Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-891/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (kao nasljednice pok. tužitelja RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-66/2023 od 5. svibnja 2023., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-66/2023 od 5. svibnja 2023.:

- potvrđuje u točkama I. i II. izreke

- potvrđuje u točki 3. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.286,02 EUR sa zateznim kamatama

- preinačuje u točki 3. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 606,57 EUR sa zateznim kamatama na način da se tužiteljičin zahtjev za naknadu tog dijela parničnog troška odbija.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 536,69 EUR (slovima: petsto trideset šest eura i šezdeset devet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos od 1.336,11 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose glavnog duga, u točki II. je tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos od 6.375,62 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose glavnog duga a u točki 3. je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.892,59 eura sa zateznim kamatama.

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su prednik tužiteljice RZ kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 7. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu za iznos od 29.199,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49 % godišnje

- da su se stranke odredbom članka 2. Ugovora o kreditu suglasile da je redovna kamata promjenjiva i to u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF.

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa prednikom tužiteljice Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07.; dalje: ZZP/07) jer kao trgovac nije prednika tužiteljice kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne na temelju članka 102. stavak. 1. toga zakona.

7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je prednik tužiteljice, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platio ukupno 1.336,11 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita, a zbog tečajne razlike je platio ukupno 6.375,62 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedene iznose tužiteljici plati na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.892,59 eura.

7.1. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je mjesno nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

7.2. Nije sporno da je člankom 12. Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora.

7.3. Prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem prednik tužiteljice nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj te takva odredba prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i protivi se načelu savjesnosti i poštenja jer bi predniku tužiteljice bio znatno otežan pristup sudu pa je stoga ta ugovorna odredba ništetna na temelju članka 102. stavak 1. ZZP/07.

7.4. Tuženik niti u žalbi ne tvrdi da je sa prednikom tužiteljice pregovarano o toj prorogacijskoj klauzuli.

7.5. Prvostupanjski sud je, prema mišljenju ovog suda, pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna. Naime, tužitelj bi u slučaju vođenja sudskog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu, gdje je sjedište tuženika, radi dolaska na taj sud bio izvrgnut visokim dodatnim troškovima radi zaštite svojih prava i potrebi ulaganja dodatnog vremena dok se isto ne bi odnosilo na tuženika čije sjedište je u Zagrebu . Radi toga bi postojala znatna neravnoteža u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka pa se radi o nepoštenoj i posljedično ništetnoj odredbi i prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prihvatio svoju mjesnu nadležnost prema odredbi članka 59. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen u poslovnici tuženika u Karlovcu.

7.6. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbe članka 190. i 191. ZPP-a i odlučiti o preinaci tužbe izvršene podneskom tužiteljice od 4. siječnja 2022., a kojoj se je tuženik protivio, i kojim je tužiteljica preinačila tužbu u pogledu zahtjeva za plaćanje zateznih kamata. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi zatražila da se tuženiku naloži da joj plati iznos od 70.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 4. siječnja 2022. zahtjev za plaćanje zateznih kamata specificirala na način da je navela iznose svakog pojedinačnog iznosa na koje traži plaćanje zateznih kamata, a navela je i točne datume. Dakle, tužiteljica nije u smislu članka 191. stavak 1. ZPP-a preinačila tužbu jer podneskom od 4. siječnja 2022. nije povećala tužbeni zahtjev postavljen u tužbi već ga je samo specificirala navodeći točne iznose na koje traži plaćanje zateznih kamata i datume od kada traži to plaćanje pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.7. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a jer se ta odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Tuženik navodi da je postupak za zaštitu kolektivnih interesa pokrenut po odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a odredba članka 502.a stavak 4. ZPP -a navodi da se odredbe ZPP-a o kolektivnom postupku neće primjenjivati kada je isti propisan posebnim zakonom. Stoga tuženik smatra da je u ovom postupku moguće primijeniti samo odredbu članka 138.a ZZP/07 a koja se također primjenjuje na postupke radi naknade štete što prvostupanjski sud nije utvrđivao niti je tužiteljica dokazivala. Također, članak 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe je propisivao primjenu tog članka samo u parnicama za naknadu štete tako da je, po mišljenju tuženika, prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a jer nije raspravljano o naknadi štete već o stjecanju bez osnove. Člankom 502.a stavak 4. ZPP-a je propisano da se odredbe te glave, odnosno toga Zakona neće primjenjivati u slučajevima za koje je posebnim zakonom za postupak u povodu tužbe iz stavka 1. ovoga članka predviđeno nešto drugo. Budući da posebnim zakonom nije isključena primjena članka 502.c ZPP-a o vezanosti suda presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prilikom presuđenja primijenio članak 502.c ZPP-a. Što se tiče žalbenih navoda o retroaktivnoj primjeni te odredbe, treba reći da je u vrijeme podnošenja tužbe taj članak doista propisivao primjenu tog članka samo u parnicama za naknadu štete. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev koji je posljedica proglašenja spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim. Šteta je u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Predniku tužiteljice je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja i prema otplatama kredita u kunskoj protuvrijednosti po tečaju za CHF na dan plaćanja pojedinih rata nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

8.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako š to je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

8.2. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.3. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su predniku tužiteljice dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama Ugovora o kreditu. Tuženik je predložio saslušanje prednika tužiteljice, no taj se dokaz nije mogao provesti zbog njegove smrti. Tuženik je također predložio i saslušanje svjedokinje ĐZ, no od tog dokaznog prijedloga je odustao. Dakle, proizlazi da tuženik nije dokazao da su predniku tužiteljice dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama Ugovora o kreditu. Nadalje, sama činjenica da je prednik tužiteljice imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ne znači da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

8.4. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka jer je provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije ugovoreno, a prvostupanjski sud nije otklonio te tuženikove prigovore. Međutim, budući da je utvrđeno da su sporni ugovorne odredbe ništetne, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je vještaku dao zadatak izračuna tužiteljičinih tražbina prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju za CHF koji je važio na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu zbog čega taj žalbeni razlog nije osnovan.

8.5. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužiteljici na pojedine iznose njezinih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO -a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

8.6. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine budući da je tužba podnesena 6. veljače 2019. čime je prekinut tijek zastare.

9. Tuženik se žali i protiv odluke o parničnom trošku navodeći da je prvostupanjski sud tužiteljici pogrešno za sve poduzete radnje dosudio naknadu troška prema vrijednosti boda od 15,00 kuna. Tuženik navodi da je dio radnji u postupku poduzet u vrijeme kada je vrijednost boda propisana Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 37/22.; dalje: stara Tarifa) iznosila 10,00 kuna, a dio radnji je poduzet nakon 5. studenog 2022. kada je vrijednost boda propisana Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) iznosila 15,00 kuna pa tuženik smatra da je za sve radnje poduzete za vrijeme važenja stare Tarife, dakle do promjene vrijednosti boda sa 10,00 na 15,00 kuna, trebalo dosuditi naknadu prema vrijednosti boda od 10,00 kuna. Međutim, kako je prvostupanjski sud o naknadi parničnih troškova odlučivao u vrijeme kada je na snazi bila Tarifa, pravilno je primijenio vrijednost boda od 15,00 kuna budući da je u Tbr. 48/3. nove Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

9.1. Tuženik se nadalje žali navodeći da su tužiteljici dosuđeni troškovi podnesaka od 1. ožujka 2019., 28. svibnja 2020. i 11. siječnja 2022. po 99,54 eura + PDV iako ne postoji odredba u Odvjetničkoj tarifi koja bi to opravdavala. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu je bila 70.000,00 kuna i prema Tbr. 7.1. Tarife bi tužiteljici za sastav tih podnesaka pripadalo 100 bodova. Vrijednost boda prema Tbr. 50. Tarife iznosi 15,00 kuna pa bi tužiteljici za sastav tih podnesaka pripadala nagrada u iznosu od 1.500,00 kuna ili 199,08 eura a tužiteljici je dosuđeno 50 % tog iznosa ili iznos od 99,54 eura. Podneskom od 1. ožujka 2019. prednik tužiteljice je iznio svoje pravne stavove o mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda i po ocjeni ovog suda bi tužiteljici za taj podnesak primjenom Tbr. 8.3. Tarife pripadao iznos od 49,77 eura odnosno 62,21 eura s PDV-om, a ne 99,54 eura koliko joj je dosuđeno. Podneskom od 28. svibnja 2020. tužiteljica se je očitovala na tuženikov odgovor na tužbu i tužiteljici bi po ocjeni ovog suda za taj podnesak pripadala naknada prema Tbr. 8.1. Tarife ili iznos od 199,08 eura tako da joj svakako pripada iznos od 99,54 eura koji joj je dosuđen. Podneskom od 11. siječnja 2022. tužiteljica se je očitovala na navode tuženikovog očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka iznoseći svoje pravne stavove u tom podnesku pa stoga ovaj sud nalazi da taj podnesak u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice i tužiteljici ne pripada dosuđena nagrada za taj podnesak u iznosu od 99,54 eura. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužiteljici nepripadno dosuđena naknada za navedene podneske u ukupnom iznosu od 136,87 eura.

9.2. Tuženik se nadalje žali navodeći da tužiteljičin podnesak od 1. ožujka 2019. nije bio potreban za vođenje parnice. Iz navedenog podneska proizlazi da je podnesen nakon podnošenja tužbe, a prije nego što je tuženik podnio odgovor na tužbu i u tom podnesku je tužiteljica iznosila svoja pravna shvaćanja glede mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda. Međutim, ta pravna shvaćanja je tužiteljica mogla iznijeti u tužbi i taj podnesak doista nije bio potreban za vođenje postupka u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a te je stoga tužiteljici za taj podnesak nepripadno dosuđena naknada u iznosu od 99,54 eura.

9.3. Tuženik se nadalje žali navodeći da tužiteljičin podnesak od 12. rujna 2019. njemu nije niti dostavljen pa smatra da nije bio potreban za vođenje postupka. Tim podneskom je prvostupanjski sud obaviješten da je prvotni tužitelj RZ umro. Stoga je taj podnesak bio potreban za vođenje postupka i prvostupanjski sud je tužiteljici za taj podnesak pravilno dosudio naknadu.

9.4. Tuženik se nadalje žali navodeći da ni podnesak od 2. listopada 2019. njemu nije dostavljen te ni on nije bi potreban za vođenje postupka. Nakon što je prvostupanjski sud obaviješten o smrti prvotnog tužitelja RZ, donio je rješenje kojim je postupak prekinut i tužiteljica je pozvana da preuzme postupak. Podneskom od 2. listopada 2019. je tužiteljica obavijestila prvostupanjski sud da preuzima postupak te je taj podnesak bio potreban za vođenje postupka i prvostupanjski sud je tužiteljici za taj podnesak pravilno dosudio naknadu.

9.5. Tuženik se nadalje žali navodeći da tužiteljičin podnesak od 11. siječnja 2022. nije bio potreban za vođenje parnice. Tim podneskom je tužiteljica iznosila svoje pravne stavove glede predmeta spora pa i ovaj sud ocjenjuje da taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice zbog čega je tužiteljici za taj podnesak nepripadno dosuđena naknada u iznosu od 99,54 eura.

9.6. Tuženik se nadalje žali navodeći da ni tužiteljičin podnesak od 15. ožujka 2023. nije bio potreban za vođenje parnice. Tim podneskom je tužiteljica postavila svoj tužbeni zahtjev u eurima i prema stavu ovog suda tužiteljici pripada naknada za taj podnesak, ali ne u iznosu od 199,08 eura na temelju Tbr. 8.1. Tarife, već u iznosu od 49,77 eura na temelju Tbr. 8.3. Tarife tako da je tužiteljici za taj podnesak nepripadno dosuđena naknada u iznosu od 149,31 euro.

9.7. Tuženik se neosnovano žali da tužiteljici ne pripada naknada za zastupanje na ročištima za objavu presude budući da tužiteljici na temelju Tbr. 9.3. Tarife ta naknada pripada pa iz gore navedenog proizlazi da je tužiteljici nepripadno dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 485,26 eura , odnosno iznos od 606,57 eura kada se uračuna PDV. Prvostupanjski sud je utvrdio da bi tužiteljici pripadao parnični trošak u iznosu od 2.892,59 eura uključujući i PDV, a tužiteljici pripada taj trošak umanjen za iznos od 606,57 eura pa tužiteljičin parnični trošak iznosi 2.286,02 eura.

9.8. Ovdje treba navesti da je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio njezin parnični trošak u cijelosti jer je u cijelosti usvojio njezin tužbeni zahtjev. Međutim, tužiteljica je tužbom tražila dosudu iznosa od 70.000,00 kuna odnosno 9.290,59 eura, da bi nakon provedenog vještačenja svoj tužbeni zahtjev snizila na 7.711,73 eura. Predmetnom presudom prvostupanjski sud je odlučio samo o tako sniženom tužbenom zahtjevu. Tuženik je u žalbi naveo da se je protivio sniženju tužbenog zahtjeva i predložio je donošenje dopunske presude. Tuženik se je podneskom od 31. siječnja 2022. doista usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021. usvojio pravno shvaćanje prema kojem je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Člankom 193. stavak 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a stavkom 2. istog članka je propisano da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja g lavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Obzirom da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, tužbeni zahtjev je ostao onakav kako je podnesen u tužbi te je stoga predmetnom prvostupanjskom presudom trebalo odlučiti o svih utuženih 70.000,00 kuna, odnosno 9.290,59 eura. Budući da je presudom odlučeno samo o ukupnom iznosu od 7.711,73 eura, prvostupanjski sud je, postupajući po prijedlogu tuženika za donošenje dopunske presude, donio dopunsku presudu poslovni broj P -66/2023 od 27. listopada 2025. kojom je odbijen preostali dio tužiteljičinog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.578,86 eura.

9.9. Obzirom na navedeno, proizlazi da je tužiteljica tražila dosudu iznosa od 9.290,59 eura, a dosuđen joj je iznos od 7.711,73 eura te je tužiteljica na taj način uspjela s visinom tužbenog zahtjeva u omjeru od 83 %. Tužiteljica je s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 100 % pa proizlazi da je tužiteljica u postupku u konačnici uspjela u omjeru od 91,5 %. Obzirom na takav postotak uspjeha ovaj sud nalazi da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi te stoga tužiteljici na temelju članka 154. stavak 5. ZPP-a pripada naknada parničnog troška u cijelosti, odnosno pripada joj naknada parničnog troška u iznosu od 2.286,02 eura.

10. Zbog svih navedenih razloga je tuženikova žalba protiv točaka I. i II. izreke prvostupanjske presude odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i ti dijelovi su potvrđeni. Što se tiče točke 3. izreke kojom je odlučeno o parničnom trošku, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a potvrđen u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 2.286,02 eura, a na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a u vezi s člankom 373. točka 3. ZPP-a je preinačen u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 606,57 eura na način da je taj dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen.

10.1. Budući da je tuženik uspio sa žalbom samo u odnosu na dio parničnog troška, odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a mu ne pripada naknada parničnog troška drugostupanjskog postupka te je stoga njegov zahtjev za naknadu tog troška u ukupnom iznosu od 536,69 eura odbijen.

Koprivnica, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić