REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-714/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. LI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. FI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Ivan Matić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587 kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, Stalna služba u Đakovu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 3179/2021-3 od 22. veljače 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Pn-26/2021-4 od 14. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odlučeno:

„I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Pn-26/2021 od 14. srpnja 2021. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev 1. tužiteljice LI i 2. tužitelja FI:

„I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj na ime naknade štete zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đakovština d.d., isplatiti tužiteljici LI iznos od 39.450,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2012. pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate.

II Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, na ime naknade štete zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đakovština d.d., isplatiti tužitelju FI, iznos od 16.050,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2012. pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, naknaditi tužiteljima troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 14.185,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. srpnja 2021. kao dana donošenja presude pa da isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

II. Nalaže se 1. tužiteljici LI i 2. tužitelju FI naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 kuna, u roku od 15 dana.

III Nalaže se 1. tužiteljici LI i 2. tužitelju FI naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna, u roku od 15 dana."

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu im rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-2735/2022-2 od 1. veljače 2023. zbog pravnih pitanja:

- „Može li činjenica da manjinski dioničar nije podnio tužbu pred nadležnim trgovačkim sudom za sklapanje ugovora o prodaji dionica temeljem članka 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava ekskulpirati dioničara (koji je stekao kvalificirani udio prema odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava, slijedom čega je u obvezi objaviti ponudu za preuzimanje društva), odgovornosti za štetu prema manjinskim dioničarima koja je nastala njegovim propustom objave ponude za otkup dionica?

- Je li pretpostavka za naknadu štete po osnovi propuštanja tuženice da postupi po odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava prethodno podizanje tužbe pred nadležnim trgovačkim sudom sukladno članku 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava?“

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

4. Ovaj je sud, na temelju članka 391. stavka 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tužitelji prema dopuštenju ovoga suda pobijaju, i samo zbog pitanja zbog kojih je revizija dopuštena.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora prema zahtjevu iz tužbe bio je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja im je nastala zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đakovština d.d.. Naime, tužitelji su tvrdili da tuženik i s njim povezane pravne osobe, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nikada nisu objavili ponudu za preuzimanje društva Đakovština d.d., a nakon brisanja tog društva iz sudskog registra tužitelji kao dioničari nisu mogli zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica u skladu s člankom 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 109/07,36/09, dalje: ZPDD). Zbog toga da su pretrpjeli štetu u visini od 300,00 kn po dionici sa zateznim kamatama tekućim od dana brisanja društva iz sudskog registra do isplate, te daljnju štetu u visini zakonskih zateznih kamata na iznos od 300,00 kn po dionici tekućim od 8. svibnja 2008. kada je nastala obveza objavljivanja ponude pa do dana brisanja društva.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su tužitelji bili pojedinačni dioničari trgovačkog društva Đakovština d.d.,

- da je na izvanrednoj Glavnoj skupštini društva Đakovština d.d. od 27. prosinca 2007. donesena odluka o povećanju temeljnog kapitala tog društva sa 237.906.300,00 kn za daljnji iznos od 78.162.000,00 kn, a sve na temelju ulaganja prava tuženika kao dioničara koja su se odnosila na novčana potraživanja Ministarstva financija, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, sve za neplaćeni PDV odnosno dospjele i nenaplaćene doprinose,

- da je time tuženik, zajedno s povezanim pravnim osobama, prešao kontrolni prag od 25% dionica s pravom glasa ciljnog društva,

- da je time nastala obveza tuženika da na temelju članka 9. ZPDD objavi ponudu za preuzimanje ciljnog društva,

- da tuženik nije postupio u skladu s člankom 9. ZPDD, odnosno da nije objavio ponudu za preuzimanje trgovačkog društva Đakovština d.d.,

- da je nad tim trgovačkim društvom rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-8/10-9 od 25. siječnja 2010. otvoren stečajni postupak,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Tt-12/336-2 od 12. veljače 2012. to trgovačko društvo brisano iz sudskog registra,

- da tužitelji kao pojedinačni dioničari društva Đakovština d.d. nisu zahtijevali obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica na temelju članka 49. ZPDD,

8. Polazeći od ovakvog činjeničnog stanja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan s obrazloženjem da tužitelji nisu dokazali svoju namjeru iz koje bi bilo vidljivo da bi oni prihvatili ponudu za sklapanje ugovora o prodaji dionica ciljnog društva sve i da je objavljena niti su po upisu odluke glavne skupštine o povećanju temeljnog kapitala u sudski registar zahtijevali pred trgovačkim sudom obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica s tuženikom na temelju članka 49. ZPDD.

9. Ono što tužitelji u reviziji tvrde isto je ono na što su se pozivali i u postupku pred nižestupanjskim sudovima, naime, da je drugostupanjski sud zanemario činjenicu da je društvo Đakovština d.d. brisanjem iz sudskog registra prestalo postojati, stoga da tužitelji više nisu niti mogli postupiti po članku 49. ZPDD i pred mjesno nadležnim trgovačkim sudom zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica. Osim toga, da je tim člankom propisana samo mogućnost za pojedinačne dioničare, a ne i obveza te da za to nije propisan prekluzivni rok, dok je za, u ovom slučaju tuženika, propisana obveza objave ponude kogentnom zakonskom odredbom (članak 9. ZPDD). Stoga smatraju da je prestankom društva nastupila šteta tužiteljima i to uslijed štetne radnje tuženika koja se ogleda u propuštanju objave za preuzimanje dioničkog društva budući da su dionice koje su trebale biti predmet prodaje propale brisanjem društva. Također navode da tužitelji zbog toga nisu bili u mogućnosti postupiti po članku 49. ZPDD, već su samo mogli podnijeti zahtjev za naknadu štete, a da su upravo podnošenjem ove tužbe dokazali jasnu namjeru tužitelja da bi prihvatili ponudu za preuzimanje da je ona bila objavljena. Smatraju da je tuženik bio dužan sklopiti s njima ugovor budući da su se ispunili uvjeti propisani odredbama ZPDD-a, dok da ne bi trebalo biti sporno da bi tužitelji tu ponudu prihvatili, da je ona bila objavljena. Stoga da se time što tužitelji nisu zahtijevali obvezno sklapanje ugovora iz članka 49. ZPDD ne može tuženik osloboditi odgovornosti za štetu i da su nižestupanjski sudovi propustili primijeniti članak 1083. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, dalje ZOO) na temelju kojega tuženik odgovara za štetu jer je bio obvezan sklopiti ugovor.

10. Člankom 9. stavkom 1. ZPDD propisano je da je fizička ili pravna osoba obvezna objaviti ponudu za preuzimanje kad neposredno ili posredno, samostalno ili djelujući zajednički, stekne dionice s pravom glasa ciljnog društva, tako da, zajedno s dionicama koje je već stekla, prijeđe prag od 25% dionica s pravom glasa ciljnog društva (kontrolni prag). Ovdje nije dvojbeno da je tuženik bio obvezan objaviti ponudu za preuzimanje društva na temelju citiranog članka, a i ovaj je sud takvo shvaćanje iznio u više svojih odluka (tako Rev-2056/2015-2 od 13. travnja 2021., Revt-419/2018-2 od 16. studenoga 2021.) u kojima su tužitelji bili pojedinačni dioničari društva Đakovština d.d.

11. Člankom 49. ZPDD propisano je da ako ponuditelj ne objavi ponudu za preuzimanje, pod uvjetima i na način iz ovoga Zakona, svaki dioničar ciljnog društva može putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje. Time je propisana zaštita dioničara u situaciji kada ponuditelj ne postupi po članku 9. ZPDD i ne objavi ponudu za preuzimanje.

12. Dakle, u okviru navedenih odredbi razlikujemo dvije situacije u kojima dolazi do sklapanja ugovora o prodaji dionica. Prva je kada ponuditelj koji ima obvezu na temelju članka 9. ZPDD objaviti ponudu, objavi ponudu i pojedinačni dioničar je prihvati, što ovdje nije slučaj jer je nesporno da tuženik kao ponuditelj, iako je bio obvezan objaviti ponudu, nije tako postupio, slijedom čega nije niti došlo do sklapanja ugovora prihvatom ponude. Druga situacija je propisana člankom 49. ZPDD kao zaštita dioničara u situaciji kada ponuditelj ne objavi ponudu, odnosno kada ne postupi po članku 9. ZPDD., a što je upravo ovdje slučaj.

13. U takvoj situaciji dioničari ciljnog društva imaju mogućnost svoje pravo zaštititi na način propisan člankom 49. ZPDD koju mogućnost ovdje tužitelji nesporno nisu iskoristili. Pri tome valja reći da su tužitelji u pravu kada u reviziji navode da manjinski dioničari nemaju obvezu postupiti na način propisan člankom 49. ZPDD, u kojem se navodi da oni to „mogu“ učiniti, kao što nemaju obvezu u konačnici niti sklopiti ugovor (ta obveza ne proizlazi iz niti jedne zakonske odredbe ZPDD-a). Prema tome na njima je izbor hoće li putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica (u kojem slučaju bi tuženik bio obvezan sklopiti ugovor pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje) ili neće jer im se više isplati čekati i ostati u dioničkoj strukturi. Međutim, neovisno o tome što dioničari nisu obvezni postupiti po članku 49. ZPDD, u situaciji kada ponuditelj ne objavi ponudu, odnosno ne postupi u skladu s člankom 9. ZPDD pojedinačni dioničari mogu ostvariti svoje pravo na sklapanje ugovora samo u postupku pred mjesno nadležnim trgovačkim sudom u smislu odredbe članka 49. ZPDD.

14.1. Budući da odredbama ZPDD-a koji je lex specialis nije regulirana odštetna odgovornost u situaciji kada ne dođe do sklapanja ugovora o prodaji dionica u skladu s odredbama ZPDD-a, valjalo je u konkretnom slučaju primijeniti odredbe ZOO-a i to članak 1083. ZOO, kako to pravilno navode tužitelji u reviziji.

14.2. Člankom 1083. ZOO propisano je da je osoba koja je po zakonu obvezna sklopiti neki ugovor dužna naknaditi štetu ako na zahtjev zainteresirane osobe bez odgađanja ne sklopi taj ugovor. Dakle, obvezno sklapanje ugovora iz te odredbe pretpostavlja postojanje osobe koja ima zakonsku obvezu sklopiti ugovor, postojanje zainteresirane osobe, u širem smislu određene kao osobe koja ima opravdani interes za sklapanje ugovora te upućivanje zahtjeva osobe zainteresirane za sklapanje ugovora osobi koja ima zakonsku obvezu sklopiti ugovor.

14.3. U okviru te odredbe bi obveza naknade štete dolazila u obzir u situaciji kada je osoba koja ima zakonsku obvezu sklapanja ugovora pristupila sklapanju, ali sa zakašnjenjem, odnosno, kada to nije učinila bez odgode i kada ugovor uopće nije sklopljen jer je njegovo sklapanje neopravdano odbijeno. Budući da je i člankom 49. ZPDD pripisano da ako ponuditelj ne objavi ponudu za preuzimanje svaki dioničar ciljnog društva može putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica i to pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje, zaključak je ovoga suda da taj institut u bitnome usporediv s institutom obveznog sklapanja ugovora iz članka 1083. ZOO jer je i u situaciji propisanoj člankom 49. ZPDD, kada ponuditelj nije objavio ponudu, potreban zahtjev zainteresirane osobe za sklapanjem ugovora (tužba za obvezno sklapanje ugovora pojedinačnih dioničara). Pri tome ne treba miješati ovu situaciju sa situacijom u kojoj je ponuditelj objavio ponudu za preuzimanje i u kojoj prihvatom ponude dolazi do sklapanja ugovora o prodaji dionica jer u tom slučaju je objava ponude pretpostavka za sklapanje ugovora pa je prethodno upućivanje zahtjeva za sklapanjem ugovora od strane pojedinačnih dioničara suvišno.

15. Slijedom svega navedenog, u okolnostima konkretnog slučaja, činjenica da pojedinačni manjinski dioničar nije podnio tužbu pred nadležnim trgovačkim sudom za sklapanje ugovora o prodaji dionica na temelju članka 49. ZPDD oslobađa dioničara (koji je stekao kvalificirani udio prema odredbama ZPDD), odgovornosti za štetu prema manjinskim dioničarima zbog neobjavljivanja ponude. Ovo stoga jer je u takvom slučaju način sklapanja ugovora o prodaji dionica propisan člankom 49. ZPDD i na temelju te odredbe pojedinačni dioničari ostvaruju svoje pravo na sklapanje ugovora o prodaji dionica. Stoga u tom slučaju, pretpostavka za naknadu štete zbog nesklapanja ugovora u situaciji propisanoj člankom 49. ZPDD jest prethodno podizanje tužbe pred nadležnim trgovačkim sudom za obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica. Time je i odgovoreno na postavljena pitanja.

16. Prema tome kako je ovdje nesporno utvrđeno da tužitelji sve do brisanja društva Đakovština d.d. nisu postupili po članku 49. ZPDD i podnijeli zahtjev nadležnom sudu za obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica nisu dokazali da su ispunjene pretpostavke za naknadu štete propisane člankom 1083. ZOO-a.

17. S obzirom na navedeno revizija je neosnovana pa je na temelju članka 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek