Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4738/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Denisu Meczneru, odvjetniku u Samoboru, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5987/2021-45 od 9. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5987/2021-45 od 9. srpnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5987/2021-45 od 9. srpnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke presude, u kojima se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđeno da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio čl. 8. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, u citiranom dijelu koji glasi:

„Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04,990% (četiri cijelih devedesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“,

te da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 7. istog ugovora, u citiranom dijelu koji glasi:

„Iznos anuiteta = 309,10 CHF. VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveze iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“.

Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope, preplaćeni iznos s osnove CHF valutne klauzule i preplaćeni iznos s osnove razlike u glavnici na dan provođenja konverzije u ukupnom iznosu od 6.733,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno dospjele iznose specificirane i pobliže navedene pod tom točkom izreke. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.629,14 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09.07.2024. pa do isplate. Točkom IV. je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu glavnice od 5.659,55 kn s osnova tečajnih razlika valutne klauzule s zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose u razdoblju od 02.9.2004. do 26.8.2014. godine od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.134,28 CHF-a za razdoblje od 02.02.2014. do 02.09.2015. godine s zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući izričito i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i na povredu prava na "jednakost oružja" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje zaštićenog čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14: dalje: Ustav RH) te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija) koju tuženik povezuje sa bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. i 338. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbene zahtjeve tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na ime utvrđenja ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka 20. 8. 2004. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te restitucijski zahtjev za isplatom s osnove ništetnosti i nepoštenosti takvog ugovaranja, kao i razlike glavnice utvrđene u sklopu izračuna konverzije s datumom 30. 9. 2015. i glavnice koja bi na taj dan iznosila pod uvjetom nepoštenosti ugovaranja a da nije provedena konverzija. Osim toga, predmet postupka je i ispitivanje osnovanosti prigovora radi prijeboja istaknutog od strane tuženika.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovano je i pozivanje tuženika na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude dao jasne, potpune i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

7. Nije osnovano niti pozivanje tuženika ( točka VI. žalbe ) na povredu Ustavnog i Konvencijskog prava "jednakosti oružja " koje suštinski proizlazi iz odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije i članka 29. st 1. Ustava RH i koje je kao takvo sadržajno izjednačeno s pravom na procesnu ravnopravnost ( u tom smislu npr. i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4817/2018 od 17. lipnja 2020. ).

8. Ovo stoga jer iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je tuženik imao razumnu mogućnost izložiti argumente pod jednakim uvjetima kao i tužitelj, što je i učinio aktivnim pristupom tijekom postupka, nakon čega je prvostupanjski sud ispitao njegove tvrdnje, argumente i dokazne prijedloge. Tuženik takve tvrdnje povezuje i sa bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. i 338. ZPP, smatrajući da nije proveden kontradiktoran postupak jer je saslušan potrošač, a da je propušteno utvrditi okolnost njegove informiranosti. U odnosu na posljednje, valja ukazati da tuženik očigledno propušta ukazati da je na ročištu za glavnu raspravu 4. 10. 2023. ( str. 337 spisa ) odustao od saslušanja svjedokinje HK, koju je podneskom od 12. 3. 2020. ( str. 117 spisa) predložio upravo na okolnost tvrdnje da je kao financijski savjetnik sklopila predmetni ugovor u ime tuženika ( na koju činjenicu ukazuje i prvostupanjski sud točkom 87. obrazloženja ).

9. Stoga u takvim okolnostima konkretnog slučaja ( kada je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem njegova djelatnika u odnosu na okolnost informiranosti potrošača u pogledu sklapanja ugovornih odredbi o čijoj ništetnosti se raspravljalo ) prvostupanjski sud nije povrijedio procesnu ravnopravnost stranaka, načelo „jednakosti oružja“ niti je riječ o bitnoj povredi koja utječe na pravilnost i zakonitost odluke, iz razloga jer teret dokazivanja činjenice da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj: 96/2003, dalje: ZZP/03) leži na trgovcu odnosno tuženiku, pa do povreda na koje se poziva ne dolazi onda kada je odustao od dokaza čiji teret dokazivanja leži na njemu.

10. Osim navedenih povreda, tuženik u okviru žalbenog postupka ( toč. II. žalbe ) pozivom na odredbu čl. 71. st. 7. ZPP, naglašava potrebu da se u drugostupanjskom ovom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko „na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti“, predlaže da se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

11. U odnosu na takav zahtjev, drugostupanjski sud prije svega ukazuje da odredbe ZPP koje uređuju i osiguravaju pravo stranaka na traženje izuzeća, ne predviđaju mogućnost "eventualnog" ili "uvjetnog" podnošenja takvih zahtjeva .

12. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno - pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod izvjestitelja ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članova vijeća, ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

13. U odnosu na činjenično stanje, iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su stranke zaključile 20.08.2004. ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku, kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 52.928,00 prema srednjem tečaju banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 300 mjeseci odnosno 25 godina,

- da je kao namjena kredita čl. 2. navedeno - stambeni kredit za kupovinu nekretnine,

- da je čl. 8. ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke pri čemu je u trenutku ugovaranja iznosila 4,99 %,

- da je čl. 7. ugovorena valutna klauzula budući je određeno je da će se povrat obveza obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke,

- da su stranke 10. 2. 2016. zaključile Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj 5102021370, kojom je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je proveden izračun nove glavnice na datum 30. 09. 2015.,

- da je u postupku proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. u sklopu kojeg je utvrđeno da se kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala od početne 4,90 % do 5,89 %, da je provedenom konverzijom na dan 30. 9. 2015. utvrđen iznos preostale glavnice za otplatu u visini od 25.753,82 €, a nije utvrđena preplata već je utvrđen manje uplaćeni iznos od 1.711,12 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, da je tuženik preračunavao početnu glavnicu, a ne zatečenu, onda bi razlika u glavnici na dan 30.09.2015. bila u korist tužiteljice u svoti od 19.597,57 kn, da je tužiteljica tijekom otplate kredita s osnova preplate temeljem kamatne stope preplatila iznos od 5.138,36 kn, na ime preplate temeljem promjene tečaja valute tužiteljica je preplatila iznos od 25.996,67 kn, te s osnova razlike glavnice po kreditu preplatila je glavnicu u odnosu na početnu g lavnicu u svoti od 19.597,57 kn, odnosno ukupno 6.733,41 €,

- da je temeljem provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice utvrđeno u bitnom kako se obratila tuženiku jer je imao povoljnije kreditne uvjete od banke čiji je bila klijent, da nije mogla dignuti kredit u eurima jer nije imala kreditnu sposobnost, da je kupovala stan veličine 35 m2, da su joj u banci tuženika rekli da može dobiti kredit u kojem je otplata vezana u CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, da nije upozorena na rizike takvog ugovaranja a CHF je slovio kao stabilna valuta , da je ugovor pročitala, a službenica joj je predala unaprijed napisane formulare koje je na brzinu pregledala i potpisala vjerujući da diže kredit koji je povoljan za nju, da anuiteti u prve tri godine nisu rasli, da bi nakon 2008. došlo do povećanja za 500,00 kn mjesečno , da je provela konverziju nakon čega je stan prodala i u cijelosti vratila kredit, da je stan koji je kupljen koristila isključivo za stanovanje.

14.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud u sklopu razumljivog, jasnog i opsežnog obrazloženja pobijane odluke, polazeći od spornih pitanja utvrđenja djelomične ništetnosti dijela ugovorn ih odredbi, ukazuje na pravomoćne sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača te vezanost za takva utvrđenja na temelju odredbe čl. 502 c ZPP, nakon čega se osvrće na ugovorenu promjenjivost kamatne stope u konkretnom ugovoru između stranaka ( toč. 31. do 47. obrazloženja) u sklopu kojih zaključuje da je banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, prvostupanjski sud također detaljno ( toč. 48 do 59 obrazloženja ) analizira konkretnu ugovornu odredbu provođenjem testa nepoštenosti u smislu čl. 81. st. 1. ZPP/03 odnosno čl. 96. st. 1. ZPP/07 , nakon čega zaključuje da je i takav ugovorni mehanizam ništetan u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07.

14.2. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, zaključuje da je riječ o procesnom prigovoru kojim tuženik traži da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice, pri čemu se tako zatražena tražbina ne može staviti u prijeboj jer tuženik nema prema tužiteljici tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna jer tužitelj niti je nepošten stjecatelj, niti je išta stekao plaćajući po nižoj kamatnoj stopi da bi se tim iznosima trebala umanjivati njegova tražbina, pa je istaknuti prigovor radi prijeboja neosnovan, a tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji radi čega odlučuje kao u toč. II. izreke presude.

14.3. U odnosu na pitanje da li tužiteljica ostvaruje pravo na pravnu zaštitu i isplatu i u slučaju kada je naknadno provedena konverzija osnovnog ugovora, prvostupanjski sud polazi od stajališta da sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim, da protivno stajalište ne proizlazi niti iz odredaba ZIDZPK a niti iz odredaba ZZP-a odnosno općih odredbi ZOO-a, da se tužiteljica sklopljenim dodatkom nije odrekla potraživanja niti prava, pa zaključuje da ima pravo na potpuno obeštećenje koje u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka obuhvaća iznos s osnove preplate temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope, potom na ime preplate temeljem promjene tečaja valute te s osnova razlike glavnice po kreditu, pa primjenom čl. 1111. i 1115. ZOO usvaja tužbeni zahtjev za isplatom u iznosu od 6.733,41 € sa zakonskim zateznim kamatama uz stajalište da tuženik predstavlja nepoštenog stjecatelja jer je odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe koju je nametnu potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem koje je neosnovano naplatio novčani iznos.

15. Tuženik u navodima žalbe osporava prvostupanjsku odluku u cijelosti, pri čemu u bitnom iznosi navode o eventualnom izuzeću suda i njegovoj nepristranosti, osporava utvrđen status potrošača smatrajući da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je teret dokazivanja takve činjenice na tužitelju, potom se opširno ( toč. IV. žalbe ) očituje na provedenu konverziju kredita, pozivajući se na brojnu sudsku praksu i odluke kako nacionalnih tako i Europskog suda u sklopu postupaka zaštite potrošača, smatrajući da tužiteljica ne može imati bilo kakva prava na povrat onda kada je naknadno svojevoljno pristala na konverziju osnovnog ugovora, osvrće se na pitanje razlika glavnica u CHF i EUR ističući kako taj iznos ne predstavlja novac koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platila, već je riječ o iznosu koji je posljedicom sklopljenog Aneksa, kao valjanog pravnog posla na koji je tužiteljica pristala. Potom se osvrće i na utvrđenje djelomične ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule smatrajući da su mu povrijeđena ustavna i konvencijska prava te da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ponavlja prigovor zastare i tijeka zakonskih zateznih kamata, potom prigovor prijeboja u sklopu kojeg smatra da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita i za razdoblje kada se primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene. Zaključno osporava i odluku o troškovima postupka.

16. U odnosu na tako opsežne i detaljne žalbene navode iznesene na ukupno 27 stranica žalbe, drugostupanjski sud smatra potrebnim ukazati da je njegovo postupanje u žalbenom postupku, povezano sa pravom na obrazloženu sudsku odluku ( kao jednom o procesnih aspekata prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije ) i koje međutim nije apsolutno, te se ne može tumačiti na način da sudovi moraju detaljno odgovoriti na svaki navod stranke, već su dužni pružiti dostatne, ozbiljne i relevantne razloge koji ovise o okolnostima konkretnog slučaja, navodima stranaka te pravnoj naravi postupka ( u tom smislu i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-953/2022 od 10. studenoga 2022.).

17. U tom smislu se i u sklopu ove drugostupanjske odluke iznose dostatni i relevantni razlozi odlučni za predmet i pravnu narav konkretnog spora.

18. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, te da li u takvom slučaju tužiteljica ima pravo na isplatu, onda kada je naknadno sklopljen Aneks osnovnom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; dalje: ZID ZPK ).

19. U odnosu na žalbene navode tuženika usmjerene na eventualno izuzeće suda i povrede Ustavnih i Konvencijskih prava je odgovoreno u sklopu točki 7. do 13. ovog obrazloženja, pri čemu je u pogledu povrede prava iz čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6. st. 1. Konvencije ukazano na neosnovanost, a u odnosu na izuzeće na nedopuštenost takvih navoda, slijedom čega se isti neće nepotrebno ponavljati.

20. Razmatrajući navode koje tuženik usmjerava na osporavanje svojstva potrošača ( toč. III. žalbe ) i gdje smatra da je riječ o činjenicama čije dokazivanje je na tužitelju, valja ukazati da pojam potrošača sukladno obvezujućoj praksi Suda Europske unije, u smislu autonomnosti i objektivnosti, treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije ( predmet C-534/15 B od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32.) što proizlazi i iz odredbe čl. 3. ZZP/03.

21. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je čl. 2. osnovnog ugovora o kreditu jasno navedena namjena – stambeni krediti građana, koju činjenicu je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu, ukazujući da je kreditom kupljen stan za osobne potrebe . Nadalje, činjenica koja govori u prilog tome da tužiteljica predstavlja potrošača proizlazi i iz toga da su stranke provele konverziju osnovnog ugovora u skladu za odredbama ZID ZPK, kojima su uređene obveze između banaka kao vjerovnika i potrošača, pri čemu je čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da se njime uređuju ugovori o potrošačkom kreditu u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon.

22. Stoga navedene okolnosti čine čvrste dokaze u smjeru toga da tužitelj ica predstavlja potrošača, pri čemu je, protivno stajalištu tuženika, teret dokazivanja tvrdnje da tužitelj eventualno nema to svojstvo, na tuženiku, a ne tužitelju ( u tom smislu i pravno shvaćanje VSRH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. ), pa izneseni žalbeni navodi u tom smjeru nisu pravilni.

23. Nadalje, u odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u okviru osnovnog ugovora o kreditu koji je između stranaka sklopljen 20. 8. 2004., prvostupanjski sud je pravilno pošao od vezanosti za utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, odnosno pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku pokrenutom od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, i temeljem kojih je utvrđeno da su imenovane banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima, koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

24. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

25. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

26. Osim što je vezan pravomoćnim utvrđenjima iz predmetnih postupaka na koje se fizičke osobe pozovu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu ( čl. 502.c ZPP ), prvostupanjski sud je, protivno žalbenim navodima, pravilno uzeo u obzir sve konkretne okolnosti slučaja ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), pravilno je primijenio pravila o teretu dokazivanja, nakon čega je na temelju oba segmenta ( pravomoćnih utvrđenja iz postupaka kolektivne zaštite potrošača i konkretnih okolnosti predmetnog spora ) donio pravilnu i zakonitu odluku u pogledu djelomične nepoštenosti i posljedično ništetnosti takvog ugovaranja.

27. U odnosu na pojedinačne karakteristike nepoštenog ugovaranja, prvostupanjski sud proveo test primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koja pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuje u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., 59/2023. i 56/2026; ), i koje su u nacionalno zakonodavstvo implementirale sekundarno zakonodavstvo Europske unije, odnosno Direktivu Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993), kao direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

28. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi da je prednik tuženika odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli u CHF, uglavio u formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužiteljica nije mogla utjecati na tako unaprijed formulirane odredbe. Riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji iako tvrdi da se o konkretnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, takve navode u postupku nije dokazao, pri čemu je predložio saslušanje svjedoka koji je u njegovo ime sudjelovao u procesu pregovaranja, a od kojega dokaza je odustao na ročištu za glavnu raspravu 4. 10. 2023. ( str. 337 spisa ). S druge strane, iz provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice ( kojem je prvostupanjski sud pravilno priklonio vjeru ) je utvrđeno da joj je ugovor dan na potpis u obliku na koji nije mogla utjecati, da nije mogla pregovarati oko ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, da joj nije ponuđen kredit u eurima iz razloga njezine financijske nesposobnosti za sklapanjem takvog ugovora, te konačno da nije informirana o rizicima takvog ugovaranja.

29. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF je dovelo do postojanja znatne neravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, obzirom da je omogućilo tuženiku da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a koje su dovele do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava predstavlja odredivost, prema kojoj činidba mora biti određena ili odrediva. Kada tužiteljica sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su također ugovorene kao promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužiteljici se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima pri čemu se navodi točan iznos anuiteta ( 309,10 CHF koji ima određenu kunsku protuvrijednost u tom trenutku) pa ju se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema ugovorenim i predočenim joj uvjetima.

30. Međutim, upravo ugovorena otplata kredita na način da se otplaćuje u tadašnjoj nacionalnoj valuti čiji iznos je vezan u CHF uz naknadni rast tečaja valute CHF, te promjena kamatnih stopa jednostranom odlukom banke kako je prikazana u sklopu provedenog vještačenja, u stvarnosti dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužiteljica ne može biti niti približno sigurna koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

31. Stoga je takva situacija, protivno žalbenim navodima tuženika, nedvojbeno dovela do značajne neravnoteže u odnosima stranaka i to na štetu potrošača, pa je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i va lutnu klauzulu u CHF ( toč. I. izreke pobijane presude ), pri čemu ona ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti sukladno odredbi čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne Novine" broj: Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; dalje: ZOO ) koji se primjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja konkretnog ugovora između stranaka, odnosno u visini prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan puštanja kredita u opticaj, dok žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke.

32. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je prvostupanjski sud naložio tuženiku da isplati novčane iznose po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, prvostupanjska odluka je utemeljena na pogrešnom pravom shvaćanju te su žalbeni navodi tuženika u tome dijelu osnovani, pri čemu je i činjenično stanje za sada ostalo nepotpuno utvrđeno.

33. Naime, u pogledu spornog pitanja prava potrošača na povrat temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba osnovnog ugovora u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a– 357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

34. Iz navedenih proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je određen krug ovlaštenika, sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

35. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti kako iz mjerodavnih odredbi ZZP/03, koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. 110. u svezi s čl. 108. i čl. 107. st. 1., ZOO, proizlazi pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) a koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, pa korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP -a, neovisno o provedenoj konverziji, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite.

36. Međutim, u odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena suprotna stajališta. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

37. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

38. Dakle, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

39. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog ( kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

40. Takvo odlučno pitanje je od utjecaja i na ostale žalbene navode tuženika koji su povezani sa pitanjem prava tužitelja na pravnu zaštitu u okolnostima u kojima je naknadno provedena konverzija osnovnog ugovora kao i povezanim žalbenim navodima u sklopu kojih tuženik propituje osnovanost prava na razliku glavnica utvrđenih na dan 30. 9. 2015., kao i sam prigovor radi prijeboja, a na koje se sve može odgovoriti stajalištem izraženim u sklopu konačne odluke najvišeg suda u pogledu prava potrošača na zaštitu u konkretnim okolnostima slučaja.

41. Kako je prvostupanjski sud u odnosu na tužbeni zahtjev s osnove isplate, pošao od pogrešnog pravnog pristupa te nije pružio odlučne, dostatne i relevantne razloge u odnosu na predmet konkretnog spora, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 370. ZPP presudu djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika valjalo ukinuti u tom dijelu ( točka. II. izreke pobijane odluke ) i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ( točka I. izreke rješenja ).

42. U odnosu na pobijanu odluku koja se odnosi na prigovor prijeboja i tzv. negativne razlike ( periode u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) valja ukazati da jednu od pretpostavki ništetnosti potrošačkih ugovora u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, čini postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ali isključivo na štetu potrošača. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost po uvjetima propisanim odredbama ZZP -a postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže, isključivo na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja odnosno ništetnost niti ne odnose na takve periode.

43. Pri tome valja ukazati da je kamatna stopa od siječnja 2014. bila niža od prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, stoga jer je od 1. 1. 2014. zakonodavac unio promjene u potrošačko kreditiranje čl. 11. b Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 143/13), regulirajući maksimalne kamatne stope na stambene kredite vezane uz švicarski franak, snižavanjem istih putem izračuna Hrvatske narodne banke ( po kojem je prosječna ponderirana kamatna stopa u 13-godišnjem razdoblju za te kredite iznosila 4,62 %, pa obzirom da je na tu kamatu predviđen 30% diskont, to znači da je 1. 1. 2014. kamata umanjena za takve kredite na 3,23%.

44. Dakle, maksimalna kamata na stambene kredite vezane uz švicarski franak za sve korisnike takvih kredita je od 1. 1. 2014. iznosila 3,23 %, pa ako bi se razlika između tako zakonom propisane kamate i ugovorene kamate tretirala kao "negativna kamata", te uzela u prijeboj, tada bi tuženik dobio i razliku koja mu ne pripada temeljem zakona, a tužiteljica bi bila dovedena u nepovoljniji položaj od svih korisnika stambenih kredita te zakonom propisanog maksimuma kamatne stope na stambene kredite vezane uz švicarski franak.

45. Međutim, kako je ukinuta odluka u pogledu tužbenog zahtjeva, to je valjalo i ukinuti odluku povodom prigovora radi prebijanja, predviđenog odredbama čl. 333. st. 3. i 338. st. 3. ZPP-a, obzirom da taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom čije postojanje ovisi o potraživanju tužitelja, u odnosu na koje je odluka ukinuta.

46. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka, dok će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP ( toč. II. izreke ).

47. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje je ukazano ovim rješenjem, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka će raspraviti i pravilno utvrditi činjenice u pogledu zahtjeva za isplatom, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Nakon odlučivanja o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud će odlučiti ponovno o prigovoru radi prijeboja uvažavajući činjenicu da se posljedica ništetnosti u slučaju kada se djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora, odnose na ispravljanje neravnoteže koja je u ugovornim odnosima nastala na štetu potrošača, ali ne i na štetu banaka, kao i činjenicu da prema navedenom stajalištu VSRH potrošač ima pravo na zatezne kamate bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će sva takva odlučna pitanja utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka , polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o tužbenom zahtjevu i prigovoru tuženika te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić