REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Poslovni broj: Usž-1256/2026-2

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MS, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Nikola Hraste, odvjetnik u Hvaru, Ive Miličića 4, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB:950932106887, radi uporabne dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-855/2025-7 od 12. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-855/2025-7 od 12. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-361-05/25-02/11, URBROJ: 531-03-25-2 od 20. ožujka 2025. i rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Odsjeka u Hvaru, KLASA: UP/I -361- 05/24-30/000008, URBROJ: 2181/1-11-00-01/12-24-0008 od 26. studenoga 2024. (točka I. izreke), te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika od 20. ožujka 2025., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 26. studenoga 2024., a kojim se odbija tužiteljev zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. godine.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu, u kojoj navodi da je prvostupanjskim rješenjem odbijen njegov zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu prije 15. veljače 1968., dok je drugostupanjskim rješenjem žalba odbijena uz obrazloženje da tužitelj ne ispunjava procesne pretpostavke za podnošenje zahtjeva jer navodno ne polaže vlasnička prava na predmetnoj nekretnini. Ističe da se taj razlog prvi puta pojavljuje tek u žalbenom postupku, bez da mu je omogućeno izjašnjavanje o toj odlučnoj činjenici i unatoč tomu što ta činjenica nije bila predmetom razmatranja tijekom prvostupanjskog upravnog postupka. Navodi da je zahtjev odbijen isključivo iz razloga što građevina nije vidljiva na ortofoto snimci, iako su svjedoci i vještak potvrdili da je objekt izgrađen prije 15. veljače 1968., a nevidljivost na ortofoto je obrazložena gustom borovom vegetacijom. Pitanje aktivne legitimacije tužitelja u smislu vlasništva niti u jednom trenutku nije bilo otvoreno, ali s tim u vezi drugostupanjsko tijelo u žalbenom postupku mijenja činjeničnu i pravnu osnovu odlučivanja te zaključuje da je zahtjev trebalo odbaciti, pri čemu se ne upušta u sadržajnu ocjenu žalbenih navoda tužitelja. Osim navedenih procesnih povreda, sud je pobijanom presudom pogrešno primijenio i materijalno pravo kada je zaključio da tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva nije imao svojstvo vlasnika jer da tada nije bio upisan u zemljišnim knjigama. Time sud pogrešno izjednačava postojanje prava vlasništva s njegovim zemljišnoknjižnim upisom te zanemaruje pravnu narav stjecanja vlasništva dosjelošću. Pritom upire na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj: P-3609/2024, koja potvrđuje da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine temeljem dosjelosti. Osim toga, sud je dodatno propustio prihvatiti dokazni prijedlog tužitelja za uvid u navedeni sudski spis, iako je upravo isti bio ključan za razjašnjenje pitanja vlasništva i trenutka njegovog nastanka. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, ukinuti presudu prvostupanjskog upravnog suda i predmet vratiti na ponovni postupak, podredno pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu iskazanog troška sastava ove žalbe.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. i 39/26.-odluka USRH – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

6. Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je prvostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, pravilnom primjenom mjerodavnih odredaba članka 137. stavka 1. i članka 138. te članka 184. stavka 4. Zakona o gradnji ("Narodne novine", broj 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.), osnovano zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje zatražene uporabne dozvole po dvije osnove, odnosno iz razloga što u trenutku podnošenja zahtjeva (niti do donošenja drugostupanjskog rješenja) tužitelj nije bio ni vlasnik ni investitor predmetne građevine, kao i zbog toga što se ne radi o gradnji građevine do 15. veljače 1968., jer je, prema priloženom uvjerenju Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Split, Odjela za katastar nekretnina Stari Grad od 13. rujna 2024., utvrđeno da ista nije evidentirana prije tog datuma na službenoj dokumentaciji kojom raspolaže to tijelo.

7. Na drukčiji zaključak ne upućuju ni žalbeni navodi, kojima tužitelj ukazuje na različito obrazložene razloge odbijanja njegovog zahtjeva po prvostupanjskom tijelu i tuženiku, što, međutim, nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari, imajući u vidu da je tužitelju omogućeno pred prvostupanjskim sudom izjasniti se o svim pravno odlučnim činjenicama s tim u vezi na raspravi održanoj 8. siječnja 2026., te da je prvostupanjski sud odluku utemeljio prihvaćajući ispravnim i razloge prvostupanjskog tijela (zgrada nije evidentirana u katastarskoj evidenciji do 15. veljače 1968.) i tuženika (tužitelj nije bio vlasnik u trenutku podnošenja zahtjeva i donošenja drugostupanjskog rješenja), a što je sve dostatno obrazložio razlozima koje prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na podacima sveza spisa i pravilnom tumačenju mjerodavnog materijalnog prava.

8. Nije pravno odlučna ni okolnost naknadnog (tijekom upravnog spora) stjecanja vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, kraj činjenice da tužitelj nije pravno relevantnim dokazom dokazao da je zgrada koja je predmet postupka izgrađena prije 15. veljače 1968., a što čini zapreku izdavanju uporabne dozvole već samo po toj osnovi.

9. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju ni priloženim vještačkim nalazom vještaka Drage Richtermoca od lipnja 2021., na koji tužitelj upire i tijekom postupka i u žalbi kao dokaz tvrdnji o vremenu izgradnje predmetne zgrade, a iz kojeg, u bitnom, proizlazi da je vještak tu činjenicu utvrđivao temeljem izjava dva svjedoka, uz konstataciju da je u nekoliko navrata zgrada rekonstruirana (uveden gradski vodovod, izgrađena sabirna jama, drveno krovište zamijenjeno armirano -betonskom i dr.). Iz navedenog vještačkog nalaza također proizlazi da je vještak bio dužan izvesti dokaz vremena gradnje u odnosu na zgradu izgrađenu za potrebe ribarenja i poljoprivrede (B/ Nalaz i mišljenje-Kontekst lokacije) odnosno da je potrebno građevinskim vještačenjem utvrditi vrijeme gradnje stambene zgrade (A/ Uvodni dio), dok je očevidom prvostupanjskog tijela (zapisnik od 6. rujna 2024.) utvrđeno da se radi o zgradi poslovne namjene (ugostiteljsko-turističke), a što sve dodatno upućuje na osnovanost zaključka da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje zatražene uporabne dozvole, jer se, čak da je i izvedena prije 15. veljače 1968., po namjeni i opisu ne radi o istoj zgradi nakon izvršene rekonstrukcije (renoviranja).

10. S obzirom da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

11. Na kraju, ovaj Sud nije našao osnovanim niti zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, jer tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović