7.Pp-4215/2026
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik br. 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sutkinji Jasenki Barun, uz sudjelovanje zapisničara Maria Vidaneca, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika UU, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN 5/90, 30/90, 47/90, 29/94, 114/22), povodom optužnog prijedloga Policijske uprave zagrebačke, I. Policijske postaje Zagreb – Centar, klasa: 211-07/26-5/7161, Ur.broj:511-19-27-26-1 od 24. ožujka 2026. godine i dopune optužnog prijedloga, klasa: 211-07/26-5/7161, Ur.broj:511-19-27-26-1 od 10. travnja 2026. godine, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 01. rujna 2026. godine u nazočnosti okrivljenika, branitelja i predstavnika ovlaštenog tužitelja, dana 07. rujna 2026. godine donio je, objavio i
I Temeljem čl. 182. toč.1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17,118/18,114/22)
p r e s u d i o j e
Okrivljenik UU, sin U i A, rođ. **.**.1979.g. u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], državljanin RH, SSS, vodoinstalater, zaposlen u Tradeco d.o.o. u svojstvu domara, mjesečna primanja u iznosu od 650,00 eura, neoženjen, bez djece, s prijavljenim prebivalištem u [adresa], zastupan po punomoći za odvjetnicu Linu Budak, odvjetnički ured u Zagrebu, Savska cesta 11/1 i po punomoći za odvjetnika AU, odvjetnički ured u [adresa], prekršajno nekažnjavan.
o s l o b a đ a s e o d o p t u ž b e
da bi dana 21. ožujka 2026. godine u Zagrebu, na lokaciji Europski trg bb remetio javni red i mir, na način da je za vrijeme održavanja mirnog prosvjeda školskog sindikata Preporod pod nazivom „Sindikalno proljeće”, na kojem je bilo prisutno oko 2000 građana, pristupio prostoru prosvjeda maskiran, tj. odjeven u tamnu jaknu s kapuljačom i licem prekrivenim odjevnim predmetom, što je svojstveno osobama koje prikrivaju identitet radi počinjenja nasilnih kažnjivih djela, a da je u rukama visoko u zraku držao drvenu motku duljine oko 150 cm , na kojoj je bila istaknuta zastava u obliku dva pravokutna trokuta crne i crvene boje podijeljena dijagonalno kosom crtom, dimenzije oko 100 x 50 cm, a koja simbolizira anarhistički sindikalizam, te da je takvim svojim pojavnim oblikom i ponašanjem kod prisutnih građana izazvao vidljiv nemir i uznemirenost, što se očitovalo u njihovom negodovanju, povlačenju nekoliko koraka unatrag, međusobnom komentiranju te obraćanju redaru prosvjeda zbog sumnjive i potencijalno opasne osobe koja se nalazi među sudionicima, a redar je uočivši reakcije sudionika prosvjeda i procijenivši da okrivljenik svojim ponašanjem izaziva osjećaj nesigurnosti i narušava red na javnom okupljanju, o događaju obavijestio voditeljicu javnog okupljanja CU, koja je pristupila okrivljeniku te ga upitala je li zaposlenik obrazovnog sustava i upozorila ga da zastava koju ističe ne simbolizira ciljeve prosvjeda, da istu mora spustiti i udaljiti se s mjesta prijavljenog javnog okupljanja, jer svojim ponašanjem stvara nemir među sudionicima, a da se oglušio na izdani nalog voditeljice, nastavio držati zastavu podignutu iznad glave i ostao na prostoru prosvjeda, čime je dodatno pojačao uznemirenost prisutnih sudionika prosvjeda, pa da se tako zbog odbijanja postupanja po nalogu voditeljice i zbog činjenice da je njegovo ponašanje izazvalo uznemirenost i osjećaj nesigurnosti kod sudionika prosvjeda, voditeljica obratila policijskim službenicima l. policijske postaje Zagreb koji su pristupili okrivljeniku te su radi uspostave narušenog javnog reda i mira poduzeli potrebne mjere i radnje, nakon čega da je javni red i mir ponovno uspostavljen. čime bi počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kažnjiv po istom članku Zakona,
II Po pravomoćnosti ove presude, privremeno oduzet i predmet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, PU zagrebačke, I. PP Zagreb – Centar, klasa: 211- 07/26-5/716 od 21. ožujka 2026., i m a s e v r a t i t i o k r i v l j e n i k u i to: jedan komad platnene zastave dimenzija cca. 100 x 50 cm crno-crvene boje s pripadajućom drvenom motkom duljine cca. 150 cm
III Na temelju odredbe čl. 140. st. 2. Prekršajnog zakona, troškovi prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. toč.2. do 5. i toč. 7. istog zakona, padaju na teret proračunskih sredstava Suda.
O b r a z l o ž e n j e
1. I. Policijska postaja Zagreb – Centar, klasa: 211-07/26-5/7161 od 24. ožujka 2026. godine podnijela je optužni prijedlog protiv okrivljenika radi počinjenja prekršaja iz čl.13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je zaprimljen na sudu pod brojem gornjim dana 25. ožujka 2026.godine.
2. Nakon zaprimanja predmeta ovaj sud je dopisom zatražio nadopunu, budući je ocijenio da je činjenični opis djela nepotpun, kao i dostavu podataka o dokazima, pa je tužitelj dana 14. travnja 2026. nadopunio podneseni optužni prijedlog. Nakon toga je sud zakazao ročište glavne rasprave na koje su pristupili okrivljenik UU, odvjetnica Lina Budak, odvjetnik AU, predstavnik tužitelja LU i kao javnost novinarka OU sa Lupiga portala, KU i HU.
3. Predstavnik tužitelja je izjavio da u cijelosti ostaju kod navoda iz optužnog prijedloga i dopune. Smatra da su u optužnom prijedlogu i dopuni navedene sve činjenice iz kojih neosporno proizlazi da je okrivljenik narušavao javni red i mir. Došao je na mirn i prosvjed nepozvan i maskiran. Voditeljica CU je pozvala policiju radi obavljanja intervencije.
4. Odvjetnica Lina Budak je izjavila da je u pravu pučka pravobraniteljica koja u svakom svom godišnjem izvješću konstatira da policija nije dovoljno educirana u odnosu na razumijevanja materije koja se tiče mirnog prosvjeda i javnog okupljanja. Što se pak tiče izmjene i proširenja ili podnošenja nekog novog optužnog akta podsjeća na čl. 176. st.1. Prekršajnog zakona koji propisuje da se "u tijeku glavne rasprave ako izvedeni dokazi pokazuju drukčije činjenično stanje nego je izloženo u optužnom prijedlogu", može izmijeniti optužni akt. Smatraju da tužitelj ne može podnijeti izmijenjeni optužni prijedlog prije glavne rasprave i popravljali ga kako bi isti "prošao pred sudom" osim toga smatra da poziv suda tužiteljskoj strani da popravi ono za što optužuje njezinog branjenika ne predstavlja pošteno i fer suđenje, jer se na taj način, nehotice, ali ipak pogoduje jednoj strani u postupku.
5. Predstavnik tužitelja se nadovezao riječima da pozivanje odvjetnice Line Budak na godišnje izvješće pučke pravobraniteljice nema nikakve veze sa ovim predmetom i prekršajem koji je okrivljenik počinio, a nadopuna je samo pojašnjenje obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira
6. Odvjetnik AU je izjavio da ovdje prisutan nedvojben slučaj zadiranja u slobodu izražavanja, dakle, u temeljno ljudsko pravo koje pripada svima nama i koje nam je zajamčeno ne samo Ustavom RH, nego i međunarodnim ugovorima koji su po svojoj pravnoj snazi iznad Ustava i čine dio unutarnjeg poretka RH, primjerice, Europske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i slobode i pakta temeljnih ljudskim i političkim pravima. Sukladno ustaljenoj praksi Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava, u ovakvim slučajevima sama činjenica nečije uznemirenosti s određenim idejama, odnosno izražavanjem tih ideja ne opravdava zadiranje u to temeljno ljudsko pravo. Napominje da se ovdje radi o političkoj poruci, odnosno onoj poruci koja uživa najvišu razinu zaštite.
7. Okrivljenik UU je izjavio da se ne smatra krivim i ne priznaje prekršaj za koji ga se tereti, te da će svoju obranu dati detaljno tek nakon provođenja dokaznog postupka.
8. Predstavnik tužitelja je predložio sudu da se u dokaznom postupku sasluša svjedokinja CU, a odvjetnica Lina Budak se protivila provođenju dokaza saslušanjem svjedoka redara NN osobe budući tužitelj u optužnom i u dopunu optužnog prijedloga ne zna tko je ta osoba. Smatra da je to temelj poštenog suđenja. Protivi se tome da se tužitelju odobri naknadno da priopći sudu tko je redar bio na predmetnom događaju. Priložila je u spis nalaz KBC-a od 08. listopada 2025. iz kojeg je vidljivo da njezin branjenik imao problema sa zubima, te je tako i na predmetnom događaju zbog toga stavio šal preko lica. Dokazni prijedlozi su da sud izvrši uvid u fotografije koje je priložila uz spis, a na okolnost sudjelovanja isticanja raznih zastava u RH i u Španjolskoj i Francusko j. Isto tako je zamolila tužitelja i sud da im se dostavi snimka predmetnog događaja, za koju smatra da im je odmah trebala biti dostavljena uz optužni prijedlog.
9. Nakon što je odvjetnicima dostavljena kopija DVD medija snimke spornog događaja, zakazano je ročište glavne rasprave, na kojemu je ista održana i dovršena u nazočnosti okrivljenika UU, odvjetnika AU i predstavnika ovlaštenog tužitelja, dok pozvana odvjetnica Lina Budak nije pristupila.
10. Predstavnik tužitelja izjavljuje je izjavio da u cijelosti ostaju kod podnesenog optužnog prijedloga i dopune. Poziva se na odredbu čl. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji govori između ostalog da se može počiniti uznemiravanjem, izazivanjem nemira i izazivanje neraspoloženja u ovom specifikumu predmetnog slučaja 2000 ljudi koji su htjeli izražavati svoje stavove i uvjerenja vezano za sindikalna prava.
11. Odvjetnik AU je izjavio da se protive navodima tužitelja u cijelosti , jer sama definicija po čl.1. cit. Zakona, a koja se odnosi na navodnu uznemirenost građana, kod političkog izražavanja apsolutno nije dovoljna za kažnjavanje u slobodnom i demokratskom društvu, a čemu se izrazio ESLJP u obveznom tumačenju konvencije i to sigurnom i ustaljenom sudskom praksom kroz zadnjih 50-ak godina.
12. Predstavnik tužitelja je izjavio da se poziva na efekt mase u kojoj je okrivljeni bio i koji se može manifestirati kroz nasilje razularenost kroz izražavanja kolektivne svijesti nasilja iako individualne osobe u nekim drugim okolnostima to ne bi učinile i još bi dodali maskiranje koja hoće osporit svoje uvjerenje među ljudima koje hoće neko svoje uvjerenje iskazati, a time zasjeniti uvjerenja 2000 ljudi koje oni žele iskazati poštivajući sve regule , što bi bilo nelogično ako gledamo deduktivno da za sve vrijedi zakon, a ne i za pojedinca koji se maskira iz nepoznatog razloga, jer 2000 ljudi nisu bili maskirani, on može na zakonit način prijaviti i održati svoj prosvjed ili organizirati na neki zakonit način i iz tog razloga Europska konvencija za temeljna ljudska prava i slobode nisu u koliziji, tu je više elemenata koje je moglo dovesti do nasilja, a sama intencija i cilj ako gledamo anarho- sindikalni način izražavanja može biti posljedica nasilja.
13. Odvjetnik AU je izjavio da se obrana protivi navodima tužitelja kao potpuno nejasnima i neosnovanima, čemu se ipak mora osvrnuti na tvrdnju tužitelja da bi maskiranje bilo zabranjeno. Naime, svi mi imamo pravo na izražavanje, a ono što pogoduje ostvarenju tog prava je pravo na anonimnost, jer je strah sveprisutan i sa strahom se svi stalno borimo. Sukladno čemu je konzensus među stručnjacima i svima onima koji promišljaju temeljna ljudska prava da je anonimnost i pravo na anonimnost izrazito važna sukladno čemu je na javna okupljanja dopušteno doći maskiran. Dodaje da niti jednim hrvatskim pozitivnim propisom nije zabranjeno maskiranje, slijedom čega tvrdnje tužitelja su svojevoljne i kao takve podrivaju načelu zakonitosti kao temelj prava.
14. Predstavnik tužitelja je izjavio da načelo zakonitosti samo govori da nešto što je propisano zakonom državna uprava u ovom slučaju policija provodi i postupa po načelu zakonitosti, a ovdje se branitelj ne može pozvati na načelo zakonitosti, a to zakonom ni je propisano da je odobreno da se mogu nositi maske na okupljanjima ,pa da bi tako i na samom suđenju mogli nositi maske.
15. Izvršenim pregledom videozapisa, vidljivo je da okrivljenik dana 21. ožujka 2026. u 12:00 sati u Zagrebu, Europski trg bb za vrijeme održavanja mirnog prosvjeda na kojemu su bili prisutni brojni građani, stoji između njih mirno odjeven u tamnu jaknu sa kapuljačom ispod koje ima šiltericu, a lice mu je prekriveno nekim odjevnim predmetom – šalom, u rukama drži visoko u zraku drvenu motku na kojemu se nalazi zastava crno – crvene boje koja simbolizira anarhistički sindikalizam. Prosvjednici koji se nalaze oko njega na prosvjedu drže svoje transparente, ne obaziru se na okrivljenika, niti je po njihovim licima vidljiva nemir i uznemirenost. Videozapis traje jednu minutu, a na istom nije vidljiv dio činjeničnog opisa kada mu je navodno pristupila voditeljica javnog okupljanja CU.
16. Predstavnik tužitelja je izjavio da je voditeljica javnog okupljanja CU telefonskim putem pozvala na postupanje policijske službenike, a zbog toga da se okrivljenik izdvoji iz skupine prosvjednika među kojom se nalazio da ne bi došlo do ugrožavanja izražavanja stavova organizatora i prosvjednika. Okrivljenik može izražavati svoje stavove negdje drugdje, a ne i među prosvjednicima na prosvjedu koji je legalno prijavljen. Stoga su dužni postupati to je intencija kako bi osigurali sigurnost građana i prosvjednika, jer je to temeljni policijski posao.
17. Odvjetnik AU smatra da je snimka – videozapis nezakonita, jer nema nikakvog prekršaja niti naznake da je počinjen prekršaj. Predstavnik tužitelja se nadovezao riječima da je videosnimku sačinio policijski službenik koji se tamo nalazio i snimao je prosvjed, a radilo se o zakonitom snimanju u skladu sa odredbama ZKP-a.
18. U dokaznom postupku je saslušana svjedokinja CU, te je izvršen uvid u izvješća policijskih službenika od 21. ožujka 2026. godine, priložene fotografije, zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta, te je izvršen pregled DVD medija - videozapisa kritičnog događaja, te u prekršajnu evidenciju.
19. Svjedokinja CU je u iskazu navela da se sjeća dana 21. ožujka 2026. kada je počeo mirni prosvjed prijavljeni školskog sindikata Preporod pod nazivom Sindikalno proljeće u 12:00 sati, koji se održavao u Zagrebu, na Europskom trgu na kojemu je bilo prisutno cca. 2500 do 3000 građana, koji su svi stajali na trgu i imali u ruci transparente. Nije primijetila ovdje prisutnog okrivljenika da je stajao među prosvjednicima i držao zastavu koja simbolizira anarhistički sindikalizam, nego joj je to rekla policijska službenica u civilu, koja joj je pristupila i rekla da je jedan od redara sindikalaca, a ne zna od kojeg sindikata bilo ih je 5 i ne zna ime redara, prijavio prisustvo čovjeka koji drži tu zastavu u rukama i nalazi se između prosvjednika i to policijskim službenicima koji su radili na osiguranju mirnog prosvjeda. Ona osobno nije primijetila tog čovjeka, a kada joj je policijska službenica istog pokazala vidjela je da stoji među prosvjednicima, bio je obučen u tamnu odjeću, misli da je imao kapuljaču i misli da je imao maramu zavezanu preko lica. Policijska službenica ga je pitala da li ga je primijetila i da li joj to smeta, a ona joj je odgovorila da ga nije primijetila i da joj to ne smeta. Policijska službenica joj je sugerirala da razgovara s njime, a prije toga je pitala da li se Školski sindikat povezuje sa tom zastavom, iskreno nije niti znala o kojoj zastavi se radi nego je "uguglala" i prišla tom čovjeku, te ga zamolila da napusti prosvjedni skup što nije učinio. Napominje da je policijska službenica kojoj ne zna ime zajedno sa njom pristupila tom čovjeku. Što se dalje događalo nije vidjela, dakle, nije vidjela da bi policijski službenici došli te odveli spomenutog. Kada je u sudnici vidjela okrivljenika, ne može sa sigurnošću reći da se radilo o toj osobi, baš zbog toga što je bio tako obučen, imao je kapuljaču i povez preko pola lica, oči su mu se vidjele. Kao voditeljica javnog okupljanja dužna je brinuti se da javno okupljanje prođe mirno i u skladu sa zakonom, te mora reći da nije primijetila tog čovjeka, a nitko od prosvjednika joj nije niti ukazao na to da on tamo stoji sa tom zastavom u ruci. Osobno nije taj njegov postupak protumačila kao remećenje javnog reda i mira.
20. Predstavnik tužitelja je nakon iskaza svjedokinje izjavio da upravo dio iskaza svjedokinje u kojem je navela da ga ne može sada prepoznati govori o tome da okrivljenik ne samo da želi skrivati identitet, nego da ne želi odgovarati za bilo kakve svoje postupke.
21. Odvjetnik AU je izjavio da nema pitanja za svjedokinju, ali je napomenuo da se ovdje govori o dva pitanja, a to su ovlasti policije i organizatora javnog okupljanja, odnosno pitanje smije li organizator oblikovati svoj skup, a što je potpuno različito od pitanja koje je odlučno u ovom postupku: je li počinjen prekršaj ili nije. Svaka osoba ima pravo na anonimnost pogotovo kada se izražava, a upravo navodi predstavnika tužitelja potkrepljuju taj truizam, jer nije okrivljenik niti itko od nas dužan opravdavati se policiji zašto je maskiran.
22. Predstavnik tužitelja je u završnoj riječi predložio sudu da donese osuđujuću presudu, jer tužitelj smatra da je ometao prosvjednike, favorizirao svoja uvjerenja u odnosu na 2000 sindikalaca koji su izražavali svoja uvjerenja, mogao je to negdje drugdje i nije se morao maskirati i nije se morao skrivati od policije. On će to ponoviti i može izazvati bilo kakve druge posljedice. Trebali bi biti svjesni konsekvenci kakav će to biti primjer drugima da će moći bilo tko ući u prosvjednike kako tko hoće, što je okrivljenik i učinio, nije htio poštovati volju samih prosvjednika, iako sada nije htio dati iskaz , pa da pretpostavljaju da skriva svoju intenciju što je dovoljno za optužbu. Smatraju da Europska konvencija to ne propisuje. Načelo kontradiktornosti nije poštivano u ovom postupku , jer se okrivljenik nije izjasnio o optužbi.
23. Odvjetnik AU je predao u spis primjerak završne riječi u kojoj je predložio sudu da donese oslobađajuću presudu, jer okrivljenik nije počinio prekršaj za koji ga se tereti. U završnoj riječi je naveo slijedeće:“ Poštovani C, ovdje nije pitanje je li se UU nekome na Europskom trgu 21. ožujka 2026. svidio. Pitanje jest smije li se u slobodnoj i demokratskoj državi novčano kazniti i oduzeti zastavu čovjeku koji je na mirnom prosvjedu — mirno stajao i držao zastavu. Ustav, Konvencija i zdrav razum na to pitanje daju isti odgovor: ne smije. Krenimo od onoga što je nesporno, jer je nesporno gotovo sve. Nesporno je da je okrivljenik došao na prosvjed, stajao i držao zastavu na drvenoj motki. Nesporno je da nije nikoga udario, gurnuo niti dotaknuo. Nesporno je da nije izustio ni uvredu, ni prijetnju, ni poklič — ni riječ. Nesporno je da se policiji nije opirao, da je uhićen u 12:00 i pušten u 13:41. Sporno je jedno jedino, ponavlja se: je li u slobodnom i demokratskom društvu kažnjivo mirno stajanje sa zastavom, u jakni s kapuljačom i sa šalom preko lica. Nije. Obrana će pokazati troje. Prvo: ovdje se sudi izražavanju, a izražavanje se smije ograničiti samo ako se prođe test razmjernosti — koji tužitelj nije ni spomenuo, a kamoli proveo. Drugo: opisane reakcije okoline — negodovanje, komentiranje, nekoliko koraka unatrag — pravno su irelevantne, jer bi u protivnom publika dobila veto nad tuđim pravima. Treće: pitanje smije li organizator nekoga udaljiti sa svog skupa i pitanje je li taj netko počinio prekršaj — dva su različita pitanja, i njihovo miješanje jest srž pogreške ove optužbe. Isticanje zastave klasičan je oblik simboličkog, dakle političkog izražavanja. To nije teza obrane; to izrijekom stoji u optužnom aktu. Tužitelj i u optužnom prijedlogu i u dopuni piše da sporna zastava „simbolizira anarhistički sindikalizam". Dakle, tužitelj sam potvrđuje: kažnjava se zbog simbola, zbog poruke. A poruka o sindikalizmu na prosvjedu koji se zove „Sindikalno proljeće" nije strano tijelo — ona je, sviđala se organizatoru ili ne, prilog raspravi o samoj temi skupa. Time smo u polju članka 38. i članka 42. Ustava Republike Hrvatske te članaka 10. i 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda — koja je, podsjećam, po članku 141. Ustava dio unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi iznad zakona. Politički govor pritom uživa najviši stupanj zaštite. Dvije uvodne napomene iz prakse Europskog suda za ljudska prava, obje neposredno primjenjive: Prvo, prekršajni postupak poput ovoga za Konvenciju jest „kaznena optužba". To je Sud utvrdio upravo za hrvatske prekršaje protiv javnog reda i mira u predmetu Maresti protiv Hrvatske (br. 55759/07, 25. lipnja 2009.). Vrijede, dakle, sva kaznena jamstva: presumpcija nedužnosti, teret dokaza na tužitelju, strogo tumačenje kaznene norme. Drugo, činjenično najbliži predmet ovome jest Fáber protiv Mađarske (br. 40721/08, 24. srpnja 2012.): čovjek je novčano kažnjen jer je odbio spustiti arpadovsku zastavu — simbol povijesno neusporedivo teži od crno-crvene sindikalističke zastave — koju je istaknuo uz prosvjed protiv rasizma. Sud je utvrdio povredu: budući da se nije ponašao nasilno ni prijeteći i da nije dokazana nikakva stvarna opasnost za javnu sigurnost, vlasti nisu opravdale ni progon ni kaznu. Sud je izrijekom naveo da je isticanje zastave, ma koliko provokativno, prima facie čin slobode izražavanja te da — bez dodatnih elemenata — ne vidi razloge za intervenciju protiv podnositelja. Naš je predmet blaža verzija Fábera: ista radnja (odbijanje spuštanja zastave na zahtjev), manje sporan simbol, i tematska povezanost s prosvjedom koje u Fáberu nije bilo. Svaka osuda u ovom predmetu bila bi miješanje države u slobodu izražavanja i okupljanja. Konvencija za takvo miješanje propisuje trostupanjski test, koji je ustaljena praksa Suda od 1976. do danas: miješanje mora (1) biti propisano zakonom, (2) težiti legitimnom cilju i (3) biti nužno u demokratskom društvu — što znači da odgovara na prijeku društvenu potrebu, da su razlozi vlasti relevantni i dos tatni te da je mjera razmjerna cilju, pri čemu se važe i narav i težina sankcije.“ Navodi druge presude.Nadalje navodi:“ Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 5493/72, 7. prosinca 1976., § 49.)
— temeljna presuda cijelog ovog područja — kaže dvoje: sloboda izražavanja štiti ne samo ideje koje se primaju blagonaklono, nego i one koje „vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju državu ili bilo koji dio stanovništva"; i svaka „formalnost, uvjet, ograničenje ili kazna" u tom području mora biti razmjerna legitimnom cilju. Test razmjernosti nije ukras ni predmet akademske rasprave — on je uvjet svake osude. Isto načelo sadrži i članak 16. stavak 2. Ustava: svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. I sada, ključna točka ovog govora. Pozivamo Sud da još jednom pročita optužni prijedlog od 24. ožujka 2026., dopunu od 10. travnja 2026. i sve što je predstavnik tužitelja izgovorio na raspravi 19. svibnja 2026. — i da u tim tekstovima potraži jednu jedinu rečenicu o tome zašto bi kažnjavanje okrivljenika bilo nužno u demokratskom društvu. Te rečenice nema. Nema riječi „razmjerno". Nema riječi „nužno". Nema prijeke društvene potrebe. Nema ni pokušaja vaganja između javnog reda s jedne i slobode izražavanja i okupljanja s druge strane. Tužitelj je napisao mnogo o tome kako je okrivljenik izgledao — i ni slova o tome zašto ga je nužno kazniti. A upravo to, i samo to, Konvencija traži od države koja poseže za kaznom. Posljedice tog propusta su dvostruke. Prvo, procesna. Teret obrazlaganja nužnosti miješanja leži na onome tko miješanje traži — na tužitelju. Sud taj propust ne može sanirati tako da razloge razmjernosti izmisli umjesto tužitelja: time bi izašao iz uloge nepristranog suca i ušao u ulogu drugog tužitelja, o čemu je obrana već prigovarala u kontekstu „popravljanja" optužnog akta pozivom suda (čl. 176. st. 1. Prekršajnog zakona). Jednakost oružja ne dopušta da sud dovršava tužiteljev posao. Drugo, materijalna. Europski sud dosljedno utvrđuje povredu kada domaća tijela ne provedu vaganje, nego se zadovolje formom. Najsvježiji primjer: Bumbeș protiv Rumunjske (br. 18079/15, 3. svibnja 2022.) — aktivist kažnjen blagom novčanom kaznom za kratki, miran prosvjed; domaći sudovi bavili su se samo formalnom protupravnošću, a stvarni stupanj smetnje uopće nisu ocijenili. Povreda članka 10. u svjetlu članka 11. Sud je pritom naglasio (§ 83. i dalje) da sankcija izrečena autoru političkog izražavanja, ma kako blaga, može imati obeshrabrujući učinak na javni govor. To je zrcalo našeg spisa: i ovdje se sve svodi na formu — maskiran, motka, zastava, odbio nalog — a nitko nije ni pokušao izmjeriti kakvu je stvarnu smetnju taj čovjek, koji je šutke stajao, uopće prouzročio na skupu od dvije tisuće ljudi koji se uredno nastavio i završio. Zaključak ovog dijela je jednostavan i, po ocjeni obrane, sam po sebi dovoljan za presudu: bez zatraženog i provedenog testa razmjernosti osuda bi bila unaprijed napisana povreda Konvencije. Jedina presuda koja test razmjernosti prolazi jest oslobađajuća. Nadalje, cijela konstrukcija optužbe počiva na reakcijama okoline: građani su „negodovali", „povlačili se nekoliko koraka unatrag", „međusobno komentirali" i „obratili se redaru". To je sve. Nitko nije pobjegao, nitko nije ozlijeđen, nitko nije ni identificiran ni saslušan; prosvjed nije ni prekinut ni skraćen. Za takvu konstrukciju Europski sud ima ime, preuzeto iz američke doktrine: heckler's veto — veto negodujuće publike. I ima jasan odgovor. U predmetu Vajnai protiv Mađarske (br. 33629/06, 8. srpnja 2008., § 57.) Sud je, povodom kažnjavanja zbog nošenja crvene zvijezde na prosvjedu, rekao — u prijevodu obrane: „Pravni sustav koji ograničava ljudska prava kako bi udovoljio diktatu javnog osjećaja — stvarnog ili umišljenog — ne može se smatrati odgovorom na prijeku društvenu potrebu priznatu u demokratskom društvu, jer to društvo mora ostati razumno u svom sudu. Suprotno stajalište značilo bi da su sloboda govora i mišljenja podvrgnute vetu negodujuće publike (heckler's veto)."
24. Odvjetnik navodi da se ista misao provlači se kroz cijelu praksu, te navodi u kojim presudama Europskog suda.Nadalje:“Primijenimo to na spis. Negodovanje nije nered. Komentiranje nije kaos. Nekoliko koraka unatrag nije rasulo javnog reda. To je normalna dinamika javnog prostora u demokraciji — ljudi na prosvjedima vide poruke koje im se ne sviđaju, komentiraju ih i odmaknu se. Ako bi ta, i samo ta, reakcija okoline pretvarala mirnog čovjeka u prekršitelja, tada bi kažnjivost svakoga od nas ovisila o raspoloženju onih oko nas. To Konvencija izričito zabranjuje, a taj mehanizam — kažnjavanje zbog tuđe nelagode — tužitelj u ovom predmetu doslovno predlaže kao pravno pravilo, kad u dopuni piše da je „dovoljno da svojim ponašanjem na javnom mjestu izazove nemir, uznemirenost ili osjećaj nesigurnosti kod građana". Ne, nije dovoljno. Upravo to nije dovoljno — o tome postoji pola stoljeća strasbourške prakse. Članak 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira glasi: „Tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir…" Zakon je donesen 1977., posljednji je put mijenjan 1994., a i sam Ustavni sud je u odluci U-I-4463/2013 od 2019. upozorio da sadrži institute i pojmove kojih više nema. Takvu normu sud ne smije tumačiti ekstenzivno — mora je tumačiti u svjetlu Ustava (čl. 31. st. 1.: nema kazne bez zakona) i članka 7. Konvencije (predvidljivost kažnjivog ponašanja). Pravilo tumačenja tu je elementarno — ejusdem generis: opća klauzula na kraju nabrajanja dobiva značenje od primjera koji joj prethode. Tuča, svađa, vika — sve su to aktivna, glasna, agresivna ponašanja usmjerena prema drugima. „Drugi način" stoga može biti samo ponašanje istoga roda i usporedive težine. Mirno stajanje sa zastavom nije toga roda. Okrivljenik se nije tukao, nije se svađao, nije vikao — nije, za razliku od svega što zakon nabraja, izustio ni riječ. Zakon koji izrijekom kažnjava viku ovdje bi se, prvi put, primijenio na šutnju. I test apsurda to potvrđuje: ako „drugi način" obuhvaća tamnu jaknu, šal i zastavu na motki, onda obuhvaća sve — a norma koja obuhvaća sve ne propisuje ništa. Građanin iz nje ne može unaprijed pročitati što smije, a što ne smije, čime pada na testu predvidljivosti iz članka 7. Konvencije. Konvencijski komforno tumačenje — na koje je sud obvezan, jer sudi i na temelju međunarodnih ugovora — jedino je koje čl. 13. drži unutar ustavnih okvira: kažnjivo je aktivno remetilačko ponašanje, a ne pojava, izgled ili poruka. Optužba veliku težinu daje trima rekvizitima: pokrivenom licu, drvenoj motki i samoj zastavi. O pokrivenom licu. Tužitelj ne navodi — jer ona ne postoji — odredbu hrvatskog prava koja bi sudioniku javnog okupljanja zabranjivala pokriti lice. Ono što nije zabranjeno, ne može biti obilježje prekršaja. Međunarodni standard je izričit: prema zajedničkim Smjernicama OESS/ODIHR-a i Venecijanske komisije o slobodi mirnog okupljanja (3. izdanje, CDL- AD(2019)017rev), nošenje maski i pokrivala lica na okupljanju oblik je komunikacije zaštićen slobodom izražavanja i okupljanja te se ne smije zabranjivati ni sankcionirati ako nema konkretnih dokaza o neposredno predstojećem nasilju. Takvih dokaza ovdje nema
— nema čak ni tvrdnje o njima. Povrh svega, u spisu je nalaz KBC-a od 8. listopada 2025. o okrivljenikovim problemima sa zubima, zbog kojih je nosio šal preko lica — i to krajem ožujka, na otvorenom. Obrana ne mora dokazivati zašto netko nosi šal; ali eto, i to je dokazano. O motki. Drvena motka od 150 centimetara sa zastavom na vrhu zove se — stijeg. Držač zastave. Na svakom prosvjedu, proslavi i utakmici u ovoj zemlji stotine ljudi drže zastave upravo tako, i nikome ne pada na pamet da u tome vidi oružje; u spis smo priložili osam fotografija isticanja zastava na motkama u Hrvatskoj, Španjolskoj i Francuskoj. Okrivljenik motkom nije zamahnuo, nikoga njome nije dotaknuo niti joj je dao ikakvu drugu namjenu osim one koju zastava ima: da se vidi. O formuli „odjeven na način svojstven počiniteljima nasilnih kažnjivih djela". To je najopasnija rečenica ovog spisa. Njome se kažnjivost izvodi iz dojma, iz profila — iz toga na koga netko sliči, a ne iz toga što je učinio. Prekršajno pravo, kao i kazneno, kažnjava radnje, ne estetiku. Nasilja nije bilo; nasilje se nikome ne stavlja na teret; „svojstvenost" počiniteljima nasilnih djela ostaje gola spekulacija koja se, uzgred, pokazala netočnom — jer se čovjek „svojstven nasilnicima" ponio ne nasilnije od svih opisanih sudionika događaja: stajao je i šutio, pa i prilikom uhićenja. Obrana želi biti posve poštena prema svjedokinji CU i prema organizatoru prosvjeda, pa neka ovo bude rečeno jasno: organizator ima legitiman interes oblikovati vlastiti skup. Voditeljica javnog okupljanja smije procijeniti da neka zastava ne predstavlja ciljeve prosvjeda; smije to sudioniku i reći; smije, preko redara, tražiti da se osoba udalji; a policija smije, preventivno, uspostavljati red. Ništa od toga obrana ne osporava i ništa od toga nije tema ovog postupka. Tema ovog postupka je nešto sasvim drugo: je li okrivljenik počinio prekršaj remećenja javnog reda i mira. A između rečenice „ne želimo vas na našem skupu" i rečenice „počinili ste prekršaj" stoji cijelo prekršajno pravo. To su dvije odvojene stvari: Prvo — odnos organizatora i sudionika, uređen Zakonom o javnom okupljanju, s vlastitim mehanizmima (redari, udaljenje, policijska asistencija). Tu je voditeljica možda i imala pravo tražiti što je tražila. Drugo je državna represija — prekršajna osuda, novčana kazna, oduzimanje predmeta, upis u evidencije. To isključivo samo kroz biće konkretnog prekršaja. Neposluh prema voditeljici okupljanja nije obilježje prekršaja iz čl. 13. ZPPJRM — u zakonskom opisu tog prekršaja voditelj okupljanja se i ne spominje. Okrivljenik nije optužen ni po jednoj odredbi Zakona o javnom okupljanju, a sud je vezan činjeničnim opisom i pravnom kvalifikacijom iz optužnog akta. Kad bi odbijanje organizatorova naloga samo po sebi pretvaralo sudionika u prekršitelja, organizator bi postao cenzor s policijom kao izvršnom rukom: svatko koga organizator ne želi — a ne želi ga, po vlastitim riječima voditeljice, zbog poruke koju zas tava nosi — postao bi počinitelj. To je privatizacija kaznene vlasti i ona nema uporišta ni u zakonu ni u Konvenciji. Podsjećamo na Ezelin protiv Francuske (br. 11800/85, 26. travnja 1991., § 53.): sloboda sudjelovanja u mirnom okupljanju toliko je važna da se ne može ograničiti ni na koji način sve dok osoba tom prilikom sama ne počini nešto vrijedno osude. Držati zastavu i ne poslušati molbu da se ona spusti — nije „nešto vrijedno osude" u smislu te prakse; upravo je to bilo činjenično stanje u Fáberu, i upravo je za to Mađarska osuđena. Jednako tako, intervencija policije sama po sebi nije dokaz prekršaja. Policija smije udaljiti čovjeka i onda kada prekršaja nema — to je prevencija, i to je njezin posao. Rečenica iz optužnog prijedloga da je „intervencijom policijskih službenika uspostavljen javni red i mir" dokazuje da je policija radila svoj posao; ne dokazuje da je UU počinio djelo. Sve i da sud preskoči sve dosad rečeno, ostaje pitanje sankcije, jer po praksi Suda narav i težina kazne ulaze u ocjenu razmjernosti (L [VV], §§ 145.–146.). U predmetu Tatár i Fáber protiv Mađarske (br. 26005/08 i 26160/08, 12. lipnja 2012.) dvojica su aktivista za trinaestominutni performans kažnjena s po otprilike 200 eura — i Sud je utvrdio povredu, naglašavajući obeshrabrujući učinak i tako blage sankcije na javni govor. U Bumbeșu je Sud isto rekao za sankciju „ma kako blagu". Poruka nije u iznosu; poruka je u presudi: drugi put ne dolazi, drugi put ne nosi zastavu. Tužitelj ovdje traži zakonski minimum od 300 eura — dakle i po tužiteljevoj vlastitoj ocjeni riječ je o najblažem zamislivom slučaju. Ali traži i zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta: država bi trajno oduzela — političku zastavu. I to, kako u optužnom prijedlogu doslovno sto ji, na „999999999999 mjeseci", što je nešto više od osamdeset tri milijarde godina. Obrana to ne spominje radi dosjetke, nego zato što ta brojka najrječitije govori koliko je pozornosti posvećeno aktu kojim se od suda traži da osudi čovjeka i oduzme mu sredstvo političkog izražavanja. Presuda u ovom predmetu neće urediti samo pravni položaj našeg branjenika. Ona će reći svakom budućem sudioniku svakog budućeg prosvjeda u ovom gradu smije li ponijeti zastavu koja se organizatoru, redaru ili dijelu publike neće svidjeti
— i smije li policija takvog čovjeka privesti, a država ga kazniti, a da nitko ni ne pokuša objasniti zašto je to nužno. Prvi jamac Konvencije nije sud u Strasbourgu — nego nacionalni sudac. To je smisao načela supsidijarnosti: Konvencija živi ili umire u sudnicama poput ove. Vladavina prava, koja je po članku 3. Ustava jedna od najviših vrednota našeg ustavnog poretka, ne brani se u velikim predmetima; ona se brani upravo u malima, tamo gdje je ulog „samo" 300 eura i jedna zastava — jer ako pravo popusti tamo gdje je ulog malen, neće ga biti ni kad ulog bude velik. Obrana pritom ne brani sadržaj poruke na zastavi; brani pravo da je itko — s ovom ili bilo kojom drugom mirnom porukom — smije nositi, i jednako bi je branila da je na motki bila zastava bilo kojeg drugog svjetonazora. Slijedom svega navedenog, obrana predlaže da sud, na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona, donese presudu kojom se okrivljenik UU oslobađa optužbe, jer djelo za koje se optužuje po propisu nije prekršaj; podredno, na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona, jer nije dokazano da je okrivljenik počinio djelo za koje se optužuje — pri čemu podsjećamo da nijedan od navodno uznemirenih građana nije ni identificiran ni saslušan, a osoba redara ostala je nepoznata i samom tužitelju. Predlažemo, nadalje, da troškovi postupka padnu na teret proračunskih sredstava te da se okrivljeniku vrate privremeno oduzeti predmeti (potvrda o privremenom oduzimanju predmeta serijski broj [serijski broj]) — zastava i motka. UU došao je 21. ožujka 2026. na sindikalni prosvjed sa sindikalističkom zastavom, stajao i šutio. To nije prekršaj. Obrana u svojoj završnoj riječi dodaje i to da je upravo iz ovakvih navoda tužitelja nužno da sud u ovom predmetu donese odluku kojom će poučiti tužitelja, uz svo dužno poštovanje, ima pogrešna poimanja o osnovnim konceptima temeljnih ljudskih prava koja pripadaju svima. Sudovi svojim odlukama šalju poruku društvu i svi mi svoja ponašanja usklađujemo i učimo i od sudova, jedni od drugih i obrana vjeruje da će sud u ovom predmetu donijeti oslobađajuću odluku“.
25. Tužitelj stavlja na teret okrivljeniku da bi da bi dana 21. ožujka 2026. godine u Zagrebu, na lokaciji Europski trg bb remetio javni red i mir, da je za vrijeme održavanja mirnog prosvjeda školskog sindikata Preporod pod nazivom „Sindikalno proljeće”, na kojem je bilo prisutno oko 2000 građana, na način da je pristupio prostoru prosvjeda maskiran, tj. odjeven u tamnu jaknu s kapuljačom i licem prekrivenim odjevnim predmetom, što je svojstveno osobama koje prikrivaju identitet radi počinjenja nasilnih kažnjivih djela. Nadalje, da je u rukama visoko u zraku držao drvenu motku duljine oko 150 cm , na kojoj je bila istaknuta zastava u obliku dva pravokutna trokuta crne i crvene boje podijeljena dijagonalno kosom crtom, dimenzije oko 100 x 50 cm, a koja simbolizira anarhistički sindikalizam, te da je takvim svojim pojavnim oblikom i ponašanjem kod prisutnih građana izazvao vidljiv nemir i uznemirenost. Nadalje, da se isto očitovalo u njihovom negodovanju, povlačenju nekoliko koraka unatrag, međusobnom komentiranju te obraćanju redaru prosvjeda zbog sumnjive i potencijalno opasne osobe koja se nalazi među sudionicima, te da je tako redar uočivši reakcije sudionika prosvjeda i procijenivši da okrivljenik svojim ponašanjem izaziva osjećaj nesigurnosti i narušava red na javnom okupljanju, o događaju obavijestio voditeljicu javnog okupljanja CU, koja je pristupila okrivljeniku, te ga upitala je li zaposlenik obrazovnog sustava i upozorila ga da zastava koju ističe ne simbolizira ciljeve prosvjeda, da istu mora spustiti i udaljiti se s mjesta prijavljenog javnog okupljanja, jer svojim ponašanjem stvara nemir među sudionicima, a da se oglušio na izdani nalog voditeljice, nastavio držati zastavu podignutu iznad glave i ostao na prostoru prosvjeda, čime je dodatno pojačao uznemirenost prisutnih sudionika prosvjed. Na kraju, da se tako zbog odbijanja postupanja po nalogu voditeljice i zbog činjenice da je njegovo ponašanje izazvalo uznemirenost i osjećaj nesigurnosti kod sudionika prosvjeda, voditeljica obratila policijskim službenicima l. policijske postaje Zagreb koji su pristupili okrivljeniku, te da su radi uspostave narušenog javnog reda i mira poduzeli potrebne mjere i radnje, nakon čega da je javni red i mir ponovno uspostavljen.
26. Tužitelj navodi da bi okrivljenik na opisani način postupio protivno odredbi iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN 47/23), kažnjiv po istom članku istog Zakona.
27. Razmatrajući optužni prijedlog, ovaj sud je našao da iz optuženja proizlazi da ne postoji radnja okrivljenika kojom bi se ispunilo zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa tako prekršaj koji se istom stavlja na teret, nije po propisu prekršaj. Ovu odluku je sud donio nakon provedenog dokaznog postupka, u kojemu nije utvrđena odlučna činjenica da je na javnom mjestu remetio javni red i mir, a bez koje nema niti djela prekršaja. Cit. odredba jasno propisuje da će se kazniti osoba koja se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir.
28. Iskazu saslušane svjedokinje VU, sud je u cijelosti poklonio vjeru, jer je ista nepristrana, bila je voditeljica predmetnog prosvjeda, sjetila se predmetnog događaja, te joj nije u interesu netočno iskazivati o okolnostima događaja, iz kojeg razloga je iskaz prihvaćen kao istinit i uvjerljiv, s time da se podudara i sa utvrđenim pregledom videosnimke.
29. Slijedom navedenog, valja zaključiti da se opisano ponašanje okrivljenika kritične zgode za vrijeme održavanja mirnog prosvjeda školskog sindikata Preporod, ne može podvesti pod zakonsko obilježje cit. prekršajnog djela.
30. Naime, tužitelj u podnesenom optužnom prijedlogu i dopuni, nije naveo što je okrivljenik kritične zgode točno napravio, a to bi morala biti konkretna radnja, koja bi se mogla podvesti zakonsko obilježje prekršaja „“remetio javni red i mir na javnom mjestu na drugi način“. Sama činjenica (koja uopće nije niti utvrđena tijekom postupka!) da su neki građani osjećali uznemirenost, te da su negodovali, ne znači da je počinio opisani prekršaj. Sudska praksa vezano za počinjenje ovakvih prekršaja upućuje na zaključak da građani mogu remetiti javni red i mir, iako nema izravnog fizičkog kontakta, ali vikom ili galamom, te na sličan način, dakle, aktivnim radnjama, a u postupku je utvrđeno da je okrivljenik mirno stajao među prosvjednicima, sa kapuljačom na glavi, šalom preko usta- tamne boje, držeći u ruci stijeg sa zastavom, koja predstavlja anarhistički sindikalizam. Opirao se samo na način da nije na zamolbu organizatorice okupljanja, napust io skup, ali opet nenasilno, ostajući na istom mjestu sa zastavom u ruci. Dakle, „ponašanje okrivljenika“ kritične zgode je u okvirima mirnog javnog prosvjeda, a pri tom treba uzeti u obzir odnos čl.13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira prema slobodi izražavanja i javnog okupljanja. U predmetnom slučaju , eventualna činjenica da je okrivljenikovo prisustvo, odjeća koju je nosio, činjenica da je držao u ruci spomenutu zastavu, te odbijanje da napusti skup kojemu ne pripadaju njegovi stavovi, kao niti to da je eventualno stvorio nemir ili da je uznemirio nekoga od prosvjednika, među kojima je mirno stajao, ne znači da je u ovom slučaju riječ o prekršaju.
31. Ovdje treba razlikovati legitimno političko izražavanje od stvarnog narušavanja javnog reda i mira. Sud je mišljenja da bi se u predmetnom slučaju moglo raditi o određenom stupnju uznemiravanja građana, prosvjednika, ali isto ne predstavlja prekršaj, nego je normalna posljedica političkog izražavanja i zajamčenog ustavnog prava na slobodu izražavanja. Da bi se djelo prekršaja moglo podvesti pod zakonsko obilježje čl.13. Zakona, potrebno je utvrditi koje je njegovo konkretno ponašanje dovelo do remećenja javnog reda i mira, što upućuje na zaključak da niti činjenični opis nije dovoljan sam po sebi, te ne može predstavljati remećenje javnog reda i mira.
32. Cijeneći sve provedene dokaze, nesporno je da su policijski službenici postupajući u okviru svojih ovlasti imali sumnju da bi okrivljenik mogao počiniti prekršaj ( a u ocjenu relevantnosti te sumnje, ovaj sud nije ovlašten ulaziti), pa su ga u konačnici i udaljili sa prosvjednog skupa, ali ta činjenica ujedno ne znači i da je okrivljenik počinio prekršaj, jer nije dokazano njegovo ponašanje, što je isti konkretno napravio da bi se moglo utvrditi da je narušavao javni red i mir. Policija sigurno može osobu koja se nalazi na prijavljenom skupu prosvjednika, a ističe anarhistička obilježja različita od stavova i obilježja prijavljenog sindikalnog prosvjeda, legitimirati, narediti da napusti skup, te izdvojiti sa skupa prosvjeda, ukoliko ocijeni da je to potrebno, da u smislu intervencije spriječi eventualnu provokaciju ili nasilje, ali samo da uspostavi javni red i mir , što je uostalom i njihova dužnost. Međutim, intervencija policije sasvim sigurno ne može sama po sebi biti dokaz počinjenja prekršaja. Nastavno na rečeno, konstatacija iz optuženja da je okrivljenikov izgled svojstven počiniteljima nasilničkog ponašanje je generaliziranje izgleda osobe, stereotipno zaključivanje o profilu osobe na osnovi izgleda, te također ne može biti dokaz o počinjenju prekršaja. Dakle, u predmetnom slučaju nije utvrđena zakonski relevantna radnja okrivljenika.
33. Anarhistička zastava sama po sebi nije zakonom zabranjen simbol u RH, a tužitelj ne tereti okrivljenika za prekršaj iz čl.5. Zakona da je na javnom mjestu nošenjem ili isticanjem simbola ili sl. remetio javni red i mira, niti ga tereti za bilo koji drugi prekršaj iz Zakona o javnom okupljanju. Naime, tužitelj je u dopuni optužnog prijedloga ostao kod toga da sve navedene radnje okrivljenika predstavljaju narušavanje javnog reda i mira „na drugi način“ u smislu čl.13.st.1. Zakona, jer je svojim ponašanjem na javnom mjestu izazvao nemir, uznemirenost ili osjećaj nesigurnosti kod građana, čime tužitelj smatra da je ostvario obilježje cit. prekršajnog djela.
34. Slijedom navedenog, sud ne prihvaća tezu tužitelja, a kako je naprijed obrazloženo, jer opisane „radnje“: maskiranje, prikrivanje identiteta, držanje drvene motke , isticanje zastave koja simbolizira anarhistički sindikalizam, te odbijanje da napusti skup, nisu aktivne radnje okrivljenika kojima bi se ispunilo biće ovog prekršajnog djela, obzirom da je nesporno kritične zgode mirno stajao sa zastavom u ruci i šutio. Pri ovome valja uvažiti činjenicu da pregledom videozapisa nije vidljivo da bi ijedan građanin bio uznemiren, a eventualno uznemirene građane policija nije identificirala, kao niti redara koji je dojavio prisustvo okrivljenika na prosvjedu voditeljici javnog okupljanja CU, koja je iskazala pred ovim sudom da njegovo prisustvo, izgled i činjenica da je držao u ruci spomenutu zastavu nije doživjela kao remećenje javnog reda i mira, niti joj je bilo tko od učesnika prosvjeda dojavio da bi ga navedeno uznemirilo ili stvorilo nemir. Postupala je isključivo po dojavi redara, pa je prišla okrivljeniku zamolila ga da napusti skup, što je odbio učiniti, nakon čega su ga odveli policijski službenici.
35. Stoga je valjalo temeljem čl. 182. toč. 1. Prekršajnog zakona, okrivljenika osloboditi od optužbe, jer djelo prekršaja na opisani način nije po propisu prekršaj i to bez obrane okrivljenika, a kako je na osnovi provedenih dokaza nesporno da se opisani izgled, ponašanje okrivljenika i navedene činjenice iz optužnog prijedloga, ne mogu podvesti pod zakonsko obilježje djela prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
36. Budući je okrivljenik oslobođen od optužbe, odlučeno je da će mu se po pravomoćnosti ove presude, vratiti jedan komad platnene zastave dimenzija cca. 100 x 50 cm crno-crvene boje s pripadajućom drvenom motkom (stijegom) duljine cca. 150 cm navedene u izreci presude, a koja je od okrivljenika privremeno oduzeta uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta.
37. Naime, sud može sukladno odredbi čl.76.ast.1. i 2. Prekršajnog zakona oduzeti predmete koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje prekršaja i kada postupak nije završen osuđujućom presudom, ali u slučaju kada su ispunjene pretpostavke da je to potrebno radi zaštite opće sigurnosti, javnog poretka, zaštite zdravlja ljudi ili iz moralnih razloga. Međutim, sud je našao da u predmetnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za oduzimanje predmeta iz naprijed navedenih razloga, te da se sukladno čl. 76.a PZ-a ne radi niti o predmetu koji prema zakonu okrivljenik ne može posjedovati ili predmetu čije je posjedovanje ili promet zabranjen ili slično, pa je donio odluku o vraćanju predmeta koji je kritične zgode od okrivljenika privremeno oduzet.
38. Budući je okrivljenik oslobođen od optužbe, to je u smislu citirane zakonske odredbe odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret sredstava ovog Suda.
U Zagrebu, dana 07. rujna 2026. godine
Sutkinja
Jasenka Barun
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno u dva istovjetna primjerka, putem ovog Suda, bez naplate takse, na adresu: Općinski prekršajni sud u Zagrebu, Avenija Dubrovnik 8, pozivom na broj gornji, a o istoj odlučuje nadležni sud.
Dostavna naredba:
1. Okrivljenik: UU, [adresa]
2. Branitelj: odvjetnica Lina Budak, Zagreb, Savska cesta 11/1
3. Branitelj: odvjetnik AU, [adresa]
4. Tužitelju: I. PP Zagreb – Centar
5. Pismohrana
