REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: U-zpz-9/2023-12

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Zagreb, Gajeva 30a, OIB: 43539267895, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Bjelovar, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe OZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-15/2023-2 od 13. travnja 2023. za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-4599/2021-3 od 17. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Osijeku broj Us I-392/2021-14 od 10. studenoga 2021., u sjednici održanoj 2. rujna 2026.,

r i j e š i o j e:

Usvaja se zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, ukida se presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž- 4599/2021-3 od 17. siječnja 2023. i presuda Upravnog suda u Osijeku broj Us I- 392/2021-14 od 10. studenoga 2021. te se predmet vraća Upravnom sudu u Osijeku na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž 4599/2021-3 od 17. siječnja 2023. potvrđena je presuda Upravnog suda u Osijeku broj Us I-392/2021-14 od 10. studenoga 2021. kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske Klasa: UP/II-942-01/19-01/61, Urbroj: 514-04-02-01-01/08-21-04 od 17. veljače 2021., odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kuna i naloženo je tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kuna.

1.1. Navedenim rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske Klasa: UP/II - 942-01/19-01/61, Urbroj: 514-04-02-01-01/08-21-04 od 17. veljače 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Slatina, Klasa: UP/I-943-01/18-01/59, Urbroj: 2189-02/01-19-12 od 10. siječnja 2019., kojim se ovlašteniku prava na naknadu, ovdje zainteresiranoj osobi, daju u vlasništvo (vraćaju) nekretnine u k. o. [katastarska općina], navedene u točki I.a izreke tog Rješenja, dok se u odnosu na preostale nekretnine koje su predmet postupka radi povrata, navedene u točki I.b izreke tog Rješenja, ovlašteniku određuje pravo na naknadu.

2. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je, na temelju čl. 78. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21 - dalje: ZUS), podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Predlaže prihvatiti zahtjev, preinačiti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje tuženiku.

3. Tuženik nije podnio odgovor na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

3.1. Zainteresirana osoba je u odgovoru na zahtjev predložila isti odbiti i naložiti tužitelju da mu naknadi trošak sastava odgovora na zahtjev.

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude je osnovan.

5. Na temelju čl. 78. st. 6. ZUS Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u granicama predmetnog zahtjeva.

6. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude navodi da isti podnosi zbog pogrešne primjene Ugovora o miru s Mađarskom ("Službeni list FNRJ" broj 72/47) i odredbe čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19, dalje - Zakon o naknadi), kao i zbog pogrešne primjene propisa o izvlaštenju. Navodi da je za nekretnine, koje su predmet povrata u ovoj pravnoj stvari, Kraljevina Jugoslavija donijela pravomoćno rješenje o eksproprijaciji na temelju kojeg su grofu OZ eksproprirane predmetne nekretnine, da ta rješenja nisu provedena u zemljišnoj knjizi najvjerojatnije zbog ratnih zbivanja pa je bivša Federativna Narodna Republika Jugoslavija (dalje – FNRJ) samo formalno izvršila prijenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama temeljem generalne (opće) odluke kojom je konfiscirana cjelokupna imovina grofa OZ. Ističe da je do gubitka vlasništva nad predmetnim nekretninama došlo pravomoćnošću rješenja o eksproprijaciji kojim su iste oduzete, a ne formalnim brisanjem vlasništva iz zemljišnih knjiga, izvršenim od strane tijela FNRJ odnosno da su te nekretnine oduzete grofu OZ na temelju akta Kraljevine Jugoslavije dakle prije 15. svibnja 1945. pa da se stoga, sukladno čl. 3. Zakona o naknadi taj Zakon ne primjenjuje i nasljednici nemaju pravo na naknadu po tom Zakonu. Vezano za primjenu odredbe čl. 10. Zakona o naknadi Državno odvjetništvo Republike Hrvatske navodi da je grof OZ bio mađarski državljanin pa da je pitanje obeštećenja za imovinu koja mu je oduzeta riješeno Ugovorom o miru s Mađarskom, zaključenim u Parizu 10. veljače 1947. i Uredbom o prijelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ prema Ugovoru o miru s Mađarskom. Pri tome je, prema navodima podnositelja zahtjeva, irelevantno je li imovina grofa OZ oduzeta po ranijem propisu, odnosno konfiskacijom jer se radi o imovini koja je podlijegala odredbama Ugovora o miru s Mađarskom, na temelju kojeg je osoba čija je imovina oduzeta imala pravo tražiti obeštećenje za oduzetu imovinu od mađarskih vlasti.

7. Iz spisa proizlazi da su predmet spora u ovom postupku nekretnine koje su djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave u virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Slatina, Klasa: UP/I-943- 01/18-01/59, Urbroj: 2189-02/01-19-12 od 10. siječnja 2019., vraćene u vlasništvo ovlašteniku prava na naknadu OZC, koji je zainteresirana osoba u ovom predmetu, koje su nekretnine pobliže navedene pod točkom I.a izreke tog Rješenja, kao i nekretnine navedene pod točkom I.b izreke istog rješenja, za koje je ovlašteniku određeno pravo na naknadu.

7.1. Prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno tijelo svoje odluke u bitnome temelje na ocjeni da vlasti Kraljevine Jugoslavije nisu okončale postupak eksproprijacije za predmetne nekretnine već samim time što vlasniku nisu isplatile naknadu za iste te da taj postupak nije okončan niti do kraja Drugog svjetskog rata. Stoga zaključuju da su grofu OZ predmetne nekretnine oduzete izravnim zahvatima jugoslavenskih komunističkih vlasti pa podnositelj zahtjeva (zainteresirana osoba iz ovog postupka) ima pravo na povrat odnosno naknadu. Zaključak temelje na činjenici da su predmetne nekretnine, nakon donošenja odluke o eksproprijaciji Kraljevine Jugoslavije ostale u posjedu grofa OZ te je u zemljišnim knjigama i dalje bilo upisano njegovo pravo vlasništva na svim tim nekretninama, sve do provođenja zaključka Narodnog Kotarskog suda u Slatini od 9. prosinca 1945. i Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini od 2. svibnja 1947.

8. Iz navedenog proizlazi da je za odluku u sporu odlučno pitanje jesu li grofu OZ predmetne nekretnine oduzele vlasti Kraljevine Jugoslavije, u postupku eksproprijacije na veleposjedu grofa OZ ili su predmetne nekretnine grofu OZ oduzele jugoslavenske komunističke vlasti konfiskacijom, na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru od 21. studenog 1945.

9. Upravni sudovi, odlučujući o zahtjevu tužitelja, polaze od činjenica da za eksproprirane nekretnine Kraljevina Jugoslavija nije isplatila naknadu, da nije došlo do promjene prava vlasništva u zemljišnim knjigama i da agrarni korisnici, osim nekoliko izuzetaka, nisu došli u posjed ekspropriranih nekretnina, pa zaključuju da su iste oduzete grofu OZ za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine odnosno da pravnu osnovu za oduzimanje predmetnih nekretnina čine presuda Okružnog narodnog suda u Daruvaru od 21. studenog 1945., kojom je grof OZ proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela te je kažnjen konfiskacijom imovine koja se sastoji od veleposjeda navedenih u toj presudi i svih nekretnina koje se nalaze na području Federativne Jugoslavije koje nisu navedene u presudi, kao i Zaključak Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. kojim je u svrhu konfiskacije imovine po presudi Okružnog narodnog suda u Daruvaru od 21. studenog 1945. određen popis i procjena imovine na licu mjesta te podredno uknjižba prava vlasništva.

10. Međutim, upravni sudovi odlučujući o zahtjevu tužitelja u ovom predmetu nisu cijenili postojanje Eksproprijacijske odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku od 31. svibnja 1939., koja je donesena na temelju odredbi Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 24. lipnja 1933. Navedenom odlukom su nekretnine obuhvaćene postupkom eksproprijacije zemljišta velikog posjeda grofa OZ u k. o. [katastarska općina], dodijeljene poimenično navedenim agrarnim subjektima i određena je naknada koju trebaju platiti.

10.1. Osim toga, 60-ih godina prošlog stoljeća provodila se komasacija te je u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku velikom broju osoba kojima je Eksproprijacijskom odlukom dodijeljeno zemljište, na temelju čl. 2. Zakon o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima ("Narodne novine" broj 111/47), priznato pravo vlasništva na nekretninama koje su im dodijeljene za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

10.2. Prilikom ocjenjivanja jesu li u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za upis društvenog vlasništva na predmetnim nekretninama treba imati u vidu i odredbu čl. 11. Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 111/47 i 25/58) kojom je propisano da se zemljište oduzeto po prijašnjim propisima o agrarnoj reformi ne uračunava u površinu posjeda prijašnjem vlasniku velikog posjeda, već se smatra vlasništvom agrarnog subjekta, ma i ne bilo u zemljišnoj knjizi upisano na njegovo ime.

11. Slijedom iznesenog za donošenje odluke u sporu je relevantno i odlučno pitanje pravnih učinaka eksproprijacije koju je provodila Kraljevina Jugoslavija u vezi s kasnijim aktima FNRJ, pa se ne može zanemariti postojanje Eksproprijacijske odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku od 31. svibnja 1939. koju sudovi nisu ocijenili prilikom donošenja svojih odluka. Stoga se za sada ne može prihvatiti pravilnim zaključak upravnih sudova da su predmetne nekretnine, koje su predmetom povrata u ovoj stvari, konfiscirane isključivo na osnovi presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj Kz-295/45 od 21. studenog 1945. uz naknadni prijenos vlasništva u koristi FNRJ, odnosno Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije, unatoč postojanju pravnih osnova za eksproprijaciju i prije presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru.

12. U ponovljenom postupku potrebno je, uzimajući sve gore navedeno uzeti u obzir, ponovno ocijeniti je li predmetne nekretnine predniku zainteresirane osobe oduzela vlast Kraljevine Jugoslavije ili jugoslavenska komunistička vlast.

13. U odnosu na navode iz zahtjeva vezano za pitanje primjene odredbe čl. 10. Zakona o naknadi i Ugovora o miru s Mađarskom, treba navesti da odgovor na isto ovisi o činjenici postojanja imovine na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom odnosno ovisi o činjenici jesu li predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom bile u vlasništvu mađarskog državljanina. Naime, u vezi s pitanjem je li određena imovina ulazi u doseg primjene tog Ugovora, Ugovor o miru s Mađarskom izrijekom propisuje da je riječ morala biti o imovini koja je na dan 15. rujna 1947. (dan stupanja na snagu Ugovora) bila u vlasništvu mađarskog državljanina ili Mađarske. Pritom treba navesti da navodi zahtjeva polaze od pogrešne pretpostavke da je u postupku nesporno utvrđeno mađarsko državljanstvo grofa OZ, što u ovom predmetu nije slučaj, niti se u ovom stadiju postupka mogu preispitivati te činjenice (tako ovaj sud u odlukama U-zpz-8/2016-6 od 24. studenog 2020. i broj U- zpz 8/2023-11 od 26. ožujka 2025).

14. Stoga su na temelju odredbe čl. 78. st. 8. ZUS ukinute obje nižestupanjske presude i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Zagreb, 2. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Dražen Jakovina