1

Poslovni broj Gž-42/2024-3

 

Poslovni broj Gž-42/2024-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić, predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz Z., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici V. A. i I. A., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. A.&I. A. iz Z., protiv tužene banke Z. d.d. Z., OIB:…, koju zastupa punomoćnica P. V., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tužene, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, pod poslovnim brojem P-487/2021, od 12. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni brojem P-487/2021 od 12. prosinca 2023. u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog 15. rujna 2005. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita u točkama 7.2. Ugovora u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

 

2. U točki II. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a uračunavajući priznato u konverziji, isplati ukupno 7.172,95 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, na način kako je to opisano u točki II. izreke.

 

3. U točki III. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije isplati iznos od 2.631,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 13. rujna 2015. pa do isplate, te je u točki IV. izreke naloženo tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.381,93 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 12. prosinca 2023. pa do isplate.

 

4. U točki V. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, dok je točki VI. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.492,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

 

5. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

6. U žalbi tužena navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer da proturiječi razlozima presude, da nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi da su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio koji je učinak provedene konverzije imao na zaključeni Ugovor o kreditu između stranaka.

 

7. Navodi da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa da je tužitelj došao u isti financijski položaj kao i korisnici kredita u EUR, pa da nakon konverzije tužitelj ne može imati tražbinu na povrat stečenog bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti u CHF, jer da je izabrao izjednačiti se s pravnim položajem dužnika u EUR. Smatra da su sklapanjem Dodatka ugovora između stranaka riješeni svi pravni odnosi i da tužitelj u ovom sporu ne tvrdi i ne dokazuje da je konverzija računski točno obavljena. U žalbi se poziva na odluke suda Europske unije pod poslovnim brojem C-567/2020, te C-81/2019 kao i na rješenje Vrhovnog suda u oglednom postupku pod poslovnim brojem Gos-1/2019 gdje je navedeno da sporazumom o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Također, tužena se poziva i na razne odluke Županijskih sudova koji su odbijali tužbene zahtjeve tužitelja iz iste pravne osnove kada su tužitelji tražili isplatu nakon provedene konverzije.

 

8. Nadalje, navodi tužena da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo odbijajući prigovor zastare te smatra da je i odluka o troškovima parničnog postupka donesena pogrešnom primjenom odredbe čl.154. st.1. i 155. ZPP-a.

 

9. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

10. Žalba nije osnovana.

 

11. Sud prvog stupnja je utvrdio:

 

- da je tužitelj sklopio s tuženikom 15. rujna 2005. Ugovor o kreditu za izgradnju stana kojim je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 76.000,00 CHF uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate od 240 mjeseci, da je 15. prosinca 2015. zaključen Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 102/2015; dalje ZID ZOPK) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te su stranke utvrdile na dan 30. rujna 2015. da je preostala neotplaćena glavnica u iznosu od 31.483,58 EUR te da nakon konverzije preplata iznosi 1.960,39 EUR, a koji iznos je preračunat u kune po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. koji iznosi 14.972,48 kn,

 

- da je čl.7. st.2. Ugovora ugovoreno plaćanje jednakih mjesečnih anuiteta u protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja,

 

- da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu vrijednosti CHF, a koji tečaj je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezan za EUR, pa da takvim ugovaranjem je nastala neravnoteža među strankama na teret potrošača i da se o tom ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu,

 

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje su banke sklopile s potrošačima, a između kojih banaka se navodi i tužena, a kojima se ugovarala valuta od koje je vezana glavnica CHF, a to iz razloga što se u takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužena potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročio je neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača,

 

- da je tužena postupala suprotno čl.81. st.2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj 96/2003, 46/2007; dalje ZZP/03) u kojim odredbama je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo i da je dužna to dokazati. Stoga smatra da je ništetna i bez pravnog učinka odredba ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da je izvršena konverzija kredita 15. prosinca 2015. zaključivanjem Dodatka ugovora o kreditu koja ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer da se konverzijom ne rješava pitanje preplaćenih iznosa s naslova ništetnosti valutne klauzule, jer da tužena nije priznala niti pregovarala o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu onog što je stečeno bez osnove, pa da stoga tužitelj nije u potpunosti obeštećen po osnovu valutne klauzule. Stoga smatra da je tužena dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te primjenjuje institut stjecanja bez osnove sukladno čl.1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), s time da je sud u cijelosti prihvatio nalaz sudskog vještaka Mladena Pavetića, te tužitelju dosuđuje iznos od 7.172,95 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s time što je uračunato ono što je priznato u konverziji, te je tužitelju priznata i razlika glavnice u iznosu od 2.631,05 EUR i zbog porasta otplatnog anuiteta, te da tužitelj u cijelosti nije obeštećen provedenom konverzijom.

 

              12. Nadalje, sud prvog stupnja navodi da je zastarni rok za stjecanje bez osnove 5 godina i da je podnošenjem kolektivne tužbe u postupku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., zastara počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, dakle, 14. lipnja 2018., a da do podnošenja tužbe u ovom postupku 24. studenoga 2021. nije protekao rok od 5 godina. Također sud prvog stupnja navodi da je tužitelj dokazao da je potrošač u smislu čl.3. Zakona o zaštiti potrošača, jer da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu za svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

 

              13. Ispitujući prvostupanjsku presudu, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka, može se ispitati i ima razloge o odlučnim činjenicama, anavedeni razlozi nisu proturječni.

 

              14. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve bitne činjenice i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u pogledu isplate razlike u valutnoj klauzuli i u odnosu na razliku u odnosu na glavnicu te žalbeni navodi tužene nisu doveli u pitanje pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

 

              15. Prvostupanjski sud je u presudi pravilno utvrdio da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba u kojoj se glavnica veže za valutu za CHF koja je ugovorena u predmetnom kreditu u točki 7.2. jer je tužena kao vjerovnik jednostrano odredila obavezu tužitelja kao dužnika koji tu promjenu nije mogao predvidjeti, pa je opravdan zaključak suda prvog stupnja da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom se jednostrukom odlukom banke mijenja valutna klauzula što je protivno čl.102. ZZP-a, te je pravilno utvrdio ništetno tu odredbu ugovora.

 

              16. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da specifičnost valute ugovaranja u CHF nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg tužena ni na koji način nije informirala i da potrošač nije mogao znati rizike koje je preuzeo.

 

              17. Pravilno se sud prvog stupnja poziva i na presudu u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl.118. ZZP-a, te čl.502.c u vezi s čl.502. a i b. ZPP-a, a koje imaju obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz ovog predmeta.

 

              18. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tražbina tužitelja nije zastarjela jer da podnošenjem kolektivne tužbe čiji se učinak proteže i na ovaj predmet, sukladno čl.241. ZOO je prekinuta zastara predmetne tražbine jer rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, a to 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 24. studenoga 2021. nije protekao rok od 5 godina.

 

              19. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da ne postoji tražbina tužitelja jer da je sklapanjem Dodatka ugovora tužitelj u cijelosti obeštećen, ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe čl.7.2. Ugovora u pogledu valutne klauzule.

 

 

              20. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga, prema mišljenju ovog suda, tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke.

 

              21. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim.

 

              22. Pravilno je sud prvog stupnja iz provedenog vještačenja utvrdio visinu novčanog iznosa koji je tužena primila temeljem ništetne odredbe ugovora, te je pravilno obvezao tuženu na vraćanje dosuđenih iznosa tužitelju sve primjenom odredbe čl.323. st.1. i 324. ZOO-a, a koji iznosi predstavljaju razliku do iznosa preplate utvrđenu Dodatkom ugovora u odnosu na valutnu klauzulu i u odnosu na razliku u glavnici.

 

              23. Pravilno su tužitelju na utvrđene pojedinačne mjesečne iznose tražbine obračunate zatezne kamate po stopi iz čl.29. ZOO-a s tijekom od dana kada je tužena primila uplatu po osnovu anuiteta, sve sukladno čl.1115. ZOO-a, koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

 

              24. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a kod dosuđivanja troškova parničnog postupka te je visina utvrđena pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07., 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

 

              25. Slijedom obrazloženog, primjenom odredbe čl.368. st.1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu u točki V. ostaje neizmijenjena. Tuženoj nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer nije uspjela u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl.166. st.1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

 

U Rijeci, 16. travnja 2024.

 

Predsjednica vijeća:

      Svjetlana Pražić, v.r.