REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2815/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika GEDŽIĆ GRADNJA d.o.o. iz Hrvatskog Leskovca, Povrtlarska 18, OIB: 32206210680, kojeg zastupa punomoćnik Marko Andrijanić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Vladimira Nazora 20, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1945/2022 od 28. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1945/2022 od 28. svibnja 2026. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 19.446,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 6.334,96 EUR od 3. rujna 2013. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,

- na iznos od 6.726,97 EUR od 15. veljače 2018. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

- na iznos od 6.384,77 EUR od 15. veljače 2018. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1945/2022 od 28. svibnja 2026. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužitelju zakonske zatezne kamate koje na iznos od 19.446,71 EUR teku od 1. siječnja 2023. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 19.446,71 EUR teku od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 781,25 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 19.446,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopi/stopama tih kamata pobliže navedenoj/ima u izreci presude s time da je zaključnu kamatnu stopu odredio prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 2015. godine („Narodne novineˮ broj 78/15). Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbi članka 161. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/28, 121/10, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/13) i članka 162. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18) jer je nakon provedenog postupka, a osobito nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku doc. dr. sc. Jakši Muljačiću ocijenio da su ozljede zbog kojih je osiguranik tužitelja UD umirovljen u izravnoj uzročno -posljedičnoj vezi s nesrećom na radu od 22. veljače 2006. dok se naknadna prometna nesreća od 22. veljače 2009. ne dođe dovesti u vezu s invaliditetom koji je isključiva posljedica nesreće na radu. Jednako tako, sud prvog stupnja je nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku za zaštitu na radu Zvonku Kardumu utvrdio da je radnik tuženika DD bio osposobljen za rad na siguran način na radnom mjestu tesara, no ne i na poslovnima betoniranja a koje je poslove obavljao prilikom nastanka njegove ozljede na radu, a k tome ČD kao voditelj gradilišta nije provjerio je li skela (s koje je FD pao) valjano pričvršćena prije nego se krenulo s poslovima betoniranja pa je stoga sud ocijenio da ne postoje razlozi za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Pž-3307/22 od 13. rujna 2022. ukinuo raniju prvostupanjsku presudu te dao uputu prvostupanjskom sudu da utvrdi odlučne činjenice – osobito postoji li uzročna veza između ozljeda zadobivenih u predmetnoj nezgodi na radu i invalidnosti tužiteljeva osiguranika, postoji li konkretan propust u primjeni mjera zaštite na radu za koji bi odgovarao tuženik, je li taj konkretni propust bio uzrok nastanku ozljede, postoji li doprinos tužiteljevog osiguranika nastanku štete te može li se odgovornost tuženika temeljiti samo na činjenici da je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu. Sud drugog stupnja je izričito ukazao da sud u parničnom postupku nije vezan činjenicama utvrđenim u upravnom postupku u pogledu postojanja uzročne veze između ozljeda i invalidnosti kao i da priznanje prava na invalidsku mirovinu ne znači automatizmom postojanje regresne odgovornosti tuženika. Prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku pro forme postupio jer je tek naizgled postupio po uputama drugostupanjskog suda, ali je donio ponovno istu odluku na temelju pristupa da je poslodavac odgovoran samo zato što je došlo do ozljede na radu i zato što je radniku u posebnom postupku priznato pravo na invalidsku mirovinu. Žalitelj smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni, paušalni i ne omogućuju ispitivanje pravilnosti i zakonitosti presude. Obrazloženje presude se svodi na to da je sud „poklonio vjeruˮ iskazu svjedoka UD, te vještacima Muljačiću i Kardumu bez da je jasno obrazložio zašto prihvaća te dokaze i zašto smatra da nalaz dr. Marije Zavalić nije relevantan te da ne postoji doprinos radnika nastanku štete. Sud taj nalaz nije cijenio, a kojeg je tuženik dostavio upravo zato što je nalaz vještaka Karduma bio nejasan, nepotpun, proturječan i u bitnom utemeljen na pogrešnim pretpostavkama, a nalaz Zavalić nije usputan dokaz jer je izravno pogađao samu srž predmeta, no taj nalaz sud ignorira tvrdeći da je dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka iako je jasno da je to stručno očitovanje na nalaze vještaka. Sud pri tome ne navodi zbog čega ne prihvaća vještaka Zavelić, a zbog čega prihvaća vještaka Karduma. U nastavku žalbe žalitelj navodi da sud nije obrazložio zbog čega smatra da ne postoji doprinos radnika jer ako je došlo do pada skele koja nije pravilno učvršćena, a radnici su tu skelu sastavljali i koristili, zašto se ponašanje radnika ne smatra doprinosom nastanka štete. Žalitelj ističe da je na ročištu održanom 6. svibnja 2026. nastojao vještaku Kardumu postaviti pitanja koja su bila izravno vezana uz ključne manjkavosti njegova nalaza što mu sud nije dozvolio tvrdeći da se tuženik upuštao u raspravu s vještakom o perifernim činjenicama i interpretaciji kako prava tako i uzročenja događaja pa nakon što je i nadalje postavljao upite vještaku koje nisu doprinosili razboritom utvrđenju činjenica u predmetnom sporu sud više punomoćniku tuženika nije dopustio daljnja pitanja takve prirode; time je tuženiku grubo uskraćeno pravo na raspravljanje. U nastavku žalbe žalitelj ističe da je sud samo formalno postupio po ukidnoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te da je nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Tuženik navodi da je radnik pao zato što skela nije bila pravilno učvršćena pri čemu je bio osposobljen za sigurno sastavljanje i korištenje skele. Pogreška pobijane presude jest prihvaćanje teze da je odlučno to što DD nije bio osposobljen za poslove betoniranja, no to nije odlučno jer to samo po sebi ne objašnjava zašto je pao sa skele. DD je bio osposobljen za poslove tesara za rad na siguran način. Žalitelj nadalje navodi da je sud pogrešno ocijenio iskaz DD, nije pravilno ocijenio prometnu nesreću iz 2009. godine te je nekritički prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Muljačića. Osim toga, sud je pogrešno primijenio odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju te je pogrešno primijenio članak 1067. Zakona o obveznim odnosima, a pogrešno je primijenio i pravila o teretu dokazivanja smatrajući da tuženik nije dokazao da postoje ekskulpacijski razlozi. Zato žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka uključujući i trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 EUR s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 156,25 EUR, sve s pripadajućim kamatama, a podredno da ukine presudu, da sam provede glavnu raspravu te odluči o predmetu.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu zateznih kamata.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku, osim u dijelu zateznih kamata kod kojeg je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

4. Iz spisa proizlazi nespornim da je 22 veljače 2006. osiguranik tužitelja (ujedno i tadašnji radnik tuženika) DD zadobio ozljede na radu i to prilikom obavljanja poslova na radilištu „Staja za muzne kraveˮ u Bereku, Šimljana 31, tako što je prilikom betoniranja prilikom prelaska s oplate na skelu stao na neosiguranu konzolu čime je došlo do zaokretanja konzole i pada kojom prilikom je DD zadobio ozljede prijeloma noge. Nadalje, između stranaka nije sporna ni činjenica da je tužiteljevim rješenjem od **.**.2010. DD zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, a nesporna je i činjenica da je tužitelj svom osiguraniku isplaćivao invalidsku mirovinu u razdobljima od 1 listopada 2010. do 31. srpnja 2013., od 1. kolovoza 2013. do 30. studenoga 2015. i od 1. prosinca 2015. do 31. prosinca 2017. koju (u razmjernom dijelu isplaćene mirovine prije 1. siječnja 2014. i u punom iznosu nakon tog datuma) potražuje kao naknadu štete od tuženika kao ranijeg poslodavca DD prema odredbama članka 161. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (iz 1998. godine s naknadnim izmjenama i dopunama) odnosno prema članku 162. stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (iz 2013. godine s naknadnim izmjenama i dopunama), a koja visina između stranaka također nije sporna

4.1. Međutim, budući da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio svoju odgovornost za štetu navodeći da je DD bio osposobljen za rad na siguran način te da je sam namontirao skelu i samoinicijativno se popeo na nju te započeo betoniranje s nedovršene skele iako nije postavio sve potrebne daske neophodne za sigurno kretanje po skeli, između stranaka je sporna činjenica je li do ozljeđivanja radnika odnosno do nastale štete tužitelju došlo zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, a za što tuženik kao poslodavac odgovara u smislu 161. stavka 3. (ranijeg) Zakona o mirovinskom osiguranju odnosno članka 162. stavka 3. (kasnijeg) Zakona o mirovinskom osiguranju. Jednako tako, budući da je tuženik tvrdio da je osiguranik tužitelja 2009. godine zadobio određene ozljede u prometnoj nesreći, između stranaka je sporno jesu li ozljede koje je DD zadobio obavljajući poslove kod tuženika kao poslodavca 20. veljače 2006. u uzročno posljedičnoj vezi s njegovim umirovljenjem ili su to ozljede koje je on zadobio u prometnoj nesreći 2009. godine. Budući da u ranije vođenom postupku sud prvog stupnja nije ispitao postoje li razlozi koji isključuju tuženikovu odgovornost za nastanak štete te jesu li ozljede koje je DD zadobio na radu 20. veljače 2006. uzrokovale njegovo umirovljenje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-3307/22 od 13. rujna 2022. sa str. 252-257. spisa ukinuo raniju prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja s uputom da se provede dokaz saslušanjem svjedoka te medicinsko vještačenje kao i vještačenje po vještaku zaštite na radu.

5. U nastavku postupka prvostupanjski je sud proveo dokaz medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku – traumatologu Anti Muljačiću (str. 281.-282. i 302.-303. spisa, te usmeno saslušanje na ročištu 9. travnja 2024 na str. 305 .-307. spisa) prema čijem nalazu ozljede koje za DD zadobio 20. veljače 2006. su u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s njegovim umirovljenjem dok ozljede koje je DD zadobio u prometnoj nesreći 22. veljače 2009. nemaju nikakve veze s utvrđenim invaliditetom. S obzirom na to da je tuženik imao određene primjedbe na taj nalaz i mišljenje vještaka Ante Muljačića te je sud naknadno pribavio originalnu medicinsku dokumentaciju za DD, vještak Ante Muljačić je sačinio dopunski nalaz i mišljenje (str. 857.-858. spisa) prema kojem je on u cijelosti ostao kod mišljenja da su isključivo ozljede zadobivene u nesreći na radu od 20. veljače 2006. uzrokovale odlazak tužiteljeva osiguranika u invalidsku mirovinu, a na ročištu održanom 4. ožujka 2026. obje stranke nisu imale nikakve primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka Muljačića (premda je tuženik tvrdio da je taj nalaz po rezultatima dijametralno suprotan nalazu vještakinje Marije Zavalić kojeg je tuženik dostavio u spis i po čijem je nalogu nalaz vještakinje Zavalić izrađen).

5.1. Međutim, budući da tuženik na ročištu od 4. ožujka 2026. nije određeno naveo zbog čega je nalaz Marije Zavalić suprotan nalazu i mišljenju vještaka Ante Muljačića, a k tome prema ispravama koje je upravo tuženik dostavio uz svoj podnesak od 23. rujna 2024. i koje se odnose na dokumentaciju iz predmeta Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-766/12 u kojem je, između ostalog, provedeno i vještačenje upravo po sudskom vještaku Mariji Zavalić (str. 403 .-416. i 555.-568. spisa - iako je njezin nalaz u tom spisu različit od nalaza kojeg je tuženik dostavio u ovaj spis na str. 867.-872. spisa), a prema tom nalazu Marije Zavalić proizlazi da je uzrok invalidnosti zbog profesionalne nesposobnosti za rad prvenstveno ozljeda na radu iz veljače 2006. i to u udjelu od 90%, dok je oštećenje sluha uzrok 10% profesionalne nesposobnosti za rad a „posljedice ozljede iz prometne nezgode od 22. veljače 2009. nisu trajnog karaktera i ne utječu na profesionalnu nesposobnost za rad i u njoj nisu imale udjelaˮ (str. 416. i 568. spisa). Prema tome, Marija Zavalić koja je sudski vještak za medicinu rada je u svom nalazu i mišljenju danom u predmetu pred Općinskim sudom u Vinkovcima 26. siječnja 2014. izričito navela da ozljede iz prometne nezgode od 22. veljače 2009. nisu utjecale na profesionalnu nesposobnost za rad tužiteljeva osiguranika DD što je (u tom dijelu) u skladu i s nalazom sudskog vještaka Ante Muljačića. Osim toga, premda je prema nalazu i mišljenju Marije Zavalić iz predmeta Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-766/12 uzrok invalidnosti ozljeda na radu iz veljače 2006. u udjelu od 90%, a oštećenje sluha 10%, tuženik naknadno nije osporavao nalaz vještaka Ante Muljačića da je uzrok umirovljenja tužiteljeva osiguranika DD isključivo ozljeda na radu od 20. veljače 2006. Upravo zbog toga, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je to isključivi uzrok umirovljenja DD.

6. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za zaštitu i sigurnost pri radu Zvonka Karduma sa str. 833.-849. spisa proizlazi da je poslodavac ČD Gradnja d.o.o. rasporedila radnike UD, LD, ND i TD na poslove s posebnim uvjetima rada te „da je poslodavac propustio stručno osposobiti radnike koji su radili na postavljanju otplata i ograda pri izvođenju građevinskih radovaˮ (str. 848. spisa). Tuženik je taj nalaz nastojao osporiti dostavom nalaza i mišljenja vještaka za medicinu rada Marije Zavalić kojeg je tuženik dostavio uz svoj podnesak od 11. studenoga 2025. (str. 866.-872. spisa), a kojeg je vještak Marija Zavalić sačinila po zahtjevu tuženika. Međutim, upravo zbog toga što je Marija Zavalić sudski vještak za medicinu rada, a ne sudski vještak za zaštitu na radu te je Marija Zavalić u tom nalazu navela da se „iz svega navedenog ne može ni po čemu zaključiti da je postojao ijedan konkretan propust u primjeni mjera zaštite na radu od strane tuženikaˮ, to sud prvog stupnja pravilno nije uzeo u obzir taj nalaz vještaka. Naime, upravo zbog toga što područje zaštite na radu nije područje vještačenja Marije Zavalić, to je sud prvog stupnja pravilno za ispitivanje je li počinjen propust tuženika u poduzimanju mjera zaštite na radu prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zvonka Karduma kojem je to područje vještačenja kojim se taj vještak bavi i koji, za razliku od Marije Zavalić, raspolaže stručnim znanjima iz područja zaštite na radu.

7. Iz nalaza i mišljenja vještaka Zvonka Karduma proizlazi da je osiguranik tužitelja (bivši zaposlenik tuženika) DD bio osposobljen za radno mjesto tesara, a to uostalom proizlazi i iz uvjerenja trgovačkog društva Polus d.o.o. od 2. travnja 2023. kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu na str. 29. spisa. Međutim, DD nije bio osposobljen za rad na siguran način na poslovnima betoniranja, a on je obavljao upravo te poslove kada je zadobio ozljedu na radu. Time je nastao propust tuženika kao poslodavca da poduzme sve potrebne mjere zaštite na radu pa je on stoga odgovoran za nastalu štetu prema odredbama članka 161. stavka 3. (ranijeg) Zakona o mirovinskom osiguranju odnosno članka 162. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (iz 2013. godine s naknadnim izmjenama i dopunama tog Zakona).

7.1. Naime, kao što to i sudski vještak Zvonko Kardum ističe u svom pisanom nalazu i mišljenju na str. 847.-848. spisa, odredbom članka 34. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novineˮ broj: 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04), koji je bio na snazi na dan štetnog događaja 20. veljače 2006., je propisano da su poslovi s posebnim uvjetima rada prema odredbama tog Zakona poslovi koje mogu obavljati samo radnici koji osim općih uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ispunjavaju i posebne uvjete glede dobi života, spola, stručnih sposobnosti, zdravstvenoga, tjelesnog ili psihičkog stanja te psihofizioloških i psihičkih sposobnosti, dok prema stavku 2. istoga članka Zakona o zaštiti na radu poslodavac ne smije rasporediti radnika na poslove s posebnim uvjetima rada ako prethodno na propisani način nije utvrđeno da radnik ispunjava potrebne uvjete. Nadalje, prema članku 35. stavku 1. Zakona o zaštiti na radu poslodavac odgovarajućom ispravom dokazuje da zaposlenik ispunjava uvjete glede stručne sposobnosti, zdravstvenog stanja i psihičkih sposobnosti, a člankom 18. stavkom 1. tog Zakona je propisano da poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslove zaposlenicima koji prethodno nisu osposobljeni da ih obavljaju bez ugrožavanja vlastitog života i zdravlja te života i zdravlja drugih zaposlenika, osim ako iz procjene opasnosti proizlazi da ne postoji opasnost za njihovu sigurnost i zdravlje. Osim toga, prema članku 3. Pravilnika o izraci procjene opasnosti („Narodne novineˮ broj 48/97) obvezu izrade procjene opasnosti imaju poslodavci (i) u djelatnosti graditeljstva, no prema podacima u spisu nema podataka da je taj tuženik taj dokument izradio, a što je morao učiniti prema članku 18. Zakona o zaštiti na radu i prema članku 3. točki 11. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada („Narodne novineˮ broj 5/84) prema kojem je stručno osposobljavanje potrebno za obavljanje poslova podizanja skela i postavljanje oplata i ograda pri izvođenju građevinskih radova; uostalom tuženik tijekom cijelog postupka nije ni tvrdio da je on taj dokument izradio. Slijedom navedenog, budući da tuženik kao poslodavac DD nije svog radnika osposobio za rad na poslovnima betoniranja na siguran način, DD prema odredbi članka 34. Zakona o zaštiti na radu nije ni smio obavljati poslove betoniranja, no unatoč tome on je i prema svom iskazu s ročišta od 24. rujna 2024. obavljao poslove betoniranja na gradilištu (str. 816. spisa).

7.2. Osim toga, prema odredbi članka 44. stavka 2. Zakona o zaštiti na radu poslodavac treba skrbiti da su radni postupci tako pripremljeni i organizirani te da se provode na način da se njima ne utječe štetno na sigurnost i zdravlje radnika, a iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru Državnog inspektorata, Ispostave Daruvar sa str. 9. spisa (koji je javna isprava u smislu odredbe članka 230. Zakona o parničnom postupku) proizlazi da je voditelj radilišta i direktor tuženika ČD kao voditelj radilišta rasporedio (i) DD da obavi postavljanje oplate i skele za betoniranje zidova. Dakle, tuženikov zastupnik po zakonu je, unatoč tome što DD nije bio stručno osposobljen za poslove betoniranja, rasporedio DD da obavi postavljenje oplate i skele za betoniranje te je time postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti na radu odnosno tuženik nije proveo sve potrebne mjere zaštite na radu kojima bi (da ih je poduzeo) spriječio nastanak štetnog događaja. Upravo zbog toga tuženik se u žalbi neosnovano poziva na to da postoji doprinos oštećenika DD nastanku štete jer je on (s drugim radnicima tuženika) sastavljao i koristio skelu s koje je pao.

7.3. Slijedom navedenog, upravo zbog toga što tuženik kao poslodavac prema odredbi članka 15. Zakona o zaštiti na radu odgovara radniku (pa tako i tužitelju koji je radniku isplaćivao invalidske mirovine) za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) prema općim propisima obveznog prava, a tuženik u ovom sporu nije dokazao da postoje razlozi zbog kojih bi on (u cijelosti ili djelomično) bio oslobođen od odgovornosti za naknadu štete prema članku 1067. Zakona o obveznim odnosima (u vezi s člankom 167. Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine odnosno s člankom 170. Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. godine), to je sud prvog stupnja pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tužitelj tim zahtjevom tražio od suda da obveže tuženika isplatiti tužitelju iznos od 19.446,71 EUR.

8. U odnosu na tuženikov žalbeni navod da je sud prvog stupnja onemogućio tuženika u raspravljanju time što je mu nije dozvolio da postavlja pitanja vještaku Kardumu, ovaj sud napominje da to nije točno. Naime, ovaj sud prvenstveno napominje da je tuženik pisani nalaz i mišljenje vještaka Zvonka Karduma zaprimio još krajem rujna 2025. godine te je on u podnesku od 21. listopada 2025. na str. 855.-856. spisa naveo da osporava nalaz vještaka iz kojeg proizlazi da tuženik nije izvršio obvezu radnog osposobljavanja radnika DD, no tuženik ni uz taj podnesak (kao uostalom ni tijekom cijelog postupka) nije dostavio sudu nikakav dokaz iz kojeg bi proizašlo da je DD bio osposobljen za poslove betoniranja. Slijedom navedenog, unatoč tome što je tuženik u tom podnesku smatrao da je nalaz „metodološki manjkav, činjenično neutemeljen i pravno irelevantanˮ (iako pri tome tuženik nije određeno naveo zbog čega smatra da je tome tako), sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tuženik nije dokazao da je osposobio DD za poslove betoniranja. Nadalje, iz zapisnika s ročišta za glavnu raspravu održanom 6. svibnja 2026. proizlazi da je tuženik (njegov punomoćnik) vještaku Kardumu upućivao pitanja općenite prirode poput pitanja je li skela bila pravilno postavljena na koje je pitanje vještak odgovorio da bi skela bila pravilno postavljena do nesreće ne bi došlo. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud raspravnim rješenjem upozorio tuženika (njegova punomoćnika) da se drži suštine spora, a ne da se upušta s vještakom u raspravu o interpretaciji prava i uzročenja događaja, no kako je punomoćnik tuženika i nadalje postavljao vještaku takve upite, to sud punomoćniku tuženika nije dozvolio daljnja pitanja takve prirode. Međutim, time sud nije onemogućio tuženika u raspravljanju jer je tuženik na tom ročištu mogao vještaku postaviti konkretna pitanja radi utvrđenja je li tuženik poduzeo sve potrebne mjere zaštite na radu, no tuženik (nakon sudskog upozorenja da postavlja vještaku pitanja povezana sa sporom) nije više postavio niti jedno pitanje vještaku nego je u cijelosti prigovarao raspravnom iskazivanju sudskog vještaka smatrajući da je „nalaz utemeljen na nepotpunoj dokumentaciji pa time i nužno pogrešanˮ.

9. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 19.446,71 EUR s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do 31. prosinca 2022. prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude. Stoga je u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi u tom dijelu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

10. Međutim, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 19.446,71 EUR teku u razdoblju nakon 1. siječnja 2023., ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, prvostupanjski je sud i za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate primijenio stopu te kamate koja se odnosi na potraživanja koja nisu potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, a koja je bila propisana (ranijim) Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 2015. godine („Narodne novine” broj 78/15).

10.1. Naime, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prvostupanjski je sud zatezne kamate trebao odmjeriti sukladno članku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 114/22) koji je djelomično izmijenjen člankom 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o Izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 156/22), a prema kojem se stopa zateznih kamata na odnose koji nisu proizašli iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud za navedeno razdoblje trebao zatezne kamate odmjeriti prema toj stopi zateznih kamata.

10.2. Osim toga, budući da je člankom 1. stavkom 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 156/23) ponovno izmijenjena odredba članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje stopu zateznih kamata na potraživanja koja nisu proizašla iz trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, a ta se izmjena Zakona primjenjuje od 30. prosinca 2023. (članak 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 2023. godine), to je ovaj sud prvostupanjsku odluku o zateznim kamatama na dosuđeni iznos tužiteljeva potraživanja od 19.446,71 EUR preinačio i u dijelu u kojem zatezne kamate koje na to potraživanje teku od 30. prosinca 2023. do isplate sukladno toj izmjeni Zakona o obveznim odnosima.

10.3. Stoga je tuženikovu žalbu valjalo u tom dijelu uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

11. Zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovan budući da je tuženik samo u odnosu na sporedno potraživanje uspio u tom sporu, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi (članak 166. u vezi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 2. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac