Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2139/2024-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saje Oulovski i Nevene Oulovski, odvjetnica iz Pakraca, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, poslovni broj P- 725/2019-42 od 12. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, poslovni broj P-725/2019-42 od 12. ožujka 2024., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je usvojen tužbeni zahtjev te naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.713,17 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. pa do isplate. Točkom II. izreke je utvrđeno da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od CHF 541,74 u kunskoj protuvrijednosti iznos od 2.549,99/EUR 338,43, zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, te s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od kn 2.439,99/ EUR 331,02 zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, te je prigovor radi prijeboja odbijen kao neosnovan. Pod točkom III.a) izreke je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.100,28 € sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude tj. 12. 03. 2024. do dana isplate, u roku od 15 dana, dok je točkom III. b) izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući izričito i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i na povredu prava na "jednakost oružja" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje zaštićenog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14: dalje: Ustav RH) te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija), sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbene zahtjeve tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za isplatom novčanog iznosa koji tužitelj potražuje temeljem tvrdnje o nepoštenom i posljedično ništetnom ugovaranju dijela odredbi osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 8. kolovoza 2015. . Osim toga, predmet postupka je i ispitivanje osnovanosti prigovora radi prebijanja istaknutog od strane tuženika.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Neosnovano je i pozivanje tuženika na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

6. Nije osnovano niti pozivanje tuženika ( točka V. žalbe ) na povredu ustavnog i konvencijskog prava "jednakosti oružja " koje suštinski proizlazi iz odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije i članka 29. st 1. Ustava RH i koje je kao takvo sadržajno izjednačeno s pravom na procesnu ravnopravnost ( u tom smislu npr. i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4817/2018 od 17. lipnja 2020. ). Ovo stoga jer iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je tuženik kao stranka u postupku imao razumnu mogućnost izložiti argumente pod jednakim uvjetima kao i tužitelj, što je i učinio aktivnim pristupom tijekom postupka, nakon čega je prvostupanjski sud ispitao takve tvrdnje i argumente u konkretnom postupku. U odnosu na u žalbi navedeno ne provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, tuženik je izostavio navesti da je podneskom od 24. 08. 2023. (str. 441 spisa) odustao od predloženog saslušanja svjedoka ĆF i LF, pa prvostupanjski sud neprovođenjem tih dokaza nije povrijedio pravo "jednakosti oružja" jer nije imao ovlast po službenoj dužnosti provoditi dokaz od kojega je stranka odustala.

7. U tom dijelu ovaj drugostupanjski sud primjećuje da je tuženik u prvostupanjskom postupku iznosio opsežne i detaljne argumente u prilog svojim tvrdnjama, koje je potom ponovio i u sklopu opsežno iznesenih navoda žalbe. U odnosu na tako iznesene višestruke i brojne primjedbe, valja ukazati da su oni povezani sa pravom na obrazloženu sudsku odluku ( kao jednom o procesnih aspekata prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije ) i koje kao takvo nije apsolutno te se ne može tumačiti na način da sudovi moraju detaljno odgovoriti na svaki navod stranke, već su dužni pružiti dostatne, ozbiljne i relevantne razloge koji ovise o okolnostima konkretnog slučaja, navodima stranaka te pravnoj naravi postupka ( u tom smislu i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-953/2022 od 10. studenoga 2022.). Stoga se i u sklopu ove drugostupanjske odluke iznose dostatni i relevantni razlozi odlučni za predmet i pravnu narav konkretnog spora.

8. Osim navedenih povreda, tuženik naglašava potrebu da se u drugostupanjskom ovom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko „na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti“, predlaže da se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

9. U odnosu na takav zahtjev, drugostupanjski sud prije svega ukazuje da odredbe ZPP koje uređuju i osiguravaju pravo stranaka na traženje izuzeća, ne predviđaju mogućnost "eventualnog" ili "uvjetnog" podnošenja takvih zahtjeva. Stoga, imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno -pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod izvjestitelja ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članova vijeća, ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

10. U odnosu na činjenično stanje, iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su stranke zaključile 08. 08. 2005. Ugovor o kreditu broj [broj kredita], kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku, kredit u kunskoj protuvrijednosti 55.000,00 CHF prema srednjem tečaju Banke važećem na dan puštanja kredita u opticaj,

- da je kao namjena kredita čl. 2. navedeno - stambeni kreditu za kupovinu nekretnine,

- da je čl. 8. ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke pri čemu je u trenutku ugovaranja iznosila 4,500 %,

- da je čl. 7. ugovorena valutna klauzula budući je određeno je da će se povrat obveza obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke,

- da su stranke 22. 12. 2015. zaključile Aneks ugovora o kreditu kojom je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je proveden izračun nove glavnice na datum 30. 09. 2015.,

- da je u postupku proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Sanji Radoš ( str. 392-425) i koja je u sklopu nalaza utvrdila da je tuženik u više navrata mijenjao kamatnu stopu ( str. 397 spisa ), izračunom je obuhvatila razliku anuiteta pod uvjetom djelomično nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ( str. 400 spisa) kao i izračun u sklopu kojeg je napravila raspored uplata na naknade, kamate i glavnicu ( str. 403 spisa) pri čemu se očitovala na prigovore stranaka ( str. 553 i 558 spisa) da bi potom iskazala i izračun uzimajući i obzir pozitivne i negativne razlike,

- da je temeljem provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice utvrđeno u bitnom kako je 2005. podigla kredit za kupnju stana koji i danas služi za stanovanje obitelji, da joj je od strane banke predloženo ugovaranje valutne klauzule u švicarcima, da je imala povjerenja u banku tuženika, da je kamata bila zadana od strane banke i oko nje se nije moglo pregovarati, kao niti o jednoj drugoj odredbi ugovora, da joj banka nije prezentirala kao opciju kredit u eurima, da je naknadno došlo do rasta kreditne rate skoro za 50%, da se naknadno odlučila za konverziju, da je teško podnosila povećanje rata jer je pola plaće odlazilo na kredit, a imala je dva studenta u Zagrebu.

11.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03 ; dalje: ZZP/03), što proizlazi iz iskaza te uvida u predmetni ugovor o kreditu koji je zaključen kao stambeni kredit radi kupnje stana i koji službi za stanovanje tužiteljice i njene obitelji. Nadalje, utvrđuje da tužiteljica nije mogla utjecati na sam sadržaj ugovora, jer je ugovor bio zadan od strane banke. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, koja se primjenjuju temeljem odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15), prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, utvrđuje osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva u pogledu isplate.

11. 2. U odnosu na prigovor radi prijeboja, polazeći od toga da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao, te je došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i obratno, prvostupanjski sud zaključuje da tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja, pa donosi odluku kao pod točkom II. izreke.

12. Tuženik u navodima žalbe osporava prvostupanjsku odluku u cijelosti, pri čemu u bitnom iznosi navode o eventualnom izuzeću suda i njegovoj nepristranosti, osporava utvrđen status potrošača smatrajući da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je teret dokazivanja takve činjenice na tužitelju, potom se opširno ( toč. V. žalbe ) očituje na provedenu konverziju kredita, pozivajući se na brojnu sudsku praksu i odluke kako nacionalnih tako i Europskog suda u sklopu postupaka zaštite potrošača, zaključujući da tužitelj ne može imati bilo kakva prava na povrat onda kada je naknadno svojevoljno pristao na konverziju osnovnog ugovora, osvrće se na utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu nepoštenosti i ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, smatra da mu je neprovođenjem dokaza saslušanjem svjedoka povrijeđeno pravo na "jednakost oružja", navodi da je tužiteljica bila u cijelosti informirana o uvjetima ugovaranja pa se prvostupanjski sud u odnosu na ništetnost nije mogao samo pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, ponavlja prigovor zastare i tijeka zakonskih zateznih kamata, osporava donesenu odluku u pogledu prigovora radi prijeboja te osporava i odluku o troškovima postupka.

13. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li tužitelj ima pravo na isplatu temeljem nepoštenog i ništetnog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u osnovnom ugovoru o kreditu, onda kada je naknadno sklopljen Aneks odnosno dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; dalje: ZID ZPK ).

14. U odnosu na žalbene navode tuženika koje usmjerava na osporavanje svojstva potrošača tužitelja ( toč. III. žalbe ) i gdje smatra da je riječ o činjenicama čije dokazivanje je na tužitelju, valja ukazati da pojam potrošača sukladno obvezujućoj praksi Suda Europske unije, u smislu autonomnosti i objektivnosti, treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, kao i da li određen i ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije ( predmet C-534/15 D od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32.), što proizlazi i iz odredbe čl. 3. ZZP/03.

15. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je čl. 2. osnovnog ugovora o kreditu jasno navedena namjena – stambeni krediti građana, koju činjenicu je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu. Nadalje, činjenica koja govori u prilog tome da tužiteljica predstavlja potrošača proizlazi i iz toga da su stranke provele konverziju osnovnog ugovora u skladu za odredbama ZID ZPK, kojima su uređene obveze između banaka kao vjerovnika i potrošača, pri čemu je čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da se tim Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon.

16. Stoga navedene okolnosti čine čvrste dokaze u smjeru toga da tužitelj ica predstavlja potrošača, pri čemu je, protivno stajalištu tuženika, teret dokazivanja činjenice da tužitelj eventualno nema to svojstvo, na tuženiku, a ne tužitelju ( u tom smislu i pravno shvaćanje VSRH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. ) pa izneseni žalbeni navodi u tom smjeru nisu pravilni.

17. Nadalje, kako tužiteljica u konkretnom postupku nije postavila tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba osnovanog ugovora, već je u činjeničnim navodima tužbe ukazala na stajalište o djelomičnoj ništetnosti odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, to je prvostupanjski sud pravilno takvo pitanje razmotrio kao prethodno u smislu čl. 12. st. 1. ZPP, obzirom da tužbeni zahtjev s osnove isplate ovisi prije svega o osnovanosti takvog prethodnog pitanja, a potom i odgovora na pitanje da li tužitelj koji je proveo konverziju ima pravo na isplatu.

18. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika u pogledu ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu ) valja reći da je prvostupanjski sud pravilno pošao od vezanosti na utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, odnosno pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku pokrenutom od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i prednika tuženika, i temeljem kojih je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi le nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

19. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

20. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

21. Dakle, prvostupanjski sud je uistinu vezan pravomoćnim utvrđenjima iz predmetnih postupaka na koje se fizičke osobe pozovu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu ( čl. 502.c ZPP ), ali kako svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno, to pravilno tuženik ukazuje da zaključak o nepoštenosti i posljedično djelomičnoj ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( pa i onda kada se o njemu raspravlja kao prethodnom pitanju ), ne može biti utemeljen isključivo na činjenici postojanja pravomoćne sudske odluke iz kolektivne zaštite potrošača, već se mora temeljiti i na utvrđenjima iz konkretnog spora.

22. U tom smislu prvostupanjski sud uistinu nije utvrdio pojedinačne karakteristike nepoštenog ugovaranja u sklopu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Navedena odredba pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuje u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., 59/2023. i 56/2026; ), i koje su u nacionalno zakonodavstvo implementirale sekundarno zakonodavstvo Europske unije, odnosno Direktivu Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993), kao direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

23. Stoga pravilno tuženik ukazuje da prvostupanjski sud nije proveo test nepoštenosti u smislu čl. 81. ZZP/03 odnosno da li se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o odredbama čl. 7. i 8. ugovora, potom da li je riječ o postupanju suprotnom dobroj vjeri, te konačno da li je takvo ugovaranje uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Pri tome valja ponoviti da tuženik neosnovano ističe da bi mu u prvostupanjskom postupku bilo povrijeđeno pravo na jednakost oružja tvrdnjom kako mu nije omogućeno saslušanje njegova zaposlenika u pogledu dokazivanja informiranosti o uvjetima samog ugovaranja. Ovo stoga jer je tuženik podneskom od 24. 08. 2023. ( str. 441 spisa) odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ĆF i LF, pa prvostupanjski sud u takvim okolnostima nije povrijedio odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije i članka 29. st 1. Ustava RH te nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

25. Međutim, uslijed nepozivanja na informiranost tužiteljice u konkretnom slučaju i neprovođenje testa nepoštenosti u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, a kako pravilno ukazuje i tuženik.

26. Nadalje, u odnosu na žalbene razloge tuženika i sporno pitanje prava tužitelja na povrat novčanih iznosa temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba valutne klauzule u CHF u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

27. Iz navedenih proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je određen krug ovlaštenika, sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

28. Glede odlučnog pitanja da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena posve suprotna stajališta glede prava potrošača na isplatu. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske - dalje: VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev- 1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

29. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

„ "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

30. Prema tome, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos takvih zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

31. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

32. Kako je prvostupanjski sud u sklopu obrazloženja pobijane odluke pošao od pogrešnog pravnog pristupa te nije pružio odlučne, dostatne i relevantne razloge u odnosu na predmet konkretnog spora te je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 370. ZPP presudu valjalo ukinuti u cijelosti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ( točka I. izreke ).

33. U odnosu na pobijanu odluku koja se odnosi na prigovor prijeboja i na tzv. negativne razlike ( periode u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) valja ukazati da jednu od pretpostavki ništetnosti potrošačkih ugovora u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, čini postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ali isključivo na štetu potrošača. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost po uvjetima propisanim odredbama ZZP -a postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže, isključivo na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja odnosno ništetnost niti ne odnose na takve periode.

34. Stoga se posljedica ništetnosti ( čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne Novine" broj: Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; dalje: ZOO) u slučaju kada se utvrdi djelomična ništetnost ( čl. 105. st. 1. ZOO-a ), odnosi na ispravljanje nepoštenih posljedica i ispravljanja neravnoteže koja je u ugovornim odnosima nastala na štetu potrošača, ali ne i banaka, a kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Međutim, kako je ukinuta odluka u pogledu tužbenog zahtjeva, to je valjalo i ukinuti odluku povodom prigovora radi prebijanja, predviđenog odredbama čl. 333. st. 3. i 338. st. 3. ZPP -a, obzirom da taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom čije postojanje ovisi o potraživanju tužitelja, u odnosu na koje je odluka ukinuta.

35. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka, dok će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP ( toč. II. izreke ).

36. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje je ukazano ovim rješenjem, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka će raspraviti i pravilno utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena prethodnog pitanja djelomične ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, primjenjujući utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u povodu kolektivne zaštite potrošača u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, ali i provođenjem testa nepoštenosti u odnosu na tužiteljicu ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno u pogledu informiranja, transparentnosti i općenito testa nepoštenosti ), nakon toga će odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatom, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Nakon odlučivanja o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud će odlučiti ponovno o prigovoru radi prijeboja uvažavajući činjenicu da se posljedica ništetnosti u slučaju kada se djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora, odnose na ispravljanje neravnoteže koja je u ugovornim odnosima nastala na štetu potrošača, ali ne i na štetu banaka, kao i činjenicu da prema navedenom stajalištu VSRH potrošač ima pravo na zatezne kamate bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će sva takva odlučna pitanja utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka , polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o tužbenom zahtjevu i prigovoru tuženika te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić