REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3052/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Đura Sesse članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Crnogaća, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž R-141/2024-2 od 10. travnja 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-41/2022-15 od 15. svibnja 2024., u sjednici održanoj 2. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž R-141/2024-2 od 10. travnja 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-41/2022-15 od 15. svibnja 2024.
2. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je predlagatelj naznačio dva pravna pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je naznačila razloge važnosti. Predlagatelj je istaknuo i da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
3. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pravna pitanja: "1. Gubi li radnik pravo na naknadu troškova prijevoza, a koja tražbine predstavlja novčano potraživanje radnika iz radnog odnosa, ako se prethodno nije obratio poslodavcu u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika, odnosno od saznanja za tu povredu?
2. Gubi li radnik (op.a. službenik i namještenik) pravo na naknadu troškova prijevoza, a koja tražbina predstavlja novčano potraživanje radnika iz radnog odnosa, ako ne može kao pješak koristiti rutu kraću od 2 kilometra sa suvremenom pješačkom stazom koja omogućava sigurno kretanje pješaka, između adrese rada i mjesta stanovanja, a koje pravo je propisano odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike, ako se prethodno nije obratio poslodavcu u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika, odnosno od saznanja za tu povredu?".
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5.1. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla od mjesta stanovanja tužitelja do mjesta rada za razdoblje od prosinca 2017. do kolovoza 2021., koji zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 53. st. 4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17 – dalje: KU/17).
5.2. Iz spisa proizlazi da je među strankama nesporno da je tuženica, odnosno čelnik tijela sukladno odredbama Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15 i 121/16) i odredbi čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 149/95, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13 i 1/15) o tužiteljevom pravu na naknadu troškova prijevoza odlučila Odlukom broj 511-13-01-15-593/2018 od 19. travnja 2019. (dalje: Odluka) kojom je utvrđeno da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza u utuženom razdoblju, da je u uputi o pravnom lijeku u tom rješenju navedeno da tužitelj protiv te Odluke može uložiti zahtjev za zaštitu prava Ministru unutarnjih poslova u roku od 15 dana od primitka Odluke putem Službe pravnih, financijskih i tehničkih poslova Policijske uprave te da tužitelj protiv navedene Odluke donesene u upravnom postupku nije podnio redovni pravni lijek, u pobijanoj Odluci nazvan „zahtjev za zaštitu prava“.
5.3. Tužbeni zahtjev u ovom postupku nije odbijen pozivom na odredbu čl. 133. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR), koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja pobijane odluke, već jer je o tužiteljevom pravu na prijevoz odlučeno konačnom i pravomoćnom Odlukom tuženice, koja predstavlja upravnu stvar o kojoj je odlučeno u upravnom postupku pravomoćnom i konačnom Odlukom pa se sudovi u ovom parničnom postupku ne mogu upuštati u ocjenjivanje pravilnosti i zakonitosti predmetne Odluke, odnosno upravnog akta.
5.4. Slijedom iznesenog vijeće ovog suda ocijenilo je da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP s obzirom da pobijana drugostupanjska odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama na koje se tužitelj pozvao u prijedlogu za dopuštenje revizije (tako i u Revd-3245/2025 od 27. kolovoza 2025.).
6. S obzirom da u odnosu na, u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačena pravna pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a stavak 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b stavak 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.
7. U odnosu na navode tužitelja iznesene u prijedlogu za dopuštenje revizije da mu je pobijanom drugostupanjskom presudom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo - pravo na pravično suđenje, zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) treba navesti kako se sadržaj predmetnoga prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu podnesenom na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP svodi na pritužbe o tome da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje dakle na razlog koji se ne može isticati u prijedlogu za dopuštenje revizije niti može predstavljati povredu prava na pravično suđenje, osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
8. U odnosu na navode tužitelja da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo treba navesti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva pa do povrede prava na pravično suđenje u pravilu ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna. Međutim, to ovdje nije slučaj jer je u pobijanoj presudi odgovoreno na sve odlučujuće tužiteljeve navode i presuda je detaljno obrazložena. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.
9. Slijedom iznesenog tužitelj navodima iznesenima u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, pa je na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 2. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
