Poslovni broj: Usž-1659/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ID, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ŠD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IDČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], FD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i CHEBOTOK d.o.o., Split, Ninska 7, OIB: 10138964888, koje zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu JELIČIĆ & PARTNERI d.o.o., Split, Kliška 29, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine Podstrana, Podstrana, Trg dr. Franje Tuđmana 3, OIB: 40910925478, radi obnove postupka izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanih po istim opunomoćenicima, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1530/2024-10 od 24. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1530/2024-10 od 24. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-350-05/24-02/24, urbroj: 531- 03-4-24-2 od 16. travnja 2024., te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova predmetnog upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se žalba DD, IDČŽ, FD, LD i CHEBOTOK d.o.o. izjavljena protiv rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedišta Split, klasa: UP/I-350-05/16-01/000038, urbroj: 2181/1-11-00-00/74-23-0029 od 2. siječnja 2024. (točka 1. izreke), dok se odbacuje žalba ID, VD i ŠD, izjavljena protiv istog prvostupanjskog rješenja (točka 2. izreke). Potonjim prvostupanjskim rješenjem od 2. siječnja 2024. ostavlja se na snazi lokacijska dozvola Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedište Split, klasa: UP/I-350-05/16-01/000038, urbroj: 2181/1- 11-00-00/21-16-0008 od 20. listopada 2016., a kojom je, povodom zahtjeva investitora Općine Podstrana, ovdje zainteresirane osobe, dopušten zahvat u prostoru građevine infrastrukturne namjene 3. skupine, koji uključuje kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – izgradnja kolno-pješačkog pristupa na [adresa] u [adresa] prema priloženom idejnom projektu.

2. Tužitelji su protiv osporene presude izjavili žalbu zbog bitnih povreda odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim navodima osvrću se na razloge prvostupanjskog suda iznesene u presudi te na postupak koji je prethodio donošenju rješenja tuženika, a koje je doneseno u ponovnom postupku nakon što je ranije prvostupanjsko rješenje tuženik poništio i predmet vratio na ponovni postupak, pri čemu se, pored ostalih, pozivaju na odredbe članka 125. stavka 1. točke 5. i članka 141. stavka 1. Zakona o prostornom uređenju. Ističu da je lokacijska dozvola svima, a ne samo pojedinim tužiteljima, uručena 22. studenog 2023., koju činjenicu su zanemarili i prvostupanjsko tijelo i tuženik kada je odbacio žalbu tužitelja ID, VD i ŠD, a što je strogo formalističkim pristupom potvrdio i prvostupanjski sud. Nadalje, tužitelji ponavljaju da uvjeti za izdavanje lokacijske dozvole nisu bili niti su sada ispunjeni, jer su vlasnici već ranijim pravomoćnim odlukama, s potpunim učinkom pravomoćnosti upravnih akata, ostvarili prava koja su nepovrediva, te s tim u vezi upiru na načelo zaštite stečenih prava stranaka iz članka 13. Zakona o općem upravnom postupku. Naime, za izgradnju na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izdana je pravomoćna građevinska dozvola od 7. veljače 2008., kojom je dozvoljeno građenje na građevinskoj čestici formiranoj u postupku izdavanja građevinske dozvole, što znači da od 2008. godine postoji pravomoćna odluka o formiranju građevinske čestice bez koje ne bi ni bilo moguće izdati građevinsku dozvolu niti bi bilo moguće izgraditi objekt. Ovom promjenom narušava se ili mijenja već formirana građevinska parcela, bez valjane osnove i suglasnosti vlasnika te se krši načelo ne bis in idem. Također je, za objekt izgrađen na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], doneseno pravomoćno rješenje o izvedenom stanju od 24. rujna 2014., temeljem kojeg je ozakonjena zgrada izgrađena na tim česticama i temeljem kojeg je proveden postupak formiranja građevinske čestice te uplanjenja zgrade, koja je etažirana i za koju preko jednog etažnog dijela sporna lokacijska dozvola predviđa građenje. Niti o jednom prigovoru, tj. prigovoru stečenih prava, a osobito prigovoru da je lokacijska dozvola protivna planskoj dokumentaciji, prvostupanjsko tijelo, tuženik, a potom i sud nisu dali nikakvo obrazloženje. Nastavno, tužitelji upiru na povredu prava na mirno uživanje vlasništva te napominju da će se višestambenim zgradama onemogućiti pristup, oduzet će se mogućnost parkiranja i ulaza u garažu, onemogućiti korištenje vatrogasnog pristupa, i to sve kako bi se omogućio pristupni put za samo jednu parcelu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, čime će se vrijednost te parcele znatno povećati, dok će nekretnine stranaka biti obezvrijeđene. Ističu da prigovor neusklađenosti lokacijske dozvole s prostornim planom i urbanističkim planom uređenja sud nije raspravljao niti je o tome dao bilo kakvo obrazloženje, kao ni tuženik i prvostupanjsko tijelo. Potpuno suprotno činjenicama, u obrazloženju tvrde da je idejni projekt izrađen u skladu s prostornim planom, dok je usporedbom prostornog plana i idejnog projekta vidljivo bitno odstupanje projekta od prostornog plana. Naime, urbanistički plan uređenja je rađen prema podlozi s ucrtanim "starim" granicama katastarskih čestica, pri čemu je u nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] put ulazio maksimalno 80 cm. Idejni projekt, izrađen 2016., trebao je biti usklađen sa stvarnom postojećom situacijom na terenu i novom izmjerom u katastru, a granice puta morale su biti udaljene od predmetne zgrade kako je to i bilo utvrđeno urbanističkim planom uređenja, dakle, put je eventualno mogao ući u spornu parcelu maksimalno tih planiranih 80 cm. Suprotno tome, projektant translatira katastarske granice predmetne čestice za cca 154 cm prema jugu, ali to ne čini i s granicama planiranog puta iz predmetnog plana, na koji način je izgrađenu zgradu dodatno približio projektiranom putu za tu udaljenost. Smatraju da idejni projekt i iz njega proizašla lokacijska dozvola, kao i parcelacijski elaborat, nisu u skladu s PP-om i UPU-om Općine Podstrana pa je tuženik morao u obrazloženju dati očitovanje zašto ne prihvaća prigovor s tim u vezi, što je propustio učiniti. Time je tuženik, a potom i prvostupanjski sud, počinio grubu povredu prava tužitelja ne samo kroz povredu prethodno citiranih propisa, nego i kroz povredu konvencijskog i ustavnog prava, jer je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično odlučivanje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. Slijedom svega navedenog, tužitelji predlažu ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev te poništiti rješenje tuženika, podredno, usvojiti žalbu, poništiti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu iskazanog troška upravnog spora i ove žalbe.

3. Tuženik i zainteresirana osoba, uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.

6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelji upiru u žalbi. To stoga jer bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 126. stavak 2.), o čemu se ovdje ne radi, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena presuda, suprotno žalbenim navodima, sadrži sve propisano odredbom članka 119. ZUS-a, pa tako i u pogledu stavka 5. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

8. Pritom Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni relevantni i argumentirani razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo dostatne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim.

9. Nadalje, iz podataka sveza spisa proizlazi da je prvostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama koji su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeni, a iz kojih proizlazi da je prvostupanjsko rješenje doneseno primjenom odredbe članka 123. stavka 1. točke 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), nakon što je, povodom prijedloga podnositelja, obnovljen postupak izdavanja prijeporne lokacijske dozvole iz razloga jer im u ranijem postupku nije bila dana mogućnost sudjelovanja iako su u tom postupku trebali imati status stranke.

10. U predmetnom postupku obnove trebalo je ocijeniti da li bi razlozi na kojima je utemeljen prijedlog za obnovu bili od utjecaja na donošenje lokacijske dozvole, pritom imajući na umu da je obnova postupka izvanredni pravni lijek koji se podnosi protiv pravomoćnih/konačnih upravnih akata, dakle u pravilu protiv rješenja kojima je stranka pravomoćno stekla određeno pravo, a stjecanje kojeg suprotna stranka osporava. Bit navedenog instituta jest u tome da se, iako je raniji postupak dovršen pravomoćnim/konačnim upravnim aktom, o istoj stvari može ponovno rješavati, ali to samo ako je udovoljeno nekom od ZUP-om taksativno propisanih razloga za obnovu, s tim da izmjena materijalnog propisa ili pogrešna primjena propisa po kojem je odlučeno nije, niti može predstavljati razlog za obnovu postupka.

11. S obzirom na navedeno, ispunjavanje uvjeta za izdavanje lokacijske dozvole ocjenjuje se prema činjenicama koje su postojale u trenutku izdavanja te dozvole, dok su u odnosu na ispunjenje pretpostavki za izdavanje iste mjerodavne odredbe propisa koji su tada bili na snazi, a to su u ovom slučaju odredbe Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj: 153/13.), te Prostornog plana uređenja Općine Podstrana ("Službeni glasnik Općine Podstrana", broj: 3/06., 8/08. i 3/11. – dalje u tekstu: PPU) i Urbanističkog plana uređenja zone u zelenilu i zone sportskih igrališta ("Službeni glasnik Općine Podstrana", broj, 8/11. – dalje u tekstu: UPU) na koje se prvostupanjski sud izrijekom pozvao, a iz kojih proizlazi da je predmetna kolno- pješačka površina ucrtana u kartografskom prikazu 1 . Korištenje i namjena površina, te u kartografskom prikazu 2. Prometna, ulična i komunalna infrastrukturna mreža, slijedom čega je prijeporna lokacijska dozvola u obnovi postupka osnovano ostavljena na snazi.

12. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi kojima tužitelji upiru na građevinsku dozvolu iz 2008. godine (izdanu za gradnju građevine na k. č. br. [katastarska čestica] – dio koje ulazi u zahvat kolno-pješačkog pristupa), pri čemu smatraju da je idejni projekt iz 2016. godine (sastavni dio lokacijske dozvole) trebao biti usklađen sa stvarnim stanjem na terenu i novom izmjerom u katastru te tako, u stvari, osporavaju odredbe UPU-a temeljem kojih je izdana lokacijska dozvola, navodeći da je isti izrađen prema podlozi s ucrtanim "starim granicama" katastarskih čestica.

13. Navedeni prigovori, međutim, nisu od utjecaja na zakonitost osporene presude, kraj činjenice da je u postupku nesporno utvrđeno da zahvat prikazan idejnim projektom iz 2016. godine odgovara kolno-pješačkoj površini ucrtanoj na grafičkim dijelovima mjerodavnih prostornih planova (PPU-a i UPU-a), zbog čega Sud nalazi neosnovanim prigovore tužitelja usmjerene na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava.

14. S tim u vezi neosnovano tužitelji u žalbi upiru na povredu stečenih prava (temeljem pravomoćne građevinske dozvole iz 2008. godine), jer se ovdje radi o novom zahtjevu drugog investitora (zainteresirane osobe) za građevinu infrastrukturne namjene, koji se temelji na drukčijem činjeničnom stanju od onog utvrđenog u građevinskoj dozvoli iz 2008. godine, te na drukčijoj pravnoj osnovi (novim propisima koji su u međuvremenu stupili na snagu). Dakle, ovdje se ne radi o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim propisima pa, uvažavajući prostorno- planske dokumente koji su naknadno stupili na snagu, a temeljem kojih je upravno tijelo dužno rješavati, ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja niti po toj osnovi.

15. Nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari niti rješenje o izvedenom stanju iz 2014. godine, kojim je ozakonjena zgrada izgrađena na česticama br. 2308 i 2187/8, jer se lokacijska dozvola izdaje isključivo temeljem i u skladu s propisanim prostorno-planskim parametrima, te se istom utvrđuju uvjeti i način pod kojima se zatraženi zahvat može izvesti. Stoga okolnost da se odobrenim zahvatom eventualno zadire u etažni dio ozakonjene građevine, kako to tužitelji tvrde u žalbi, nije relevantna za izdavanje lokacijske dozvole, jer se tom dozvolom ne stječe pravo građenja, niti se istom ograničava neko pravo na susjednoj nekretnini, već se o tome odlučuje tek u postupku izdavanja građevinske dozvole, a kojem postupku, s obzirom da se radi o građevini infrastrukturne namjene, prethodi postupak izvlaštenja pa , ukoliko isti budu pokrenuti po investitoru, ovdje zainteresiranoj osobi, tužitelji će u tim postupcima imati mogućnost štititi svoja vlasnička prava i pravne interese.

16. Neosnovano tužitelji prigovaraju odbačaju žalbe po tuženiku u odnosu na ID, VD i ŠD, jer se u prvostupanjskom rješenju, kojim je ostavljena na snazi lokacijska dozvola, nije raspravljalo o njihovim pravima s obzirom da je predmetni postupak obnove razdvojen u odnosu na imenovane tužitelje, kako to navode i tuženik i prvostupanjski sud u svojim odlukama, a koje utvrđenje tužitelji ničim ne dovode u sumnju.

17. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

18. Na kraju, Sud nalazi neosnovanim i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, jer tužitelji nisu uspjeli sa žalbom u ovom sporu pa im, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

19. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović