Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2415/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Tamari Mušnjak-Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1814/2024-32 od 27. veljače 2026., dana 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1814/2024-32 od 27. veljače 2026. u t. I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF iznos od 3.781,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod točkom I. izreke pobijane odluke (t. I. izreke). Odbijen je kao neosnovan prigovor tužene radi prebijanja tražbine u iznosu od 11,74 eura s pripadajućim zateznim kamatama (t. II. izreke) te je naloženo tuženoj da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.834,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2026. pa do isplate (t. III. izreke).

2. Protiv navedene presude tužena podnosi žalbu, osporavajući t. I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije te da se obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parničn i trošak, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i naknadu troška žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene je neosnovana.

5. U ovom postupku tužitelj zahtijeva isplatu iznosa koji je preplatio zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), odnosno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, pri čemu svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je ugovorna odredba kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena i stoga ništetna.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi. Presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. O odlučnim činjenicama sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će bi ti nastavno obrazloženo.

7. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, dana 10. rujna 2007. sklopljen Ugovor o [broj kredita] na iznos od 21.903,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju za devize banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,49% godište koja je promjenjiva te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila.

8. Tužitelj je saslušan na ročištu održanom 4. lipnja 2025. putem Općinskog suda u Karlovcu, kao zamoljenog suda. Iz njegova iskaza proizlazi da se odlučio na kupnju automobila, ali nije raspolagao dostatnim novčanim sredstvima, zbog čega je kupnju financirao sklapanjem ugovora o kreditu. Naveo je da prije sklapanja ugovora nije bio upoznat s njegovim sadržajem jer mu je rečeno da će svu potrebnu dokumentaciju pripremiti autokuća, dok je tek naknadno saznao da je kreditor tužena. Iskazao je da mu sadržaj ugovora nije bio protumačen niti mu je objašnjeno značenje valutne klauzule i posebni rizici vezani uz kredit u švicarskim francima, već mu je bilo poznato jedino da sklapa kredit u toj valuti. Također je naveo da mu nije bila ponuđena mogućnost ugovaranja kredita u drugoj valuti niti kod drugog kreditora. Prema njegovu iskazu, kredit je podignut isključivo radi kupnje automobila za osobne potrebe, odnosno radi prijevoza supruge liječniku. Ujedno je naveo da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao registriran obrt niti poslovni udio u trgovačkom društvu te da nije razumio kako će se visina mjesečnih anuiteta mijenjati ovisno o promjeni tečaja švicarskog franka.

9. Polazeći od sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i iskaza tužitelja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima svojstvo potrošača te da mu pripada pravna zaštita prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, iz ugovora proizlazi da je riječ o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila za osobne potrebe, dok iz provedenih dokaza ne proizlazi da je kredit bio povezan s obavljanjem gospodarske, poslovne ili profesionalne djelatnosti tužitelja.

10.1. Tužena je podneskom od 6. lipnja 2024. odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnice banke Sabine Nujster i javnog bilježnika Željka Kaića. Prema njezinim navodima, djelatnica banke, kao voditeljica regije upoznata s načinom rada i postupkom odobravanja namjenskih kredita za kupnju motornih vozila te okolnostima konkretnog slučaja, trebala je biti saslušana na okolnost da je tuženik prilikom pregovaranja tužitelju pružio sve relevantne informacije o prirodi i rizicima valutne klauzule, u opsegu u kojem su mu one u vrijeme sklapanja ugovora bile poznate.

10.2. Tužena je predložila i saslušanje javnog bilježnika Željka Kaića, koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu, na okolnost da je strankama objasnio smisao i pravne posljedice ugovora te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara njihovoj stvarnoj volji. Time je namjeravala dokazati da je tužitelj prije sklapanja ugovora raspolagao svim potrebnim informacijama, da je razumio sadržaj ugovora i njegove posljedice, uključujući i valutni rizik, te da je na takve ugovorne odredbe slobodno pristao.

10.3. Međutim, nakon što je odustala od navedenih dokaznih prijedloga, tužena nije predložila nijedan drugi dokaz kojim bi dokazala da su sporne ugovorne odredbe bile predmet pojedinačnog pregovaranja ili da je tužitelju prije sklapanja ugovora pružila potpune i razumljive informacije o prirodi valutne klauzule, rizicima vezanim uz kretanje tečaja švicarskog franka i ekonomskim posljedicama koje takvo ugovaranje može imati, a koje bi mu omogućile donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Teret dokazivanja tih činjenica bio je na tuženoj, budući da upravo na njima temelji tvrdnju da sporna ugovorna odredba nije nepoštena.

10.4. Stoga tužena neosnovano u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje ili da uopće nije utvrđivao odlučne činjenice. Sud joj je omogućio predlaganje i izvođenje dokaza, no ona je odustala od dokaznih prijedloga kojima je namjeravala dokazivati svoje tvrdnje, pri čemu nije predložila druge odgovarajuće dokaze. Sud nije ovlašten po službenoj dužnosti pribavljati dokaze radi utvrđivanja činjenica za koje teret dokazivanja snosi jedna od stranaka, već odlučuje na temelju dokaza koje su stranke predložile i izvele, ocjenjujući ih prema načelu slobodne ocjene dokaza. Slijedom toga, prvostupanjski sud pravilno je zaključio da tužena nije dokazala da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi niti da ga je prije sklapanja ugovora na jasan i razumljiv način upoznala s rizicima koje ona nosi.

11. Tužitelj se u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesena u postupku kolektivne zaštite potrošača protiv, između ostalih, ovdje tužene. Navedenom presudom utvrđeno je da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarskog franka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora potrošačima nije pružila potpune i razumljive informacije o prirodi i opsegu valutnog rizika te ekonomskim posljedicama ugovaranja takve valutne klauzule, zbog čega prosječan potrošač nije mogao donijeti odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti.

12. Navedena presuda potvrđena je u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je pravomoćno utvrđeno da je tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., sklapanjem ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača jer ih prije sklapanja ugovora nije u cijelosti informirala o svim okolnostima bitnim za donošenje informirane odluke. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da potrošači, na temelju informacija koje su im bile pružene, nisu mogli razumjeti stvarni doseg valutnog rizika niti predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja kredita vezanih uz švicarski franak, čime je između ugovornih strana stvorena znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača.

13. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prije sklapanja ugovora nisu bile pružene informacije o prirodi valutne klauzule, riziku promjene tečaja niti mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita u švicarskim francima, dok tužena nije dokazala da je s tužiteljem o tim pitanjima pojedinačno pregovarala niti da mu je pružila informacije koje bi mu omogućile donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i, slijedom toga, ništetna.

14.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da se u ovom postupku nisu mogla primijeniti pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača zato što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 10. rujna 2007., za vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07; dalje: ZZP/07), koji nije sadržavao odredbu čl. 118. kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14), niti je poznavao institut kolektivne zaštite potrošača u današnjem obliku. Jednako tako, nije osnovan ni žalbeni navod da se navedene odredbe ne mogu primijeniti zato što se u ovom postupku ne odlučuje o naknadi štete, već o zahtjevu za isplatu na temelju stjecanja bez osnove.

14.2. Prvostupanjski sud pravilno se pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača primjenom odredaba čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a. Mjerodavno je da su obje odredbe bile na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, pa se kao procesne odredbe primjenjuju u ovom postupku. Njihovom primjenom ne uređuju se prava i obveze stranaka iz ugovora sklopljenog 2007. godine niti se naknadno mijenja njegov pravni režim, već se određuje dokazni učinak pravomoćnih presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača u kasnije pokrenutim individualnim parnicama. Stoga se ne može govoriti o nedopuštenoj retroaktivnoj primjeni zakona.

14.3. Nije osnovan ni žalbeni navod da se čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP -a mogu primijeniti isključivo u sporovima radi naknade štete. Iako bi doslovno tumačenje moglo upućivati na takav zaključak, svrha te odredbe jest osigurati da pravna utvrđenja donesena u postupku kolektivne zaštite potrošača proizvode učinke u svim pojedinačnim postupcima koji proizlaze iz iste povrede propisa o zaštiti potrošača. Stoga nije odlučno temelji li potrošač svoj zahtjev na naknadi štete ili na stjecanju bez osnove, budući da se u oba slučaja ostvaruje imovinskopravni zahtjev koji proizlazi iz iste utvrđene povrede prava potrošača. Takvo je tumačenje potvrđeno i izmjenom čl. 502.c ZPP-a ("Narodne novine", broj 70/19), kojom su iza riječi "naknadu štete" dodane riječi "ili isplatu", čime je zakonodavac otklonio dvojbe u pogledu dosega navedene procesne odredbe. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je u ovom postupku primijenio pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda.

14.4. Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, sud je odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, sukladno čl. 2. ZPP-a, pa nije bio ovlašten donositi posebnu deklaratornu odluku o ništetnosti ugovorne odredbe koja nije bila predmet tužbenog zahtjeva. Pitanje ništetnosti sporne ugovorne odredbe pravilno je razmotrio kao prethodno pitanje, u smislu čl. 12. st. 1. i 2. ZPP-a, budući da je rješenje tog pitanja bilo nužno za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za isplatu.

15. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Prema nalazu vještaka, iznos koji je tužitelj preplatio kao posljedicu primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi ukupno 3.781,51 eura.

16.1. Kako je prethodno obrazloženo, sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena je nepoštenom i ništetnom. Posljedica takve ništetnosti jest da navedena ugovorna odredba ne proizvodi pravne učinke od trenutka sklapanja ugovora, zbog čega tužena nema valjanu pravnu osnovu za zadržavanje iznosa naplaćenih na temelju takve odredbe. Stoga tužitelj ima pravo zahtijevati povrat iznosa koji su na temelju ništetne ugovorne odredbe prešli u imovinu tužene.

16.2. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., 69/26. - dalje: ZOO), kada dio imovine jedne osobe prijeđe u imovinu druge osobe bez pravne osnove, stjecatelj je dužan stečeno vratiti, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja postoji i kada je nešto primljeno s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je naknadno otpala (čl. 1111. st. 3. ZOO-a).

16.3. U konkretnom slučaju pravna osnova za naplatu dijela iznosa po osnovi sporne ugovorne odredbe otpala je zbog njezine ništetnosti, slijedom čega je tužena dužna tužitelju vratiti iznose koje je na toj osnovi primila.

17. Vezano za tijek zakonskih zateznih kamata, neosnovani su žalbeni navodi tužene da nema svojstvo nepoštenog stjecatelja u smislu čl. 1115. ZOO -a. Naime, u konkretnom slučaju ništetnost sporne ugovorne odredbe djeluje od trenutka njezina ugovaranja (ex tunc), zbog čega se smatra da tužena nema valjanu osnovu za zadržavanje iznosa naplaćenih na temelju takve odredbe. Tužena kao kreditna institucija raspolagala je posebnim stručnim znanjem o rizicima povezanim s kreditima uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, dok iz pravnih utvrđenja donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača proizlazi da potrošači nisu bili na odgovarajući način informirani o stvarnom dosegu tih rizika. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odredio da zakonske zatezne kamate teku od dana kada je tužena primila pojedine iznose, odnosno od dana plaćanja pojedinih anuiteta, a ne tek od dana podnošenja tužbe.

18.1. Neosnovan je i prigovor zastare. U odnosu na pitanje početka tijeka zastarnog roka kod restitucijskih zahtjeva potrošača koji se temelje na nepoštenim ugovornim odredbama o kreditima u švicarskim francima, Vrhovni sud Republike Hrvatske u pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. zauzeo je stajalište:

"Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF i kredita s promjenjivom kamatnom stopom u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

18.2. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, pokretanjem postupka kolektivne zaštite potrošača došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO -a, a zastarni rok za individualne restitucijske zahtjeve počeo je ponovno teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku.

18.3. Kako je odluka kojom je odlučeno o nepoštenosti ugovornih odredbi o kreditima u švicarskim francima postala pravomoćna 14. lipnja 2018., zastarni rok počeo je ponovno teći od tog dana. Budući da je predmetna tužba podnesena 19. srpnja 2021., odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je zahtjev tužitelja podnesen pravodobno.

19. Slijedom svega navedenog, ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva, zbog čega je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u t. I. izreke.

20. Budući da žalba tužene nije osnovana, primjenom čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev tužene za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

U Zagrebu 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić