REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-250/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Željku Lackoviću i Lidiji Rukavina, odvjetnicima u Đurđevcu, protiv tuženika Jadransko osiguranje d.d., OIB 94472454976, sa sjedištem u Zagrebu, Listopadska 2, zastupanog po punomoćnici Katarini Ileković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1631/2016-5 od 15. veljače 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-9/2012-85 od 20. svibnja 2016., u sjednici održanoj 1. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neimovinske i imovinske štete iznos od 56.290,00 kn sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2011. do isplate i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 21.847,00 kn.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 51.790,00 kn sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2011. do isplate i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.121,09 kn.

2.1. Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je presuda suda prvog stupnja u dijelu stavka I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.500,00 kn (troškovi liječenja) sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2011. i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.725,91 kn te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (točka I. izreke rješenja). Ostavljeno je sudu prvog stupnja odlučiti i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II. izreke rješenja).

3. Protiv presude suda drugoga stupnja reviziju je podnio tuženik, na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), postavljajući dva pitanja. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu mu troškova parničnog postupka, podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije dopuštena.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.1. Prema odredbi stavka 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete, neimovinske i imovinske, koju je tužitelj pretrpio zbog ozljede na radu.

8. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno da je tužitelj kao zaposlenik tvrtke Bistra d.o.o. Đurđevac pretrpio ozljedu na radu 23. travnja 2010., da je u vrijeme štetnog događaja poslodavac tužitelja tvrtka Bistra d.o.o. imala kod tuženika zaključenu policu osiguranja broj [broj police osiguranja], kojom policom je ugovoreno i osiguranje odgovornosti poslodavca prema djelatnicima s franšizom od 1.000,00 kn po štetnom događaju i svotom osiguranja od 120.000,00 kn, kao i da je tuženik tužitelju isplatio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 26.800,00 kn.

8.1. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kao radnik na vodograđevini, radio je i na košnji, krčenju i održavanju kanalnih mreža, mjesec dana prije nesreće radio je na ispomoći na građevini, na pročišćivaču je radio tek drugi dan kad se nesreća dogodila; u vrijeme nesreće je radio na bazenima na pročišćavanje vode, bazeni su ograđeni 5 m visokim betonskim ogradama širine 80 cm, u jednom bazenu je bila postavljena potopna pumpa radi ispumpavanja vode, ta pumpa je bila vezana vatrogasnim crijevom, nekoliko puta se preokrenula pa se tužitelj zbog toga penjao na zid i povlačeći ju za crijevo ispravljao, a do nezgode je došlo kad je potegnuo crijevo kojim je bila vezana pumpa, crijevo se odvezalo i on je pao sa zida na leđa u drugi bazen,

- da je svjedok R s tužiteljem na dan nesreće bio raspoređen da ručnim radom pripreme zemljane radove u blizini bazena, da im je šef ĐK rekao da usput pripaze i na rad pumpe i da ju poravnaju ako se ona prevrne,

- da je vještak zaštite na radu dao mišljenje da je do ozljede tužitelja došlo u trenutku kad se popeo na betonsku stazu koja se nalazi na vrhu zida koji dijeli dva bazena jednog od drugog, na zidu je povlačeći vatrogasnu cijev htio ispraviti pumpu koja se nalazila u jednom bazenu iz horizontalnog u vertikalni položaj pri čemu je pao u drugi bazen u kojem nije bilo vode, da se pumpa nije smjela vezati za vatrogasnu cijev jer ista nije namijenjena za prijenos tereta, a tužitelj je ispravljao pumpu stojeći na stazi koja se nalazi na betonskoj pregradi koja razdvaja bazene,

- da se pumpa nalazi na visini od 5 m od dna bazena, a da prema propisima sva radna mjesta na visini većoj od 100 cm iznad terena ili poda kao i ostala mjesta na gradilištu i na građevinskom objektu s kojeg se može pasti moraju biti ograđena čvrstom zaštitnom ogradom visine najmanje 100 cm ili mora biti osiguran drugi način koji bi spriječio pad radnika u dubinu, međutim u ovom slučaju na zidu nije bilo zaštitne ograde niti je bilo užeta na koje bi se mogao tužitelj privezati,

- da je tužitelj osposobljen za rad na siguran način u skladu s propisima, imao je valjanu liječničku svjedodžbu za obavljanje posla s posebnim uvjetima rada, prilikom ozljeđivanja je koristio radna odjela zaštitne cipele i zaštitne rukavice, koja zaštitna sredstva su procjenom opasnosti i predviđena za radno mjesto PKV radnika,

- da radnici nisu mogli ući u bazen kroz otvor na vanjskom zidu jer je najveći otvor na zidu promjera 0,3 m.

9. Sud prvog stupnja je ocijenio da je za nesreću odgovoran poslodavac, odnosno tuženik jer se pumpa nije smjela vezati za vatrogasnu cijev jer ista nije namijenjena za prijenos tereta. Tužitelj je ispravljao pumpu stojeći na stazi koja se nalazi na betonskoj pregradi koja razdvaja bazene. Poslodavac je odgovoran i zbog toga što je tužitelj radio na visini od 5 m, a nije bilo osiguranja od pada. Prema propisima sva radna mjesta na visini većoj od 100 cm iznad terena ili poda kao i ostala mjesta na gradilištu i na građevinskom objektu s kojeg se može pasti moraju biti ograđena čvrstom zaštitnom ogradom visine najmanje 100 cm ili mora biti osiguran drugi način koji bi spriječio pad radnika u dubinu (čl. 70. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu - "Službeni list SFRJ", broj 42/68, 45/68, "Narodne novine", broj 52/71, 52/73, 19/83, 59/96 - koji je bio na snazi do 18. rujna 2014.). Isto tako Pravilnikom o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima ("Narodne novine", broj 51/08 i 74/14), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, padovi s visine se moraju fizički spriječiti ograđivanjem svih radnih mjesta na visini ili korištenjem sigurnosnih naprava kao što su zaštitne košare, platforme, prihvatne mreže ili na drugi način.

9.1. Sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelj nije doprinio nastanku štete jer je on postupao u skladu s nalogom nadređene osobe, ispravljao je potopnu pumpu penjući se na zid i potežući pumpu s privezanim užetom. Pumpu je bilo potrebno ispraviti. Ista se sama ispravlja ako ima dovoljno tekućina ali ako je nema dovoljno kao što u ovom slučaju nije bilo potrebno ju je ispraviti jer ona neće moći izvući svu tekućinu. Nadalje, tužitelj nije mogao ući u bazen kroz otvor kao što to poslodavac tvrdi jer je promjer otvora 0,3 m. Sud ocjenjuje da je tužitelj mogao odbiti rad ako je osjetio da mu je neposredno ugrožen život i zdravlje, međutim očito to tužitelj nije osjetio jer se penjao ljestvama kao što se to duže vremena radilo i hodao je po zidu širine 80 cm. Ocjena je suda da je tužitelj mislio da to može bez opasnosti za svoje zdravlje i život. On i ne bi bio u opasnosti da se vatrogasno uže kojim je bila vezana pumpa nije prilikom potezanja odvezalo i tužitelj je pao na leđa.

10. Drugostupanjski sud ocjenjuje da se o obvezi tuženika ima prosuđivati prema pravilima o odgovornosti tužiteljevog poslodavca (trgovačko društvo Bistra d.o.o.), koja su bila na snazi u vrijeme štetnog događaja, odnosno po načelu objektivne odgovornosti na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Stoga obzirom tuženik nije niti tvrdio da bi tužiteljevo ozljeđivanje na radu kod njegova osiguranika bilo posljedica više sile, odnosno izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, na koje tužiteljev poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati, to očito ne postoje razlozi za oslobođenje od odgovornosti tužiteljeva poslodavca u smislu odredbe čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (''Narodne novine'', broj 75/09 - dalje u tekstu: ZZR/09), koja korespondira s odredbom čl. 1067. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje u tekstu: ZOO), a time niti tuženika. I po ocjeni drugostupanjskog suda isključivi uzrok tužiteljevog ozljeđivanja na radu kod osiguranika tuženika (trgovačko društvo Bistra d.o.o.) je propust tužiteljeva poslodavca da pri obavljanju poslova ispumpavanja vode iz bazena primjeni osnovna pravila zaštite na radu.

11. Naime, odredbom čl. 103. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje u tekstu: ZR) koji je bio na snazi u vrijeme tužiteljevog ozljeđivanja (23. travnja 2010.) bilo je propisano da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom, prema općim propisima obveznog prava, dok je člankom 15. ZZR/09 koji je bio na snazi 23. travnja 2010., bilo propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu (st. 1.) i da se iznimno od stavka 1. tog članka, poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (st. 2.).

12. Obzirom da tuženik nije niti tvrdio da bi tužiteljevo ozljeđivanje na radu kod njegova osiguranika bilo posljedica više sile, odnosno izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, na koje tužiteljev poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati, to očito ne postoje razlozi za oslobođenje od odgovornosti tužiteljeva poslodavca u smislu odredbe čl. 15. st. 1. ZZR/09, koja korespondira s odredbom čl. 1067. st. 1. ZOO, a time niti tuženika.

13. Tuženik u reviziji postavlja dva pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

"1. Je li odredbama Zakona o radu koje su u odnosu na opći obveznopravni propis specijalne prirode, isključena primjena općih propisa obveznog prava iako tim zakonskim propisom nije u potpunosti riješeno pitanje objektivne odgovornosti poslodavca ili se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi s radom moraju primijeniti i opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima i razmjernom smanjenju naknade štete u omjeru doprinosa oštećenika nastanku štetnog događaja i štete iz čl. 1092. i čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima?

2. Isključuje li primjena čl. 15. Zakona zaštite na radu primjenu čl. 1067. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a), podredno primjenu čl. 1092. i 1106. ZOO i je li odluka suda II-stupnja u protivnosti s odlukom revizijskog suda Revr-794/16 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da odredbama Zakona o radu, koje su u odnosu na opći obveznopravni propis specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava?".

14. Obrazlažući važnost prvog postavljenog pitanja revident navodi da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova protivno pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u rješenju broj Revr-794/16.

15. Međutim, činjenična i pravna situacija u predmetu broj Revr-794/16 na koju se revident poziva nije usporediva sa stanjem u ovom predmetu, obzirom su u predmetu koji je naveden kao razlog važnosti sudovi utvrdili da je tužitelj (radnik koji je ozlijeđen na radu) pridonio nastanku štete jer je protivno pravilima zaštite na radu popravljao stroj bez da ga je isključio iz struje i bez da je koristio zaštitnu rukavicu. Takva činjenična utvrđenja nisu usporediva s konkretnom činjeničnom situacijom u kojoj su sudovi utvrdili da tužitelj nije doprinio nastanku štete te da je isključivi uzrok tužiteljevog ozljeđivanja na radu propust poslodavca u primjeni osnovnih pravila zaštite na radu.

15.1. Prema tome, revident nije opravdao tvrdnju da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda. Stoga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

16. Slijedom navedenog reviziju tuženika je valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

Zagreb, 1. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković