bi se odnosilo na pitanja navedena u prijedlogu, a za koja predlagatelji tvrde da je važno, zbog čega ta pitanja nisu važna pitanja koja ima u vidu odredba čl. 385.a ZPP-a. Osima toga drugostupanjski sud je postupio po uputi revizijskog suda, slijedom iznesenog pitanje: Jesu li niži sudovi, u ovom slučaju drugostupanjski sud, dužni postupiti po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u slučaju ukidne odluke, nije važno jer je drugostupanjski sud ispitao te se očitovao o pravu tužitelja na naknadu koristi ostvarene provozom i progonom gline preko njihove nekretnine, a vezano za koje pitanje je utvrdio da tužitelji nisu dokazali da im doista pripada pravo na naknadu koristi ostvarene provozom i progonom gline preko njihove nekretnine. S obzirom na utvrđenje drugostupanjskog suda ni pitanje Smije li tužitelj trpjeti posljedice toga što tuženik, usprkos tome što raspolaže ispravama/dokumentacijom na temelju koje bi se mogla utvrditi visina koristi koju je ostvario temeljem određenog pravnog odnosa parničnih stranaka, neosnovano odbija iste predati/dostaviti u sudski spisa, nije važno jer tužitelji prema utvrđenjima drugostupanjskog suda nisu dokazali kakva je svojstva ta nekretnina imala, odnosno je li bila poljoprivredno zemljište, je li se obrađivala i na njoj sadile poljoprivredne kulture ili je bila kamenjar odnosno neobrađena i zapuštena nekretnina, kako bi se provelo vještačenje na okolnosti zatražene štete. To i iz razloga što vezano za to pitanje revizijski sud nije iznio nikakvo pravno shvaćanje, zbog čega citirana odluka ne može biti razlog važnosti tim pitanjima. Ni pitanje Je li sud dužan po službenoj dužnosti paziti na činjenicu da bi na strani parnične stranke bile navedene pogrešne osobe, a sve temeljem pogrešno dostavljenog rješenja o nasljeđivanju, nije važno jer iz drugostupanjske odluke ne proizlazi da je takav prigovor istican u žalbi, a ni tužitelji prilažu žalbu iz koje bi bilo vidljivo da je takav prigovor istican u drugostupanjskom postupku, dakle prije revizijskog postupka.

14. S obzirom na navedeno, prema ovome sudu, navedeni tužitelji paušalnim tvrdnjama iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim da su im tijekom drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje predlagatelji vežu uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na djelotvorni pravni lijek (prava na pravično suđenje) zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH) i povredu prava vlasništva.

15. Naime, u primjeni čl. 385.a st. 2. ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta reviz ija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije). Revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljima bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je odgovoreno na sve odlučne navode tužitelja, dajući za svoju ocjenu detaljno obrazložene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom je smislu pobijana presuda dostatno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi ne upućuju na zaključak da tužitelji nisu imali pravično suđenje.

16. Slijedom navedenog je na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. u vezi s čl. 389.a st. 4. i čl. 389.b st. 1. ZPP-a valjalo riješiti kao u točki I. izreke, s obzirom da to nisu razlozi čl. 385.a st. 1. ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

17. Prijedlog je, kako je naprijed navedeno, podnio i tuženik ĐH i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2. ZPP-a, pozivajući se na povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na povredu prava vlasništva i prava na djelotvorni pravni lijek.

18. Revizijski sud ocjenjuje da i predlagatelj ĐH paušalnim navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje predlagatelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na djelotvorni pravni lijek (pravično suđenje) zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17

- dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH) i povredu prava vlasništva.

19. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, ponavlja se, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ta zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti.

20. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, konkretno, tužitelja ČH za naknadu u vidu koristi koje je tuženik ostvario koristeći protuzakonito njihovu nekretninu ne poštujući pri tome privremenu mjeru zabrane korištenje nekretnina. Predlagatelj se u prijedlogu poziva na činjenicu da je tuženik po nalogu suda u više navrata odbijao dostaviti financijsku dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliku je korist tuženik stekao bespravnim korištenjem nekretnine u vlasništvu tužitelja. Tužitelj je tu štetu, (kako je to već navedeno u točki 5. obrazloženja ove odluke), definirao kao korist koju je tuženik stekao uporabom njegove stvari bez pravne osnove, čime se obogatio, uključujući u tu koristi plodove. Pojasnio je da se tuženik prijevozom i provozom g line preko nekretnine tužitelja obogatio time što je izbjegao nastanak ogromnih gubitaka zbog mogućeg zastoja potrebnih radova na objektu te da je ne poštujući zabranu izrečene privremene mjere tuženik stekao nepripadajuću mu korist time što:

- nisu zastali radovi na objektu i što tuženik nije upao u nikakvo kašnjenje, a

- sjecanje se dogodilo na račun tužitelja jer je njihova stvar korištena bez valjane pravne osnove. Takvim korištenjem tuđe stvari tuženik se okoristio jer nije kasnio u izvođenju potrebnih radova na svom objektu i na taj način sprječavao je gubitak zbog kašnjenja u izvođenju radova završavajući objekat za proizvodnju električne struje namijenjenu prodaji. Naveo je da visinu koristi koju je na taj način tuženik stekao tužitelji nisu u stanju dokazati i precizno utvrditi jer se radi o podacima koji su poslovno knjigovodstveni podaci tuženika kao stjecatelja kojima isključivo on raspolaže, a tuženik je te podatke na višekratno traženje suda odbijao dostaviti u dokazne svrhe i za potrebe vještačenja za utvrđenje visine stečene koristi. Tužitelji su predložili vještačenje na okolnost visine stečene koristi koju tuženik ostvaruje uporabom tuđe stvari. Ostvarena korist je znatno veća od tržišne zakupnine koju bi tužitelji ostvarili davanjem u zakup te tužitelji svoj zahtjev temelje na koristi koju je tuženik ostvario. Time mu je, smatra, povrijeđeno pravo vlasništva i pravo na djelotvorni pravni lijek- pošteno suđenje jer drugostupanjski sud honorirao tuženiku takvo postupanje.

21. Odredba čl. 6. st. 1. EKLJP te čl. 29. st. 1. sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odgovorio na odlučne navode tužitelja, dajući za svoju ocjenu dostatno obrazložene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom su smislu je pobijana presuda dostatno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi ne upućuju na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.

22. Slijedom iznesenog ni tužitelju nije povrijeđeno pravo na djelotvorni pravni lijek, odnosno na pravično suđenje, a niti pravo vlasništva.

23. Stoga je ocjena ovog suda da ni u prijedlogu ČH nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP -a i dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.a st. 4 . ZPP-a, riješeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić