Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-41/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Bruno Spiz, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Pocrnić i Spiz j.g.d. u Zagrebu, protiv tuženika PLETER - USLUGE d.o.o., Zagreb, Čerinina 23 OIB: 50056328499, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Ivanišević, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-392/2020-51 od 11. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-392/2020-51 od 11. prosinca 2024. pod točkom I. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tužiteljica kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-392/2020-51 od 11. prosinca 2024. pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je na iznos od 1.659,04 eura odbijena zatezna kamata tekuća od 22. kolovoza 2019. do 10. veljače 2020.

III. Preinačava se, po žalbi tužiteljice, presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-392/2020-51 od 11. prosinca 2024. pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 1.659,04 eura sa zateznim kamatama od 11. veljače 2020. do isplate i pod točkom IV. izreke u odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u dal jnjem iznosu od 2.245,68 eura i sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.659,04 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2020. do isplate po stopi koja se za ostale odnose određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.), u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji parnični trošak u iznosu od 2.245,68 eura sa zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2026. u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici trošak žalbe u iznosu od 312,50 eura, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe i odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici FĆ iznos od 4.171,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2020. do isplate, u roku od 15 dana, a pod točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za iznos od 447,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2017. do isplate kao i za iznos zateznih kamata koje na iznos od 4.171,00 eura teku od 15. veljače 2017. do 10. veljače 2020.

Pod točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku tužiteljici platiti 1.659,04 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana štetnog događaja 22. kolovoza 2019. pa do isplate."

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 690,38 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Tuženik se žali protiv prvostupanjske presude pod točkom I. i IV. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom III. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova postupka žali se tužiteljica ne navodeći određeno zakonske žalbene razloge, predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine te traži trošak žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljice tuženik se protivi navodima iste, predlaže da se žalba odbije te traži trošak odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužiteljice je osnovana u odnosu na glavnu stvar i djelomično osnovana u odnosu na tijek kamata.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 4.618,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana štetnog događaja do isplate s osnova ozljede na radu 15. veljače 2017. kada je, prema tvrdnjama iz tužbe, na radnom mjestu u restoranu u [adresa], noseći veliki metalni pladanj (protvan) s hranom težak 7-10 kg, zapela nogom za neravnu fugu podnih pločica i zahtjev za naknadu štete u iznosu od 1.659,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana štetnog događaja do isplate s osnove štetnog događaja od 22. kolovoza 2019. kada je pretrpjela novu ozljedu na radu dok je zbog pranja kuhinjskog poda nosila kantu vruće vode, u kojoj se nalazila i kiselina za pranje poda.

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

8. Prvostupanjski sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da nije sporno da se tužiteljica u vrijeme štetnih događaja nalazila u radnom odnosu kod tuženika kao i da je tužiteljica osposobljena za rad na siguran način ,

-da je nastanak štetnog događaja 15. veljače 2017. i uzročno-posljedičnu vezu sud utvrdio iz priležeće dokumentacije i to rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 14. srpnja 2017., [broj], [broj], iskaza tužiteljice te svjedoka JĆ, BĆ kao i nalaza i mišljenja vještaka dr. Žarka Rašića,

-da iz rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 14. srpnja 2017., Klasa:

UP/I-502-03/17-02/41, [broj] proizlazi da je ozljeda tužiteljice pod MKB šifrom S83.2 pretrpljena 15. veljače 2017. priznata ozljedom na radu, dok ozljeda tužiteljice pretrpljena 31. ožujka 2017. pod MKB šifrom S83.0 i M23.0 nije priznata ozljedom na radu,

-da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je tuženik za tužiteljicu podnio prijavu o ozljedi na radu pretrpljenu 31. ožujka 2017., a koju je tužiteljica zadobila obavljajući poslove radnog mjesta,

-da je iz prijave o ozljedi na radu vidljivo da je tužiteljica 31. ožujka 2017. prilikom obavljanja poslova radnog mjesta u hodu nezgodno stala i iskrenula, istegnula lijevo koljeno, da je radi utvrđivanja potpunog činjeničnog stanja zatraženo donošenje nalaza, mišljenja i ocjene Liječničkog povjerenstva, da je kao rezultat postupka utvrđeno je da je ozljede tužiteljica zadobila 15. veljače 2017., a ne 31. ožujka 2017., i to prilikom obavljanja poslova radnog mjesta te je sukladno mišljenju Liječničko povjerenstva priznata gore navedena dijagnoza bolesti kao ozljeda na radu, da iz nalaza koji prileži navedenom rješenju proizlazi da se tužiteljica ozlijedila mjesec i pol dana prije prijave o ozljedi na radu na radnom mjestu kada je iskrenula lijevo koljeno, tada je pregledana u OHBP OB Bjelovar, RTG snimke lijevog koljena su pokazale da nema znakova svježe koštane traume, potom je koristila godišnji odmor tijekom kojeg je osjećala bolove u lijevom koljenu i po završetku godišnjeg odmora se vratila raditi te je 31. ožujka 2017. na radnom mjestu ponovno iskrenula lijevo koljeno , tada se opet javlja na OHBP OB Bjelovar i žali na pogoršanje bolova i slabost koljena , 3. svibnja 2017. je pregledana od strane ortopeda koji navodi da se radi o izraženoj kontrakturi lijevog koljena i da ekstenzija zaostaje za 20 stupnjeva, da je s obzirom na navedeno liječničko povjerenstvo utvrdilo da je tužiteljica lijevo koljeno ozlijedila 15. veljače 2017. i to da je ozlijedila oba meniska lijevog koljena, a da je događaj koji se zbio 31. ožujka 2017. samo manifestacija neliječene ozljede koja se dogodila na radnom mjestu 15. veljače 2017.,

-da su u skladu sa navedenim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje( dalje: HZZO) od 14. srpnja 2017. i iskaz tužiteljice i nalaz i mišljenje vještaka dr. Rašića te iskazi saslušanih svjedoka,

-da je tužiteljica u svom iskazu navela da je zapela za fugu pločice te da joj se noga okrenula, da je nakon završetka radnog vremena otišla u Hitnu pomoć, a nakon toga je koristila godišnji odmor jer je mislila da će joj biti bolje, a obzirom joj nije bilo bolje, nakon toga je koristila bolovanje,

-da je o nastanku štetnog događaja iskazivao i svjedok JĆ koji je naveo da mu je tužiteljica javila par dana od ozljede da je negdje zapela nogom i oštetila koljeno ,

-da je o postojanju štetnog događaja iskazivala i BĆ koja je navela da tužiteljicu toga dana nije vidjela, ali da su je druge kolegice obavijestile da je tužiteljica ozlijedila nogu,

-da je, s obzirom na suglasne iskaze tužiteljice i navedenih svjedoka, a koje je prvostupanjski sud u navedenom dijelu prihvatio kao istinite jer su životni, uvjerljivi i međusobno suglasni, prvostupanjski sud je utvrdio da se tužiteljica ozlijedila 15. veljače 2017. prilikom obavljanja redovitih poslova na svom radnom mjestu kod tuženika,

-da je u odnosu na samu dinamiku ozljeđivanja kao i postojanje uzročno-posljedične veze prvostupanjski sud prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice koja je navela da je zapela za fugu pločice te da joj se noga okrenula,

-da je takav iskaz u skladu sa medicinskom dokumentacijom te nalazom i mišljenjem vještaka dr. Žarka Rašića, a koji je prvostupanjski sud ocijenio objektivnim, obrazloženim te napravljenim u skladu sa pravilima struke,

-da je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim i iskaz tužiteljice u dijelu koji se odnosi na stanje poda kuhinje i to da su pločice skliske, a obzirom da je na mjestu nastanka štetnog događaja sud proveo uviđaj na kojem je neposredno utvrdio stanje poda,

-da je prvostupanjski sud utvrdio da je mjesto štetnog događaja pomalo ispupčeno u odnosu na ostali dio poda, da se radi o vrlo starim pločicama koje su na određenim mjestima zamijenjene drugim pločicama, da su između pločica nalazi dosta široka fuga te da pločice nisu hrapave već su glatke glazure i da se na određenim mjestima u blizini nastanka štetnog događaja vidi oštećenje na pločicama,

-da imajući u vidu neposredno opažanje suda o stanju kuhinjskog poda na mjestu štetnog događaja prvostupanjski sud nije prihvatio kao istinite iskaze ĆĆ, JĆ te BĆ, a u odnosu na navedenu spornu činjenicu ,

-da se o postojanju uzročno-posljedične veze između nastalog štetnog događaja i posljedica očitovao vještak dr. Žarko Rašić koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da je tužiteljica u navedenom štetnom događaju od 15. veljače 2017. zadobila puknuće unutarnjeg i vanjskog meniska lijevog koljena,

-da je vještak u svom usmenom očitovanju 15. prosinca 2021. obrazložio da je ozljeda lijevog koljena sa kirurškog aspekta mogla doći u opisanom načinu stradavanja tužiteljice odnosno da joj se noga okrenula zapinjući o fugu pločice i da je do ozljede moglo doći i u slučaju da se tužiteljica okrenula da odloži pladanj obzirom se radi o sličnim mehanizmima ozljede

-da je vještak na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije utvrdio postojanje uzročno-posljedične veze između opisanog štetnog događaja od 15. veljače 2017. i zadobivenih ozljeda, s tim što je istaknuo da nije moguće razlikovati ozljede od 15. veljače 2017. i 31. ožujka 2017., ali da je liječenje lijevog koljena kao i sam operacijski zahvat vezan za štetni događaj od 15. veljače 2017. , a da se tužiteljica pridržavala uputa liječnika vezano za liječenje zadobivene ozljede,

-da je vještak na stručan i objektivan način otklonio prigovore tuženika, a na koji više nije bilo daljnjih primjedbi,

-da je sud iz dopunskog iskaza tužiteljice i saslušanih svjedoka utvrdio da je u svakodnevnom radu u kuhinji bilo uobičajeno da se koriste manipulativna kolica za nošenje teže hrane i to kako radi prijenosa hrane do linije za posluživanje tako i unutar same kuhinje,

-da činjenica da li je tužiteljica predmetnog dana pladanj koji je nosila u rukama trebala staviti na manipulativna kolica nije od utjecaja za donošenje odluke u ovom predmetu,

-da je uzrok nastanka ozljede zapinjanje tužiteljice o fugu pločica na trošnom i neravnom kuhinjskom podu, pri čemu činjenica da li je tužiteljica pladanj trebala staviti na kolica ili ne, u ovom konkretnom slučaju nije odlučna,

-da tuženik nije dokazao da je tužiteljica svojim postupanjem uslijed krajnje nepažnje doprinijela nastanku štetnog događaja, odnosno nije dokazao postojanje okolnosti na temelju kojih bi se oslobodio od odgovornosti,

-da je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva po predmetnom štetnom događaju sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Rašića, koji je ocijenio da je zbog navedenog štetnog događaja tužiteljica zadobila puknuće unutarnjeg i vanjskog meniska lijevog koljena, liječenje je završeno odnosno stanje se stabiliziralo nakon kontrole pregleda ortopeda 26. veljače 2018., tužiteljica je trpjela bolove jakog intenziteta, trajnog karaktera 3 dan, srednjeg intenziteta 10 dana, a slabijeg intenziteta tijekom 45 dana, u odnosu na strah tužiteljica je trpjela tzv. primarni strah jačeg intenziteta i kraćeg trajanja te sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta 8 dana, manjeg intenziteta 20 dana, ozljeda nastala u navedenom štetnom događaju dovela je do trajnog smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice od 8%, koja se očituje u ograničenoj pokretljivosti lijevog koljena te povremenim bolovima u području lijevog koljena prilikom dužeg stajanja, hodanja, penjanja po stepenicama, otezanog izvođenja čučnjeva klečanja, nakon predmetnog štetnog događaja tužiteljici je bila potrebna tuđa nestručna pomoć u trajanju 7 dana po 3 sata dnevno, zatim 45 dana po 2 sata dnevno, te još 30 dana po 1 sat dnevno za uobičajene kućanske poslove (kuhanje, peglanje, spremanje), pomoć pri odlasku u trgovinu i slično,

-da na temelju odredbe čl. 19. ZOO, a u vezi s čl. 1046. i čl. 1100. istog zakona, tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati naknadu neimovinske štete koju trpi zbog povrede prava osobnosti nastale zbog štetnog događaja od 15. veljače 2017.,

-da tužiteljici na ime neimovinske i imovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog štetnog događaja od 15. veljače 2017. pripada ukupan iznos od 4.171,00 eura dok je u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 447,75 eura s pripadajućim kamatama sud tužbeni zahtjev odbio,

-da na dosuđeni iznos tužiteljici pripada zatezna kamata od dana nakon podnošenja tužbe sudu,

-da je tužiteljici ozljeda nastala u štetnom događaju od 22. kolovoza 2019. priznata kao ozljeda na radu ovjerom tiskanice HZZO,

-da iz navedene Prijave o ozljedi na radu proizlazi da se tužiteljica predmetnog dana ozlijedila na radu, u razdoblju od 14:00 – 14:59 sati u restoranu Vojarne "Bilogora" obavljajući svoju svakodnevnu dužnost prilikom rada kada je vrućom vodom opekla lijevo stopalo,

-da je uobičajen način rada kod tuženika, a vezan za pranje podova u kuhinji, sud utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka BĆ i ĆĆ, dok svjedok JĆ o samom procesu rada nije iskazivao,

-da iz iskaza svjedoka proizlazi da je uobičajeno da se pločice u kuhinji peru toplom vodom u koju se dodaje deterdžent koji se koristi u domaćinstvima, a kako bi se očistila masnoća,

-da je iz iskaza svjedokinje BĆ sud utvrdio i da se voda uzimala iz kotla jer bojler godinama ne radi,

-da je iskaz tužiteljice u dijelu koji se odnosi na uobičajeni postupak pranja podova kod tuženika prvostupanjski sud ocijenio nedosljednim, kontradiktornim i neuvjerljivim,

-da je prilikom iznošenja iskaza tužiteljica prvo navela da je vodu puštala iz bojlera i da su ulijevali toplu vodu kako bi se mogle oprati pločice, da bi neposredno poslije iskazala da je kuhinja pere s vrućom vodom, ali da, iako je navela da je mogla regulirat i temperaturu vode, nije znala da je tako vruća voda u kotlu,

-da je sud također ocijenio neistinitim iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je navela da se kuhinja pere s kiselinom, jer je životno da bi tužiteljica nakon godina rada kod tuženika znala o kojoj se kiselini radi ukoliko istu stalno upotrebljavala za čišćenje kuhin je,

-da je tužiteljica navela da je predmetnog dana radi čišćenja pločica u kuhinji kantu do vrha napunila vrućom vodom i ulila kiselinu, a iz navoda tužiteljice, danih prilikom oba saslušanja, sud je utvrdio da se voda prolila kada ju je dizala s poda kako bi zalila pločice,

-da prosuđujući odgovornost, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje prema kojem poslovi tužiteljičinog radnog mjesta uključuju potrebu čišćenja poda u kuhinji, sud je utvrdio da je tužiteljica odgovorna za nastanak štetnog događaja od 22. kolovoza 2019. budući da, iako je bila upoznata sa načinom rada te da je predmetni posao obavljala dugi niz godina, u okolnostima konkretnog slučaja nije uložila dovoljnu pozornost za obavljanje radnog zadatka,

-da je sud ocijenio da je tužiteljica postupala iz krajnje nepažnje obzirom je navedenog dana, a znajući da je u vruću vodu nalila kiselinu, koju je pritom i napunila do vrha, istu neoprezno podignula s poda radi čega se kanta zanjihala te ju je voda poprskala po lijevom stopalu, a radi čega je zadobila opekline,

-da je tužiteljica postupala iz krajnje nepažnje, pa postoji razlog propisan čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/2014., 118/2014., 154/2014., 94/2018. i 96/2018., dalje u tekstu: ZZR), za oslobođenje odgovornosti poslodavca od nastale štete.

9. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete s osnova štetnog događaja od 15. veljače 2017. u visini od 4.171,00 eura, dok je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete s osnova štetnog događaja od 22. kolovoza 2019. u visini od 1.659,04 eura ocijenio neosnovanim.

10. Sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku samo u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom i u granicama razloga određeno navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti samo na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gž 21/17-2 od 10. listopada 2017.), pa je u skladu sa navedenim ispitana pobijana prvostupanjska presuda.

11. Prema odredbi čl. 3. st.1. toč.14. ZZR ozljeda na radu je ozljeda radnika nastala u prostoru poslodavca u kojemu obavlja rad, ili ga tijekom rada koristi, ili mu može pristupiti, odnosno u drugom prostoru koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad. Nadalje, odredbom čl. 25. st. 1. ZZR propisano je da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a prema odredbi čl. 25. st. 2. ZR poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

U odnosu na žalbu tuženika

12. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu osnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

13. Žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 12. ZPP, u odnosu na vezanost suda za upravno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kojim je tužiteljici ozljeda koju je tužiteljica zadobila 15. veljače 2017. priznata kao ozljeda na radu, nisu od značaja za odlučivanje s obzirom da je prvostupanjski sud proveo iscrpan dokazni postupak na okolnost spornog štetnog događaja od 15. veljače 2017. te je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da se tužiteljica ozlijedila 15. veljače 2017. prilikom obavljanja svojih redovitih poslova kod tuženika te da se radi o ozljedi na radu.

14. Žalbeni prigovori tuženika da nije imao nikakvih saznanja o štetnom događaju od 15. veljače 2017., da tužiteljica ozljedu nije prijavila te je odradila svoju smjenu do kraja te je nakon štetnog događaja nastavila raditi kod tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je prvostupanjskim sud provedenim vještačenjem po vještaku prof. dr. sc. Žarku Rašiću, prim. dr. med. specijalist kirurg utvrdio postojanje uzročno-posljedične veze između opisanog štetnog događaja od 15. veljače 2017. i zadobivenih ozljeda, koji nalaz vještaka tuženik nije s uspjehom osporio. Prvostupanjski sud je na uviđaju utvrdio da je pod krpan novim pločicama i da ima neravni i ispupčenja, a sudski vještak je argumentirano otklonio prigovor nedostatka uzročnoposljedične veze pa je pravilnom ocjenom dokaza prvostupanjski sud utvrdio da se tužiteljica 15. veljače 2017. spotakla na ispupčenje i imala puknuće unutarnjeg i vanjskog meniska lijevog koljena.

15. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da je uzrok nastanka ozljede zapinjanje tužiteljice o fugu pločica na trošnom i neravnom kuhinjskom podu te da činjenica da li je tužiteljica pladanj trebala staviti na kolica ili ne, u ovom konkretnom slučaju nije odlučna, koju ocjenu prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje da tužiteljica ne bi stradala da je koristila manipulativna kolica jer tuženik svoje tvrdnje, da je upravo nekorištenje kolica uzrokovalo (ili doprinijelo) zapinjanju tužiteljice na neravnom podu, nije ničim dokazao. Stoga žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje o načinu prijenosa tereta pri korištenju manipulativnih kolica nisu doveli u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

16. Nadalje, imajući u vidu da je sudski vještak u svom usmenom očitovanju 15. prosinca 2021. obrazložio da je ozljeda lijevog koljena sa kirurškog aspekta mogla doći u opisanom načinu stradavanja tužiteljice odnosno da joj se noga okrenula zapinjući o fugu pločice i da je do ozljede moglo doći i u slučaju da se tužiteljica okrenula da odloži pladanj obzirom se radi o sličnim mehanizmima ozljede, žalbeni navodi tuženika kojima upire da je tužiteljica iznosila dvije verzije nastanka štetnog događaja, nisu od utjecaja.

17. U konkretnom slučaju nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. st. 2. ZPP, na koju upire tuženik. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 656/2021-2 od 24. svibnja 2023. izraženo je shvaćanje "da tužitelj može preinačiti i povisiti tužbeni zahtjev nakon što je prethodni postupak zaključen, i to nakon provedenog medicinskog vještačenja, ako su u konkretnom slučaju za to ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP (čl. 39. ZID ZPP/19), koja se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP/19". Stoga je tužiteljica mogla preinačiti tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka nakon provedenog financijskog vještačenja, jer u okolnostima kada je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, tada je tužbeni zahtjev mog la postaviti jedino nakon vještačenja provedenog u ovom postupku kada je saznala za puni opseg štete pa punu visinu svog zahtjeva nije mogla postaviti bez svoje krivnje u fazi prethodnog postupka. Isto tako su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP jer da nije obrazložio razloge zbog kojih je dopustio preinaku jer suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude (toč. 3. obrazloženja).

18. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

U odnosu na žalbu tužiteljice

19. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica u štetnom događaju koji se dogodio 22. kolovoza 2019. postupala sa krajnjom nepažnjom, na temelju kojeg utvrđenja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu.

20. Namjera (dolus) predstavlja takvu vrstu krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice, dok krajnja nepažnja (culpa lata) ili gruba nemarnost predstavlja takvo postupanje štetnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev 581/09-2 od 4. svibnja 2011.). Krajnja nepažnja (culpa lata) postoji kad štetnik nije postupao onakvom pažnjom kakvu bi upotrijebio svaki prosječni čovjek, dakle da se radi o nerazumnom ponašanju koje se često izjednačava s namjerom (culpa lata dolo proxima)( tako Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1460/99-2 od 30. listopada 2002.).

21. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe čl. 25. st. 2. ZZR i podredno pod pretpostavkama iz odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO). Ovim je propisima iznimno, u točno određenim slučajevima, dopušteno oslobađanje poslodavac od objektivne odgovornosti pri čemu se poslodavac neće moći pozvati na ekskulpacijske razloge ako je šteta posljedica obične nepažnje radnika ili treće osobe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3818/2019-2 od 4. srpnja 2023.).

22. U okolnostima konkretnog slučaja, kada tužiteljica obavlja kod tuženika posao i kuharice i čistačice, a i jedni i drugi poslovi su fizički zahtjevni, te kada je tužiteljica, nakon obavljanja poslova kuharice morala obaviti i poslove pranja, prema nespornim utvrđenjima, masnog poda kuhinje, okolnost da se kanta sa vrućom vodom i kiselinom prilikom manipuliranja zanjihala i zalila tužiteljicu, prema uvjerenju ovog suda, ne predstavlja nerazumno ponašanje osobe koja nije upotrijebila ni onakvu pažnju kakvu bi upotrijebio svaki prosječni čovjek, pa se u konkretnom slučaju tuženik ne možde pozvati na ekskulpacijske razloge propisane čl. 25. st. 2. ZZP.

23. Okolnosti da li je tužiteljica vodu točila iz kotla ili bojlera te okolnost da se tužiteljica nije mogla sjetiti koju je kiselinu stavila u kantu, a koju je stavila radi olakšavanja pranja masnog poda, nisu od utjecaja na činjenicu da tužiteljica u konkretnom slučaju prilikom obavljanja svojih radnih zadataka nije postupala sa krajnjom nepažnjom.

24. Nalazom i mišljenjem vještaka prof. dr. sc. Žarku Rašiću, prim. dr. med. specijalist kirurga utvrđeno je da se tužiteljica 22. kolovoza 2019. opekla vrućom vodom i kiselinom po lijevom stopalu, da su jaki bolovi trajali 2 dana, srednjeg 5 dana, slabijeg 15 dana, tzv. primarni strah je bio jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, sekundarni 2 dana, srednjeg intenziteta 4 dana, manjeg 14 dana, tuđa pomoć 2 dana po 3 sata, 7 dana po 2 sata i 5 dana po 1 sat dnevno za uobičajene kućanske poslove, odlazak u trgovinu i sl. (list 198 spisa).

25. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a prema stavku 2. istog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

26. Pri tome treba navesti da kriteriji, odnosno kvalifikatorne okolnosti po kojima se utvrđuje pravo na isplatu pravične novčane naknade i njezina visina nisu samostalan niti pravno obvezujući pojedinačno određen oblik neimovinske štete već kvalifikatorne okolnosti koje prema odredbi čl. 1100. ZOO zajedno s ostalim okolnostima slučaja utječu na ocjenu suda u kojoj mjeri je pravo osobnosti povrijeđeno.

27. Cijeneći u postupku utvrđene kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi odluka o visini naknade neimovinske štete, i to okolnosti samoga slučaja, jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli i straha način na koji se iste očituju, dob tužiteljice i vrijeme čekanja na naknadu kao i značenje povrijeđenog dobra i cilj kojemu služi ta naknada na način da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, po utvrđenju ovoga suda primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 i pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., primjeren iznos pravične novčane naknade s osnova neimovinske štete bi iznosio 1.592,67 eura, na koji iznos tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od tužbe (čl. 1103. ZOO).

28. S obzirom na nespornu cijenu sata od 20,00 kn, odnosno 2,65 eura, tužiteljici je s osnove tuđe pomoći na temelju odredbe čl. 1095. ZOO valjalo dosuditi iznos od 66,37 eura sa zateznim kamatama od tužbe u smislu odredbe čl. 1086. ZOO s obzirom da iz spisa ne proizlazi da je utvrđena cijena jednog sata tuđe pomoći u vrijeme presuđenja (list 209 spisa) nego u vrijeme kad je ta pomoć pružana (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Revr-1536/14 od 30. kolovoza 2017. i Revr 829/2017 od 30. travnja 2019.). U preostalom dijelu zahtjeva za tijek zatezne kamate je odbijen zahtjev tužiteljice.

29. Kako tužiteljica nije uspjela sa tužbenim zahtjevom u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, valjalo je tužiteljici primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP priznati daljnji parnični trošak u iznosu od 2.245,68 eura (ukupan trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 2.687,50 eura i trošak vještačenja u iznosu od 248,56 eura, znači ukupno 2.936,06 eura, a dosuđeno 690,38 eura), imajući u vidu da žalbama tužiteljice i tuženika nije osporen broj i vrste radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak.

30. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP, odlučujući o žalbi tužiteljice, odlučiti kao pod točkom II. i III. izreke ove presude.

31. Tužiteljici je na temelju odredbe čl. 166. ZPP i čl. 154. st. 5. ZPP priznat trošak žalbe sukladno vrijednosti predmeta spora u žalbenom postupku (1.695,04 eura) u iznosu od 312,50 eura (Tbr. 10. toč. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, broj 138/2023./ u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife i Tbr. 46. i 54. Tarife).

32. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe je odbijen jer tuženik sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP), a zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj