REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-105/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika Vijeća te dr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Marina Mrčele, izv . prof. kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog JŽ, zbog kaznenog djela iz članka 177. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22.
- dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu broj Kzd-30/2024- 34 od 11. prosinca 2024. i presuda Županijskog suda u Zadru broj Kžzd-53/2025-4 od 23. veljače 2026., u sjednici Vijeća održanoj 1. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenog JŽ.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu broj Kzd - 30/2024-34 od 11. prosinca 2024. i presuda Županijskog suda u Zadru broj Kžzd - 53/2025-4 od 23. veljače 2026. optuženi JŽ proglašen je krivim za dva kaznena djela iz članka 177. stavka 2. KZ/11. za koje je su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine te je, uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci pa mu je na temelju članka 57. stavka 1. i stavka 2. te članka 64. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi šest mjeseci i ima se izvršiti, a na preostali dio kazne u trajanju od jedne godine i dva mjeseca mu je izrečena uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom te se neće izvršiti ako u roku provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo i ako izvrši sigurnosnu mjeru iz članka 70. KZ/11.
2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni JŽ, po branitelju Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Čakovcu, zbog „...bitne povrede odredaba kaznenog postupka predviđene u čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku, povrede Kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. točka 1., povrede postupovnih pravila u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu, toga što je osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom.“ uz prijedlog „...da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati (ovaj) zahtjev, ukine presudu prvostupanjskog suda i drugostupanjskog suda, i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak...“.
3. Po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude prvostupanjski je sud postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 125/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka USRH, 143/12., 56/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka USRH, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. - dalje: ZKP) tako što je zahtjev dostavio Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske koji se na zahtjev očitovao podneskom broj Ksm-DO-94/2026-2 od 15. lipnja 2026., a taj odgovor je dostavljen na znanje osuđeniku i branitelju.
4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenog JŽ nije osnovan.
5. Pobijanom presudom podnositelj je proglašen krivim što je „...u razdoblju od lipnja 2015. do listopada 2022., …svjestan da time može štetno utjecati na pravilan psihofizički razvoj svoje djece ĐŽ, ... i SŽ, ...i pristajući na to, ..., bezrazložno vikao na malodobne kćeri ĐŽ i SŽ te psovao i udarao ih rukama po tijelu, a dijete ĐŽ u jednom navratu nazvao kurvom te ujedno neutvrđenog dana tijekom srpnja 2018. u njezinoj prisutnosti rukama uhvatio suprugu HŽ za vrat gušeći je, a nakon razvoda braka s HŽ, dok su djeca SŽ i ĐŽ k njemu dolazile na susrete i druženja, bezrazložno na njih vikao i neprimjereno im govorio o njihovoj majci, zbog čega su imenovane s njime odbijale odlaziti na susrete i druženja, nakon čega im je učestalo slao poruke predbacujući im zašto odbijaju susrete s njime, navodeći ĐŽ da ga „ona i sestra ubijaju, da pazi i da ne bude iznenađena ako se nešto desi“, a ujedno ih zaustavljao na ulici i verbalno ih napadao zbog čega ne žele kontakte s njime, a kada mu je ĐŽ u jednom navratu rekla da ga se boji, rekao joj „zapamti si dobro kaj si rekla, nemoj se čuditi kaj bude se desilo, buš vidla posle“, uslijed kojih njegovih postupaka su njegove malodobne kćeri ĐŽ i SŽ bile uznemirene, ustrašene i plakale, na koji način je imenovanima prouzročio fizičku i psihičku bol...“.
5.1. Suprotno tvrdnjama podnositelja, u takvom činjeničnom opisu u cijelosti je sadržano biće kaznenog djela iz članka 177. stavka 2. Kaznenog zakona - koje čini onaj tko zlostavi dijete, pri čemu se zlostavljanje može definirati kao prouzročenje trajnije ili ponavljane tjelesne boli ili duševne patnje značajnijeg intenziteta , odnosno znatnog stupnja psihičke ili fizičke neugode.
5.2. Stoga podnositelj neosnovano tvrdi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud povrijedili kazneni zakon time što su proglasili osuđenika krivim za zlostavljanje, a da nije utvrđeno da je on prouzročio djeci trajnu duševnu patnju značajnijeg intenziteta. Naime iz činjeničnog opis djela proizlazi da je osuđenik punih sedam godina zlostavljao obje kćeri, na iste bezrazložno vikao, psovao i udarao ih rukama po tijelu, na koji način je imenovanima prouzročio fizičku i psihičku bol pa je pravilan zaključak suda da je riječ zlostavljanju djece.
5.3. Tvrdnje podnositelja da nije utvrđeno koliko puta i koliko često je bezrazložno vikao na kćeri, neprimjereno im govorio o njihovoj majci, slao im poruke predbacujući im zašto odbijaju susrete s njime i to što ih je zaustavljao na ulici i verbalno napadao psovanjem, da im je psovao bez je navedena konkretna psovka i kakve je posljedice to prouzročilo, kao i da zaključak o fizičkoj i duševnoj boli ne proizlazi iz prikupljenih dokaza, činjenične su naravi i ne mogu biti osnovom za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u smislu odredbe članka 517. ZKP-a.
6. Osuđenik neosnovano ističe da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje i da je pobijana odluka posve arbitrarna jer da sud nema dovoljno stručnog znanja za utvrđivanje činjenice tjelesnih i duševnih boli jer da se te činjenice u sudskim postupcima utvrđuju vještačenjem. I ovdje riječ u tvrdnjama činjenične naravi (da je sud pogrešno utvrdio te odlučne činjenice činjenice) zbog kojih sa ne može podnijeti ovaj pravni lijek. Isto vrijedi i za tvrdnje da su izostali relevantni materijalni dokazi o onom o čemu su oštećenice iskazivale (da nema traume, nema masnica) te da sud nije čak ni doveo u vezu iskaze djece i njihove majke o nekim događajima koji su im zajednički.
6.1. Pritom nije ni proizvoljno ni arbitrarno obrazloženje prvostupanjske presude pod točkom 21. da „...iz ukupnosti svih izloženih dokaza proizlazi da je okrivljenik tijekom inkriminiranog razdoblja fizičkim i psihičkim nasiljem te psihičkim pritiscima, na način kako mu se to stavlja na teret, zlostavio svoje malodobne kćeri SŽ i ĐŽ, nanijevši im fizičku i psihičku bol, a čime je ostvario i objektivna i subjektivna obilježaja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, jer je postupao s namjerom...“ tim prije što je prvostupanjski sud utvrdio da „...iz dokumentacije Centra za socijalnu skrb proizlazi djeca žrtve imaju emocionalne teškoće vezane uz oca...neugodna iskustva koja su djevojčice doživjele u odnosu s ocem...“, a to je sve obrazloženo opsežnom i detaljnom analizom dokaza pod točkama 9. -20.
6.2. Podnositelj prigovara zaključcima drugostupanjskog suda da se „...nije (…) radilo o bezazlenim udarcima po stražnjici... radilo se o pljuskama, udarcima u lice i druge dijelove tijela, a što su u svojim iskazima potvrdile malodobne žrtve” te da takvo obrazloženje pokazuje da sud nije stvarno ispitao slučaj, već da je olako donio zaključke, da nitko nikada nije vidio nikakve tragove navodnih udaraca . Da ih je optuženik udarao nemilice po cijelom tijelu, osobito po glavi, nitko te ozljede ne bi mogao sakriti pa zaključuje da je sud olako osudio osuđenika na kaznu zatvora samo na temelju neuvjerljivog iskaza žrtvi, što su sve prigovori činjenične naravi i polemiziranje sa činjeničnim zaključcima sudova prvog i drugog stupnja.
7. Podnositelj nominalno ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka predviđene u članku 468. stavku 2. ZKP-a, povrede postupovnih pravila u žalbenom postupku koje su utjecala na presudu te što je osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, a da iste ne obrazlaže pa ih nije bilo moguće niti ispitati izvan onoga što je navedeno u točkama
6., 6.1. i 6.2. ove odluke.
8. Slijedom izloženog valjalo je na temelju odredbe članka 512. u vezi s člankom 519. ZKP-a zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 1. rujna 2026.
Predsjednik Vijeća:
Damir Kos
