REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3397/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R VAT S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Lovro Glušić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKOG HOLDINGA d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, OIB: 85584865987, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ester, odvjetnik u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-524/2025-4 od 3. veljače 2026. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1669/2022-33 od 4. lipnja 2025., u sjednici održanoj 8. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan u dijelu koji se odnose na drugo i treće postavljeno pravno pitanje.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na prvo postavljeno pitanje i na povrede temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-524/2025-4 od 3. veljače 2026. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1669/2022-33 od 4. lipnja 2025.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje tuženik je predložio odbaciti prijedlog.
3. Prijedlog tužitelja djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
4. Tužitelj je u prijedlogu postavio sljedeća pravna pitanja:
„1. Može li poslodavac zakonito provesti postupak kolektivnog viška radnika iz čl. 127. Zakona o radu, i s time u vezi postupak savjetovanja iz čl. 150. Zakona o radu, te potom zakonito donijeti pojedinačne odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu iz čl. 115. st. 1., toč. 1. Zakona o radu, prije nego što je prethodno donio opće akte o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojima se formalno i sadržajno utvrđuje nova organizacija rada i ukidaju dotadašnja radna mjesta, te ima li naknadno donošenje tih akata za posljedicu nezakonitost postupka kolektivnog viška, nezakonitost postupka savjetovanja, te posljedično nezakonitost pojedinačnih odluka o poslovno uvjetovanom otkazu, budući da u trenutku savjetovanja i otkazivanja nije postojao valjan pravni i organizacijski temelj za utvrđenje viška radnika?
2. Mora li poslodavac, prilikom primjene kriterija za utvrđivanje viška radnika u postupku kolektivnog otkazivanja iz čl. 127. Zakona o radu, te kriterije primijeniti na sve radnike koji čine usporedivu skupinu radnika prema poslovima koje obavljaju, organizacijskoj razini i mjestu rada, ili je dopušteno krug usporedivih radnika ograničiti na užu organizacijsku ili funkcionalnu skupinu određenu internim aktima poslodavca, iako postoje drugi radnici koji obavljaju iste ili usporedive poslove.
3. Može li se smatrati da je poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz iz čl. 115.,st.1., toč 1. Zakona o radu ako se isti poslovi i dalje obavljaju kod poslodavca, a poslodavac nije na jasan i provjerljiv način obrazlož io kriterije i razloge odabira radnika za otkaz u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste ili usporedive poslove?“.
5. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da drugo i treće postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu iz dolje navedenih razloga.
6. Tužitelj u odnosu na drugo pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da poslodavac nije kriterije primijenio na sve radnike koji čine usporedivu skupinu radnika kao i od pogrešne pretpostavke da postoje drugi radnici koji obavljaju iste ili usporedive poslove (točka 8.4., 8.5 i 8.6. drugostupanjske odluke), a u odnosu na treće pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da se isti poslovi i dalje obavljaju kod poslodavca te da poslodavac nije na jasan i provjerljiv način obrazložio kriterije i razloge odabira radnika za otkaz (točka 8.5. i 8.6. drugostupanjske odluke u vezi s točkom 7. alineja 6. prvostupanjske presude te točka 9.1. drugostupanjske odluke), jer to ne proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih sudova. Nadalje, treba dodati i da tužitelj nije iznio odgovarajuće razloge važnosti postavljenih pitanja, jer su odluke na koje se poziva donesene u različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji od ove pa nisu primjenjive na konkretan slučaj.
7. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u odnosu na drugo i treće pitanje i riješiti kao pod točkom I. izreke.
8. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tužitelj nije uopće iznio razloge zbog kojih smatra važnim to pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP što je bio dužan prema odredbi čl. 387. st. 2. točki 3. ZPP -a u vidu suprotnih odluka drugostupanjskih sudova ili revizijskog suda niti ovaj sud smatra da je potrebno dopustiti reviziju zbog razvoja prava kroz sudsku praksu zbog čega je u odnosu na to pitanje prijedlog valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a stavka 2. ZPP-a te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.
9. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a zbog povrede ustavnog prava na jednakost i vladavinu prava iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i povrede prava na pravično i pošteno suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: EKLJP), valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu nekom osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bila povrijeđena temeljna Ustavom zajamčena prava koja navodi tužitelj.
10. Naime, tužitelju je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku, a suprotno nije ničime dokazao sukladno čl. 387. st. 3. ZPP -a. Pobijana presuda je opravdana ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima, zbog čega se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom pa nije bilo moguće zaključiti da postoji vjerojatnost da tužitelj nije imao pravično suđenje . Nadalje, tužitelj nije ničime ukazao da bi sud u istovjetnoj situaciji drugačije postupio prema tužitelju u odnosu na neku drugu osobu niti da je u istovjetnoj situaciji u odnosu na tužitelja donio drugačiju odluku pa nije bilo moguće zaključiti da posto ji vjerojatnost da je tužitelju povrijeđeno pravo na jednakost ili vladavinu prava.
11. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on podnesen u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.
Zagreb, 8. rujna 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
