REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Gordane Korotaj, predsjednice vijeća te sutkinje Nade Horvatović i sutkinje Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog FC, zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj  47/90., 55/91., 29/94., 114/22., 47/23., 145/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv osuđujećeg dijela presude Općinskog suda u Šibeniku od 16. travnja 2026., poslovni broj: Pp-2496/2025-25, u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okrivljenog FC kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni FC je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 eura (sedamdeset eura), u roku 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Osuđujućim dijelom pobijane presude Općinskog suda u Šibeniku od 16. travnja 2026., poslovni broj: Pp-2496/2025-25, proglašen je krivim okrivljeni FC da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koje mu je izrečena kazna zatvora 30 dana, u koju je uračunato lišenje slobode od 17. srpnja 2025. do 31. srpnja 2025., pa je okrivljeniku na ime izrečene kazne zatvora preostalo 15 dana. Okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 400,00 eura.

2. Protiv navedene presude, okrivljenik je putem branitelja, odvjetnika Branimira Belamarića, podnio žalbu s prijedlogom da se, iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud nekritički poklonio vjeru iskazima saslušanih policijskih djelatnika, dok je sve ostale izvedene dokaze cijenio kao nevjerodostojne i neistinite. Nadalje, ističe kako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i iz razloga što je sud odbio dokazni prijedlog braniteljice da se u svojstvu svjedoka ispitaju prisutni gosti na terasi ugostiteljskog objekta ispred kojeg se odvio sporni događaj, navodeći da bi jedino takav dokaz mogao sa stopostotnom sigurnošću utvrditi da je prekršaj zaista počinjen. Isto tako ističe kako, da je zaista istina da je okrivljenik počinio prekršaj za koji se tereti, policijski službenici bi tijekom policijske obrade prikupili Izjave prisutnih gostiju i osoblja koje radi u ugostiteljskom objektu. Spominje kako iz iskaza svjedoka CC i BC proizlazi kako su se na terasi ugostiteljskog objekta nalazili brojni ljudi, pa okrivljenik smatra da je u cilju utvrđenja činjeničnog stanja trebalo ispitati takve svjedoke i pregledati nadzorne kamere. U odnosu na izrečenu kaznu zatvora, okrivljenik prigovara ocijeni suda da na strani okrivljenika nije pronašao olakotne okolnosti te ističe da je isti otac maloljetnog djeteta za kojeg materijalno skrbi i stalno je zaposlen u svom obrtu uz pomoć kojeg ostvaruje mjesečna primanja.

6. U odnosu na žalbeni navod okrivljenika kako je prvostupanjski sud nekritički poklonio vjeru iskazima policijskih službenika, dok je sve ostale izvedene dokaze cijenio kao nevjerodostojne i neistinite ovaj sud ističe kako takav žalbeni navod nije osnovani. Na ovom mjestu valja reći kako sud na temelju slobodne ocjene dokaza samostalno, prema vlastitom uvjerenju, odlučuje koji će dokazi biti prihvaćeni i kolika im se dokazna snaga pridaje. Iz obrazloženja pobijane presude, a suprotno navodima okrivljenika, jasno proizlazi da je sud detaljno uzeo u obzir obranu okrivljenika, iskaze saslušanih svjedoka, provedeno suočenje i materijalnu dokumentaciju, međusobno ih doveo u vezu, prilikom ocjene svakog izvedenog personalnog dokaza doveo ga je u korelaciju s prethodno izvedenima, obranom okrivljenika, ali i životnom logičnošću, čime je detaljno i okolnosno u obrazloženju objasnio iz kojeg razloga je određenim iskazima poklonio vjeru. U odnosu na navod okrivljenika kako je sud nekritički poklonio vjeru iskazima policijskih službenika, takva tvrdnja naprosto ne nalazi svoje uporište u pobijanoj presudi, već baš suprotno. Sud je ispitao oba policijska službenika koji su iskazivali usklađeno glede glavnih aspekata događaja, bez odstupanja ili nelogičnosti, zatim ih je doveo u vezu s obranom okrivljenika, a posebno se oslanjajući na provedeno suočenje svjedoka BC s policijskim službenikom ĆC. Pritom, kod ocjene utvrđenog činjeničnog stanja detaljno opisuje i uspoređuje njihovo iskazivanje prilikom suočenja jedno nasuprot drugom, navodi kako je isto provedeno u cilju dodatnog uvida u neverbalnu komunikaciju, sigurnost i uvjerljivost svjedoka prilikom izravnog kontakta, a konstatira na strani svjedoka BC nesigurnost, nelagodi i skretanje pogleda, odustajanje od postavljanja pitanja iako je izravno upravo svjedok BC tražio suočenje kao i činjenica da na upit suda kako to da sada odustaje od daljnjeg postavljanja pitanja iako je inzistirao na suočenju izjavljuje kako „ne zna“, sud također pravilno koristi prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u zbiru s ostalim nelogičnostima iskaza navedenog svjedoka, a koji se iskaz poklapa s obranom okrivljenika, iako su oba životno nelogična te po objektivnom utvrđenju suda, u bliskom odnosu.

6.1. U odnosu žalbeni navod okrivljenika da odbijeni dokazni prijedlozi saslušanja gostiju ugostiteljskog objekta i pregled nadzornih kamera jedini mogu potvrditi da je okrivljenik počinio predmetni prekršaj, ističe se kako je takav žalbeni navod također neosnovan. Naime, kako je prethodno navedeno, sukladno slobodnoj ocjeni dokaza na sudu je da cijeni koje će dokaze izvesti i koju će im dokaznu snagu pridodati, pa je pogrešan stav okrivljenika gdje on u žalbi sugerira koji to dokaz može dokazati počinjenje prekršaja, jer je takav stav u suprotnosti s načelom slobodne ocjene dokaza. Sud je u konkretnom slučaju odbio predloženi dokazni prijedlog jer je osnovano cijenio da je činjenično stanje na temelju iskaza policijskih službenika u kontekstu nevjerodostojnosti iskaza BC, potpuno, jasno i nedvojbeno utvrđeno u ukupnosti s ostalim izvedenim dokazima, pa je otklonio takvu predloženu dokaznu radnju jer bi ista po njegovoj ocjeni dovela do nepotrebnog odugovlačenja postupka, a bez vjerojatnosti da bi se time utvrdile drugačije pravno relevantne činjenice, što ovaj sud smatra pravilnim i osnovanim utvrđenjem suda, dok smatra također da pregled nadzornih kamera ne bi utvrdio drugačije činjenično stanje, osobito u situaciji kada je ono različitim dokaznim radnjama utvrđeno činjenično stanje u traženom stupnju vjerojatnosti te detaljno i temeljito obrazloženo. Činjenica da policijski službenici nisu prikupljali obavijesti uobičajena je prilikom situacija kada je potrebna primjena sile te ne ukazuje na nemarno postupanje policije, kako to sugerira okrivljenik, već na životno logično postupanje kod situacije kada su policijski službenici primorani primijeniti fizičku silu.

7. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti te da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Razmatrajući odluku o kazni u povodu žalbe okrivljenika ovaj Sud smatra da je izrečena kazna zatvora za prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje počinitelja te svim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. PZ-a. Naime, iz dokumentacije spisa proizlazi kako je okrivljenik višestruki povratnik u činjenu kaznenih djela s elementima nasilja, agresije i suprotstavljanja autoritetu državne vlasti, a koje presude prvostupanjski sud navodi u dijelu obrazloženja (točka 18.) u kojem obrazlaže izrečenu kaznu te ih pravilno cijeni kao otegotne. Kako i sam prvostupanjski sud navodi, okrivljenik je prethodno, između ostalim, u navedenim kaznenim predmetima osuđen i na bezuvjetnu kaznu zatvora, ali i na uvjetnu kaznu zatvora uz rok kušnje od 3 godine. Unatoč tome, a kako je utvrđeno u okviru ovog prekršajnog postupka, okrivljenik ponavlja protupravna ponašanja i to upravo prema osobama koja u praksi primjenjuju autoritet državne vlasti. U tome smislu pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako prethodno izrečene sankcije nisu postigle svrhu kažnjavanja, osobito u vidu specijalne prevencije okrivljenika, te mu izriče poseban zakonski maksimum propisane kazne u cilju ostvarenja svrhe kažnjavanja u smislu članka 32. Prekršajnog zakona. Navedene okolnosti (roditeljstvo i činjenica da je okrivljenik obrtnik) u korelaciji s ovako utvrđenim otegotnim okolnostima, po mišljenju ovoga suda, ne utječu na pravilnost izrečene kazne.

8.1. Zbog svega navedenog, ovaj Sud smatra da će ovako izrečenom kaznom zatvora biti ostvarena svrha kažnjavanja i da će ista imati utjecaj na okrivljenika da u budućnosti prestane ponavljati prekršaje i da uskladi svoje ponašanje sa zakonom.

9. U odnosu na zahtjev okrivljenika da ga se oslobodi obveze plaćanja troška prvostupanjskog postupka ovaj sud je stava kako je visina paušalne svote, određena po prvostupanjskom tijelu, primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, prema podacima i dokumentaciji u spisu ne proizlazi da je okrivljenik lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova prekršajnog postupka, određenih u prekršajnom nalogu, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 13,27 do 663,61 eura, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio toliko lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad da bi plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje i/ili uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

11. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 2. rujna 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku u 4 otpravka: za spis, tužitelja, okrivljenika i branitelja.