Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4156/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženice PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Luciji Novak, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1345/2019- 39 od 17. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1345/2019-39 od 17. srpnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1345/2019-39 od 17. srpnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke u kojim dijelovima se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br.9011717981 od 25.07.2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje su donesene za vrijeme trajanja tražbine Banke,

- pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 7.850,92 € (slovima: sedamtisućaosamstopedeseteura i devedesetdvacenta), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je pobliže naveden pod tom točkom izreke u roku od 15 dana,

- pod točkom III. izreke je odbijen tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 2.877,76 € kao neosnovanim,

- pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.940,66 € zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 17. srpnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbijen.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem istoga suda nije dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva sadržana u podnesku tužitelja od 15. ožujka 2024. kojom su istaknuti novi tužbeni zahtjevi na:

a) utvrđenje da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba ugovora o kreditu od 25.07.2006. u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu (i osiguranje kredita), kao i u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje su donesene za vrijeme trajanja tražbine Banke,

b) nalog tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita što čini iznos od 189,58 € ( slovima:stoosamdesetdeveteuraipedesetosam centi) odnosno 1.428,39 kn koji se iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita ima vratiti tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 02.08.2006. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP , sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu točku IV. i donese odluku kojom će tuženika obvezati da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u cijelosti, prema troškovniku koji je dostavio u spis. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev ( točke I. i II. izreke u cijelosti te točke IV. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak ) žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP, ukazujući također i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i na povredu iz čl. 29. i čl. 118. st. 2. u svezi čl. 121. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14; dalje: Ustav RH), koje su sadržajno povezane sa pravom na pravično suđenje zaštićenim odredbom čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17; dalje: Konvencija), uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak, podredno da se pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika, osporava u cijelosti žalbene navode tuženika kao neopravdane i neosnovane, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da odbije njegovu žalbu u cijelosti. Potražuje i trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 25.07.2006. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamata stopa i valutna klauzula u CHF, te potom restitucijski zahtjev za isplatom s osnove stjecanja bez osnove i ništetnosti takvog ugovaranja.

8. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upiru kako tužitelj tako i tuženik.

9. Također, neosnovano je i pozivanje tuženika na povredu Ustavnih i Konvencijskih prava na pravično suđenje i to na aspekt tog prava – pravo na jednakost oružja, koje je zaštićeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava RH te čl. 6. st. 1. Konvencije. Ovo stoga jer iz provedenog postupka proizlazi da je prvostupanjski sud tuženiku pružio mogućnost izložiti dokazne prijedloge i argumente te braniti svoja prava pod uvjetima koji ga nisu stavljali u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Osim navedenog, prvostupanjski sud je u sklopu pozitivne obveze, pobijanom sudskom odlukom pružio dostatne i relevantne razloge zasnovane na okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu se tuženik u okviru žalbe samo paušalno poziva na ustavne povrede bez uporišta u konkretnim okolnostima slučaja i postupanju prvostupanjskog suda.

10. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik 25.07. 2006. zaključili ugovor o kreditu broj: 9011717981, kojim je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita , iznos od 61.212,45 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i ugovorenim rokom otplate od 360 mjeseci i počekom otplate od 12 mjeseci,

- da je kao namjena kredita čl. 2. navedeno – kupnja nekretnine – stana ili obiteljske kuće,

- da je odredbom čl. 4. ugovorena redovna kamatna stopa i to kao promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana ( čl. 4.1. ugovora ), a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25%, dok je odredbom čl. 4.2. ugovora navedeno da je banka ovlaštena promijeniti visinu kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita,

- da je odredbom čl. 7. ugovorena valutna klauzula i navedeno kako se kredit i kamata otplaćuju u 348 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da su stranke sklopile 10. 12. 2015. aneks odnosno dodatak predmetnom ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita i u sklopu koje je proveden izračun sa novom glavnicom u eurima,

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Dijani Tomljenović-Butković ( str. 171-192 spisa ) i temeljem kojeg je utvrdio da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je tuženik jednostrano mijenjao i kamatnih stopa na dan sklapanja ugovora, a u zakonom propisanoj visini od 3,23% od 01.01.2014., iznosi 3.337,79 EUR, pri čemu manje plaćane kamate nije bilo. Razlika između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 4.513,13 EUR, a negativne tečajne razlike iznose 108,13 EUR. Provedenom konverzijom na dan 30.09.2015. razlika nedospjele glavnice u EUR po konverziji i nedospjele glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 3.795,20 EUR,

- da je prvostupanjski sud na ročištu 11. 12. 2023. proveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je u bitnom iskazao da je predmetnim ugovorom rješavao stambeno pitanje jer je bio podstanar, da mu je osobni bankar rekao da imaju samo u ponudi kredit u CHF ne i u EUR, da mu je bilo jasno što znači promjenjivost kamatne stope ali nije mogao očekivati da će toliko porasti, da mu nije objašnjeno kako i na koji način će se kamatna stopa mijenjati, da je tada prvi puta čuo na valutu CHF, da je prvi anuitet iznosio oko 1.400 kn a potom rastao na iznos oko 2.300 – 2.400 kuna, što mu je bio veliki problem i stres, da je ugovor bio unaprijed pripremljen od banke, da je prihvatio konverziju jer mu je bilo bitno da se anuitet stabilizira.

11.1. Polazeći od tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud zaključuje da predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen između stranaka, spada u potrošačke ugovore budući da mu je svrha bila rješavanje stambenog pitanja tužitelja kao potrošača, što proizlazi iz iskaza tužitelja kao i samog ugovora. Nadalje, u odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud se poziva na pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu nakon čega razmatra konkretne okolnosti ugovaranja između tužitelja i tuženika, te zaključuje kako je ugovor o kreditu koji je sklopljen, tipski i unaprijed formulirani ugovor, da tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj tako unaprijed formuliranih odredbi, da ga tuženik nije informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a u odnosu na valutnu klauzulu da nije informiran o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF, da su anuiteti tužitelju znatno porasli, da mu nije ponuđen kredit koji bi valutu vezao uz eur, te da nije bio upoznat s ekonomskim posljedicama koje proizlaze za njega ugovaranjem valutne klauzule, čime je doveden u neravnopravan položaj. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je ugovaranje u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u osnovnom ugovoru bilo nepošteno i posljedično ništetno, radi čega usvaja tužbeni zahtjev u tom dijelu.

11.2. U odnosu na sporno pitanje da li tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je nesporno sklopljen dodatak osnovanom ugovoru o kreditu odnosno provedena konverzija, prvostupanjski sud obrazlaže stajalište o tome da tužitelj sklapanjem konverzije nije izgubio pravo na potpunu restituciju i isplatu u pogledu utvrđenih nepoštenih ugovornih odredbi, pa prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, dosuđuje novčani iznos s osnove ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, sve sa pripadajućom kamatom od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO, odbijajući istaknuti prigovor zastare tuženika kao neosnovan pozivajući se na praksu Vrhovnog suda RH u odluci Rev-2245/17 od 20. 3. 2018. i prema kojoj je pokretanjem postupka za kolektivnu zaštitu potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u pogledu kolektivne zaštite potrošača.

12. Tužitelj u žalbenim navodima u bitnom osporava prvostupanjsku odluku samo u dijelu u kojem mu nije dosuđen cjelokupno zatražen parnični trošak postupka, smatrajući da u skladu sa praksom Suda EU kao i nacionalnom praksom, na koje je poziva, ima pravo na cjelokupni trošak.

13. Tuženik u žalbenim navodima osporava usvajajući dio prvostupanjske odluke prvenstveno ukazujući na stajalište da tužitelj ne može ostvarivati bilo kakva prava onda kada je provedena konverzija i sklopljen dodatak ugovora o kreditu kojim je kreditni odnos između stranaka izmijenjen sukladno zakonskoj osnovi i prema kojoj je položaj tužitelja kao potrošača doveden u pravnu poziciju u kojoj su se nalazili svi ostali korisnici kredita koji su isti sklopili vezano uz valutu eur. Tuženik smatra da tužitelj bez valjanog pravnog temelja traži još povoljnije uvjete od onih koji su mu zakonski dopušteni odredbama ZID ZPK, te povoljnije od onih koji su imali potrošači koji su sklopili ugovore s valutnom klauzulom u eurima. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, tuženik navodi da je tužitelj prihvatio istu potpisom ugovora, da je ona odraz stvarne volje ugovornih stranaka, pa smatra da je njeno utvrđivanje bespredmetno. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF navodi da se prvostupanjski sud ne referira niti argumentira takvu nepoštenost, a čije ugovaranje je bilo dopušteno temeljem čl. 22. ZOO kao i temeljem regulatornih propisa HNB-a. Tuženik ponavlja i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a pronalazi da je došlo i do povreda njegovih ustavnih prava zajamčenih odredbom čl. 14. st. 2., čl. 29. st. 1. i čl. 115. st. 3. Ustava RH. Uslijed svega, pobija i odluku o troškovima postupka.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava utvrđenje djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio nepoštenost i posljedičnu ništetnost osnovnog ugovora o kreditu u dijelu kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

15. Pri tome je pravilno pošao od vezanosti za utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, odnosno pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku pokrenutom od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, i temeljem kojih je utvrđeno da su imenovane banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima, koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

16. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

17. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

18. Osim što je vezan pravomoćnim utvrđenjima iz predmetnih postupaka na koje se fizičke osobe pozovu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu ( čl. 502.c ZPP ), prvostupanjski sud je nakon toga pravilno uzeo u obzir sve konkretne okolnosti slučaja ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), pravilno je primijenio pravila o teretu dokazivanja, nakon čega je na temelju oba segmenta ( pravomoćnih utvrđenja iz postupaka kolektivne zaštite potrošača i konkretnih okolnosti predmetnog spora ) donio pravilnu i zakonitu odluku u pogledu djelomične nepoštenosti i posljedično ništetnosti takvog ugovaranja.

19. U odnosu na pojedinačne karakteristike nepoštenog ugovaranja, prvostupanjski sud proveo test primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koja pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuje u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., 59/2023. i 56/2026; ), i koje su u nacionalno zakonodavstvo implementirale sekundarno zakonodavstvo Europske unije, odnosno Direktivu Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993), kao direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

20. U tom smislu iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je tuženik odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli u CHF uglavio u formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na tako unaprijed formulirane odredbe. Riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji iako ističe da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, takve navode u postupku nije dokazao. Nadalje, ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF je dovelo do postojanja znatne neravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, obzirom da je omogućilo tuženiku da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava predstavlja odredivost, prema kojoj činidba mora biti određena ili odrediva ( čl. 269. st. 2. ZOO ). Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su također ugovorene kao promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima ( čl. 7. ugovora ) te ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima.

21. Međutim, upravo ugovorena otplata kredita na način da se otplaćuje u tadašnjoj nacionalnoj valuti čiji iznos je vezan u CHF uz naknadni rast tečaja valute CHF, te promjena kamatnih stopa kako je prikazana u sklopu provedenog vještačenja, u stvarnosti dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

22. Stoga je takva situacija, protivno žalbenim navodima tuženika, nedvojbeno dovela do značajne neravnoteže u odnosima stranaka i to na štetu potrošača, pri čemu rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena kamatne stope i ugovorene valutne klauzule dovodi tužitelja u stanje financijske nesigurnosti, a kako do navedenog dolazi uslijed činjenice da je tuženik unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja, to je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF ( toč. I. izreke pobijane presude ), pri čemu ona ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a), a izneseni žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke.

23. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužitelju isplati novčane iznose po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, prvostupanjska odluka je utemeljena na pogrešnom pravom shvaćanju te su žalbeni navodi tuženika u tome dijelu osnovani, pri čemu je i činjenično stanje za sada u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

24. Naime, u pogledu spornog pitanja prava potrošača na povrat temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba osnovnog ugovora u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a– 357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

25. Iz navedenog proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je određen krug ovlaštenika, sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

26. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti kako iz mjerodavnih odredbi ZZP/03, koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. 328. u svezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., ZOO, proizlazi pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) a koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, pa korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP -a, neovisno o provedenoj konverziji, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite.

27. Međutim, u odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena suprotna stajališta. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

28. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

29. Dakle, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

30. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog ( kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

31. Kako je prvostupanjski sud u odnosu na tužbeni zahtjev s osnove isplate, pošao od pogrešnog pravnog pristupa te nije pružio odlučne, dostatne i relevantne razloge u odnosu na predmet konkretnog spora, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 370. ZPP presudu djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika valjalo ukinuti u tom dijelu ( točka. II. izreke pobijane odluke ) i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ( točka I. izreke rješenja ), dok je žalba tuženika u odnosu na djelomično utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF djelomično neosnovana, slijedom čega je prvostupanjsku presudu u tom dijelu valjalo potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao pod izrekom ove presude.

32. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka pod točkom IV. izreke pobijane odluke, u kojem dijelu su osnovane žalbe kako tuženika, tako i tužitelja ( koji je žalbom pobijao samo dio u kojem je odbijen za troškom preko dosuđenog iznoa), i o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP ( toč. II. izreke rješenja).

33. U dijelovima u kojima prvostupanjska odluka nije ožalbljena ( toč. III . izreke presude kao i u pogledu rješenja kojim nije dopuštena preinaka tužbe ) ona ostaje neizmijenjena.

34. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će pravilno utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovom odlukom, nakon čega će raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi visina tužbenog zahtjeva, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će takve odlučne činjenice utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja te u granicama postavljenog tužbenoga zahtjeva, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić