REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-633/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB:84397956623, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju UV, diplomirana pravnica, protiv tuženika GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Dijana Juriša, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1315/2025-2 od 29. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2645/2023-71 od 29. studenoga 2024. u sjednici održanoj 2. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
''I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
Tuženik BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan je tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovića ulica 3, OIB: 56030124937, platiti iznos od 52.066,38 eura, uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od 02.06.2006. do 31.12.2007. po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dan nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka i od 1. siječnja 2023. do isplate po stopo koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodištu za tri postotna poena.
II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.937,50 eura, u roku od 15 dana.''
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3266/2025-2 od 22. listopada 2025. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1315/2025-2 od 29. travnja 2025., zbog pravnog pitanja:
"Treba li primijeniti odredbu čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravni stav iz presude Čakarević protiv Hrvatske (zahtjev broj 48921/13) i u slučaju kada je tuženik obrtnik, kada za njega plaćanje po tužbenom zahtjevu ne predstavlja prekomjeran teret?".
4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku zbog pravnog pitanja zbog kojeg mu je dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti obje nižestupanjske odluke.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 52.066,38 EUR s osnova nepripadno primljenih iznosa mirovina koji su tuženiku isplaćeni u razdoblju od 7. svibnja 1996. do 1. studenog 1996. i od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2003. sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe 2. lipnja 2006. do isplate.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženiku, koji je ratni vojni invalid, rješenjem tužitelja od 10. listopada 1996. priznato pravo na invalidsku mirovinu, počevši od 6. svibnja 1996., time da je tuženik 1993. registrirao obrt i kao obrtnik bio u radnom odnosu od 7. svibnja 1996. do 1. travnja 2003. Rješenje o registraciji tuženikovog obrta od 22. ožujka 1993. po službenoj je dužnosti dostavljeno tužitelju. Tuženik je obavljao obrt do 1. travnja 2003. i tužitelj je donosio rješenja o priznavanju tuženiku svojstva osigurane osobe po pravilima mirovinskog i invalidskog osiguranja te određivao osnovicu za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, posljednje rješenje je tužitelj donio u listopadu 2002. Nakon toga je tuženiku na temelju rješenja od 1. lipnja 2005. prestalo svojstvo osiguranika s danom 1. travnja 2003. te mu je rješenjem od 7. srpnja 2005. obustavljena isplata mirovine za razdoblje od 7. svibnja 1996. do 1. studenog 1996. i za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 1 . travnja 2003.
9.1. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj znao da je tuženik nakon odlaska u invalidsku mirovinu registrirao ugostiteljski obrt 1993. jer je rješenje o registraciji tuženikovog obrta dostavljeno tužitelju is te te godine, pa je tužitelj bio dužan, sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999., po službenoj dužnosti donijeti rješenje o obustavi invalidske mirovine prema odredbama tog Zakona još u siječnju 1999. Međutim, tužitelj je rješenje o obustavi donio tek 2005. i istim retroaktivno obustavio isplatu mirovine tuženiku i godinu dana kasnije, 2. lipnja 2006. tužbom pokrenuo ovu parnicu radi povrata preplaćenih iznosa m irovina sa zateznim kamatama.
9.2. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, tužitelj koji je imao ovlasti po službenoj dužnosti pravovremeno reagirati, a njegovi zaposlenici su dužni pratiti promjene u zakonskoj regulativi u svom djelokrugu rada, što je tužitelj propustio učiniti, činio je greške u tumačenju i primjeni propisa, propustio je u skladu s načelom dobrog upravljanja pravovremeno, dosljedno i na prikladan način svoje pogreške ispraviti. Sagledavajući postupke tuženika u okolnostima ovog slučaja, prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik koji je invalidsku mirovinu primao na temelju rješenja tužitelja, nije postupao na prijevaran način niti je postupcima koji nisu u dobroj vjeri doprinio primanju spornih iznosa. Naprotiv, kao nestručna osoba, odmah po upozorenju Porezne uprave, sam je izmijenio svoj status, odjavio obrti i ostao obveznik mirovinskog osiguranja. Sve navedeno tuženik je samoinicijativno učinio dvije godine prije nego što je tužitelj don io rješenja o obustavi isplate.
9.3. Prvostupanjski sud je po provedenom testu razmjernosti zaključio da u okolnostima ovog slučaja, nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo tuženika na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići, a taj cilj je ispravljanje pogreške tužitelja. To stoga jer bi u okolnostima konkretnog slučaja, tuženiku vraćanjem iznosa od 52.066,38 EUR sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. s obzirom na njegovu zdravstvenu i financijsku situaciju, bio nametnut prekomjeran teret.
9.4. Stoga je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 211. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) ocijenio da tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje odnosno isplatu utuženog iznosa od tuženika i odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan.
10. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava te je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
11. Tužiteljica u reviziji navodi da nije znala da je tuženik obrtnik, da je tuženik imao knjigovodstveni servis i da ga se ne može promatrati kao fizičku neuku osobu, kao i da nema poveznice sa slučajem u kojem se radi o osobi koja ničim nije doprinijela situaciji u kojoj se našla odnosno da se ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz predmeta Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018., a da je tužitelj proveo zakonom propisani postupak.
12. Odredba čl. 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) jamči zaštitu vlasništva i pravo na mirno uživanje imovine.
12.1. Pritom treba navesti da odredba čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju, kao i odredba čl. 48. Ustava jamče zaštitu prava vlasništva i prava na mirno uživanje imovine obrtnika, koji posluje kao fizička osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost i time zadržava status "osobe" koja uživa konvencijska i ustavna prava, jednako kao i drugih fizičkih osoba, ne praveći razliku u pravu na zaštitu vezano za društveni ili ekonomski status nositelja prava, time da je u odnosu na pitanje zaštite tih prava u sudskom postupku često potrebno, kao i u ovom slučaju, provesti test razmjernosti. Miješanje države u imovinu smatra se zakonitim i dopuštenim ako se njime štiti javni interes i postiže pravična ravnoteža između interesa zajednice i interesa pojedinca pa tako i obrtnika.
13. Iz rješenja ovog suda broj Revd 3266/2025 od 22. listopada 2025., kojim je tužitelju dopušteno podnošenje revizije u ovom predmetu, proizlazi da se sud pozvao na odluku Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018. problematizirajući pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pogledu primjene pravnih shvaćanja iz navedene odluke ESLJP. U tom predmetu je utvrđeno da je podnositeljici zahtjeva povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Podnositeljica je u tom predmetu bila korisnica naknade zbog nezaposlenosti i to pravo joj je rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: HZZ) u srpnju 1997. produljeno na neodređeni rok. Na temelju tog rješenja naknada je podnositeljici isplaćivana do 27. ožujka 2001. kada je HZZ donio rješenje kojim je utvrđen prestanak prava podnositeljice na naknadu, retroaktivno s danom 9. lipnja 1998. U parničnom postupku koji se vodio zbog stjecanja bez osnove podnositeljici je naloženo vratiti sporne naknade. ESLJP je u citiranoj odluci u bitnom naveo da su isplate naknade izvršavane na temelju konačnog rješenja nadležnog upravnog tijela te je stoga očekivanje podnositeljice da joj isplaćeni iznosi doista i pripadaju bilo opravdano, odnosno isplaćeni iznosi predstavljali su njenu imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu. Odluke domaćih tijela kojima je podnositeljica obvezana vrat iti iznose primljene u spornom razdoblju predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Iako je to miješanje bilo pravno utemeljeno (jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. Prema shvaćanju ESLJP podnositeljica u tom slučaju svojim ponašanjem nije ni na koji način doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne pripadaju. S druge strane, protivno načelu "dobrog upravljanja" nadležna domaća tijela nisu postupila primjereno, konzistentno i pravovremeno. Pogreška koja je nastala kada je podnositeljici priznato pravo na naknadu bez određivanja roka trajanja tog prava nastavljena je kroz tri godine nakon isteka zakonom propisanog roka, kroz koje je vrijeme nastavljena isplata naknade. Premda je sporna situacija bila rezultat pogreške domaćih tijela, od podnositeljice je traženo vraćanje cjelokupnog isplaćenog iznosa zajedno sa zateznim kamatama, što pokazuje da država nije priznala svoju pogrešku, niti je snosila bilo kakve posljedice iste. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, kao i zdravstvenu i materijalnu situaciju podnositeljice, ESLJP je zaključio da nalaganje podnositeljici da vrati isplaćene iznose naknada predstavlja prekomjeran individualan teret za nju što je dovelo do povrede njezinog prava na mirno uživanje vlasništva.
14. Prema odredbi čl. 35. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrtu ("Narodne novine", broj 90/1996) umirovljenici mogu obavljati obrt ako osnivanjem obrta ne uspostavljaju svojstvo osiguranika u kojem slučaju zadržavaju pravo na isplatu mirovine.
15. Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98) stupio je na snagu 1. siječnja 1999. i prema odredbama tog zakona tuženik istovremeno nije mogao biti obrtnik (osigurana osoba) i korisnik mirovine.
16. Iz ovog spisa proizlazi da rješenjem o obustavi isplate mirovina od 7. srpnja 2005. nije utvrđena visina nepripadno isplaćene mirovine, niti je utvrđeno pitanje odgovornosti i povrata nepripadno isplaćenih iznosa invalidske mirovine, već je odlučeno da će se o tome odlučiti u zasebnom postupku. Osim toga, navedenim rješenjem tuženiku nije ukinuto pravo na mirovinu niti je stavljeno izvan snage rješenje od 10. listopada 1996. kojim je tuženiku priznato pravo na invalidsku mirovinu. Tuženik je u spornom razdoblju iznose invalidske mirovine koji su predmet ovog postupka primao na temelju rješenja tužitelja od 10. listopada 1996. kojim mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu. Stoga iznosi mirovine koje su tuženiku isplaćene i predmet su ovog postupka potpadaju pod pojam "vlasništva" u smislu čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav).
17. U odnosu na pitanje legitimnog cilja treba navesti da je u ovom slučaju miješanje bilo u javnom interesu jer važnost socijalne pravde ne treba sprječavati javne vlasti da ispravljaju svoje greške, čak i one koje su proizašle iz njihovog vlastitog nemara. Drugačije stajalište bilo bi protivno doktrini stjecanja bez osnove te jednako odobravanju neodgovarajuće raspodjele oskudnih javnih resursa (tako i u odlukama ESLJP u predmetima Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018. te Uzelac i Đekić protiv Hrvatske, zahtjev broj 6161/13 i 57863/14, presuda od 4. lipnja 2020.).
17.1. U odnosu na razmjernost treba navesti da prema sudskoj praksi ESLJP, kad je riječ o situacijama koje uključuju greške države odnosno tijela javne vlasti, kao što je to u ovome predmetu, ocjena razmjernosti miješanja mora uključivati i postupanje stranaka odnosno državnih tijela i pojedinca o čijem pravu se odlučuje, uključujući sredstva kojima se država koristi i njihovu provedbu. Pritom neizvjesnost, u kontekstu navedenog bila ona zakonodavna, administrativna ili proizašla iz praksi koje primjenjuju vlasti - predstavlja čimbenik koji treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju postupanja države odnosno tijela javne vlasti (tako i u predmetu ESLJP, Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018., § 81). Konkretno, kada rješavaju pitanja od ključne važnosti za pojedince, kao što su socijalne naknade i druge naknade koje potpadaju pod "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, dužnost je vlasti postupati u skladu s načelom dobrog upravljanja, a to znači na vrijeme te na prikladan i dosljedan način (tako i u predmetima ESLJP, Moskal protiv Poljske, zahtjev broj 10373/05, § § 51. i 72., presuda od 15. rujna 2009., Zolotas protiv Grčke (br. 2), zahtjev broj 66610/09, § 42, presuda od 29. siječnja 2013. i Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018.,§ 80.).
18. Stoga je u činjeničnim i pravnim okolnostima ovog predmeta, bitna činjenica kada je tužitelj saznao da tuženik istovremeno prima invalidsku mirovinu i obavlja obrt, jer je upravo činjenica je li tužitelj pravovremeno uočio da tuženik više ne ispunjava uvjete za isplatu mirovine odlučna za ocjenu je li tužitelj postupao u skladu sa načelom dobrog upravljanja i pravovremeno.
18.1. U ovom postupku je utvrđeno da je rješenje o registraciji tuženikovog obrta od 22. ožujka 1993., kao i rješenje o proširenju ugostiteljske radnje i na trgovinu na malo od 24. studenog 1993., tadašnji Gradski sekretarijat za gospodarstvo po službenoj dužnosti dostavio tužitelju još 1993. Iz spisa osim toga proizlazi da je tuženik obavljao obrt do 1. travnja 2003., da je tužitelj i nadalje nakon 1. siječnja 1999. sve do 1. travnja 2003. tuženiku isplaćivao mirovine prema rješenju iz 1996. i usklađivao v isine, te je rješenje o prestanku statusa osiguranika donio 1. lipnja 2005. i rješenje o obustavi isplata mirovina 7. srpnja 2005.
18.2. Iz navedenog proizlazi da je u trenutku stupanja na snagu novog Zakona o mirovinskom osiguranju 1. siječnja 1999. tužitelju bilo i moralo biti poznato da tuženik ima registriran obrt jer mu je rješenje o otvaranju obrta dostavljeno po službenoj dužnosti još 1993., kao i da je isto po tom zakonu bila zapreka za isplatu mirovine. Međutim unatoč tome, tužitelj je reagirao tek 2005. i retroaktivno tuženiku obustavio isplatu mirovine. Nakon toga tužitelju je trebalo još godinu dana da 2. lipnja 2006. pokrene parnični postupak radi utvrđivanja iznosa i povrata nepripadno isplaćene mirovine.
18.3. Osim toga, premda je do predmetne situacije došlo zbog propusta tužitelja da pravovremeno reagira, tužitelj u ovom postupku zahtijeva ne samo vraćanje isplaćene mirovine već i isplatu zakonskih kamata tekućih na isplaćene iznose mirovina od podnošenja tužbe. Takvo ponašanje državnog tijela se ne smije i ne može tolerirati, jer takvim postupanjem cijeli teret greške u radu tužitelja je prenesen na tuženika ne samo vraćanjem glavnice nego i plaćanjem kamata. Stoga se pogreške koje se isključivo mogu pripisati državnim tijelima ne mogu u pravilu ispravljati na teret pojed inca, pogotovo ako nije u pitanju drugi sukobljeni pravni interes (tako i ESLJP u odluci Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018.,§ 80., tako i Ustavni sud u odluci broj U-III/3216/2020 od 8. studenoga 2022.).
19. Stoga odgovor na pravno pitanje za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije ovisi o ishodu testa razmjernosti u svakom konkretnom slučaju te nije isključivo vezano za status osobe kao obrtnika.
20. Prema ocjeni vijeća, pravilno su nižestupanjski sudovi u ovom slučaju ocijenili da bi vraćanjem isplaćenih iznosa i plaćanjem zateznih kamata od 2006. bila poremećena ravnoteža između javnog interesa i interesa tužitelja odnosno da ne postoji razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo tuženika na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići, a taj cilj je ispravljanje pogreške tužitelja na teret tuženika jer bi nametanjem tuženiku obveze vraćanja cjelokupnog iznosa nepripadno isplaćenih mirovina zajedno s zakonskim kamatama, tuženiku bio nametnut prekomjeran teret. Naime, zahtijevanje povrata mirovine od korisnika kojemu je naknada isplaćena isključivo zbog propusta domaćeg tijela, s kamatama, u situaciji kada je državno tijelo cijelo vrijeme isplate imalo sve poznate bitne činjenice za neisplatu mirovine tuženiku i kada tuženik tom tijelu nije ništa prešutio, predstavlja povredu njegovog prava na mirno uživanje vlasništva iz čl.1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Pritom su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju kao i pravno shvaćanje ESLJP iz predmeta Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018.,§ 80., neovisno o tome što je tuženik obrtnik jer je u postupku pravilno utvrđeno da bi plaćanje utuženog iznosa za tuženika s obzirom na njegove osobne, zdravstvene i imovinske, prilike (koji je ratni vojni invalid s 80% trajnog invaliditeta, koji je uredno prijavio obavljanje obrta, bavio se ugostiteljskom djelatnošću s više zaposlenih i uredno plaćao sve doprinose, ima niz ozbiljnih i trajnih zdravstvenih problema i odjavio je obrt čim je saznao za zakonske promjene i to znatno prije nego što je tužitelj reagirao povodom istih), p redstavljalo prekomjeran teret.
21. Protivno revizijskim navodima tužitelja, pravna shvaćanja iz predmeta Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018. su primjenjiva u ovom predmetu i sudovi su ih pravilno primijenili kad su odbili tužbeni zahtjev za isp latu na temelju rezultata testa razmjernosti primijenjenog na okolnosti konkretnog slučaja.
22. Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Zagreb, 2. rujna 2026.
Predsjednik vijeća
mr. sc. Dražen Jakovina
