REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1168/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Danijele Uzelac Ljubić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TO JE TO d.o.o., OIB: 61748564164, Rovinj, M. Fachinettija 20, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kobaš, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., OIB: 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-752/2021-76 od 14. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-752/2021-76 od 14. siječnja 2026. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 5.305,17 EUR u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-752/2021-76 od 14. siječnja 2026. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 1.140,53 EUR i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.140,53 EUR.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -752/2021-76 od 14. siječnja 2026. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju zakonske zatezne kamate koje na iznos od 6.445,70 EUR teku od 26. studenoga 2018. do isplate.

II. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -752/2021-76 od 14. siječnja 2026. u točki III. izreke i predmet u tom dijelu vraća tom sudu na ponovan postupak.

III. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 6.445,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. studenoga 2018. do isplate po stopi koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima u roku od 15 dana (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženik plati iznos od 31.158,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice, i to iznose od:

52.030,00 kn / 6.905,57 EUR od 26. studenoga 2018. do isplate, 42.500,00 kn / 5.640,72 EUR od 27. veljače 2019. do isplate, 9.000,00 kn / 1.194,50 EUR od 30. travnja 2019. do isplate, 26.000,00 kn / 3.450,79 EUR od 14. lipnja 2019. do isplate, 100.000,00 kn / 13.272,28 EUR od 19 rujna 2019. do isplate, 50.000,00 kn / 6.636,14 EUR od 17. siječnja 2020. do isplate te 3.800,00 kn / 504,35 EUR od 2. prosinca 2020. do isplate (točka II. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude pobijajući je u točkama I. i III. izreke. Smatra da je presuda u pobijanom dijelu nepravilna budući da tuženik prema odredbi čl. 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK) ima zakonsku ovlast za postavljanje i korištenje elektroničke komunikacijske instalacije (dalje: EKI) te da pravo izmještanja instalacija pripada isključivo tuženiku. U odnosu na tužiteljev zahtjev za izmicanje EKI-ja tuženik ponavlja da u zahtjevu nisu bili navedeni osobni podaci investitora, nisu bili pojašnjeni razlozi za izmicanje niti je dostavljen dokaz o pravu vlasništva ili posjeda ili bilo kakvom drugom postojanju interesa tužitelja. Ističe da zahtjev nije bio u skladu s Pravilnikom o načinu i uvjetima određivanja zone elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, zaštitne zone i radijskog koridora te obvezama investitora radova ili građevine („Narodne novine“ 75/13; dalje: Pravilnik), a osim toga tužitelj je zatražio da se izmještanje izvrši u roku od 15 dana, koji rok nije propisan Pravilnikom te je neprimjeren za izradu tehničkih rješenja. Smatra da je tužitelj sukladno odredbi čl. 6. Pravilnika trebao zatražiti posredovanje Agencije, a ne samoinicijativno premjestiti predmetnu infrastrukturu, na što nije bio ovlašten. Ujedno, ponavlja ranije iznesene navode da tužitelj nema pravo na naknadu poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) sadržanog u izračunu vještaka te je od utvrđene vrijednosti radova trebalo oduzeti iznos PDV-a, jer je tužitelj u sustavu PDV-a te je koristio pravo na odbitak pretporeza. Pobija i odluku o troškovima postupka zbog pogrešne primjene čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Predložio je preinačiti presudu u pobijanom dijelu.

3. Tužitelj je podnio žalbu kojom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke zbog bitne povrede odredaba postupka, a osobito odredbe sadržane u čl. 154. st. 2. ZPP-a. Predložio je prihvatiti žalbu te zahtijeva naknadu troška žalbenog postupka.

4. Odgovori na žalbe nisu dani.

5. Tuženikova žalba je djelomično osnovana, a djelomično je neosnovana, dok je tužiteljeva žalba u cijelosti osnovana.

6. Presuda je u pobijanom dijelu ispitana na temelju č l. 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na odluku o troškovima postupka.

7. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u točki II. izreke presude, koji dio je postao pravomoćan budući da tužitelj žalbom ne pobija navedeni dio presude, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu glavnice u iznosu od 31.158,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na sljedeće pojedinačne iznose glavnica, na iznos od 52.030,00 kn / 6.905,57 EUR od 26. studenoga 2018. do isplate, na iznos od 42.500,00 kn / 5.640,72 EUR od 27. veljače 2019. do isplate, na iznos od iznos od 9.000,00 kn / 1.194,50 EUR od 30. travnja 2019. do isplate, na iznos od 26.000,00 kn / 3.450,79 EUR od 14. lipnja 2019. do isplate, na iznos od 100.000,00 kn / 13.272,28 EUR od 19 rujna 2019. do isplate, na iznos od 50.000,00 kn / 6.636,14 EUR od 17. siječnja 2020. do isplate te na iznos od 3.800,00 kn / 504,35 EUR od 2. prosinca 2020. do isplate, dakle na iznose koje ukupno iznose 283.330,00 kn / 37.604,35 EUR, a ne samo zatezne kamate na ukupan iznos d 31.158,65 EUR, dok je pobijanim dijelom presude u točki I. izreke prvostupanjski sud naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 6.445,70 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 26. studenoga 2018. do isplate. Dakle, proizlazi da je istovremeno i odbijen i prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 6.445,70 EUR od 26. studenoga 2018. do isplate.

7.1. S obzirom na to da je prvostupanjski sud o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na glavnicu u iznosu od 6.445,70 EUR od 26. studenoga 2018. do isplate, već odlučio u dijelu točke II. izreke presude budući da je u cijelosti odbio zahtjev za isplatu, zakonskih zateznih kamata koje teku na pojedinačne iznose glavnica ukupno iznose 283.330,00 kn / 37.604,35 EUR, a koji dio presude je postao pravomoćan, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 9. ZPP-a jer zakonom nije dopušteno odlučivati dva puta o istom zahtjevu.

7.2. Navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, postoji uvijek ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe i na tu povredu žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7.3. Budući da zakonom nije dopušteno odlučivati dva puta o istom zahtjevu, na temelju odredbe čl. 369. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

8. Predmet spora ožalbljenog dijela presude je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 6.445,70 EUR u vidu troškova koje je tužitelj imao radi premještanja EKI-ja na vlastitoj nekretnini, a koju infrastrukturu je tuženik postavio bez uporabne dozvole. Iako je tužitelj nakon provedenih vještačenja smanjio tužbeni zahtjev (prvotno je tužbom potraživao ukupno 283.330,00 kn / 37.604,35 EUR) te je zahtijevao samo naknadu iznosa od 6.445,70 EUR, budući da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je pored zahtjeva za isplatu iznosa od 6.445,70 EUR presudom, u točki II. izreke odlučio i o tužbenom zahtjevu za naknadu preostalog iznosa od 31.158,65 EUR, koji dio presude je postao pravomoćan.

9. Između stranka u žalbenom stadiju postupka nije sporno da je tuženik na tužiteljevoj nekretnini postavio EKI bez uporabne dozvole te da je tužitelj zatražio premještanje te infrastrukture radi izgradnje kuće. Nije sporno da je tužitelj navedeni zahtjev za premještajem uputio tuženiku 24. travnja 2018. (zahtjev upućen elektroničkom poštom), nakon čega se i telefonskim putem obraćao tužitelju, te da tuženik nije odgovorio na tužiteljev zahtjev nakon čega je tužitelj nakon skoro sedam mjeseci o vlastitom trošku premjestio EKI, koje premještanje je obavljeno sukladno pravilima struke.

10. U žalbenom stadiju postupka tuženik je tvrdio da tužitelj nije ni bio ovlašten samoinicijativno premjestiti EKI prema odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama i Pravilnika o načinu i uvjetima određivanja zone elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, zaštitne zone i radijskog koridora te obvezama operatora, investitora radova ili građevine te da njegov zahtjev nije bio u skladu s navedenim Pravilnikom pa da stoga nije odgovoran za štetu. Pored navedenog, osporavao je da tužitelj ima pravo na naknadu PDV -a na iznos troškova izvedenih radova.

11. Prema čl. 26. st. 4. ZEK-a ako je nužno zaštititi ili premjestiti elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu u svrhu izvođenja radova ili gradnje nove građevine, investitor radova ili građevine obvezan je, o vlastitom trošku, osigurati zaštitu ili premještanje elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme koja je izgrađena u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima. U protivnom, trošak njezine zaštite ili premještanja snosi infrastrukturni operator.

11.1. Iz navedene odredbe proizlazi da troškove premještaja snosi investitor radova ili vlasnik nekretnine ako je EKI legalno izgrađena, dakle ako ima uporabnu dozvolu, dok infrastrukturni operator snosi troškove ako EKI nije legalno izgrađena, dakle ako nema uporabnu dozvolu.

11.2. Budući da iz spisa i obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj iznio činjenice da je tuženik na njegovoj nekretnini postavio EKI neovlašteno i bez uporabe dozvole, što tuženik nije osporio, niti je dostavio uporabnu dozvolu za polaganje EKI-a, proizlazi da u takvoj situaciji infrastrukturni operator snosi troškove. Pri tome, nije od utjecaja tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 28. ZEK-a jer eventualno naknadno stjecanje prava puta na nekretnini na kojoj je prethodno neovlašteno, bez uporabne dozvole tuženik izgradio podzemnu EKI ne oslobađa tuženika od obveze snošenja troškova premještanja EKI-a u smislu citiranih odredbi Zakona o elektroničkim komunikacijama i članka 6. stavka 5. točke 2. a) i b) Pravilnika.

11.3. U odnosu na tuženikov žalbeni navod da tužiteljev zahtjev za premještanje nije bio u skladu s Pravilnikom, tuženik je sukladno čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) bio dužan nakon primitka zahtjeva postupiti pažnjom dobrog stručnjaka i pozvati tužitelja na dopunu zahtjeva ako je ocijenio da zahtjev nije u skladu s Pravilnikom. Dakle, ako je tuženik ocijenio da je tužiteljev zahtjev podnesen u travnju 2018. bio nepotpun, tuženik ga je postupajući pažnjom dobrog stručnjaka trebao pozvati na dopunu, a ne se oglušiti na njega. Pri tome, tuženika ne opravdava činjenica da je tužitelj u zahtjevu zatražio od tuženika premještanje EKI -a u roku od 15 dana što je nedvojbeno prekratak rok, jer je tužitelj tek sredinom studenoga 2018., dakle nakon skoro sedam mjeseci započeo s radovima premještaja EKI -a, a u kojem roku mu tuženik nije odgovorio na zahtjev odnosno nije ga pozvao na dopunu ako ga je smatrao nepotpunim. Navedene činjenice tuženik nije osporio. Štoviše, iz odgovora na tužbu proizlazi da je na tuženikov zahtjev izrađena od strane društva Ericsson Nikola Tesla Servisi d.o.o. planerska analiza za tehničko izmicanje EKI -a u srpnju 2018. na tužiteljevoj nekretnini. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljev zahtjev bio potpun jer ako je zahtjev bio nepotpun odnosno ako nije bio u skladu s Pravilnikom nejasno je zašto je tuženik naručio planersku analizu za tehničko izmicanje EKI-a na tužiteljevoj nekretnini, a osim toga proizlazi i da je zahtjev bio i osnovan tako da nije od utjecaja što Zakon o elektroničkim komunikacijama ne sadrži izričitu odredbu o samostalnom premještanju kablova od strane vlasnika nekretnine odnosno investitora. Osim toga, radovi su izvedeni po pravilima struke koju činjenicu tuženik niti nije osporio.

11.4. Odredbom čl. 6. st. 6. Pravilnika koji je bio na snazi propisano je „Ukoliko se investitor i infrastrukturni operator ne mogu usuglasiti oko odabira tehničkog rješenja zaštite tada jedna ili druga strana može zahtijevati posredovanje Agencije“. Da bi postojala nemogućnost usuglašavanja potrebne su dvije aktivne strane koje pregovaraju. Budući da se tuženik oglušio na tužiteljev zahtjev između stranaka nije ni došlo do spora oko odabira tehničkog rješenja, već do izostanka komunikacije od strane tuženika. Tužitelj nije imao oko čega tražiti posredovanje Agencije jer tuženik nije ponudio nikakvo tehničko rješenje koje bi se moglo osporavati. Osim toga, tuženik niti ne tvrdi da je planersku analizu za tehničko izmicanje EKI-a na tužiteljevoj nekretnini iz srpnja 2018. dostavio tužitelju i da ju je tužitelj osporio odnosno na drugi način iskazao neslaganje s njom.

11.5. Iz obrazloženja pobijane presude te spisa proizlazi da iz dopune nalaza i mišljenja građevinskog vještaka UR od 22. kolovoza 2024. proizlazi da je navedeni vještak, između ostalog, utvrdio da ukupna vrijednost izvedenih radova, uzimajući u obzir stanje na tržištu građevinskog materijala i usluga u vrijeme izvođenja radova iznosi 5.702,64 EUR, u koji iznos je uključen PDV, dok iz dopune od 12. rujna 2024. dostavljene nakon prigovora tuženika proizlazi da ukupna vrijednost izvedenih radova bez uračunatog PDV-a iznosi 4.562,11 EUR, a iz nalaza i mišljenja vještaka za elektrotehniku i telekomunikacije CR od 20. siječnja 2025. proizlazi da je utvrđeno da stvarni trošak izmještanja infrastrukture iznosi 743,06 EUR.

11.6. Nastavno na navedeno, osnovano tuženik ističe da je neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu PDV-a na izvedene radove, koji iznosi 1.140,53 EUR, što je razlika između iznosa od 5.702,64 EUR u koji je obračunat PDV i iznosa od 4.562,11 EUR, u koji PDV nije uračunat, kao što je to nesporno utvrđeno na temelju dopune nalaza i mišljenja građevinskog vještaka UR. Budući da nije sporno da je tužitelj pravna osoba u sustavu PDV-a, da je koristio pravo na odbitak pretporeza (naime, navedene tvrdnje nije osporio) te da i iz računa koje je sam tužitelj dostavio uz tužbu, a koji se odnose na građevinske radove, proizlazi da nije zaračunat PDV (osim u odnosu na račun ispostavljen za izradu i ugradnju kovane ograde što nema nikakav utjecaj na donošenje odluke), tako da je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu neosnovan, dok je u odnosu na preostali dio prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

11.7. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi presudu u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 5.305,17 EUR, dok je na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP -a presuda preinačena u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 1.140,53 EUR te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

12. U odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke, prvenstveno je potrebno istaknuti kako je ispravno shvaćanje suda da je u konkretnom slučaju potrebno bilo izračunati i kvalitativan i kvantitativan uspjeh obiju stranaka u sporu, no iz obrazloženja presude proizlazi da je sud samo utvrdio koliko iznosi tužiteljev kvalitativan uspjeh u sporu, dok kvantitativan uspjeh stranaka nije utvrđivao unatoč činjenici da je zahtjev djelomično prihvatio, a djelomično odbio te je odlučio da troškovi trebaju podjednako teretiti obje stranke. Prema odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a sud može odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima. S obzirom na to da je izračunat samo kvalitativan uspjeh u sporu, dok kvantitativan uspjeh stranaka u sporu sud nije utvrđivao nejasno je na temelju čega je zaključio da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima.

12.1. Nastavno na navedeno, osnovano stranke navode da je o troškovima postupka trebalo odlučiti primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a kao što to smatraju i tužitelj i tuženik. U slučajevima djelomičnog uspjeha u sporu kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu, u situaciji kad su sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva, prilikom određivanja troškova postupka potrebno je ocjenjivati (uzimati u obzir) uspjeh stranaka ne samo u pogledu visine prihvaćenog odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocjenjivati uspjeh stranaka kako s obzirom na osnovu zahtjeva, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva. Dakle kada je tuženik osporavao osnovu i visinu zahtjeva, ako je tužbeni zahtjev makar i djelomično prihvaćen tada se smatra da je tužitelj glede osnove zahtjeva uspio u omjeru od 100%, a glede visine zahtjeva omjer uspjeha u sporu uzima se prema konačno postavljenom zahtjevu. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tužitelja (Z1=X+Y:2). Na jednak način izračunava se i omjer tuženika u sporu (Z2). Konačan uspjeh stranke u sporu dobiva se razlikom između omjera uspjeha tužitelja u odnosu na omjer uspjeha tuženika (Z1-Z2). Navedeno proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-366/2024 od 22. svibnja 2024.

12.2. Unatoč iznesenom ovaj sud nije mogao preinačiti odluku troškovima sadržanu u točki III. izreke pobijane presude budući da je prethodno potrebno utvrditi koji je točno iznos predujmova koje je tužitelj uplatio za provedbu vještačenja i očevida (radi izlaska sudske komisije) isplaćen, a koji je neiskorišten odnosno koji nije isplaćen za pokriće troškova provedenih vještačenja i izlaska sudske komisije na očevid te ga je potrebno vratiti tužitelju.

12.3. U odnosu na troškove vještačenja u situaciji kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-232/2025-2 od 18. ožujka 2025.). Međutim, u odnosu na trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu potrebno je istaknuti da se navedeni trošak u slučajevima kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjev, dosuđuje razmjerno uspjehu u sporu sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a (tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1312/2024 od 15. listopada 2024).

13. U ponovnom postupku sud će prvenstveno utvrditi koji je točno iznos uplaćenih predujmova za vještačenja i očevid (izlazak sudske komisije) isplaćen imajući u vidu podatke o isplatama u spisu, i to kako one u pisanom spisu, tako i one u eSpisu pod karticom „Novčane obveze“, a koji je iznos uplaćenih predujmova ostao neiskorišten te ga je potrebno vratiti tužitelju jer iznos neiskorištenog predujma koji je uplatila jedna od stranaka u postupku ne može teretiti protivnu stranku. Nakon toga će donijeti novu odluku o troškovima cjelokupnog postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a uvažavajući stavove ovoga suda te će pri tome odlučiti i o troškovima ovog žalbenog postupka.

Zagreb, 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić