Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1896/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7144/2024-13 od 29. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7144/2024-13 od 29. siječnja 2026.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 939,83 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2006. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 234,38 eura.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7144/2024-13 od 29. siječnja 2026.

a) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 7,51 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2006. do isplate,

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati zatezne kamate na iznos od 947,34 eura u razdoblju od 6. studenog 2006. do 20. studenog 2006.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7144/2024-13 od 29. siječnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika 6. studenog 2006., sadržana u članku 5. stavku 2. tog ugovora koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita" (točka I. izreke presude). Također, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 947,34 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2006. do isplate (točka II. izreke presude).

Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je povučen tužbeni zahtjev za 7,51 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke rješenja), te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 622,23 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2026. do isplate (točka II. izreke rješenja).

2. Protiv presude i točke II. izreke rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 , 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 6. studenog 2006., te restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

5. Prije svega potrebno je navesti da osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u iznosu od 947,34 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2006. do isplate prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj je izvornom tužbom potraživao iznos od 947,34 eura koji je sud tužitelju točkom II. izreke pobijane presude tužitelju i dosudio. Međutim, na ročištu održanom dana 2. rujna 2025. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev te je potraživao iznos od 939,83 eura sa zateznim kamatama tekućim 21. studenog 2006. do isplate. Dakle, niti je postojala osnova da se tužitelju dosuđuje iznos od 947,34 eura koji je sud prvog stupnja dosudio točkom II. pobijane presude, niti je postojala osnova da se tužitelju zatezna kamata dosuđuje od 6. studenog 2006. kako je to nepravilno učinio sud prvog stupnja. Uostalom, sud prvog stupnja je točkom I. izreke prvostupanjskog rješenja utvrdio da je tužba (sud prvog stupnja nepravilno navodi tužbeni zahtjev) povučen za iznos od 7,51 eura. Dakle, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud prekoračio tužbeni zahtjev i to u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 7,51 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2006. do isplate, te u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati zatezne kamate na iznos od 947,34 eura u razdoblju od 6. studenog 2006. do 20. studenog 2006. Stoga je u tom dijelu, temeljem čl. 369. st. 5. ZPP, valjalo ukinuti presudu suda prvog stupnja bez vraćanja na ponovni postupak, a kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ovog rješenja.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 23. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.500,00 CHF uz rok otplate od 30 godina,

- da je čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj prije isplate kredita dužan platiti jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita,

- da je tužitelju temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu dana 20. studenog 2006. naplaćena naknada u iznosu od 939,83 eura.

7. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i sada u žalbenom postupku, sporno je da li je prijeporna odredba sklopljenog Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita koju mu je tužitelj temeljem sporne ugovorne odredbe platio.

8. Sud prvog stupnja odlučujući o spornom pitanju utvrdio je da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da je predmetna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, te da je stoga ista nepoštena i posljedično tome ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03).

9. Tuženik osporava utvrđenja sud prvog stupnja ističući u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Također, tuženik u žalbi ističe da ugovaranje sporne odredbe nije bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da nije dovelo do postojanja neravnoteže koja bi bila na štetu potrošača pogotovo ne one znatne. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u odnosu na primjenu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja regulira pojam nepoštene odredbe sud prvog stupnja je utvrdio sve pravno relevantne činjenice te pravilno ocijenio izvedene dokaze pri čemu je u pobijanoj presudi jasno naveo zbog čega smatra da sporna ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Za svoja utvrđenja i zaključke sud prvog stupnja je dao logične, jasne i razumljive razloge koje ovaj sud u potpunosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Stoga je u odnosu na utvrđenje nepoštenosti sporne odredbe sud prvog stupnja pravilno i potpuno činjenično stanje, te pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio izvedene dokaze.

10. Tuženik u žalbi ističe i da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da stoga, sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03, nije bilo dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, za primjenu odredbe čl. 84. ZZP/03 koja regulira nedopuštenost ocjenjivanja poštenosti pojedinih ugovornih odredbi, nije dovoljno samo da se radi o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, već je potrebno i da se radi o ugovornim odredbama koje se odnose na predmet ugovora i njegovu cijenu.

11. U konkretnom slučaju, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, iako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanja nepoštenosti, a kako to pravilno navodi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1., Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

12. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obveza stranaka ugovornih stranaka. Naime, odredba ugovora u kojoj se korisnik kredita obvezuje na plaćanje naknade za obradu kredita predstavlja odredbu koja u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepovoljno utječe na pravni položaj potrošača i to u mjeri da stvara znatniju ravnotežu njegovim pravima i obvezama prema tuženiku. Njome se sadržajno potrošač sadržajno obvezuje platiti naknadu od čak 1,25 % iznosa kredita i takva odredba, u situaciji kada o istoj nije pregovarano i kada nije jasno u čemu se točno troškovi obrade kredita odnose i zašto se isti plaćaju u postotku od iznosa odobrenog kredita, nedvojbeno stvara znatniju neravnotežu u njegovom pravnom položaju prema tuženiku.

13. U tom smislu potrebno je i navesti da je odredbom čl. 59. al . 3. ZZP/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju, nesporno je da zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Pritom troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Takvi neutvrđeni troškovi koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu su, i prema ocjeni ovog suda, nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl. 5. st. 2. ugovora, tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova vezanih uz potvrđivanje (solemnizaciju), provedbu, osiguranje i naplatu tog ugovora. Nedvojbeno je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža a s obzirom da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima (istovrsno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1056/2024 od 30. listopada 2024., Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

14. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju, tražbina tužitelja, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora, te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.). S obzirom da je ništetnost sporne odredbe pravomoćno utvrđena tek ovom presudom, tražbina tužitelja nije zastarjela. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da sud prvog stupnja neosnovano nije prihvatio njegov prigovor zastare.

15. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da je iznos koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi kojima se korisnika obvezuje da plaća spornu naknadu predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenog plaćanja sporne naknade (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. i Rev-843/2024 od 7. listopada 2025.).

16. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka koja je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

17. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev i isplatu iznosa od 939,83 eura pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio sve izvedene dokaze, te je na temelju istih pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Stoga u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, a niti je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 u svezi s čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom iznosa od 939,89 eura sa pripadajućim zateznim kamatama prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

18. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u kojem tužbeni zahtjev nije prekoračen, a kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke presude i točki II. izreke ovog rješenja.

20. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj