Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6721/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te Nade Horvatović i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog MT, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 15. travnja 2026., broj: Pp-2105/2025-5, na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. MT kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. MT je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 EUR (sedamdeset eura), u roku petnaest dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskom suda u Varaždinu okr. MT proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju 30 dana i na temelju čl. 44. Prekršajnog zakona primijenjena uvjetna osuda, tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako okrivljenik za vrijeme od 12 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom, te je okrivljenik obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 50,00 eura.

1.1. Istom presudom prema okrivljeniku je primijenjena zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od najmanje 6 mjeseci.

2. Protiv te presude okrivljenik je podnio pravodobnu žalbu, putem branitelja Božidara Klepača, odvjetnika u Varaždinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o zaštitno mjeri psihosocijalnog tretmana.

2.1. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to, iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije utvrdio povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

5. Iako je okrivljenik predložio da bude pozvan na sjednicu vijeća, u predmetnom slučaju nisu ostvareni uvjeti u smislu čl. 201. st. 2. Prekršajnog zakona, koja propisuje da će se o sjednici vijeća izvijestiti onaj okrivljenik kojemu je izrečena kazna zatvora (što nije slučaj u ovom predmetu s obzirom na primjenu mjere upozorenja).

6. U odnosu na navode žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kojima žalitelj u suštini ponavlja obranu i dovodi u pitanje iskaz svjedokinje ST - bivše izvanbračne supruge, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika, koje prihvaća i ovaj sud.

6.1. Naime, prvostupanjski sud je u postupku ispitao okrivljenika i svjedokinju ST, proveo dokaznu radnju njihovim suočenjem te pročitao preslike poruka okrivljenika i svjedokinje, kao i ostalu materijalnu dokumentaciju u spisu. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi provedenih dokaza, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je ispravno utvrdio da postupanje okrivljenika na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6.2. Činjenica da sud prvog stupnja nije prihvatio obranu okrivljenika i da je svoju odluku temeljio prvenstveno na iskazu žrtve nasilja, ne dovodi do nezakonitosti presude, jer se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza kojom je prvostupanjski sud iskaz svjedokinje ocijenio uvjerljivim, koji je potkrijepljen porukama razmijenjenim između okrivljenika i žrtve, pa je prvostupanjski sud imao kontrolni mehanizam za provjeru iskaza žrtve i nije imao dvojbe u pogledu upućivanja pogrdnih izraza putem poruka, koje su kod žrtve izazvale osjećaj straha i uznemirenosti. Neosnovano žalitelj dovodi u pitanje iskaz žrtve u pogledu dijela radnje od 30. srpnja 2026. budući da je žrtva vjerno i životno opisala njegovo postupanje, pa imajući u vidu da je dio optuženja potvrđen porukama, to prvostupanjski sud nije imao razlog ne prihvatiti iskaz žrtve i u ostalom dijelu vjerodostojnim, u kojem je jasno navela da je okrivljenik vikao na nju riječima koje niti sam okrivljenik ne poriče. Naime, i sam okrivljenik ističe da se inkriminirana radnja odvijala u nazočnosti njihovog zajedničkog maloljetnog djeteta, da je žrtvi uputio riječi navedene u izreci pobijane presude, pa iako on navodi blago povišenim tonom, taj intenzitet žrtva očito nije shvaćala jednakim. Neosnovano žalitelj pokušava dovesti u pitanje iskaz svjedokinje time što se nije izjasnila na izričito pitanje suda je li ju okrivljenik pokušao kontaktirati i da je te pokušaje izbjegla, budući da isto nije odlučno za utvrđivanje stanja stvari, niti može dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza žrtve, u dijelu da je zamahivao rukom prema njoj, kao i da je lupao po staklenim vratima, ukupnost kojeg ponašanja je nju uznemirilo. Pogrešno žalitelj uspoređuje izjavu žrtve u Centru za socijalni rad i iskaz pred sudom, budući da izjava žrtve u Centru pravilno nije korištena kao dokaz, jer takva izjava je isprava kojom se potvrđuje da je inkriminirana prilika prijavljena, kao i u pogledu kojih okolnosti treba ispitati žrtvu u postupku. Međutim, ističe se kako nije životno da bi žrtva bezrazložno prijavila događaj nadležnom Centru za socijalni rad koji je uobičajen i prihvatljiv u obiteljskim odnosima. Eventualni doprinos inkriminiranom događaju od strane žrtve, kako to pokušava prikazati žalitelj, kao i da je predmetni događaj posljedica narušenih obiteljskih odnosa, ne može isključiti odgovornost okrivljenika za nasilje u obitelji, na način kako je njemu stavljeno na teret. Također se ističe da je između okrivljenika i žrtve provedeno suočenje, koje nije doprinijelo drugačijem utvrđenju stanja stvari, niti je žalitelj u postupku pred sudom predlagao provođenje drugih dokaza.

Stoga je sud prvog stupnja ispravno svoju odluku temeljio prvenstveno na iskazu svjedokinje - žrtve kojim je potvrdila činjenice odlučne za postojanje djela prekršaja psihičkog nasilja u nazočnosti njihovog zajedničkog djeteta, valjano obrazloživši razloge zbog kojih je prihvatio njezino svjedočenje te zbog čega nije prihvatio obranu okrivljenika.

6.3. Slijedom navedenog, s obzirom da navodi žalbe ne ukazuju na postojanje novih činjenica u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona niti žalitelj argumentirano dovodi u sumnju činjenično utvrđenje, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7. Ispitujući u povodu žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno čl. čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona primijenjenu uvjetnu osudu za počinjeni prekršaj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je, pravilnom ocjenom svih okolnosti od utjecaja na kaznu u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, prvostupanjski sud primijenio sankciju koja nije prestroga, imajući na umu težinu djela, stupanj prekršajne odgovornosti te pravilno vrednujući raniju nekažnjavanost, ispravno smatrajući da se ostvarenje svrhe sankcioniranja može očekivati bez izvršenja kazne zatvora. Pri tome je uočeno da je prvostupanjski sud izrekao kaznu zatvora ispod minimalne mjere Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji propisane kazne za počinjeni prekršaj, s obzirom da je propisana kazna od najmanje 1.100,00 eura ili kazna zatvora od najmanje 45 dana, do općih zakonskih maksimuma, odnosno do 6.630,00 eura ili kazna zatvora do 90 dana. Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela i ovaj sud smatra da je uvjetna osuda pogodna za postizanje, kako opće svrhe kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrhe kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona. Primjenom mjere upozorenja prvostupanjski sud je uvjetovao ponašanje okrivljenika kroz vrijeme kušnje te je, prijeteći kaznom zatvora, u slučaju ako počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna, dao do znanja da nije nužno izdržavanje kazne zatvora ako prestane s činjenjem takvih prekršaja.

7.1. Stoga je i ovaj drugostupanjski sud mišljenja da je za počinjeni prekršaj izrečena sankcija koja je primjerena pravilno cijenjenim okolnostima predmetnog slučaja i pogodna za djelovanje na počinitelja i ostale da se ubuduće klone činjenja takvih prekršaja.

8. Neosnovano žalitelj dovodi u pitanje pravilnost i opravdanost izricanja zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana, jer je ocjena i ovog suda da je zaštitna mjera izrečena u skladu s odredbom čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, smatrajući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da prema okolnostima počinjenja djela i obiteljskim prilika ista nužna radi sprečavanja daljnjeg nasilničkog ponašanja kao i stvaranja pozivnih promjena u ponašanju počinitelja nasilja u obitelji. Opravdanost izrečene mjere je da počinitelj postane svjestan svog nasilnog ponašanja, prepozna svoju odgovornost te usvoji obrasce nenasilnog ponašanja. Samostalan odlazak na psihosocijalne tretmane, na koji upire žalitelj u žalbi, ne predstavlja razlog koji bi doveo u pitanje zakonitost i pravilnost izrečene mjere u ovom predmetu, a tijelo nadležno za provedbu izvršenja zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana će, uzimajući u obzir sve relevantne parametre, odlučiti o svrsishodnosti izrečene zaštitne mjere.

Iako žalitelj s pravom upire bi da situacijama poremećenih obiteljskih odnosa moguće bio potreban psihosocijalan tretman i za druge sudionike, u ovom predmetu sud nije ovlašten odlučivati o tome, jer se zaštitna mjera može izreći počinitelju nasilja u obitelji, a njegova bivša izvanbračna supruga u ovom je predmetu ima status žrtve nasilja.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota određena je u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona, u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (odgovarajući iznos u eurima sukladno fiksnom tečaju konverzije), s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imajući u vidu materijalne prilike žalitelja.

10. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 2. rujna 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.