REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1084/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane RH, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1199/2023-2 od 22. travnja 2024., kojom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-161/2022 od 21. travnja 2023., u sjednici održanoj 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 1.080,07 eur / 8.137,77 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je pobliže naznačeno pod točkom I. izreke te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.475,15 eur / 33.718,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2023. do isplate (točka V izreke), odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 41,28 EUR / 311,03 kn (potraživanje s dospijećem 16. prosinac 2011.) kao višak tužbenog zahtjeva (točka II izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj kojim traži da se isplata glavnog potraživanja uz pripadajuću zateznu kamatu izvrši na žiro-račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu (točka III izreke), kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I izreke (točka IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I izreke kao i u dijelu pod točkom V izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.288,44 EUR/ 32.311,25 kn (točka I izreke), preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom V izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 4.288,44 EUR/ 32.311,25 kn do iznosa od 4.475,15 EUR/33.718,75 kn (za iznos od 186,71 EUR/1.406,77kn) te je suđeno tako da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 186,71 EUR/ 1.406,77 kn i pripadajućom kamatom na taj iznos (točka II izreke). Nadalje, odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka (točka III izreke) te zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka V izreke).

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1336/2025-2 od 1. travnja 2025. dopustio tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tuženika?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25

- dalje u tekstu: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu uz naknadu joj troškova revizijskog postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet na ponovno suđenje.

5. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.

6. Revizija je neosnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada i ostalih dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe za dane provedene na terenu, u vremenskom razdoblju od listopada 2011. do 1. lipnja 2014.

9. Tijekom postupku među strankama je utvrđeno:

- da je tužitelj kao djelatna vojna osoba u spornom razdoblju obavljao službene poslove i zadaće na terenu, na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom i u smjenama,

- da u iskazu tužitelj u bitnome navodi da je u utuženom razdoblju sve do 2013. bio na terenu u ... te da mu je zadnja vježba bila u rujnu 2013. te je ovisno o zadacima terenski rad trajao dva do tri tjedna, te je također u tom razdoblju imao jednake vježbe i u ... koje su ovisno o zadacima trajale dva do tri tjedna, te je redovno radno vrijeme bilo od 8,00 do 16,00 sati a rad na terenu od 7,00 pa ovisno o godišnjem dobu od 19,00 do 20,00 sati,

- da je evidenciju o radnom vremenu vodio prvo nadređeni časnik time da stvarni rad na terenu (prekovremeni rad) nije odgovarao evidenciji koju je utvrđivala tuženica prilikom utvrđivanja slobodnih dana a također na terenu se radilo i vikendom, i to subotom je radni dan trajao kao i u redovno radno vrijeme dok je nedjeljom radno vrijeme bilo skraćeno ovisno o radnim zadacima od 7,00 do 13,00 sati a slobodni dani za rad vikendom su utvrđeni na način da se za jedan dan vikenda dobivao slobodni dan, sahrane je imao četiri puta mjesečno i to i za vrijeme radnog vremena i izvan njega te su bili ti sati obračunavani kao rad na terenu, time da je sve slobodne dane iskoristio koje mu je tuženica priznala,

- da su saslušani svjedoci B i O u bitnome iskazali u pogledu radnog vremena kao i obavljenih prekovremenih sati kao i tužitelj s kojim su bili u spornom razdoblju na terenu u ... i ...,

- da se u spisu nalaze evidencije rada i opis rada tužitelja u utuženom razdoblju dok nisu priloženi nalozi o korištenju slobodnih dana ali je na poleđini evidencije rada za neke mjesece opisano da je tužitelj koristio slobodni dan za teren ali za rad na terenu nisu upisani prekovremeni sati nego imaju oznaku "redovan rad" a ne "teren", slobodni dani su označeni oznakom "Sd" ali je u opisu te oznake navedeno da se odnosi na slobodan dan nakon dežurstva, straže i prekovremenog rada, oznaka "PRV" je u evidencijama rada opisana kao "preraspodijeljeno radno vrijeme" za "ds" i "n" bez objašnjenja na što se te kratice odnose,

- da je u nalazu i mišljenu knjigovodstveni vještak izračunao dvije varijante trajanja prekovremenog rada za vrijeme rada na terenu i to prema podacima odnosno dokumentaciji u spisu te drugu varijantu prema iskazu saslušanih svjedoka i tužitelja,

- da je vještak u toj drugoj varijanti rad na terenu obračunavao radnim danom od 7,00 do 19,00 sati, subotama od 7,00 do 19,00 sati i nedjeljama od 7,00 do 13,00 sati, te su od svih evidentiranih slobodnih dana oduzeti oni koji su ostvareni po osnovi straže a pravo na slobodne dane za stražu se obračunavaju u omjeru za 7 dana straže 3 slobodna dana,

- da je vještak u pogledu prekovremenih sati uzeo u obzir prekovremene sate prema iskazu tužitelja te evidentirane prekovremene sate u evidencijama za ostale prekovremene sate,

- da je obračun evidentiranih prekovremenih sati na terenu u evidencijama radnog vremena vještak prikazao u tablici 1 na str. 4 druge dopune nalaza (str. 261 spisa), u tablici 2 prezentiran je broj prekovremenih sati prema iskazu tužitelja tako da su brojeni prekovremeni sati prema iskazu tužitelja i dodani prekovremeni sati koji su evidentirani i prikazani u tablici 1 ali u evidencijama rada nisu obilježeni kao rad na terenu,

- da je prema takvom obračunu vještak utvrdio da je tužitelj ostvario ukupno 286 prekovremenih sati i za njih ostvaruje 57 slobodnih dana,

- da što se tiče slobodnih dana, vještak navodi da je tužitelj radio na straži 95 dana i na dežurstvu 8 dana te za stražu ostvaruje 41 slobodan dan, a za dežurstvo 8 dana što je ukupno po obje osnove 49 slobodnih dana,

- da je tužitelj iskoristio 83 slobodnih dana, pa ako se od njih odbije njih 49 preostaje da je 34 slobodna dana iskoristio za prekovremene sate, pa kako ostvaruje pravo na 57 slobodnih dana proizlazi da ih nije iskoristio,

- da neiskorištenih 23 slobodnih dana odgovara 115 prekovremenih sati koji su ostvareni djelomično u kolovozu (11 sati), rujnu (8 sati), listopadu (42 sata) i studenom

(54 sata), sve u 2013.,

- da je vještak izradio varijantu obračuna kao da su slobodni dani djelomično iskorišteni (njih 34) te tužitelj ostvaruje pravo na dodatke za vrstu rada do kolovoza 2013., a nakon toga pravo na sav prekovremeni rad jer nisu iskorištena 23 slobodna dana pa je u ovoj varijanti obračuna (dio sati prekovremenog rada preraspodijeljen u slobodne dane) vještak obračunao razliku plaće koja pripada tužitelju u ukupnom iznosu od 8.448,80 kn.

10. Prvostupanjski sud na temelju navedenih utvrđenja te prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke (na koje stranke u pogledu matematičkog izračuna nisu imale primjedbe), prihvaćajući iskaz tužitelja kao i suglasne iskaze svjedoka u pogledu radnog vremena tužitelja za vrijeme rada na terenu iz kojih proizlazi da je tužitelj pored redovnih sati ostvario i prekovremene sate te da na terenu radno vrijeme tužitelja nije bilo onakvo kako je evidentirano evidencijama tuženice, izvodi pravni zaključak da prema drugoj dopuni nalaza vještaka, varijanta 2, tužitelju pripada razlika plaće u iznosu od 8.137,77 kn, što prihvaća i drugostupanjski sud, ocjenjujući da tuženica evidenciju o prekovremenom radu nije vodila na pravilan način, evidentirajući u potpunosti stvarno odrađene sate rada u prekovremenom radu ocjenjujući da je tužitelj s uspjehom osporio pravilnost vođenja evidencije tuženice, i to svojim iskazom kao i iskazima svjedoka koji su zajedno s tužiteljem obavljali prekovremeni rad u spornom razdoblju.

10.1. Pritom drugostupanjski sud navodi da je tuženica u obvezi voditi evidenciju o radnom vremenu u potpunosti, a što nalaže i Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ("Narodne novine", broj 37/11), međutim tuženica da je to propustila učiniti pa je stoga dokumentacija manjkava i nepotpuna.

11. Odgovor na pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima - dostavljenim evidencijama o prisustvu na radu potpisanim od strane tužitelja, ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja (tako ovaj sud i u odlukama Rev-23/2026 od 13. siječnja 2026., Rev-850/2024 od 17. rujna 2024.). Pri tome postupovne odredbe ne predviđaju, u sustavu slobodne ocjene dokaza, hijerarhijski odnos između pojedinih dokaza - materijalnih ili personalnih. U konkretnom predmetu tužitelj je osporio vjerodostojnost evidencije radnog vremena tuženice te su u tu svrhu izvedeni drugi dokazi, a koje je dokaze prvostupanjski sud ocijenio sukladno odredbama ZPP te osporio vjerodostojnost tih evidencija i urednost njezina vođenja.

12. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi da je pravilan pravni pristup iz pobijane drugostupanjske odluke kada je drugostupanjski sud potvrdio pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i ocijenio personalne dokaze, jer odgovor na pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima - dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja, zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, pri čemu tužitelj ima pravo osporavati točnost evidencije o prisustvu na radu, makar ista bila i potpisana od strane tužitelja.

13. Dakle, prema ocjeni revizijskog suda, nižestupanjski sudovi nisu činjenično stanje utvrdili pukim davanjem prednosti personalnim dokazima naspram materijalnih, nego su na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, personalne dokaze doveli u kontekst s drugim činjenicama (dokumentacija o radnom vremenu koju je dostavila tuženica je izuzetno manjkava) stoga ovaj sud ocjenjuje da je takav pravni pristup usklađen s pravnim standardom koji je uspostavio ovaj revizijski sud.

14. Slijedom navedenog, prema ocjeni revizijskog suda, nisu osnovani razlozi zbog kojih je revizija izjavljena u ovom sporu male vrijednosti, radi čega je valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP (tako ovaj sud i u odlukama Rev-850/2024-2 od 17. rujna 2024., Rev-429/2025-2 od 17. lipnja 2025. i dr.).

Zagreb, 1. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković