REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3734/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u predmetu tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupanog po punomoćnici Doroteji Jurčić Nižić, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri, Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate 898,47 €, odlučujući o žalbama stranaka protiv odluke o troškovima postupka u dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-393/2025 od 21. srpnja 2025., 8. rujna 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-393/2025 od 21. srpnja 2025. u pobijanoj točki V. izreke.
II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-393/2025 od 21. srpnja 2025. u pobijanoj točki VI. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-393/2025 od 21. srpnja 2025. utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3204830907, sklopljenog između korisnika kredita GK i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , 14. srpnja 2005., sadržana u članku 2. stavku 4. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“. (točka I. izreke); naloženo je tuženiku u roku do 15 dana platiti tužitelju iznos od 132,72 € s kamatama od 3. kolovoza 2005. do isplate, po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke); odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 765,75 € s kamatama (točka III. izreke); odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate tekuća na iznos od 132,72 € preko stope propisane za ostale odnose (točka IV. izreke); naloženo je tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 635,65 € s kamatama (točka V. izreke), dok je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.217,43 € (točka VI. izreke).
1.1. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je pregledao isprave priložene u spis i saslušao predložene svjedoke te utvrdio da tužitelj osnovano, na temelju Ugovora o ustupu tražbine koji je tužitelj sklopio s korisnikom kredita.
1.2. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 158/23.; dalje: Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama, a tužitelju je dosuđeno 78,69% zatraženog troška, što sud obrazlaže u svojoj odluci.
1.3. Naime, prvostupanjski sud navodi kako je tužitelj postavio dva zahtjeva te kako je uspio u cijelosti sa jednim zahtjevom to znači da svaki zahtjev nosi 50% uspjeha od čega 25% svakog zahtjeva se odnosi na osnovu a 25% na visinu, slijedom čega je u odnosu na prvi dio tužbenog zahtjeva uspio sa 50% pa kada se uzme u obzir da je tužitelj i u pogledu drugog zahtjeva uspio u cijelosti sa dokazivanjem osnove zahtjeva (25% od preostalih 50%) a da je uspio u dijelu svog zahtjeva u pogledu visine sa 14,77% što u omjeru preostalih 25% koji se odnose na visinu drugog zahtjeva, čini 3,69%, to je ovaj sud cijenio da je u odnosu na taj drugi dio zahtjeva tužitelj uspio sa 28,69%. Slijedom toga, kada se uzme omjer od 50% (u odnosu na prvi zahtjev) i omjer od 28,69% (u odnosu na drugi zahtjev) to je tužitelj uspio u sporu u omjeru od ukupno 78,69%. Pri tome se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2225/23 od 18. srpnja 2023.
2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u točki V. njene izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
2.1. U bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio omjere uspjeha stranaka u parnici, te da je, samim tim, pogrešna i odluka o troškovima postupka.
2.2. Dalje, u nastavku žalbe navodi svoj stav o načinu obračuna troškova, te se poziva na sudsku praksu za koju smatra da dokazuje njegove tvrdnje, prema kojima bi tužitelju trebalo biti dosuđen trošak spora u postotku od 29,54%. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
3. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.
4. Protiv predmetne presude žalbu je podnio i tuž itelj, navodeći kako istu pobija u točkama V. i VI. njene izreke. U bitnome, navodi kako je prvostupanjski sud postupio suprotno traženju tužitelja, kao i suprotno odredbi članka 40. stavka 2. ZPP-a, jer je propustio odrediti vrijednost predmeta spora za točku I tužbenog zahtjeva (deklaratorni zahtjev) bez obzira što je isto bio dužan učiniti, a propustio je obrazložiti svoju odluku o vrijednosti predmeta spora u presudi od 21. srpnja 2025.
4.1. Tužitelj, u bitnome, navodi kako je prvostupanjski sud trebao obračunati trošak na drugačiji način, i to tako da bi trebao uzeti u obzir to da je tužitelj uspio u točki I. izreke presude u cijelosti (s utvrđenom vrijednosti predmeta spora), dok je u točki II. izreke uspio djelomično, pri čemu je u odnosu na osnovu uspio u cijelosti, a u odnosu na visinu djelomično.
4.2. U nastavku žalbe obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud trebao tužitelju dosuditi veći iznos troška i to 82,50%, te predlaže presudu u tom dijelu preinačiti na način da se utvrdi drugačija vrijednost predmeta spora i tužitelju dosudi trošak u zatraženom postotku.
5. Na tužiteljevu žalbu tuženik nije odgovorio.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. O žalbama stranaka sud nije odlučivao presudom, s obzirom na to da se istom pobija isključivo odluka o trošku postupka, koja je sadržana u izreci presude, što se smatra žalbom protiv rješenja u skladu s odredbom članka 129. stavka 5. ZPP-a. Prema toj odredbi, ako se žalitelj žali samo protiv dijela presude koji se odnosi na trošak postupka, takva žalba ne predstavlja žalbu protiv presude već žalbu protiv rješenja. Pobijana odluka ispitana je sukladno odredbi članka 365. u vezi članka 381. ZPP-a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
8. Prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
9. Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski je sud, u obrazloženju presude, jasno naveo razloge zbog kojih je vrijednost predmeta spora utvrdio upravo u visini novčanog zahtjeva. Naime, u točki 47. obrazloženja presude prvostupanjski sud navodi kako je imao u vidu da se deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz zahtjev za isplatu, odnosi i ima poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), zbog čega se deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora slijedom čega je sud upravo i odredio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu, a takvo obrazloženje prihvaća i ovaj sud.
10. Međutim, upravo imajući u vidu činjenicu da deklaratorni zahtjev prvostupanjski sud nije prihvatio kao zahtjev u odnosu na koji se treba utvrditi vrijednost predmeta spora, obrazloženje odluke u odnosu na dosuđeni trošak nije pravilno.
11. Naime, s obzirom na to da je vrijednost predmeta spora utvrđena upravo u odnosu na zahtjev za isplatu u visini od 898,47 €, u odnosu na taj zahtjev trebalo je utvrđivati i uspjeh stranaka u sporu. Pri tome kako sudovi nisu ograničeni na mehaničko zbrajanje troškova u odnosu na konačan uspjeh u postupku (članak 154. stavak 1. ZPP-a), već imaju znatnu diskreciju iste ocjenjivati i kvalitativno, u odnosu na njihovu opravdanost (članak 155. stavak 1. ZPP-a).
12. Stoga je, posebno kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku (članak 154. stavci 2., 3. i 4. ZPP-a), prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh i „razmjerni dio troškova“ potrebno ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, dakle kako s obzirom na visinu, tako i s obzirom na osnovu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci u predmetu Klauz protiv Hrvatske, pred Europskim sudom za ljudska prava (Zahtjev br. 28964/10, presuda od 18. srpnja 2013.), a nije isključeno niti kasnijim promjenama Zakona o parničnom postupku kojima je detaljnije regulirano obračunavanje postotka uspjeha u parnici.
13. Načelno, prvostupanjski je sud pravilno smatrao kako se omjer uspjeha u sporu treba računati i u odnosu na osnovu i u odnosu na visinu zahtjeva. S obzirom na to da je tužiteljev zahtjev pravno osnovan, kako je to utvrđeno u točki I. izreke presude, zbog čega bi se smatralo da je tužitelj u cijelosti uspio u dokazivanju osnove, odnosno da je u tom dijelu uspio 100%. Nasuprot tome, u odnosu na visinu zahtjeva (točke II. i III. izreke) tužitelj je uspio u postotku od 14,77%, dok je tuženik uspio u omjeru od 85,23%. Primjenom običnog računa na ovako utvrđene postotke uspjeha u sporu u odnosu na osnovu i visinu ((100%+14,77%)- 85,23%=29,54%:2=14,77%) proizlazilo bi da je tužiteljev postotak uspjeha manji i od onoga koji navodi tuženik u svojoj žalbi.
14. Međutim, odluka o troškovima postupka predstavlja suđenje a ne računovodstvenu operaciju, pa u takvoj odluci obuhvatiti brojne elemente koji utječu na visinu dosuđenog troška.
15. U ovom konkretnom slučaju, treba svakako uzeti u obzir činjenicu da tužitelj, prije podnošenja tužbe, dopisom koji je tuženik primio 14. lipnja 2023. tražio od tuženika karticu kredita, sa podacima o svim uplatama, a tuženik tom zahtjevu nije udovoljio. Stoga, sve do očitovanja tuženika u podnescima od 8. i 9. travnja 2025., tužitelj nije imao mogućnost sa sigurnošću utvrditi kolika je njegova tražbina, pri čemu ovaj sud ukazuje i da se tuženik u odgovoru na tužbu usprotivio i osnovi i visini tužbenog zahtjeva (a izjavu vezanu za točnu visinu zahtjeva dostavio je tek kasnije), kao i da je tužitelj, odmah nakon primitka očitovanja tuženika, povukao dio zahtjeva preko iznosa od 132,72 €.
16. Dalje, kod odluke o troškovima postupka treba svakako imati u vidu i činjenicu da se, nakon tužiteljevog povlačenja dijela tužbe, o tom dijelu više nije niti raspravljalo (neovisno o tome što se tuženik usprotivio povlačenju), pa se tako na istima nije raspravljano niti na pripremnom ročištu 15. svibnja 2025. niti na ročištu za glavnu raspravu 23. lipnja 2025. Činjenica da prvostupanjski sud nije donio djelomičnu presudu u odnosu na povučeni dio tužbe ne može pasti na teret tužitelja niti može utjecati na troškove koji su nastali nakon povlačenja (i protivljenja), posebno u situaciji kada se sagledaju sve ranije navedene okolnosti.
17. Imajući u vidu takvu ukupnost svih relevantnih činjenica, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, neovisno o pogrešnom sustavu obračuna, u konačnici pravilno odlučio o troškovima postupka.
18. Slijedom navedenog, sukladno odredbi članka 368. stavka 1. u vezi članka 380. točke 2. i članka 381. ZPP-a, žalbe stranaka odbijene su kao neosnovane, a prvostupanjska odluka potvrđena.
Zagreb, 8. rujna 2026.
Sudac
Mladen Šimundić
