Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2728/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Lisaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika STM d.o.o. za trgovinu i usluge, Samobor, Dr. Milana Bišćana 8, OIB: 34629812257, zastupanog po punomoćnici Ariani Varga Filaković, odvjetnici u odvjetničkom društvu Vidmar i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj P-649/2022-32 od 28. ožujka 2025., dana 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj P- 649/2022-32 od 28. ožujka 2025. u točki I. izreke te u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.089,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj P-649/2022-32 od 28. ožujka 2025. godine u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. pa do isplate , te se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.273,67 eura sa zateznom kamatom od 29. rujna 2021. pa do isplate (točka I. izreke), kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.339,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2025. pa do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik i to zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da pobijanu presudu ukine i vrati predmet na ponovni postupak.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 32.200,00 kuna / 4.273,67 eura na ime nevraćenog dijela zajma, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. rujna 2021. pa do isplate.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tuženik jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi raz lozima navedenim u obrazloženju. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj na račun tuženika uplatio ukupan iznos od 70.000,00 kuna, pri čemu je u nalozima za plaćanje kao svrha uplate navedeno „novčana pozajmica”, i to 30. ožujka 2017. iznos od 50.000,00 kuna te 10. travnja 2020. iznos od 20.000,00 kuna,

- da je tuženik tužitelju, uz naznaku svrhe plaćanja „povrat dijela pozajmice”, uplatio ukupno 37.800,00 kuna, i to 12. siječnja 2018. iznos od 5.000,00 kuna, 10. ožujka 2020. iznos od 12.300,00 kuna, 14. rujna 2020. iznos od 13.500,00 kuna te 23. studenoga 2020. iznos od 7.000,00 kuna,

- da je tužitelj 21. rujna 2021. pozvao tuženika da mu u roku od osam dana vrati preostali iznos od 32.200,00 kuna na ime dospjelog potraživanja iz ugovora o zajmu ,

- da je tuženik osporavao postojanje ugovora o zajmu, tvrdeći da su predmetne novčane transakcije predstavljale dio zajedničkog poslovanja tužitelja i tuženika, odnosno da su sredstva bila namijenjena poslovanju kafića kojim su, prema njegovim tvrdnjama, zajednički upravljali,

- da je tuženik nadalje isticao kako je ovaj spor posljedica narušenih odnosa između tužitelja i prokurista tuženika te da se između stranaka vode i drugi sudski postupci (postupak poslovni broj: P-584/2021 radi utvrđenja prava suvlasništva nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], postupak poslovni broj: P-635/2021 radi upisa prava zakupa, prava prvenstva zakupa i prava prvokupa glede nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te postupak poslovni broj: P-54/2022 radi povrata zajma).

7.1. Tužitelj je na ročištu održanom 22. studenoga 2024. iskazao da je do 2020. godine bio u prijateljskim odnosima s prokuristom tuženika, da je vlasnik poslovnog prostora u kojem se nalazio kafić, a da je poslovanje kafića vodio prokurist tuženika. Potvrdio je da je tuženiku 2017. godine posudio 50.000,00 kuna, a 2020. godine još 20.000,00 kuna, pri čemu mu je tuženik u više navrata vratio ukupno približno 38.000,00 kuna. Naveo je da su uplate izvršavane s računa tuženika na njegov račun, u različitim iznosima i uz naznaku „povrat pozajmice”, dok je svrha pozajmljenih sredstava bila poslovanje.

7.2. Direktorica tuženika iskazala je da je tužitelj vjenčani kum njezinu suprugu, koji je prokurist tuženika, te da su njihovi odnosi do 2020. godine bili dobri, nakon čega su se pogoršali. Navela je da nije bila uključena u njihov poslovni i prijateljski odnos te da joj nisu poznate okolnosti predmetnih novčanih uplata. Potvrdila je, međutim, da su tužitelj i njezin suprug bili poslovno povezani u vezi s kafićem u [adresa] u [adresa] u čije su poslovanje, koliko joj je poznato, zajednički ulagali i kojim su zajednički upravljali.

7.3. Prokurist i jedini osnivač tuženika ĐT iskazao je da je s tužiteljem do 2020. godine bio u prijateljskim odnosima te da su 2009. godine zajednički kupili poslovni prostor u kojem se nalazio kafić. Naveo je da je tužitelju ukupno posudio 98.000,00 eura, od čega 77.000,00 eura za svoju polovicu nekretnine, a preostali iznos za tužiteljevu polovicu, budući da tužitelj nije raspolagao dovoljnim sredstvima za podmirenje svojeg dijela kupoprodajne cijene. Nadalje je naveo da su predmetna sredstva koja je tužitelj uplatio tuženiku korištena za tekuće poslovanje kafića, budući da tužitelj nije želio postati član društva niti formalno upravljati društvom, iako su kafić zajednički vodili. Posebno je istaknuo da u konkretnom slučaju nije riječ o vraćanju zajmova, već o tome da su novac „vadili” iz društva, odnosno uzimali iz poslovanja. Na upit suda je izjavio da iz poslovanja kafića nikada nije isplaćivana dobit te da dobit nikada nije ni ostvarena.

8.1. Prvostupanjski je sud, ocjenjujući provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, prihvatio iskaz tužitelja u dijelu koji se odnosi na postojanje zajma, dok je kao neprihvatljiv ocijenio iskaz prokurista tuženika da predmetne uplate predstavljaju sredstva koja su tužitelj i prokurist „vadili” iz društva, odnosno uzimali iz poslovanja. Pritom je istaknuo da su sudionici poslovnog odnosa dužni poslovati na zakonit način te da su za odlučivanje u ovom sporu relevantne objektivno provjerljive činjenice sadržane u izvodima prometa po računima stranaka.

8.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je između stranaka sklopljen ugovor o zajmu te je, primjenom čl. 499. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO), tužbeni zahtjev prihvatio u cijelosti.

9.1. Tuženik u žalbi osporava takav zaključak, navodeći da tužitelj nije dokazao postojanje ugovora o zajmu te da nije točno da je tužitelj tuženiku pozajmljivao novac, kao ni da je tuženik tužitelju na temelju zajma dugovao bilo kakav iznos. Ustraje u tvrdnji da je cjelokupan iznos od 70.000,00 kuna bio korišten za potrebe zajedničkog poslovanja tužitelja i tuženika. Nadalje ističe da je činjenično stanje ostalo pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio njegov dokazni prijedlog za priklop drugih spisa koji se vode između istih stranaka. Prema mišljenju tuženika, uvidom u te spise sud je mogao utvrditi širi kontekst poslovnog odnosa stranaka, narušene odnose između tužitelja i prokurista tuženika te činjenicu da su predmetne transakcije bile dio njihova zajedničkog načina poslovanja.

9.2. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka. Navodi da je ročište održano 25. listopada 2024. odgođeno prije početka raspravljanja te da je stoga tužitelju za pristup tom ročištu trebalo priznati naknadu u visini od 50,00 eura. Također smatra da podnesak od 29. kolovoza 2023. nije obrazloženi podnesak koji bi opravdavao priznanje nagrade, budući da je njime samo izvršena konverzija iznosa tužbenog zahtjeva iz kuna u eure.

10. Odredbom čl. 499. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

11. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj dokazao postojanje ugovornog odnosa zajma. Naime, iz bankovnih izvoda proizlazi da je tužitelj u dva navrata tuženiku uplatio ukupno 70.000,00 kuna, uz naznaku „novčana pozajmica”, kao i da je tuženik potom tužitelju u više navrata uplatio ukupno 37.800,00 kuna, uz naznaku „povrat pozajmice”. Navedene okolnosti predstavljaju objektivnu potvrdu navoda tužitelja o pravnoj osnovi predmetnih novčanih transakcija, osobito imajući u vidu da su i uplate tužitelja tuženiku i naknadne uplate tuženika tužitelju bile označene na način koji izravno upućuje na postojanje zajma i njegov djelomični povrat.

12.1. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka je stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predložiti dokaze kojima će potvrditi iznesene činjenica ili kojima će osporiti navode i dokaze protivnika. Slijedom navedenog, teret je bio na tuženiku da iznese konkretne činjenice i predloži odgovarajuće dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da predmetne novčane transakcije nisu predstavljale zajam, već sredstva namijenjena zajedničkom poslovanju tužitelja i tuženika.

12.2. Međutim, tuženik navedeno nije dokazao. U prilog svojim tvrdnjama predložio je saslušanje svojeg prokurista i direktorice. No iskaz prokurista, inače osobe neposredno povezane s tuženikom i njegovim poslovanjem, ostao je na razini općenitih tvrdnji o navodnom zajedničkom poslovanju, bez konkretnog povezivanja pojedinih uplata koje su predmet ovog postupka s konkretnim poslovnim aktivnostima koje bi opravdale takve uplate. S druge strane, direktorica tuženika, iako je navela da se kafić zajednički vodio, izričito je iskazala da joj nije poznato ništa o eventualnim posudbama novca. Stoga njezin iskaz ne potvrđuje tvrdnju tuženika da su upravo predmetne uplate predstavljale sredstva namijenjena zajedničkom poslovanju.

12.3. Osobito je značajno da tuženik, osim navedenih iskaza, nije predložio niti jedan objektivni dokaz iz kojeg bi proizlazila takva osnova predmetnih uplata, a iskaz prokurista tuženika valja cijeniti s posebnim oprezom, imajući u vidu njegovu neposrednu povezanost s tuženikom i njegovim poslovanjem, a time i njegovu zainteresiranost za ishod ovog spora, osobito stoga što je ostao na razini općenitih navoda te nije ponudio konkretno objašnjenje predmetnih novčanih transakcija. Tuženik stoga nije dokazao da su predmetne uplate predstavljale sredstva namijenjena zajedničkom poslovanju, već su njegovi navodi ostali na razini nepotkrijepljenih tvrdnji, slijedom čega nije dokazao ni postojanje pravne osnove za zadržavanje preostalog iznosa od 32.200,00 kuna.

12.4. Nasuprot tome, tužitelj svoje tvrdnje potkrepljuje objektivnim dokazima, odnosno podacima o izvršenim novčanim transakcijama. Pritom je posebno značajno da je tuženik od ukupno primljenih 70.000,00 kuna tužitelju vratio 37.800,00 kuna, pri čemu je kao opis plaćanja naveo „povrat dijela pozajmice“. Takav dokumentirani trag predstavlja okolnost koju tuženik nije uvjerljivo objasnio niti je ponudio dokaz koji bi doveo u pitanje njezino značenje. Stoga sama tvrdnja tuženika, odnosno iskaz njegova prokurista, nije dostatna za zaključak da je stvarna pravna osnova predmetnih transakcija bila različita od one navedene u tužbi. Nasuprot tome, dokumentirani tijek novca i način na koji je dio sredstava vraćen upućuju na postojanje obveze povrata zajma.

12.5. Nadalje, tvrdnja prokurista tuženika da se radilo o novcu koji su on i tužitelj „vadili“ iz društva, odnosno uzimali iz poslovanja, nije dostatna za osporavanje dokumentiranih novčanih transakcija između tužitelja i tuženika. Takva bi tvrdnja, da bi mogla dovesti u pitanje zaključak o postojanju zajma, morala biti potkrijepljena konkretnim činjenicama i odgovarajućim dokazima iz kojih bi proizlazila konkretna svrha pojedinih uplata tužitelja tuženiku, kao i naknadnih uplata tuženika tužitelju označenih kao „povrat dijela pozajmice“. No tuženik takve činjenice nije dokazao, slijedom čega je njegova tvrdnja ostala na razini pukog navoda.

13.1. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je činjenično stanje ostalo pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno zbog toga što je prvostupanjski sud odbio njegov dokazni prijedlog za priklop drugih spisa koji se vode između stranaka.

13.2. Naime, iz obrazloženja rješenja prvostupanjskog suda od 18. travnja 2023. proizlazi da je navedeni dokazni prijedlog odbijen jer je predložen radi utvrđivanja narušenih odnosa između stranaka. Okolnost da su odnosi između tužitelja i prokurista tuženika naknadno narušeni može eventualno predstavljati pozadinu nastanka spora, ali sama po sebi ne predstavlja dokaz da predmetne novčane uplate nisu bile zajam. Stoga uvid u druge sudske postupke, koj i bi služio isključivo utvrđivanju općeg konteksta odnosa stranaka, nije mogao biti od odlučnog utjecaja na utvrđenje činjenica relevantnih za ovaj spor.

13.3. Također, valja istaknuti i da je, uvidom u espis utvrđeno da je predmet P - 584/2021 spojen na predmet P-54/2022 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja jer se postupci vode između istih stranaka i proizlaze iz povezane činjenične i pravne osnove, između ostalog u pogledu utvrđenja prava vlasništva i pitanja povrata zajma koji se ima smatrati isplatom kupovnine. Međutim, odluka u predmetu P-54/2022 donesena je tek 9. srpnja 2025., dakle nakon donošenja pobijane odluke, dok je postupak u predmetu P-635/2021 još uvijek u tijeku.

13.4. Nadalje, treba istaknuti i da je sud, u slučaju pravomoćnog okončanja drugog postupka, vezan izrekom pravomoćne odluke, dok ga činjenična utvrđenja i pravni zaključci sadržani u obrazloženju takve odluke ne vežu. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud u vrijeme donošenja pobijane odluke nije mogao činjenično stanje utvrditi na temelju sadržaja spisa drugog predmeta, tim više što taj postupak u tom trenutku nije ni bio pravomoćno okončan.

13.5. Također, sama činjenica da se između stranaka vode ili su se vodili drugi sudski postupci, odnosno da su njihovi međusobni odnosi bili predmet drugih postupaka, ne predstavlja dokaz drugačije pravne osnove predmetnih uplata. Stoga odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga nije došlo do nepotpunog ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

14.1. Slijedom svega navedenog, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da postoji obveza tuženika na povrat preostalog dijela zajma. Žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju pravilnost takvog zaključka, niti daju osnovu za drukčiju ocjenu izvedenih dokaza.

14.2. Stoga je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke ove odluke.

15.1. Vezano za troškove postupka, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je za ročište održano 25. listopada 2024. tužitelju trebalo priznati samo 25 % propisane nagrade, odnosno iznos od 50,00 eura, uz obrazloženje da je ročište odgođeno prije početka raspravljanja.

15.2. Naime, na navedeno ročište uredno su pristupili tužitelj i njegov punomoćnik, a prije odgode ročišta u spis je zaprimljen podnesak NT koji je na ročištu pročitan. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za primjenu Tbr. 9/5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 138/23.; dalje: Tarifa), kako to u žalbi ističe tuženik.

15.3. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelju za sastav podneska od 29. kolovoza 2023., kojim je tužbeni zahtjev usklađen s valutom euro, nije trebalo priznati trošak. Naime, ne postoji obveza stranaka da tužbene zahtjeve postavljene u kunama usklađuju s novom službenom valutom, dok su sudovi dužni odluke kojima odlučuju o zahtjevima prethodno postavljenima u kunama donijeti u eurima. Slijedom navedenog, trošak sastava podneska kojim stranka svoj zahtjev samo usklađuje s novom službenom valutom nije bio potreban za vođenje postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stoga tužitelju navedeni trošak nije trebalo priznati, a navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-159/2025-2 od 19. veljače 2025.

15.4. Kako je prvostupanjski sud tužitelju ukupno priznao trošak parničnog postupka u iznosu od 1.339,18 eura, od tog iznosa valjalo je oduzeti priznati iznos naknade za sastav podneska od 29. kolovoza 2023., odnosno iznos od 250,00 eura.

15.5. Stoga tužitelju pripada naknada troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.089,18 eura. U tom je dijelu prvostupanjsku odluku valjalo potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je, primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a, trebalo preinačiti točku II. izreke pobijane odluke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 250,00 eura više od pripadajućeg troška te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

15.6. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove odluke.

16. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP jer je s istom uspio u razmjerno neznatnom dijelu, slijedom čega je odlučeno kao pod t. III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić