REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1024/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Buje - Buie, OIB 19611257971, sa sjedištem u Bujama, Istarska 2, kojeg zastupa punomoćnica Zvjezdana Zdjelar Lalović, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 54, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1970/2025-2 od 20. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-130/2024-56 od 21. veljače 2025., u sjednici održanoj 8. rujna 2026.,
r i j e š i o j e
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1970/2025-2 od 20. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama -Buie poslovni broj P- 130/2024-56 od 21. veljače 2025. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), naznačuje pravna pitanja koja glase:
"1) Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19);
2) Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača;
3) U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe;
4) S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti;
5) Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora;
6) Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju; 7) Je li članak 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/2014) pravni temelj na temelju kojeg banka može potrošaču naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita;
8) Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora protivna odredbama članka 1024. i članka 354. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) ili je sukladna tim odredbama;
9) Ima li davatelj kredita pravo na naknadu štete u smislu odredbe članka 1024. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz članka 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora;
10) Primjenjuje li se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) na odredbe potrošačkih ugovora koje su odraz dispozitivnih zakonskih odredaba;
11) Je li osnovano utvrditi odredbu potrošačkog ugovora nepoštenom i posljedično ništetnom sukladno članku 81. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 96/03) samo zato što se prilikom ugovaranja te odredbe nisu vodili pojedinačni pregovori;
12) Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. zastara već nastupila sukladno članu 360. i 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05);
13) S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?".
2. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razlog važnosti navodi nepodudarnost pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda sa praksom Suda Europske Unije izraženoj u odlukama C-415/11 od 14. ožujka 2013., C-186/17 od 20. rujna 2017., C-243/2020 od 21. prosinca 2021. i C-171/18 od 7. listopada 2019., shvaćanjem revizijskog suda zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odluci Rev-2398/2010 od 15. listopada 2014. Nadalje kao razlog važnosti navodi neujednačenost prakse drugostupanjskih sudova pozivajući se na odluke Županijskog suda u Puli broj Gž- 1371/16 od 11. prosinca 2017. i Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2394/16 od 28. lipnja 2017., Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž- 464/2019 od 24. rujna 2020. i dr.
3. Tužitelj u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlaže istog odbiti te ujedno potražuje naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
5. U odnosu na prvo do šesto naznačena pravna pitanja predlagatelju valja odgovoriti da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u sada već stabilnoj, ustaljenoj i dosljednoj praksi revizijskog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako ovaj sud i u odlukama Revd-318/2024 od 6. ožujka 2024., Revd-224/2024-2 od 1. veljače 2024., Revd-5/2024 od 11. siječnja 2024. i dr.).
5.1. Nadalje, u odnosu na sedmo do trinaesto naznačena pravna pitanja, pobijana odluka ne odstupa od ustaljene i stabilne prakse revizijskog suda izražene u odlukama poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022., Rev-24/2021-2 od 21. veljače 2023., Rev-1276/2024-2 od 20. studenoga 2024. i dr.
5.2. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.
5.3. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene. Slijedom navedenog se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.
7. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
8. Tužitelju nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, jer odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki I II. izreke rješenja.
Zagreb, 8. rujna 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
