Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-635/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Mardešić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P - 728/2020-35 od 10. prosinca 2025., dana 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-728/2020-35 od 10. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Stjepana Volarića, poslovni broj: Ovrv-63/2020 od 19. listopada 2020., kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 5.755,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine utužene iznose, kako je pobliže navedeno u točki I. izreke pobijane presude. Istom je presudom tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.354,05 eura (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Ujedno zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 5.755,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama, s osnove naknade za bespravno korištenje nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], 25. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-25) poslovni prostor na polukatu ulične zgrade površine 224,21 čm, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, na adresi [adresa], za razdoblje od listopada 2018. do prosinca 2019., uz kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako je specificirano u tužbi.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tužitelj jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj 11. svibnja 2020. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika radi naplate iznosa od 43.363,81 kn, koji prema izvatku iz poslovnih knjiga predstavlja dospjelu, a neplaćenu tražbinu,

- da je javni bilježnik Stjepan Volarić u Jastrebarskom 19. listopada 2020. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka,

- da je tuženik 29. listopada 2020. pravodobno podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi osporavajući aktivnu i pasivnu legitimaciju, osnovanost i visinu tražbine te troškove postupka, uz isticanje prigovora zastare,

- da je prvostupanjski sud rješenjem od 17. studenoga 2020. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene ovršne radnje te odredio nastavak postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga,

- da je, očitujući se na prigovor nedostatka pasivne legitimacije, tužitelj naveo kako su trgovačka društva BONUS GRUPA d.d., BONUS TREZOR, MALUS d.o.o. i BONUS TRAVEL d.o.o. čiji je tuženik osnivač odnosno član, u siječnju 2015. protiv njega pokrenula postupak radi smetanja posjeda tvrdeći da se nalaze u posjedu predmetnog poslovnog prostora, a da je nakon njihova brisanja iz sudskog registra tuženik kao fizička osoba ostao koristiti predmetni prostor zajedno s Udrugom stradalih u prometnih nezgodama BONUS i BONUS B d.o.o. što je, prema navodima tužitelja, utvrđeno očevidom službene osobe Gradskog ureda za upravljanje imovinom Grada

Zagreba od 30. listopada 2018.,

- da iz zapisnika o očevidu od 30. listopada 2018. proizlazi kako je službena osoba na adresi [adresa], zatekla mušku osobu koja se nije htjela identificirati niti omogućiti ulazak u prostor te je iskazala da joj je ŽK dao nalog da izjavi kako se protiv Grada Zagreba i Republike Hrvatske vode postupci, dok su na ulaznim vratima, poštanskom sandučiću i ploči uz ulaz bili istaknuti nazivi Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus i pravnih osoba navedenih u zapisniku,

- da je tuženik tijekom postupka osporavao svoju pasivnu legitimaciju, navodeći kako sama činjenica da je bio osnivač ili član više trgovačkih društava i udruge ne znači da je osobno koristio predmetni prostor,

- da je na raspravi održanoj 18. siječnja 2022. saslušan svjedok RK, zaposlenik [adresa] na radnom mjestu stručnog referenta, koji je iskazao da je prilikom kontrole predmetnog prostora zatekao nepoznatu mušku osobu koja se nije htjela identificirati, da tuženika tom prilikom nije zatekao, da na prostoru nije bilo istaknuto ime tuženika, već samo nazivi pravnih osoba navedenih u zapisniku, da nije ulazio u prostor te da mu nije poznato na temelju čega je tuženik evidentiran kao bespravni korisnik te da to utvrđuje pravna služba,

- da je tuženik u svom iskazu naveo kako nije jasno zbog čega je osobno tužen, da u predmetnom prostoru nije poslovalo samo jedno ili dva društva, već više njih, da s tužiteljem nikada nije sklopio ugovor o zakupu, da ne stanuje na adresi predmetnog prostora, već u [adresa], da je predsjednik Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus, koja na toj adresi samo prima poštu, dok je registrirana na drugoj adresi, da je bio direktor više trgovačkih društava registriranih na predmetnoj adresi, među kojima i Vajda d.d., danas brisanog iz sudskog registra, da ugovor o zakupu nikada nije sklopljen unatoč inicijativama za njegovo sklapanje te da bi njegova osobna odgovornost mogla postojati jedino u slučaju proboja pravne osobnosti.

6.2. Iz povijesnih izvadaka iz sudskog registra (listovi 37–51 spisa) te registra udruga proizlazi:

- da je društvo BONUS TRAVEL d.o.o. (OIB: 02272827432) brisano iz sudskog registra 2015. godine,

- da je društvo MALUS d.o.o. (OIB: 87969286460) brisano iz sudskog registra 8. prosinca 2017.,

- da je društvo BONUS TREZOR štedno-kreditna zadruga (OIB: 02251416727) brisano iz sudskog registra 21. kolovoza 2020. zaključenjem stečajnog postupka,

- da je društvo BONUS B d.o.o. (OIB: 18456546022) brisano iz sudskog registra 11. prosinca 2020.,

- da iz registra udruga proizlazi kako je tuženik od 15. studenoga 2021. predsjednik Udruge stradalih u prometnim nezgodama „BONUS“, pri čemu kao sjedište Udruge nije upisana adresa predmetnog poslovnog prostora, već adresa Ive Miličića 4, Hvar.

7.1. Prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst - dalje: ZV-a), odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, zaključivši da iz provedenih dokaza ne proizlazi kako je tuženik u utuženom razdoblju kao fizička osoba bio posjednik predmetne nekretnine. Ocijenio je da ni iz iskaza saslušanog svjedoka ni iz zapisnika o očevidu ne proizlazi da je tuženik ikada zatečen u faktičnom držanju predmetnog prostora, već da je u prostoru zatečena druga osoba koja se nije htjela identificirati. Nadalje, zauzeo je stajalište da sama činjenica što je tuženik bio direktor ili osnivač više trgovačkih društava ne znači da je osobno bio posjednik prostora, budući da posjed pripada pravnoj osobi koja obavlja djelatnost u prostoru. Ujedno je ocijenio da okolnost što je nepoznata osoba izjavila po nalogu ŽK da se vodi postupak protiv tužitelja i Republike Hrvatske ne upućuje na zaključak da je tuženik prostor koristio kao fizička osoba, već da je takvu izjavu mogla dati u svojstvu direktora ili ovlaštene osobe trgovačkih društava koja su koristila predmetni prostor. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključio je da nijedan provedeni dokaz ne potvrđuje da je tuženik osobno bio u posjedu predmetnog prostora, zbog čega nije ostvarena njegova odgovornost s osnove posjeda.

7.2. Zaključno, prvostupanjski sud je istaknuo da tužitelj tijekom postupka nije tvrdio kako tuženik zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva, već je svoju tvrdnju o odgovornosti tuženika temeljio isključivo na navodu da se tuženik nalazi u posjedu predmetne nekretnine zajedno s Udrugom stradalih u prometnim nezgodama Bonus i trgovačkim društvom Bonus B d.o.o. Slijedom toga, prvostupanjski sud nije razmatrao eventualnu odgovornost tuženika za predmetnu obvezu po osnovi proboja pravne osobnosti iz čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. - službeni pročišćeni tekst, 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24. - dalje: ZTD-a).

8.1. Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da tuženik u utuženom razdoblju nije bio posjednik predmetnog poslovnog prostora. Ističe kako iz stanja spisa proizlazi da su korisnici prostora bili subjekti koji su bili pod kontrolom tuženika te da je sud propustio utvrditi odlučne činjenice vezane uz trenutak i način stjecanja samostalnog posjeda, kao i način predaje posjeda navedenim udrugama i trgovačkim društvima. Nadalje ističe da se prvostupanjski sud nije očitovao niti utvrdio odlučne činjenice o sprječavanju tužitelja u raspolaganju nekretninom.

8.2. Tužitelj nadalje prigovara da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih nije primijenio institut proboja pravne osobnosti. Smatra da je upravo tuženik predmetni prostor držao u posjedu kao samostalni posredni posjednik, i to putem udruga i pravnih osoba kojima je bio osnivač, direktor odnosno predsjednik. Ističe i da prvostupanjski sud nije razdvojio pojedine vremenske faze u kojima su navedene pravne osobe prestale postojati, zbog čega nije utvrdio trenutak u kojem je tuženik eventualno ostao u samostalnom posjedu predmetnog poslovnog prostora.

8.3. Kao okolnost koja, prema navodima žalbe, potvrđuje takav zaključak, tužitelj ističe činjenicu da je osoba zatečena prilikom očevida izjavila kako postupa po nalogu tuženika. Prema stajalištu tužitelja, takva izjava predstavlja priznanje tuženikove više posjedovne vlasti te potvrđuje da je tuženik u relevantnom razdoblju imao posjed predmetnog poslovnog prostora, najmanje u svojstvu samostalnog posrednog posjednika.

9. U konkretnom slučaju tužitelj od tuženika potražuje naknadu za bespravno korištenje poslovnog prostora za razdoblje od listopada 2018. do prosinca 2019., pri čemu je visinu mjesečne naknade obračunao prema kriterijima iz Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor od 26. travnja 2016. Prema navedenom Zaključku, visina zakupnine određuje se prema korisnoj površini poslovnog prostora, zoni u kojoj se prostor nalazi te djelatnosti koja se u prostoru obavlja. U konkretnom slučaju tužitelj je obračun izvršio prema površini predmetnog prostora od 218,77 m², zoni 0, uredskoj djelatnosti te položaju prostora u zgradi – ulično.

10.1. Međutim, prije ocjene osnovanosti visine tako obračunatog iznosa, potrebno je bilo utvrditi postoji li odgovornost upravo tuženika kao osobe od koje se ta naknada potražuje.

10.2. Iz dopisa Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva d.o.o. od 4. veljače 2020. (listovi 65–67 spisa) proizlazi da su kao korisnici predmetnog poslovnog prostora evidentirani Udruga stradalih u prometnim nezgodama „Bonus“, društvo BONUS B d.o.o. i tuženik. Dakle, iz navedene dokumentacije proizlazi da predmetni prostor u utuženom razdoblju nije koristio isključivo tuženik kao fizička osoba, već su kao korisnici prostora navedeni i drugi subjekti, među kojima i trgovačko društvo povezano s tuženikom.

10.3. Tužitelj, međutim, pasivnu legitimaciju tuženika temelji na tvrdnji da je upravo tuženik osobno bio posjednik predmetnog prostora, odnosno da je nakon prestanka postojanja pojedinih pravnih osoba kojima je bio osnivač, član ili direktor, ostao u samostalnom posjedu nekretnine. Međutim, takvu odlučnu činjenicu, odnosno da je tuženik nakon prestanka postojanja pojedinih pravnih osoba preuzeo i zadržao samostalan posjed predmetnog prostora kao fizička osoba, tužitelj tijekom postupka nije dokazao.

11.1. Naime, prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari dužan je vlasniku naknaditi korist koju je imao za vrijeme svojeg posjedovanja. Iz navedene odredbe proizlazi da je postojanje posjeda osobe od koje se naknada zahtijeva nužna pretpostavka njezine odgovornosti.

11.2. Stoga je u konkretnom slučaju tužitelj bio dužan dokazati da je upravo tuženik kao fizička osoba u utuženom razdoblju imao posjed predmetnog poslovnog prostora.

11.3. Međutim, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik osobno koristio predmetni prostor. Sama činjenica da su kao korisnici predmetnog prostora evidentirani trgovačko društvo i udruga povezani s tuženikom, odnosno da je tuženik u tim subjektima imao određenu funkciju ili svojstvo, nije dovoljna za zaključak da je on kao fizička osoba bio posjednik nekretnine.

11.4. Naime, posjed pravne osobe ne može se automatski poistovjetiti s posjedom fizičke osobe koja je njezin osnivač, član, direktor ili osoba ovlaštena za zastupanje. Za takav zaključak bilo bi potrebno utvrditi konkretne činjenice iz kojih bi proizlazilo da je tuženik, neovisno o pravnim osobama, osobno izvršavao faktičnu vlast nad predmetnim prostorom.

12.1. U tom smislu nije od odlučnog značaja samo postojanje povezanosti tuženika s navedenim pravnim osobama, već činjenica da tužitelj nije dokazao da je tuženik u utuženom razdoblju imao svojstvo posjednika koje bi predstavljalo osnovu njegove odgovornosti prema čl. 165. ZV-a.

12.2. Iz zapisnika o očevidu od 30. listopada 2018. ne proizlazi da je tuženik zatečen u predmetnom prostoru, već je zatečena druga osoba koja se nije željela identificirati. Također, iz iskaza saslušanog djelatnika Grada Zagreba proizlazi da tuženika pril ikom očevida nije zatekao, niti je pronašao oznake ili druge okolnosti koje bi upućivale na to da upravo tuženik kao fizička osoba koristi predmetni prostor

12.3. Okolnost da je tamo zatečena osoba navela da postupa po nalogu tuženika također ne predstavlja dovoljan dokaz tuženikova osobnog posjeda. Takva okolnost može ukazivati na određenu povezanost tuženika s osobama koje su koristile prostor, ali sama po sebi ne dokazuje da je tuženik kao fizička osoba imao posjed predmetne nekretnine.

13.1. Nadalje, žalbeni navodi kojima tužitelj pokušava odgovornost tuženika izvesti iz činjenice da su korisnici prostora bile pravne osobe povezane s tuženikom ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka.

13.2. Naime, prema općem pravilu sadržanom u čl. 10. st. 2. ZTD-a, članovi društva kapitala, dioničari i komanditori ne odgovaraju za obveze društva, osim kada je to zakonom propisano. Iznimka od tog pravila postoji u slučaju zlouporabe okolnosti da član društva ne odgovara za obveze društva, odnosno kada su ispunjene pretpostavke iz čl. 10. st. 3. i 4. ZTD-a.

13.3. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj odgovornost tuženika nije temeljio na tvrdnji da je tuženik zloupotrijebio pravnu osobnost trgovačkog društva niti je iznosio činjenice kojima bi ukazivao na postojanje pretpostavki za primjenu instituta proboja pravne osobnosti. Naprotiv, tužitelj je svoju tražbinu prema tuženiku temeljio isključivo na tvrdnji da je tuženik osobno bio posjednik predmetnog poslovnog prostora.

13.4. Stoga nije bilo osnove da prvostupanjski sud po službenoj dužnosti ispituje postoje li eventualno pretpostavke za odgovornost tuženika kao člana društva po osnovi proboja pravne osobnosti. Iako sud nije vezan pravnom kvalifikacijom zahtjeva, vezan je činjeničnim tvrdnjama na kojima se zahtjev temelji i granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP). Sud nije ovlašten po službenoj dužnosti zasnivati odgovornost tuženika na drugoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od one na kojoj je tužitelj temeljio svoj zahtjev niti utvrđivati činjenice koje stranka nije iznijela i dokazivala.

13.5. Slijedom toga, činjenica da je tuženik bio povezan s pravnim osobama koje su koristile predmetni prostor ne može nadomjestiti nedostatak dokaza o njegovom osobnom posjedu, niti može sama po sebi predstavljati osnovu njegove odgovornosti za naknadu koju tužitelj potražuje.

14.1. Nadalje, nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja prema kojima je tuženik bio dužan dokazati trenutak, odnosno način predaje posjeda na udruge ili trgovačka društva. Naime, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. te čl. 219. ZPP, svaka je stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju.

14.2. Slijedom navedenog, upravo je na tužitelju bio teret dokazivanja činjenica na kojima temelji svoju tvrdnju o pasivnoj legitimaciji tuženika, a to znači i činjenice da je tuženik u utuženom razdoblju kao fizička osoba imao posjed predmetnog poslovnog prostora. Tužitelj ne može teret dokazivanja postojanja tuženikova posjeda prebaciti na tuženika.

14.3. Slijedom svega navedenog, tužitelj nije dokazao niti da je tuženik u utuženom razdoblju bio posjednik predmetnog poslovnog prostora kao fizička osoba, niti je dokazao okolnosti koje bi eventualno opravdavale njegovu odgovornost po drugoj osnovi. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom postupku.

15. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani, pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u t. I. izreke ove odluke.

16. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odbijen je na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da sa žalbom nije uspio, slijedom čega je odlučeno kao pod t. II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić