REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-651/2025-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, Bjelovar, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, kojeg zastupa SK, službena osoba, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, kojeg zastupa GK, službena osoba, uz sudjelovanje zainteresirane osobe SKS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, Pavlinska 5, radi naknade za oduzetu imovinu, 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21-01/82, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-04 od 9. prosinca 2021.

II. Sud će odluku o trošku spora donijeti naknadno, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Obrazloženje

1.1 Ova presuda donosi se u ponovljenom postupku, sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-zpz-8/2023-11 od 25. ožujka 2025., kojim je usvojen zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti i ukinute su presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3395/22-2 od 2. prosinca 2022. i presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj Us I-33/2022-11 od 15. lipnja 2022., te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno rješavanje.

1.2. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-942-01/21-01/82, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-04 od 9. prosinca 2021., poništava se djelomično rješenje (8) Virovitičko – podravske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko – pravne poslove, Izdvojeno mjesto rada u Slatini, KLASA: UP/I- 942-01/20-01/29, URBROJ: 2189/1-08/16-20-11 od 28. prosinca 2020., te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

2. Prvostupanjskim djelomičnim rješenjem (8) od 28. prosinca 2020. u točki I. izreke odbijen je zahtjev SKS iz [adresa], i to u odnosu na nekretnine u k. o. [katastarska općina] pobliže označene u točkama a), b), c) i d). Točkom II. izreke odlučeno je da će o preostalom dijelu zahtjeva za naknadu biti odlučeno u nastavku postupka posebnim rješenjem. Točkom III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja u bitnome navodeći da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno procijenio provedene dokaze utvrđujući da je oduzimanje nekretnina izvršeno odlukama jugoslavenskih komunističkih vlasti, odnosno na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike i Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima. Nadalje, tvrdi da iz podataka u spisu proizlazi kako je oduzimanje zemljišta izvršeno u agrarnoj reformi provedenoj za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Pojašnjava kako su Odlukom o utvrđivanju objekata za veleposjed Drašković grof Ivan broj: 27442/III-6.1935 od 15. svibnja 1935., utvrđene nekretnine veleposjeda predviđene za eksproprijaciju te da su iste taksativno navedene u citiranoj Odluci. Navodi da se eksproprijacijskom odlukom Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku broj: 1027-1941 od 8. ožujka 1941., koja je donesena na temelju Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima 24. lipnja 1933. te koja se poziva na Odluku Kraljevine Banske uprave u Zagrebu i Ministarstva poljoprivrede broj: 5733/VIa od 23. veljače 1939. i broj 2744/III- 6 od 15. svibnja 1935., utvrđuje da se pojedine zemljišnoknjižne parcele ekspropriraju u korist agrarnih subjekata te da se utvrđuje da se nekretnine imaju u zemljišnoj knjizi prenijeti besteretno s imena velikog posjednika – S na ime agrarnih subjekata koji su navedeni pod točkama 1 do 173. Napominje kako se protiv te Odluke mogla podnijeti žalba u roku od 15 dana, a da u spisu nema dokaza da je žalba podnesena. Dodatno, da iz preslika rješenja koja su priložena spisu te koja su navedena u prvostupanjskom rješenju proizlazi da je uvidom u Odluku Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku broj: 1027/41 od 8. ožujka 1941., koja iz tehničkih razloga nije provedena, utvrđeno da je „molitelj stvarno nadjeljen u dispozitivu navedenih nekretnina“.

3.1. Stoga tužitelj smatra da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo kako su jugoslavenske komunističke vlasti propustile u k. o. [katastarska općina] postupiti po Zakonu o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima , pa da su i one čestice koje su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bile dodijeljene fizičkim osobama u zemljišnim knjigama ostale upisane kao vlasništvo FNRJ, odnosno Zemljišnog fonda za agrarnu reformu i kolonizaciju. Ističe kako jugoslavenske komunističke vlasti nisu te čestice prenosile u vlasništvo fizičkih osoba kao čestice koje su jugoslavenske komunističke vlasti oduzele grofu HK i potom ih dodijelile tim fizičkim osobama, već da su jugoslavenske komunističke vlasti na tim česticama priznavale pravo vlasništva osobama kojima su te čestice bile dodijeljene u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U skladu s navedenim, tužitelj je stajališta da Zakonom o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941., kojim je bilo propisano da su ranije utvrđeni agrarni subjekti vlasnici dodijeljenog im zemljišta, nije u naravi oduzimanje zemljišta od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti, jer je isto zemljište već bilo oduzeto i dodijeljeno agrarnim interesentima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, budući se u naravi nije moglo oduzeti ono što je već ranije oduzeto i faktično nije bilo u posjedu ranijeg vlasnika HK.

3.2. Nadalje, tužitelj je stajališta kako tuženik preširoko tumači odredbe o pravu na povrat sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19. – dalje: Zakon o naknadi) te pri tome navodi da se jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluku upravnih vlasti Kraljevine Jugoslavije, odnosno na Ekspropriacionu odluku Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku od 8. ožujka 1941., iako se u predmetnim odlukama navodi da je molitelj određenim nekretninama nadjeljen kao agrarni interesent za vrijeme stare Jugoslavije. Nadodaje da se u rješenju NOK Virovitica broj: 03/2-9856/1-1959 od 12. studenog 1959. navodi Ekspropriaciona odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku od 8. ožujka 1941 . te da se ista mijenja jer su nastale neke promjene obzirom na stanje posjeda u naravi i gruntovnim knjigama. Tvrdi da iz iste također proizlazi da su čestice na koje se odnosi već bile dodijeljene agrarnim interesentima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Dalje ističe kako se, nasuprot shvaćanju tuženika, i u izvodu iz Knjige nadljeljenika starog agrara Narodnog odbora kotora Ureda za katastar broj: 446 od 13. travnja 1955. navode čestice kao i nadjeljenik iz Odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme iz Osijeka broj: 1027 od 8. ožujka 1941., koja Odluka je ekspropriaciona odluka za koju tuženik navodi da se na nju nisu pozvale jugoslavenske komunističke vlasti. Slijedom navedenog tužitelj zaključuje da na taj način oduzeta i nadjeljena zemljišta ne mogu biti predmet povrata, kao i da je pogrešno pozivanje tuženika na republičke propise nakon 1945. na temelju kojih se zemljišnoknjižno stanje sređivalo sa stanjem u naravi. Smatra da je tuženik pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja i predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5.1. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe da je odluka tuženika utemeljena na stajalištu kako likvidacija agrarne reforme nije provedena do sloma Kraljevine Jugoslavije i da do tog trenutka nisu do kraja provedeni zakoni o likvidaciji agrarne reforme. Navodi da takvo stajalište tuženik argumentira samom činjenicom neisplate naknade za nekretnine eksproprirane rješenjem Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede broj: 62085/VIa od 26. rujna 1935., izmijenjenog rješenjem Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije broj: 65081/VIa od 15. rujna 1936. Upućuje i na članak 6. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list“ FNRJ broj: 86/46. i 105/47.), a kojim je bilo propisano da će se neraspravljeni pravni odnosi, koji su zasnovani za vrijeme važenja zakona bivše Jugoslavije i za vrijeme neprijateljske okupacije, rješavati prema važećim propisima Federativna Narodne Republike Jugoslavije, kao i da je u svrhu uređenja nerazjašnjenih agrarnih odnosa, nakon okončanja II. svjetskog rata, donesen Zakon o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima, predmet kojeg je bilo zemljište u pogledu kojeg je pokrenut, a nije okončan, postupak po prijašnjem Zakonu o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 19. srpnja 1931. Nadalje, osporava stajalište tužitelja da navedena Ekspropriaciona odluka nije provedena iz tehničkih razloga, budući iz stanja spisa nema dokaza da je ista postala pravomoćna, kao što nema dokaza da su agrarni subjekti platili naknadu u kolonizirani fond u iznosu od 2% doprinosa od naknade, što su trebali izvršiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti odluke te daljnjih 2% u roku od dvije godine. Također, tvrdi da nema dokaza da su agrarni subjekti stavili izlučne zahtjeve u odnosu na navodno dodijeljene nekretnine. Dodaje da je imovina S nesporno konfiscirana pa da se na istu primjenjuju odredbe Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije te da su prema članku 20. stavku 1. citiranog zakona agrarni subjekti kao treće osobe koje polažu vlasnička prava na konfisciranu imovinu su mogli i trebali staviti izlučne zahtjeve u prekluzivnim rokovima.

5.2. Osporava i stajalište tužitelja da tuženik preširoko tumači odredbe o pravu na povrat sukladno Zakonu o naknadi te se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/2244/2014 od 6. lipnja 2016., prema kojoj se u postupcima povrata imovine vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske mora vrlo široko tumačiti jer obuhvaća načelno sva imovinska prava. Pojašnjava kako je predmetno zemljište konfiscirano grofu ŠK na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kž-295/45-3 od 21 studenog 1945., odnosno na temelju Odluke Kotarskog Narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R- 110/46 od 9. prosinca 1946. Zatim, da je zemljište Odlukom o utvrđivanju objekata agrarne reforme i kolonizacije za posjed grofa ŠK iz [adresa] Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. eksproprirano na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Stoga je stajališta da je tuženik pravilno zaključio kako su navedene poratne odluke dokaz da oduzimanje predmetnog zemljišta S nije izvršeno na temelju predratne odluke Ekspropriacione odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku od 8. ožujka 1941., već da je oduzeto izravnim zahvatima jugoslavenskih komunističkih vlasti. Navodi da je pri tome prihvaćeno stajalište da se navedeno dogodilo prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941., budući je navedeni propis stupio na snagu tek krajem 1947. te da su u trenutku njegovog stupanja na snagu predmetne nekretnine već bile uknjižene za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, a što je vidljivo iz vlastovnica u zemljišnoknjižnim ulošcima. Dodaje da bi prijašnji vlasnik i dalje zadržao svoj status u zemljišnim knjigama, da je točan navod tužitelja kako je postupak eksproprijacije na temelju predratnih odluka doista okončan i da su izostale poslijeratne intervencije komunističkih vlasti. Ističe kako je rješenje NOK Virovitica broj: 03/2-9856/1-1959 od 12. studenog 1959. puno diskrepancija, a da to što se u obrazloženju navodi da je molitelj određenim nekretninama nadjeljen kao agrarni interesent za vrijeme stare Jugoslavije nikako ne znači da je agrarni subjekt na temelju toga rješenja i stekao pravo vlasništva. Zainteresirana osoba je stajališta kako su navedena rješenja deklaratornog karaktera, a da su nadjeljnici ili agrarni subjekti stekli pravo vlasništva razrješenjem agrarnih odnosa na temelju poslijeratnih propisa, koji su implementirani u konfiskacijske i eksproprijacijske odluke u pogledu imovine S. Stoga je zainteresirana osoba stajališta da ostvaruje pravo na naknadu te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

5.3. Nakon rasprave održane 14. lipnja 2022. presudom ovoga suda poslovni broj Us I-33/2022-11 od 15. lipnja 2022. u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21-01/82, URBROJ: 514- 04-02-01-01/08-21-04 od 9. prosinca 2021.; u točki II. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora u iznosu od 663,61 eura; u točki III. naloženo je tužitelju nadoknaditi zainteresiranoj osobi SKS trošak upravnog spora u iznosu od 829,52 eura, u roku od 60 dana, računajući od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora.

5.4. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 3395/22-2 od 2. prosinca 2022. u točki I. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj Us I-33/2022-11 od 15. lipnja 2022.; a u toč. II. odbijeni su zahtjev tužitelja i zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog postupka.

5.5. Kao što je već navedeno, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-zpz-8/2023-11 od 25. ožujka 2025. usvojen je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti i ukinute su presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3395/22-2 od 2. prosinca 2022. i presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj Us I-33/2022-11 od 15. lipnja 2022., te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno rješavanje, uz uputu da je u ponovnom postupku potrebno decidirano utvrditi je li doista na predmetnim nekretninama izvršen upis prava vlasništva agrarnim interesentima koji odgovaraju subjektima navedenim u Odluci iz 1941. odnosno radi li se o postupku novog dodjeljivanja čestica agrarnim subjektima ili se radi o usklađivanju zemljišnoknjižnog stanja na temelju Odluke iz 1941. U odnosu na pitanje primjene članka 10. Zakona o naknadi i Ugovora o miru s Mađarskom, Vrhovni sud prethodno citirane okolnosti (koje treba pravilno utvrditi) stavlja i u kontekst valjane primjene navedenih koji izravno ovise o činjenici postojanja imovine na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom, što čini jednu od pretpostavki njezinog podvrgavanja pod odredbe tog Ugovora. Podredno se napominje da navodi zahtjeva polaze od pogrešne pretpostavke da je u postupku nesporno utvrđeno mađarsko državljanstvo grofa HK, što nije slučaj u ovom predmetu, niti se u ovaj fazi postupka mogu preispitivati te činjenice (tako i U-zpz-8/2016).

6. U ponovljenom sporu zainteresirana osoba u podnesku od 19. kolovoza 2025. navodi kako se Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl.br. U-zpz- 8/2023-11 od 26. ožujka 2025. nije odredio o tome koje bi to pretpostavke trebale biti ispunjene da se može izvesti zaključak da se radi o zemljištu oduzetom po prijašnjim propisima o agrarnoj reformi. Smatra da je eksproprijacijska odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku broj 1027-1941 od 8. ožujka 1941. trebala steći svojstvo pravomoćnosti, ali da eksproprijacijska odluka koja prileži spisu nije opskrbljena klauzulom pravomoćnosti, a da njezin sadržaj upućuje kako to svojstvo nikada nije ni stekla. Smatra i da predniku ovlaštenika naknade po toj odluci nije isplaćeno nikakav iznos. Naglašava kako se shodno odredbi članka 2. stavak 1. Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. uknjižba prava vlasništva na navodne agrarne interesente mogla provoditi samo na temelju pravomoćnih eksproprijacijskih odluka odnosno odobrenih ugovora o fakultativnom otkupu. Navodi da je još u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja aludirao na zakonitost rješenja koja su uglavnom nakon 1959. donašana s pozivom na članak 62. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području NRH i članak 2. Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. U vezi spornih rješenja koja je donosio Narodni odbor kotara Virovitica, Sekretarijata za financije, koji nije bio niti nadležno tijelo, navodi da iste smatra ništetnim. Naime, pojašnjava kako je shodno odredbi članka 2. stavka 2. Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. određeno da će se uknjižba prava vlasništva agrarnim subjektima ili nadjeljenicima (u nedostatku eksproprijacijske odluke ili ugovora) vršiti na temelju odluke o dodjeljivanju nadležne kotarske (gradske) komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju prema propisima iz članka 46. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske. Navodi da u konkretnom slučaju Narodni odbor kotara Virovitica, Sekretarijata za financije (kad bi i bio nadležan) nije donosio nikakve odluke, već se upustio u izmjene i/ili dopune Eksproprijacijske odluku broj: 1027-1941 od 8. ožujka 1941., što nije bilo predviđeno ni jednim od tangiranih propisa.

6.1. Dalje ističe kako je nesporno zemljište u k. o. [katastarska općina] konfiscirano grofu HK na temelju odluke Kotarskog Narodnog suda u Podravskoj Slatini broj. R-110/46 od 9. prosinca 1946., odnosno na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj Kž-295/45-3 od 21. studenog 1945. te da je izvršen prijenos u zemljišnim knjigama sa imena bivšeg vlasnika na ime FNRJ. Napominje kako je Odlukom o utvrđivanju objekta agrarne reforme i kolonizacije za posjed S iz [adresa] Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj 743-47/ od 2. svibnja 1947. oduzeta imovina knjižena na ime zemljišnog Fonda agrarne reforme i kolonizacije. Smatra da su se u slučaju konfiskacije zemljišta u k. o. [katastarska općina] HK na takvo oduzimanje primjenjivale odredbe Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije , a da je ovakvo stajalište potvrđeno sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pojašnjava kako su shodno odredbi članka 20. stavka 1. toga Zakona agrarni subjekti ili nadjeljenici (iz Ekspropriacione odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku) kao treće osobe koje polažu vlasnička prava na konfisciranu imovinu mogle i trebale staviti izlučne zahtjeve, pri čemu su rokovi za stavljanje izlučnih zahtjeva bili prekluzivni. Naglašava i kako Zakon o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima nije mogao konkurirati Zakonu o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije jer je stupio na snagu 17. prosinca 1947. Tvrdi da se Zakon o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima mogao primijeniti samo i isključivo na one agrarne interesente ili nadjeljenike koji su dokazano stavili izlučne zahtjeve. U vezi toga dodaje da u prilog ovakvom stajalištu ide i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u odluci Rev. 1140/98-2 od 5. travnja 2001. Navodi kako su ovdje izlučni zahtjevi izostali, kao i da nema ni dokaza da bi Eksproprijacijska odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku broj 1027-1941 od 8. ožujka 1941. postala pravomoćna, zbog čega zaključuje kako je zemljište u k. o. [katastarska općina] konfiscirano predniku ovlaštenika naknade isključivo na temelju „daruvarske“ presude. Ističe kako nema nikakve dvojbe da bi prijeporno zemljište, bez te i takve „daruvarske“ presude, i nadalje ostalo upisano kao knjižno vlasništvo S. Napominje da G, radi trajnog izgona iz zemlje (kao jednog od učinaka „daruvarske“ presude) nije mogao štititi svoje vlasništvo i posjed sve do donošenja Zakona o naknadi, a što se odnosi i na period donošenja spornih rješenja Narodnog odbor kotara Virovitica, Sekretarijata za financije.

7. Podneskom od 20. siječnja 2026. zainteresirana osoba obavijestila je Sud da je zamolila Državni arhiv u Osijeku za očitovanje o tome da li posjeduje Eksproprijacijsku odluku Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku broj 1027-1941 od 8. ožujka 1941. te da li je ista opskrbljena klauzulom pravomoćnosti. Navodi da je Državni arhiv u Osijeku obavijestio opunomoćenika tužitelja kako je izvršeno istraživanje u fondovima HR-DAOS.37 Komisija za likvidaciju agrarne reforme (1931-1941) HR-DAOS-34 Županjski agrarni ured Osijek (1921- 1931), HR-DAOS-52 Ured za kolonizaciju Osijek (1941-1944) te da nije pronađena tražena dokumentacija, te je citirani dopis priložen uz podnesak zainteresirane osobe (list 157 spisa).

7.1. Upućuje na to da je po samoj Eksproprijacijskoj odluci njegovu predniku trebala biti isplaćena naknada u iznosu od 718.187,84 dinara, a s tim u svezi da su agrarni subjekti – uključivo i dobrovoljci imali financijske obveze (točka VII Odluke). Naglašava kako predniku ovlaštenika naknade G nikada nije isplaćena naknada, a u konkretnom slučaju da to naprosto ni na teoretskoj razini nije bilo moguće jer se Kraljevina Jugoslavija praktički raspala sa 6. travnja 1941. Zaključuje kako se ne može smatrati da bi G zemljište bilo oduzeto po prijašnjim propisima o agrarnoj reformi jer po spornoj Eksproprijacijskoj odluci nije isplaćena naknada. Smatra kako se ne smije izgubiti iz vida da i Zakon o povođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske spada u red propisa iz članka 2. Zakona o naknadi na temelju kojih ovlaštenik naknade ostvaruje pravo na naknadu.

8. Nadalje, podneskom od 13. ožujka 2026. zainteresirana osoba obavijestila je Sud da se tužitelj obratio Hrvatskom državnom arhivu s upitom da li isti u svojem arhivskom gradivu raspolaže sa Odlukom o eksproprijaciji Komisije za likvidaciju agrarne reforme na veleposjedima br. 1027/1941 od 8. ožujka 1941. opskrbljenu klauzulom pravomoćnosti. Navodi kako je Hrvatski državni arhiv dostavio tužitelju predmetnu Odluku iz Odjela za seljačko gospodarstvo (arhivski fond 1939 - 1941) predmet broj 26223/1941, ali da ista nije opskrbljena klauzulom pravomoćnosti. Napominje kako je informacija o pravomoćnosti predmetne odluke iznimno važna za ovaj predmet i to iz razloga jer se odredba članka 2. stavka 1. Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene na velikim posjedima mogla primjenjivati samo na temelju pravomoćnih eksproprijacijskih odluka. Ukoliko predmetna odluka nije postala pravomoćna, smatra da se tada ne može ni primijeniti odredba članka 11. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske kojom je bilo propisano da se zemljište koje je oduzeto po prijašnjim propisima o agrarnoj reformi ne uračunava u površinu posjeda prijašnjem vlasniku velikog posjeda, već se smatra vlasništvom agrarnog subjekta, ma i ne bi bilo upisano u zemljišnoj knjizi na njegovo ime, pa da se posljedično ne može smatrati da bi bilo oduzeto po prijašnjim propisima o agrarnoj reformi.

9. Tužitelj u podnesku zaprimljenom na ovome Sudu 14. svibnja 2026. navodi da je Eksproprijacijska odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku broj:

1027-1941. od 8. ožujka 1941. donijeta na osnovu Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 24. lipnja 1933., Pravilnika za izvršenje Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima i tehničkih elaborata izvršenih po propisima Pravilnika o tehničkim radovima. Dakle, navodi da su za eksproprirano poljoprivredno zemljište izrađeni tehnički/parcelacijski elaborati po propisima Pravilnika o tehničkim radovima. Nadalje, ističe kako su Eksproprijacijskom odlukom obuhvaćene nekretnine velikog posjednika grofa ŠK iz mjesta [adresa] u [adresa] u [adresa] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], a evidentirane u katastarskom posjedovnom listu 111, k. o. [katastarska općina] u površini 482 kj i 271 kv.hv. Dakle, zaključuje kako G u vrijeme provedbe Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima nije bio nastanjen na području tadašnje Banovine Hrvatske , već da je prebivao u [adresa] / Mađarskoj pa da je i dalje sporno pitanje njegovog državljanstva jer isti nikada nije dobio ispravu na temelju koje bi se na nedvojben način utvrdilo je li u vrijeme provedbe Zakona bio državljanin Kraljevine Jugoslavije.

9.1. Dalje navodi kako su predmetne nekretnine eksproprirane u korist 173 agrarna subjekta (fizičke osobe). Ističe da je točkom VI. Eksproprijacijske odluke određeno da se nekretnine pod I imaju u zemljišnoj knjizi prenijeti s imena velikog posjednika S grofa ŠK na ime agrarnih subjekata navedenih pod II. red. br. 1 do 173. Također ističe da je Eksproprijacijska odluka dostavljena velikom posjedniku gofu ŠK, Banskoj vlasti Banovine Hrvatske Odjelu za seljačko gospodarstvo u Zagrebu, Ministarstvu poljoprivrede - Financijskom odsjeku, Općinskom poglavarstvu Gornji Miholjac i Sopje te agrarnim subjektima. Tvrdi da je odluka 4. travnja 1941. zaprimljena u Banskoj vlasti Banovine Hrvatske Odjelu za seljačko gospodarstvo u Zagrebu pod. Brojem 26223 . Pojašnjava kako se protiv navedene odluke mogla izjaviti žalba u roku od 15 dana računajući od dana dostave , a koja se podnosila Banskoj vlasti Banovine Hrvatske Odjelu za seljačko gospodarstvo u Zagrebu i koja se ima predati Komisiji za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku. Dodaje da iz priložene dokumentacije nije vidljivo da je grof ŠK izjavio žalbu te zaključuje da je predmetna Odluka protekom roka od 15 dana postala pravomoćna.

9.2. Dalje navodi kako je za vrijeme tzv. NDH donijet Zakon o nekretninama tzv. dobrovoljaca od 18. travnja 1941., kojim je zemlja dodijeljena solunskim dobrovoljcima nakon 1. Svjetskog rata proglašena „narodnom imovinom", bez prava dotadašnjih vlasnika/posjednika na odštetu. Nadalje, da je poslije 2. Svjetskog rata donijet Zakon o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima, u kojemu je odredbom članka 1. bilo određeno da se osobe koje su prije 6. travnja 1941. kao utvrđeni agrarni subjekti dobile zemlju na temelju agrarne reforme vršene na velikim posjedima smatraju vlasnicima odnosnog zemljišta, iako ono nije u zemljišnoj knjizi uknjiženo na njihovo ime odnosno iako nemaju isprave podesne za uknjižbu. Smatra da ova odredba ima deklaratorni, a ne konstitutivni pravni značaj tako da grofu ŠK kao veleposjedniku sporne nekretnine nisu oduzete na temelju odredbe članka 1. Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima već na temelju Eksproprijacijske odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku broj: 1027-1941. od 8. ožujka 1941. Dakle, zaključuje da su svi agrarni subjekti navedeni pod II. red. br.1 do 173 Eksproprijacijske odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku broj: 1027-1941. od 8. ožujka 1941. postali izvanknjižni vlasnici spornih nekretnina (poljoprivrednog zemljišta) jer su vlasnici istih postali na temelju odluke upravnog tijela, a da sam upis uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama ima deklaratorni karakter. Potražuje naknadu troška upravnog spora.

10. Zainteresirana osoba se podneskom od 25. svibnja 2026. očitovala na prethodni podnesak tužitelja. Ističe kako u spisu Hrvatskog državnog arhiva nema dokaza da bi predmetna Eksproprijacijska odluka bila dostavljena grofu ŠK, pa da bi on uopće mogao izjaviti žalbu. Osim toga, navodi kako je sporna Eksproprijacijska odluka donesena 8. ožujka 1941., a da se Kraljevina Jugoslavije „raspala“ 6. travnja 1941., zbog čega je logično i životno da žalba do Banske vlasti Banovine Hrvatske nikada nije stigla odnosno moguće je ostala nezaprimljena. Zaključuje da u spisu Arhiva nema dokaza o njezinoj pravomoćnosti.

10.1. Dalje navodi kako je ključna odredba na koju se Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva u svojem rješenju poslovni broj U-zpz-8/2023-11 od 26. ožujka 2025., upravo članak 11. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske. U vezi toga pojašnjava kako se pojam „oduzeto“ može tumačiti jedino na način da je prema spornoj Eksproprijacijskoj odluci i prijašnjim propisima naknada za oduzeto zemljište isplaćena u cijelosti, a ukoliko to nije slučaj, da se tada ne može primjenjivati ova odredba, kao ni odredbe Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velik im posjedima. Dodaje i da su se shodno odredbi članka 2. stavak 1. Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene na velikim posjedima mogle provoditi samo one Ekproprijacijske odluke donijete za vrijeme Kraljevine Jugoslavije za koje je utvrđeno da su stekle svojstvo pravomoćnosti. Navodi da je Narodni odbor kotara Virovitice, Sekretarijat za financije, donosio, uglavnom 1959. rješenja kojima je mijenjana Eksproprijacijska odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku broj: 1027-1941 od 8. ožujka 1941. (točka I. izreke). Smatra da je pravno upitno je li Sekretarijat za financije uopće mogao (shodno odredbi članka 2. Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941.) mijenjati prijeratnu Eksproprijacijsku odluku. No, zaključuje kako zasigurno nije mogao mijenjati odluku za koju nije utvrđen nastup pravomoćnosti. U pogledu Zakona o nekretninama tzv. dobrovoljaca od 18. travnja 1941. navodi kako taj Zakon ne spada u red ništavih pravnih propisa, pa da se može samo tumačiti na način da je zemlja dodijeljena solunskim dobrovoljcima podržavljena, a tada da se ni u kojem slučaju ne može tvrditi da su utvrđeni agrarni subjekti (solunski dobrovoljci) dobili zemlju na temelju Eksproprijacijske odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku broj: 1027-1941 od 8. ožujka 1941. i prijeratnih propisa. Smatra da je predmetno zemljište kao podržavljeno moglo biti jedino i isključivo obuhvaćeno presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj Kž-295/45-3 od 21. studenog 1945.

10.2. Podneskom od 12. kolovoza 2026. zainteresirana osoba ponovila je već iznesene navode.

11.1. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, te je 25. kolovoza 2026. kod ovog Suda održana javna rasprava, u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika zainteresirane osobe, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika (koji svoj izostanak nije opravdao), kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/2024., 39/2026. - dalje: ZUS) svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pitanjima koji su predmet ovog spora.

11.2 Na navedenoj raspravi stranke su ostale kod prethodno iznesenih navoda, a opunomoćenik zainteresirane osobe istaknuo je da ključnu okolnost predstavlja je li eksproprijacijska odluka iz 1941. postala pravomoćna ili nije pa u tom kontekstu , pri čemu nema niti jednog relevantnog dokaza da bi ista postala pravomoćna odnosno po ista nije niti mogla postati pravomoćna radi prestanka postojanja Kraljevine Jugoslavije. Uz ovo ovlaštenik naknade ukazuje kako je u času donošenja tzv. „daruvarske presude“ grof. HK bio uknjižen kao vlasnik spornih z. k. čestica te da su mu iste oduzete i podruštvovljene prije stupanja na snagu Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske.

12. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je zahtjevima od 26. ožujka 1997., 2. travnja 1997., 16. travnja 1997. i **.**.1997. H grofica Š zatražila povrat imovine konfiscirane njezinom ocu odnosno pok. G, a postupak je nastavio njezin zakonski nasljednik L, ovdje zainteresirana osoba.

14. Podneskom zaprimljenim **.**.2013. u [adresa] L specificirao je i upotpunio zahtjev na način da je zatražio da se djelomičnim rješenjem izvrši povrat nekretnina u naravi, u odnosu na nekretnine za koje su za to ostvarene zakonske pretpostavke, odnosno da se naknada odredi u zamjenskim nekretninama ili da se odredi drugi oblik naknade sukladno Zakonu o naknadi. Pri tome je specificirao nekretnine upisane u trenutku oduzimanja u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], oba k. o. [katastarska općina].

15. Uvidom u Odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, Broj: 443/47 od 2. svibnja 1947., utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24. - 27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenoga 1945., te odluke Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini, Broj: R.110/46 od 9. prosinca 1946., kojom je konfisciran posjed S iz [adresa] te izvršen prijenos u gruntovnim knjigama sa imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed S na temelju stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama, katastru i naravi, koji je između ostalih upisan i u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina] (str. 27. - 33. i str. 39. - 45. Odluke), te određen prijenos s imena Federativne Narodne Republike Jugoslavije i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

16. Iz svih povijesnih zemljišnoknjižnih izvadaka za sve čestice koje su predmet naknade nedvojbeno i dokumentirano proizlazi da su predmetne nekretnine na temelju Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini, Br. 443/47 od 2. svibnja 1947. uknjižene za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije (upis broj Z-283/47 od 9. svibnja 1947., te da je bivši vlasnik (uknjižen u zemljišne knjige) bio grof HK, nekada označen i kao K, vlastelin iz [adresa] u [adresa].

17. Valja istaknuti da je odredba članka 20. stavka 1. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (SL.L. broj 61/46 - pročišćeni tekst i 74/46 - ispravak) propisivala da su agrarni subjekti (iz eksproprijacijske odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku) kao treće osobe koje polažu vlasnička prava na konfisciranu imovinu, mogle i trebale staviti izlučne zahtjeve, koji rokovi su bili prekluzivne naravi, te u spisu predmeta nema dokaza (niti je tužitelj pribavio ikakav dokaz) da bi itko od agrarnih subjekta iz eksproprijacijske odluke donesene za vrijeme Kraljevine Jugoslavije stavio izlučni zahtjev u odnosu na nekretnine koje su bile upisane na ime S u trenutku konfiskacije.

18. Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvu) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

19. U članku 2. stavka 1. Zakona o naknadi primjerice su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na teritoriju Republike Hrvatske, a za koje se na temelju tog Zakona prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu.

20. Sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona (stavak 1.). Prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo i objekti (gospodarske zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje, dvorci i sl.) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgrađeni na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka, zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.). Ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu ovim Zakonom (stavak 3.).

21. Odredba članka 52. Zakona o naknadi propisuje da se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano. U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku priznaje se pravo na naknadu sukladno odredbama ovoga Zakona.

22. Sukladno odredbi članka 55. Zakona o naknadi, ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed: 1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

23. Prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

24. Uvidom u presudu Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. utvrđeno je kako je okrivljeni G osuđen krivim za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti E i R u [adresa] na konfiskaciju imovine koja se sastoji iz veleposjeda i nekretnina koje se nalaze na području Federativne Jugoslavije te sa svim zgradama kao i svim postrojenjima na tim nekretninama. Ujedno se osuđuje na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije.

25. Iz zaključka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45- 14 od 9. prosinca 1945. i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine S u smislu presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. određen popis i procjena navedene imovine na licu mjesta te podredno određena uknjižba prava vlasništva na nekretninama S pobliže označenim u tom zaključku, u korist DFJ.

26. Nadalje, iz mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I- 271/97 od 9. travnja 1998. i broj: DOKR-I-971/00. od 20. prosinca 2000. proizlazi da je presuda Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., kojom je grof HK osuđen zbog kaznenog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države uz kaznu konfiskacije sve imovine, presuda bivše Jugoslavije, i da je riječ o presudi iz odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o naknadi, odnosno, o presudi za kazneno djelo, političko kazneno djelo, politički motivirano kazneno djelo i da je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava i političke moći.

27. Uvidom u odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443/47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24. -27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenog 1945. te odluke Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/46 od 9. prosinca 1946. kojom je konfisciran posjed S te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed S na temelju stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

28. Među strankama je sporno pitanje državljanstva S pa time i ulazi li G, odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, kao i činjenica je li oduzeta imovina (1945. godine) najprije eksproprirana u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

29. Najprije valja istaknuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-zpz-8/2023-11 od 25. ožujka 2025. (točka 12. obrazloženja) navodi da pitanje primjene čl. 10. Zakona o naknadi i Ugovora o miru s Mađarskom, ovise isključivo o činjenici postojanja imovine na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom, što čini jednu od pretpostavki njezinog podvrgavanja pod odredbe tog Ugovora. Podredno se napominje da navodi podnositelja zahtjeva (DORH) polaze od pogrešne pretpostavke da je u postupku nesporno utvrđeno mađarsko državljanstvo grofa HK, što nije slučaj u ovom predmetu, niti se u ovaj fazi postupka mogu preispitivati te činjenice (tako i U-zpz-8/2016).

30. Iz podataka spisa, odnosno obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da je tuženik iscrpno, razložno i utemeljeno obrazložio svoj zaključak da agrarna reforma nije okončana u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno da su predmetne nekretnine G oduzete od strane jugoslavenske komunističke vlasti. Tako je u obrazloženju osporavane odluke iznijet opširan i detaljan pregled izmjena normativnog okvira relevantnog za ovu upravnu star u promatranom razdoblju, ali i isto tako povijesno-političko i stvarno stanje vezano za eksproprijaciju nekretnina, iz kojeg je razvidna utemeljenost tuženikovih stavova i zaključaka.

31. Iz povijesno zemljišno-knjižnih uložaka za zl.ul. 209 i zk. ul. [broj ZK uloška], oba k. o. [katastarska općina], utvrđeno je da su čestice u navedenim zemljišnoknjižnim ulošcima parcelirane, no da Eksproprijaciona odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku, Broj: 1027-1941 od 8. ožujka 1941. nije provedena u zemljišnim knjigama.

32. S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, proizlazi osnovanim zaključak tuženika kako su predmetne nekretnine grofu HK oduzete tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

33. Iz navedenih dokumenata nespornim proizlazi da se, prilikom uknjižbe prava vlasništva (kao općenarodne imovine) na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju koje će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je uknjižba prava vlasništva izvršena na temelju Odluke Kotarskog narodnog suda u Slatini, br. R- 110/45 od 9. prosinca 1945. i Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini br. 443/47 od 2. svibnja 1947. zbog čega proizlazi da bi, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947., prijašnji vlasnik grof HK i nadalje zadržao svoj status knjižnog vlasnika. Naime, da je postupak eksproprijacije okončan, kako to pravilno zaključuje tuženik, jugoslavenske komunističke vlasti ne bi imale razloga predmetne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, već bi predratne odluke samo bile provedene u zemljišnim knjigama.

34. U pogledu prigovora tužitelja, a kojim tužitelj osporava da grof HK, odnosno njegov nasljednik – ovdje zainteresirana osoba, ulazi u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, tvrdeći kako je grof HK imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko, ovaj Sud ističe kako isti prigovor nije osnovan.

35. Naime, ovaj je prigovor otklonjen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, kao što je presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us- 9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof HK bio ovlaštenik. Državljanski status je tada utvrđen iz dopisa Oblasnog NO za Istru, Odsjeka za narodnu imovinu od 3. prosinca 1946., dopisa Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske, Odjela za narodnu imovinu od 13. prosinca 1946., te službene potvrde Saveznog ministarstva financija Republike Austrije od 29. travnja 1999.

36. Osim toga, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Uzz 29/12-12 od 27. veljače 2018., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-92/12 od 20. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., navodi da je zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ (Sl. list FNRJ br. 54/46, 104/47, 88/48, 104/48) jesu službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne, dopušteno je i drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li pokojni prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Podredno se napominje da je nakon Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine" broj 39/99) kojom su ukinute odredbe čl. 9. i čl. 11. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 45/01., 118/01., 80/02., 81/02.), donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ("Narodne novine" broj 80/02, 81/02) kojim je pravo na povrat imovine priznato i stranim državljanima. Stoga pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantan. Isto shvaćanje zauzeto je i u nizu odluka revizijskog suda (Uzz-20/2008 i dr.).

37. Također, i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2/20-3 od 26. ožujka 2021. zauzeto je stajalište da su prigovori o potrebi utvrđivanja državljanstva S, kojemu je imovina konfiscirana, pravno neodlučni budući da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o njegovom državljanstvu te mu imovina nije oduzeta kao stranom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom (stajalište toga suda o primjeni Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom U-zpz-10/2018 od 5. veljače 2020.).

38. U konkretnom slučaju irelevantan je Ugovor o miru s Mađarskom . Naime, proizlazi kako je imovina grofa ŠK konfiscirana te je u trenutku sklapanja Ugovora o miru s Mađarskom ista već bila u vlasništvu FNRJ, a ne u vlasništvu grofa ŠK. Stoga je irelevantno i pozivanje tužitelja na primjenu članka 10. Zakona o naknadi koji propisuje da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

39. Naime, osnovano je utvrđenje tuženika da je u konkretnom slučaju osnova oduzimanja imovine koja je predmet povrata bila konfiskacija imovine izvršena na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., u odnosu na koju je sukladno odredbi članka 4. stavka 3. Zakona o naknadi pribavljeno mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj KTR-I- 271/97 od 9. travnja 1998. i broj DOKR-I-971/00 od 20. prosinca 2000. te da je u svrhu provođenja konfiskacije imovine, zaključcima Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini, broj: R-110/45 od 9. prosinca 1945. određen popis i procjena imovine i uknjižba prava vlasništva, a na temelju odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. izvršen prijenos konfiscirane imovine u zemljišnim knjigama na FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

40. Stoga, uz činjenicu da se u svim navedenim odlukama izričito navodi mjera konfiskacije imovine prijašnjem vlasniku kao posljedica osude za kazneno djelo od 21. studenog 1945., ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore da je do oduzimanja imovine došlo prije nastupa jugoslavenskih komunističkih vlasti, čije odluke su osnova za povrat imovine, odnosno priznavanje prava na naknadu oduzete imovine prema članku 1. Zakona o naknadi. Naime, neovisno o radnjama koje je u odnosu na imovinu prijašnjeg vlasnika poduzimala Kraljevina Jugoslavija u svrhu agrarne reforme, nedvojbeno je kako je do oduzimanja imovine došlo tek naprijed navedenim odlukama kojima je imovina konfiscirana i na temelju kojih je prenesena u vlasništvo FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

41. Također su neosnovani navodi o potrebi (ponovnog) utvrđivanja državljanstva S, kojemu je imovina konfiscirana, budući da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o njegovom državljanstvu te mu imovina nije oduzeta kao mađarskom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom (stajalište o primjeni Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom U-zpz-10/18 od 5. veljače 2020.). Naime, na temelju članka 29. Ugovora o miru s Mađarskom, sklopljenog 10. veljače 1947., ratificiranog Ukazom o ratifikaciji Ugovora o miru s Mađarskom ("Službeni list FNRJ", broj: 72/47.) te Uredbe o prelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Mađarskom ("Službeni list FNRJ", broj: 91/48.), sva imovina, prava i interesi Mađarske i mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom (19. studeni 1947.) postojali na teritoriju FNRJ postaju u skladu s člankom 29. Ugovora o miru s Mađarskom državno vlasništvo FNRJ, o čemu se ovdje, kao što je naprijed navedeno, ne radi.

42. Pri tome Sud ponavlja kako u konkretnom slučaju odlučnu činjenicu ne predstavlja to da li je G imao mađarsko državljanstvo pa prema tome ni svi dokazi na koje upire tužitelj po toj osnovi nisu relevantni za konkretni upravni spor, budući da odlučnu činjenicu predstavlja to što je istome sporna imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu. Ne ulazeći u istinitost dostavljenih dokaza u svezi činjenice da je isti mogao imati ili imao mađarsko državljanstvo, sud ponavlja kako njegova imovina nije oduzeta kroz agrarnu reformu kao drugim mađarskim državljanima na području državnih tvorevina iz tog vremenskog razdoblja, već je ista oduzeta na temelju citirane presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru i da je u to vrijeme bila u njegovom vlasništvu i posjedu pa je prema tome vidljivo da je isti u trenutku oduzimanja bio jugoslavenski državljanin, da su ga državne vlasti tako tretirale i po toj osnovi mu i oduzele spornu imovinu.

43. Također, Sud smatra da tužitelj nije dokazao da je na predmetnim nekretninama izvršen upis prava vlasništva subjektima navedenim u Odluci Kraljevine Jugoslavije iz 1941. radi usklađivanja zemljišnoknjižnog stanja, već je upis promjene vlasništva izvršen novim agrarnim interesentima u novom postupku dodjeljivanja čestica, radi prijenosa konfiscirane imovine u zemljišnim knjigama na FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

44. Zaključno valja naglasiti da je na tužitelju bio teret dokaza da je Eksproprijacijska odluka br. 1027/41 od 8. ožujka 1941. uredno uručena ranijem vlasniku odnosno agrarnim subjektima, a što tužitelj na temelju postojećih i prethodno citiranih dokaza nije dokazao. Valja istaknuti i je da uslijed formalnog raspada Kraljevine Jugoslavije (travanj 1941.), dok je na području Republike Hrvatske 10. travnja 1941. proglašena NDH, životno neuvjerljivo da je žalbeni rok od 15 dana uopće mogao proteći ili da je žalba mogla biti dostavljena Kraljevskoj banskoj upravi Banovine Hrvatske (kao nadležnom tijelu prethodne države) niti je navedeno tijelo moglo u tom roku donijeti odluku po eventualno podnesenoj žalbi, uslijed čega Sud zaključuje da ne postoji dokaz kao ni povijesna činjenica koja bi govorila u prilog nastupa pravomoćnosti te odluke. Uz činjenicu nastupa pravomoćnosti citirane odluke trebalo se nadovezati pitanje isplate naknade iz članka 11. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije, kao kumulativni uvjet za prijenos vlasništva, do kojega je moglo doći tek po pravomoćnosti Eksproprijacijske odluke br. 1027/41 od 8. ožujka 1941. Dakle, prema Eksproprijacijskoj odluci prijenos vlasništva bio je zamišljen kao izravan, besteretan prijenos sa zemljišnoknjižnog vlasnika na dodijeljene agrarne subjekte koji je ovisio o kumulativnom ispunjenju uvjeta pravomoćnosti rješenja i isplate naknade, što je zbog (općepoznatih) ratnih okolnosti izostalo. Valja istaknuti i da je prethodno citirani Zakon o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (donesen od strane FNRJ), u članku 6. isključivao kontinuitet pravnih učinaka propisa NDH. U konačnici Zakon o nekretninama tzv. dobrovoljaca (donesen za vrijeme NDH) proglasio je zemlju dodijeljenu solunskim dobrovoljcima „narodnom imovinom“, pri čemu se stvarni prijenos vlasništva na agrarne subjekte morao vezivati uz raniju eksproprijacijsku odluku iz 1941. godine, što ovdje nije mogao biti slučaj.

45. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, prema shvaćanju ovoga Suda pravilno je tuženik odlučio kao u izreci osporavanog rješenja, te je stoga i Sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

46. Rješenje iz toč. II. izreke doneseno je na temelju odredbe članka 148. stavak 4. ZUS-a.

U Osijeku 8. rujna 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. Zainteresiranoj osobi po opunomoćeniku