Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1833/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, Stjepana Radića 147/I, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, M. A. Reljkovića 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-671/2025-8 od 27. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-671/2025-8 od 27. veljače 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 182,79 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba iz članka 6. stavka 1. Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu klijentima banke broj [broj kredita], sklopljenog 16. prosinca 2008. između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koja glasi: "Naknada - za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,89 % (slovima: dvacijelaosamdesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta..." (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 191,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2015. do isplate (točka II. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 201,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2026. do isplate (točka III. izreke). Zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 779,64 eura sa zateznim kamatama do presuđenja do isplate djelomično je odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv točke I., II. i III. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2008., te restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

¸ - da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 16. prosinca 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 50.000,00 kuna uz rok otplate od 84 mjeseci (7 godina),

- da je čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj prije isplate kredita dužan platiti jednokratne troškove obrade kredita u visini od 2,89 % iznosa kredita,

- da je tužitelju temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu dana 16. prosinca 2008. naplaćena naknada u iznosu od 1.445,00 kuna (sada 191,78 eura).

6. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i sada u žalbenom postupku, sporno je da li je prijeporna odredba sklopljenog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita nepoštena i ništetna, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita koju mu je tužitelj temeljem sporne ugovorne odredbe platio.

7. Sud prvog stupnja odlučujući o spornom pitanju utvrdio je da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da je predmetna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, te da je stoga ista nepoštena i posljedično tome ništetna temeljem odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07 – dalje: ZZP/07).

8. Tuženik osporava utvrđenja sud prvog stupnja ističući u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Također, tuženik u žalbi ističe da ugovaranje sporne odredbe nije bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da nije dovelo do postojanja neravnoteže koja bi bila na štetu potrošača pogotovo ne one znatne. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u odnosu na primjenu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 koja regulira pojam nepoštene odredbe sud prvog stupnja je utvrdio sve pravno relevantne činjenice te pravilno ocijenio izvedene dokaze pri čemu je u pobijanoj presudi jasno naveo zbog čega smatra da sporna ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Za svoja utvrđenja i zaključke sud prvog stupnja je dao logične, jasne i razumljive razloge koje ovaj sud u potpunosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Stoga je u odnosu na utvrđenje nepoštenosti sporne odredbe sud prvog stupnja pravilno i potpuno činjenično stanje, te pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio izvedene dokaze.

9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da tu činjeničnu tvrdnju tužiteljica nije potkrijepila niti jednim dokazom. Naime, iz samog teksta spornog ugovora o kreditu, proizlazi da predmetni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika u smislu odredbe čl. 96. st . 2. ZZP/07. S obzirom da se radi o spornim ugovornim odredbama iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, to je, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP/07, upravo na tuženiku bio teret dokaza da dokaže da se o spornoj odredbi pregovaralo. Tuženik u postupku nije dokazao da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo tako da su predmetni žalbeni navodi tuženika neosnovani. Osim toga, tuženik u postupku i nije jasno naveo s kime je to točno kod tuženika tužitelj pregovarao oko sporne ugovorne odredbe pri čemu iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da sa tuženikom nije mogao pregovarati, ne samo o spornoj odredbi, već o bilo kojim drugim odredbama koje sadrži ugovor o kreditu.

10. Tuženik u žalbi ističe i da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da stoga, sukladno odredbi čl. 99. ZZP/07 nije bilo dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 99. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, za primjenu odredbe čl. 99. ZZP/03 koja regulira nedopuštenost ocjenjivanja poštenosti pojedinih ugovornih odredbi, nije dovoljno samo da se radi o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, već je potrebno i da se radi o ugovornim odredbama koje se odnose na predmet ugovora i njegovu cijenu.

11. U konkretnom slučaju, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, iako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanja nepoštenosti, a kako to pravilno navodi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1., Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev -673/2023 od 13. veljače 2024.).

12. U tom smislu potrebno je navesti da je odredba čl. 6 Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje tuženiku platiti naknadu za obradu od 2,89 % od iznosa odobrenog kredita jasna i lako uočljiva. Međutim, ista nije razumljiva jer je iz iste nejasno iz kojih razloga tu naknadu tuženiku treba platiti, u čemu se točno u odnosu na plaćanje te naknade sastoji protučinidba tuženika, te iz kojih razloga visina iste iznosi upravo 2,89 % iznosa odobrenog kredita. U tom smislu potrebno je i navesti da zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 99. ZZP/07 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Stoga okolnost što je obveza plaćanja naknade jasno određena u brojčanom smislu (2,89 % od iznosa odobrenog kredita) ne znači i da je ista razumljiva u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07.

13. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obveza stranaka ugovornih stranaka. Naime, odredba ugovora u kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje na plaćanje naknade za obradu kredita predstavlja odredbu koja u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 nepovoljno utječe na pravni položaj potrošača i to u mjeri da stvara znatniju ravnotežu njegovim pravima i obvezama prema tuženiku. Njome se sadržajno potrošač sadržajno obvezuje platiti naknadu od čak 2,89 % iznosa kredita i takva odredba, u situaciji kada o istoj nije pregovarano i kada nije jasno u čemu se točno troškovi obrade kredita odnose i zašto se isti plaćaju u postotku od iznosa odobrenog kredita, nedvojbeno stvara znatniju neravnotežu u njegovom pravnom položaju prema tuženiku. Pritom neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je tužitelj slobodno i bez vanjskog pritiska pristao na sadržaja ugovora, pa tako i na plaćanje sporne naknade jer navedena okolnost ne znači i da sporna ugovorna odredba nije nepoštena i posljedično tome ništetna.

14. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju, tražbina tužitelja, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora, te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.). S obzirom da je ništetnost sporne odredbe pravomoćno utvrđena tek ovom presudom, tražbina tužitelja nije zastarjela. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je njegov prigovor zastare osnovan.

15. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da je iznos koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi kojima se korisnika obvezuje da plaća spornu naknadu predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenog plaćanja sporne naknade (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. i Rev-843/2024 od 7. listopada 2025.).

16. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka koja je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

17. Tuženik tako neosnovano u žalbi ističe da je sud prvog stupnja nepravilno tužitelju dosudio troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer je tužitelj od plaćanja istih oslobođen. Naime, odredbom čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18, 51/23 – dalje: ZSP) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Dakle, sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP, od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su samo oni potrošači koji svoju tužbu temelje na sudskoj presudi koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa U konkretnom slučaju, tužitelj svoj zahtjev ne temelji na pravomoćnoj sudskoj presudi koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa tako da su predmetni žalbeni navodi tuženika koji se tiču plaćanja sudskih pristojbi neosnovani.

18. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio sve izvedene dokaze, te je na temelju istih pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Stoga u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, a niti je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 u svezi s čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom prihvatio. Stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također navodi tuženik.

19. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi koji su navedeni u presudi proturječni njezinoj izreci. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda nije proturječna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

20. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

21. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

22. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj