REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1800/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Kijac nekretnine d.d. Omišalj, Poje 1, OIB 36063948499, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Čolić, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženika OPĆINA OMIŠALJ, Prikešte 13, OIB 72908368249, kojeg zastupa punomoćnik Igor Bezjak, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Matković i Igor Bezjak, Rijeka, Zagrebačka 5/I, uz sudjelovanje dva umješača na strani tuženika 1. Republika Hrvatska, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci i 2. Županijska uprava za ceste Primorsko-goranske županije, Rijeka, Nikole Tesle 9, OIB 97967544201, koju zastupa Florijan Matić, odvjetnik u Rijeci, Korzo 22, radi ispravka zemljišno-knjižnog upisa, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-472/2022-31 od 8. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-472/2022-31 od 8. siječnja 2024. u točkama I., II., III., IV., VI., VII. izreke i u dijelu točke V. izreke za iznos od 146.613,26 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-472/2022-31 od 8. siječnja 2024. u točki V. izreke za iznos od 14.765,80 EUR i sudi:

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku i daljnji trošak u iznosu od 14.765,80 EUR u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku žalbeni trošak u iznosu od 197,53 EUR u roku od 15 dana, a odbija se taj tuženikov zahtjev za iznos od 25.513,89 EUR.

IV. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova odgovora na žalbu i to tužiteljev zahtjev u iznosu od 14.763,31 EUR i tuženikov zahtjev u iznosu od 20.569,14 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-472/2022-31 od 8. siječnja 2024. pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva ispravak zemljišno-knjižnog upisa u zemljišnoj knjizi na temelju kojeg se tuženik uknjižio kao vlasnik na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Njivice te uspostava zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije navedene uknjižbe, uz upis tužitelja kao vlasnika prethodno spomenute nekretnine. Pod točkom II. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje nevaljalim zemljišno-knjižni upis u zemljišnoj knjizi na temelju kojeg se tuženik uknjižio kao vlasnik na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Njivice te se nalaže uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Pod točkom III. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 911.900,00 EUR s pripadajućim zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Pod točkom IV. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 56.277,19 EUR, dok je pod točkom V. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 161.379,06 EUR. Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi umješaču na strani tuženika Republici Hrvatskoj parnične troškove u iznosu od 28.369,43 EUR, dok je pod točkom VII. Izreke odbijen zahtjev tog umješača za naknadu troška u preostalom iznosu od 7.074,46 EUR. Pod točkom VIII. izreke naloženo je tuženiku naknaditi umješaču na strani tuženika Županijskoj upravi za ceste parnične troškove u iznosu od 14.944,38 EUR, dok je pod točkom IX. izreke odbijen zahtjev tog umješača za naknadu troška u preostalom iznosu od 14.695,62 EUR.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da tužitelj nije dokazao valjanu osnovu stjecanja svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, odnosno valjanu pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva svojih prednika pa tako i zakonitost stjecanja prava vlasništva od strane svog osnivača DIOKI d.d., koji je predmetnu nekretninu unio u temeljni kapital tužitelja. Tužitelj ističe da je predmetna nekretnina nastala u postupku preoblikovanja zemljišne knjige od dijela kč. br. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], čiji je vlasnik bio upisan tužitelj, a prije njega Dioki d.d. Zagreb (osnivač tužitelja). Ugovorom o unosu nekretnina od 19. studenog 2002. da je osnivač tužitelja – Dioki d.d. Zagreb, unio je nekretnine iz koje je nastala iz kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u temeljni kapital tužitelja. Međutim, prvostupanjski je sud utvrdio da tužitelj nije dokazao da je ta nekretnina bila procijenjena u kapital društva tužiteljevog prednika na temelju čl. 5. Zakona o osnivanju javnog poduzeća INA INDUSTRIJA NAFTE („Narodne novine“ broj 142/90; dalje: Zakon o INA-i), odnosno da je 30. rujna 1990. bila obuhvaćena bilancom INA – INDUSTRIJA NAFTE. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da daljnji prijenosi predmetne nekretnine na Dinu Petrokemiju d.d. Omišalj, Polimeri d.o.o. Zagreb i DINA PETROKEMIJA d.d. Omišalj nemaju pravni temelj u čl. 5. Zakona o osnivanju INA-e te čl. 390.a st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.; dalje: ZVDSP). Zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine je ocijenio neosnovanim jer tužitelj nije dokazao da je izvršio pravovaljanu pretvorbu društvenog vlasništva u odnosu na predmetnu nekretninu zbog čega se ne može smatrati nositeljem vlasničko pravnih ovlaštenja. Pored toga je sud utvrdio da od kada je nekretnina stekla status javnog dobra u javnoj uporabi da se nije moglo s uspjehom zahtijevati predaja nekretnine u posjed i da je stoga tužba kojom tužitelj potražuje naknadu vrijednosti nekretnine podnesena izvan roka.

3. Protiv navedene presude su obje stranke podnijele žalbe.

4. Tužitelj svojom žalbom pobija presudu u cijelosti, iako iz sadržaja žalbe proizlazi da je pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točke I., II., III., IV., VI. i VIII. izreke), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava (uključujući odluku o troškovima postupka). Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati glavni tužbeni zahtjev, odnosno podredne zahtjeve ili ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva žalbeni trošak.

4.1. U žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku te da je prvostupanjski sud propustio ispitati zakonitost provođenja prethodnog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka vođenog pod poslovnim brojevima Z-15146/2020 i Z-15147/2020 pred Općinskim sudom u Crikvenici. Istaknuo je da su se tijekom postupka urotili prvostupanjski sud, državno odvjetništvo, zemljišnoknjižni sud, Državna geodetske uprava i Općina Omišalj s ciljem da ga sustavno diskriminiraju čime su povrijedile tužiteljevo pravo na pristup sudu i pošteno suđenje propisano u čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, kao i ostala konvencijska prava, odnosno pravo na mirno uživanje vlasništva.

4.2. Nadalje, tužitelj je istaknuo da se prvostupanjski sud pogrešno ograničio na utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, te da je ignorirao dokaze koji idu njemu u prilog, pri čemu smatra da je dokazao derivativni niz stjecanja prava vlasništva nad predmetnom nekretninom od svojeg prednika koji je izgradio naselje gdje se nalazi nekretnina tužitelja. Pritom se poziva i na čl. 130. st. 2. ZVDSP -a, te prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja. Smatra pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna nekretnina ima status javnog dobra u općoj uporabi u smislu čl. 35. ZVDSP-a i to stupanjem na snagu Zakona o cestama jer je pogrešno utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja javnu cestu.

4.3. Prigovara i dosuđenim troškovima postupka tuženiku i umješačima na strani tuženika jer smatra da s obzirom na to da je prema njegovom mišljenju ovaj postupak izazvala država i da stoga nije dužan podmiriti parnične troškove po načelu „gubitnik plaća“ jer bi time bilo ograničeno njegovo pravo na pristup sudu propisano u čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP), a sve sukladno praksi Europskoga suda za ljudska prava.

5. Tuženik je podnio odgovor na žalbu kojim osporava žalbene navode tužitelja i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtjeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 20.569,14 EUR uvećano za sudsku pristojbu po odluci suda.

6. Tuženik, pak, podnosi žalbu protiv točke V. izreke prvostupanjske presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnom navodi da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju potrebnog troška tuženika pogrešno primijenio VPS jer je trebao primijeniti zbroj VPS-a glavnog i eventualno kumuliranih zahtjeva i dosuditi troškove tuženiku prema VPS-u u iznosu od 2.735.700,00 EUR. Nadalje, navodi da je zbog nepravilnog VPS-a tuženiku pogrešno dosuđen trošak odgovora na tužbu, te da je za podneske za koje je sud priznao trošak kao da se radi o ostalim podnescima sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: OT) trebao priznati trošak kao da se radi o obrazloženim podnescima primjenom Tbr. 8. t. 1. OT. Smatra također da je za zastupanje na ročištima 9. srpnja 2023. i 12. rujna 2023. trebalo dosuditi trošak primjenom Tbr. 9. t. 1. OT, a ne Tbr. 9. t. 2. koji je pogrešno primijenio prvostupanjski sud. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu točku V. izreke i naloži tužitelju da naknadi tuženiku daljnji trošak uvećan za trošak žalbenog postupka u iznosu od 25.711,42 EUR.

7. Tužitelj je podnio odgovoru na žalbu kojim osporava žalbene navode tuženika. Zahtjeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 14.763,31 EUR uvećano za sudsku pristojbu po odluci suda.

8. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

9. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je određeni upis u zemljišnoj knjizi u pojedinačno ispravnom postupku pogrešan, i da se ispravi uz određenje kako bi taj upis trebao pravilno glasiti. Radi se o tužbi za ispravak na temelju odredbe čl. 205. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 63/19 i 128/22; dalje: ZZK).

11. Uz glavni, tužitelj je podnio dva eventualno kumulirana zahtjeva. Prvi je usmjeren na utvrđenje nevaljanim upisa u zemljišnoj knjizi na temelju kojeg je tuženik upisan kao vlasnik i nalaganje zemljišno knjižnom sudu brisanja nevaljane uknjižbe uz uknjižbu prava vlasništva na nekretnini u korist tužitelja (radi se o brisovnoj tužbi iz čl. 150. ZZK). Drugim kumuliranim zahtjevom tužitelj traži isplatu iznosa od 911.900,00 EUR (tržišne vrijednosti predmetne nekretnine).

O žalbi tužitelja;

12. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa niti onom iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj. Suprotno žalbenim navodima, pobijanu presudu je moguće ispitati jer sadrži jasne i valjane razloge za odbijanje glavnog i kumuliranih zahtjeva, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud propustio ispitati zakonitost prethodno provedenog ispravnog postupka, budući da sud je sud u ovoj parnici trebao ispitivati materijalno pravnu osnovanost zahtjeva za upis – ispravak, odnosno kome pripada knjižno pravo i postoji li pravna osnova za traženi upis.

13. Neosnovan je žalbeni navod da je sud ignorirao dokazne prijedloge tužitelja. Ovaj sud cijeni da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o svim zahtjevima i prigovorima tuženika, da iznosi činjenice i predlaže dokaze. Prvostupanjski sud je taj koji sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje dokaze će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa ako smatra da neki dokazni prijedlog nije potreban radi utvrđenja odlučnih činjenica, odbit će ga kao nepotreban. U konkretnom slučaju to je prvostupanjski sud i učinio za što je dao valjane razloge u točkama 21. i 26. obrazloženja, a s čime se u potpunosti slaže i ovaj sud. Samim time što sud nije prihvatio neki dokazni prijedlog on ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka niti je stranci onemogućeno raspravljanje pred sudom.

14. Neosnovan je žalbeni navod da je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, činjenica da je prvostupanjski sud ocijenio tužiteljeve zahtjeve neosnovanim, ne znači da je povrijedio tužiteljevo pravo na pošteno suđenje, već da su njegovi zahtjevi u zakonom propisanom postupku ocijenjeni neosnovanim. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao dostatne i detaljno obrazložene razloge zašto je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, odnosno zbog čega smatra da tužitelj nije dokazao valjanu osnovu stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini pa se prema stavu ovoga suda ne radi o arbitrarnoj ili nerazumnoj odluci.

15. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje valjane pravne osnove stjecanja vlasništva na predmetnoj nekretnini za što je dao jasne i uvjerljive razloge u točkama 17. do 21. obrazloženja. Naime, uz nespornu činjenicu da je predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim korisnikom (tužiteljevim prednika DINA – petrokemija u osnivanju, Rijeka) radi izgradnje stambeno-rekreacijskog centra Kijac, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao putem svojih pravnih prednika na temelju Zakona o osnivanju INA-e, odnosno da je predmetna katastarska čestica na dan 30. rujna 1990. bila u bilanci njegovog pravnog prednika INA-Industrija nafte, te da je predstavljala stvar u vlasništvu tog javnog poduzeća. Pozvao se na odredbu čl. 4. Zakona o osnivanju INA-e kojom je propisano da se sredstva za osnivanje i rad INA- e osiguravaju iz sredstava (osnovnih, obrtnih i drugih) poduzeća udruženih u INA - Industrija nafte, zajednicu poduzeća utvrđenu bilancom stanja na dan 30. rujna 1990. i to, među ostalim, i sredstava poduzeća DINA Petrokemija Omišalj. Zatim, na odredbu čl. 5. Zakona o osnivanju INA-e kojom je propisano da se društvena sredstva utvrđena bilancom stanja na dan 30. rujna 1990. u poduzećima navedenim u odredbi čl. 4. tog Zakona prenose na INA-Industriju nafte i da postaju državno vlasništvo. Utvrdio je da tužitelj nije ponudio adekvatne dokaze za utvrđenje činjenica da je predmetna nekretnina bila uvrštena u bilancu pravnog prednika tužitelja, pa je, prema shvaćanju ovog suda, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao pravni temelj stjecanja vlasništva predmetne nekretnine sukladno čl. 5. Zakona o osnivanju INA-e, odnosno postojanje pravnog temelja za pretvorbu društvenog vlasništva.

16. Ukazuje se tužitelju da upisom prava vlasništva u zemljišne knjige nastaje oboriva predmnijeva da upisano pravo postoji, tj. da je upisana osoba doista i nositelj upisanog knjižnog prava, ali i da je moguće dokazivati suprotno. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se predmetna nekretnina nije nalazila među društvenim sredstvima utvrđenim bilancom stanja na dan 30. rujna 1990. u smislu čl. 5. Zakona o osnivanju INA-e. Stoga se tužitelj ne može pozivati na postojanje dobre vjere u smislu čl. 130. st. 2. ZVDPS-a jer se na postojanje dobre vjere ne može pozivati osoba koja ne posjeduje dokaz o tome da se predmetna nekretnina nalazila u bilanci stanja društva INA Industrija nafte na dan 30. rujna 1990. (što je pretpostavka za stjecanje vlasništva sukladno čl. 5. Zakona o osnivanju INA -e, kao i preduvjet za daljnje prijenose), pri čemu se napominje da u tijeku prvostupanjskog postupka tužitelj nije iznio činjenicu da je bio u dobroj vjeri u smislu čl. 130. st. 2. ZVDSP-a prilikom stjecanja predmetne nekretnine, već je to učinio po prvi puta u žalbi, a što prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a nije dopušteno.

17. Za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja relevantno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je nesporno da predmetna nekretnina predstavlja županijsku cestu oznake ŽC 5084, koja se spaja na državnu cestu 102. Budući da takva cesta predstavlja javnu cestu u smislu čl. 2. st. 1. t. 4. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11 i dr.; dalje: ZC) te da je prema čl. 3. tog Zakona javna cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvo Republike Hrvatske, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da se na predmetnoj nekretnini ne mogu stjecati stvarna prava koja ističe tužitelj u ovom postupku. Dakle, Republika Hrvatska je ex lege vlasnik predmetne nekretnine budući da se radi o prometnici koja je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o cestama s danom 28. srpnja 2011. bila županijska cesta i ima status javnog dobra u općoj uporabi u smislu čl. 35. ZVDSP-a.

18. Ovdje valja napomenuti da odredba čl. 130. st. 2. ZVDSP-a na koji upućuje žalitelj uopće nije primjenjiv u predmetnom slučaju, imajući u vidu da je do stjecanja vlasništva predmetne nekretnine od strane Republike Hrvatske došlo ex lege, stupanjem na snagu Zakona o cestama (dakle, nakon unosa predmetne nekretnine u temeljni kapital tužitelj), uz što predmetna nekretnina u naravi predstavlja županijsku cestu, koja u smislu čl. 390.a t. 2. ZVDSP -a nije ni mogla biti predmet stjecanja prava vlasništva.

19. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nisu osnovani kumulirani tužbeni zahtjevi za što je dao jasne i valjane razloge u točkama 25. 26. obrazloženja, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

20. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužba kojom tužitelj zahtjeva naknadu vrijednosti nekretnine podnesena izvan zastarnog roka. Naime, opći zastarni rok kod oduzimanja zemljišta bez provođenja izvlaštenja i bez sklopljene nagodbe za oduzeto zemljište započinje teći onog trenutka kada je faktično županijska cesta izgrađena i kada više nije bilo mogućnosti tražiti povrat nekretnine. Pravo na povrat nekretnine može se ostvariti sve do onog trenutka dok nije promijenjena namjena nekretnine ili dijela nekretnine, tako da više nije moguće s uspjehom zahtijevati predaju u posjed. Od tog trenutka vlasnici takvog zemljišta stječu pravo na naknadu štete ili eventualno naknadu zbog stjecanja bez osnove prema pravilima obveznog prava. Takvo pravno shvaćanje je izraženo u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-673/2022-2 od 14. lipnja 2022., Rev-1032/2022-2 od 11. listopada 2022. i dr). Tek iznimno, ako bi iz posebnih okolnosti konkretnog slučaja proizlazilo da je tužitelj iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno, istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, u toj bi situaciji zastarni rok počeo teći od onog trenutka kada je tužitelj saznao za promjenu namjene nekretnine neovisno od trenutka kada objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine, tj. neovisno od trenutka izgradnje ceste i završetka radova. Međutim, tužitelj u ovom sporu takve činjenice nije ni iznosio niti dokazivao.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojim pobija odluku o dosuđenim troškovima tuženiku i umješačima na tuženikovoj strani. Naime, obvezivanje stranke na naknadu troškova postupka prema načelu „gubitnik plaća“ ima zakonsku osnovu u čl. 154. st. 1. ZPP-a, a načelo „gubitnik plaća“ ima legitimni cilj – odvratiti potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva pred sudovima. Tek iznimno, može doći do nerazmjernog ograničenja konvencijskog prava, ako stranka iz opravdanog razloga nije mogla predvidjeti neuspjeh u sporu. To načelo samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 1. Protokola 1. uz Konvenciju pa bi i država (ovdje JLS) čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženika i umješača na strani tuženika za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova u ovom predmetu teži legitimnom cilju (Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revd-2291/2025-2 od1. srpnja 2025.).

22. U preostalom dijelu odluka o dosuđenim troškovima postupka nije ispitivana jer ovaj sud sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

23. Zbog navedenog, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP -a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

24. Ovdje valja istaknuti da je ovaj sud izrazio pravna shvaćanja u ovoj odluci, kakva su izražena i u presudi ovog suda poslovni broj Pž-576/2024-3 od 29. siječnja 2025. koja je donesena u postupku vođenom između istih stranaka, na temelju iste činjenične i pravne osnove, ali u odnosu na drugu nekretninu, kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2291/2025-2 od 1. srpnja 2025.

O tuženikovoj žalbi;

25. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud obračunao troškove parničnog postupka prema pogrešnoj vrijednosti predmeta spora. Naime, u slučaju eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva te se posljedično tome trošak parničnog postupka računa s obzirom na poduzete radnje glede svakog zahtjeva zasebno. Stoga je troškove parničnog postupka koji su nastali do ročišta od 9. ožujka 2023., kada je dopuštena preinaka tužbe u odnosu na kumulirane zahtjeve, valjalo obračunati prema vrijednosti predmeta spora koju je označio tužitelj u svojoj tužbi (911.960,51 EUR) sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a. U odnosu na troškove koji su nastali nakon preinake tužbe isticanjem kumuliranih zahtjeva, mjerodavna je vrijednost najvećeg zahtjeva jer su podnesci i ročišta poduzeti glede svih eventualno kumuliranih zahtjeva, s obzirom na to ih nije moguće razdvojiti jer se nije odvojeno raspravljalo o pojedinim eventualno kumuliranim zahtjevima. Osim toga, suprotno shvaćanju u predmetnom slučaju ne dolazi u obzir zbrajanje svih zahtjeva jer bi to bilo na štetu tužitelja.

26. Suprotno navodima tuženika pravilno je prvostupanjsku sud dosudio tuženiku trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 11.812,64 EUR primjenom Tbr. 8. t. 1. i 7. t. 1. OT uvećan za PDV, budući da je pravilno obračunat prema VPS-u određenom u tužbi u iznosu od 911.960,51 EUR.

27. Neosnovano tuženik navodi da je troškove sastava podnesaka od 1. ožujka 2023. trebalo priznati primjenom Tbr. 8. t. 1. OT, a ne Tbr. 8. t. 3. OT , budući da se radi o navodima koje je tuženik mogao iznijeti na ročištu održanom 9. ožujka 2023. imajući u vidu odredbe ZPP-a koje propisuju da se postupak treba provesti sa što manje troškova.

28. Međutim, u pravu je tuženik da je trošak za sastavljanje podneska od 23. veljače 2023. trebalo priznati primjenom Tbr. 8. t. 1. OT, a ne Tbr . 8. t. 3. jer se radi o obrazloženom podnesku, čije podnošenje je sud odobrio posebnim rješenjem, a kojim se tuženik očitovao na navode tužitelja iz podneska kojim se očitovao na odgovor na tužbu i u kojem je tuženik iznosio činjenice i svoja pravna shvaćanja u odnosu na iznesene tvrdnje tužitelja. Dakle tuženiku je za taj podnesak trebalo priznati trošak u iznosu od 11.812.,64 EUR prema Tbr. 8. t. 1. uvećano za PDV u iznosu od 2.953,16 EUR (ukupno 14.765,80 EUR).

29. Suprotno navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud za zastupanje na pripremnim ročištima 9. ožujka 2023. i 12. rujna 2023. dosudio trošak u iznosu od po 8.227,65 EUR primjenom Tbr. 9. t. 2. OT. Naime, iz zapisnika s pripremnog ročišta održanog 9. ožujka 2023. proizlazi da se je raspravljalo o VPS-u i dopuštena je preinaka tužba pa se stoga radi o ročištu na kojem je raspravljano o procesnim pitanjima. Iz zapisnika s pripremnog ročišta održanog 12. rujna 2023. proizlazi da se raspravljalo i odlučivalo o sudjelovanju umješača i predlagano je i određeno izvođenje dokaza (……) pa se također radi o ročištu na koje se primjenjuje Tbr. 9. t. 2. OT. Pritom se napominje da je glede visine troška za sva održana ročišta sud pravilno primijenio VPS prema kojem je dosudio trošak.

30. Slijedom navedenog valjalo je na temelju čl. 380. t. 2. ZPP -a odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu u točki V. izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 146.613,26 EUR kako je odlučeno pod točkom I. izreke ove presude, a za iznos od 14,765,80 EUR je preinačiti na temelju odredbe s čl. 373. t. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

31. Tuženik je sa žalbom protiv odluke o trošku djelomično uspio pa mu je razmjerno njegovom uspjehu od 9% priznat žalbeni trošak, koji se odnosi na trošak sastava žalbe, koji je odmjeren prema vrijednosti žalbenog postupka (161.379,06 EUR), uzimajući u obzir da se radi o žalbi protiv rješenja (čl. 129. st. 5. ZPP -a) i da se ima primijeniti Tbr. 10. t. 4., u visini 1.225,00 EUR, što uvećano za PDV u iznosu od 306,25 EUR ukupno iznosi 1.531,25 EUR. Priznat je i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 663,61 EUR tako da ukupni žalbeni trošak iznosi 2.194,86 EUR, pa je za 9% od tog iznosa, dakle za iznos od 197,53 EUR valjalo priznati i dosuditi žalbeni trošak tuženiku, a za preostali iznos od 25.513,89 EUR odbiti zahtjev za naknadu troška, kako je odlučeno u točki III. izreke ove presude.

32. Odluka o troškovima odgovora na žalbu tuž itelja i odgovora na žalbu tuženika donesena je sukladno odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP -a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a, ocjenjujući da ove parnične radnje u konkretnom slučaju nisu bile potrebne za vođenje parnice, pa je odlučeno kao pod točkama IV. izreke ove presude.

Zagreb, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić