Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-321/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branimiru Čoliću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima Dori Hanžeković Žuža i Mariu Džoliću, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković& partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1064/2024-8 od 21. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice BČ iz [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1064/2024-8 od 21. listopada 2024. te se kao neosnovan odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi: " Utvrđuje se da je "Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom" [broj], zaključen dana **.**.2002. između tužitelja Mavini-teks d.d., [adresa], potpisan po tužiteljici BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao direktorici Mavini-teks d.d. kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, a u kojim se tuženik kao kreditor obvezao dati kredit u iznosu 1.000.000,00 eura ništav"

II Nalaže se tužiteljici BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi parnične troškove tuženici Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u iznosu 2.500,00 eura (slovima: dvijetisućepetsto eura) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 21. listopada 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužiteljice BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za nadoknadom troškova postupka u iznosu 3.012,90 eura

(slovima:tritisućedvanaesteuraidevedesetcenti) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 21. listopada 2024. do isplate.“

2. Protiv te presude žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tuženik osporava navode žalbe tužiteljice i predlaže da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku presudu te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenje odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP- a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

6. Nije osnovan žalbeni navod da je pobijana presuda nerazumljiva, da nema razloga o odlučnim činjenicama te da su njezini razlozi nejasni i proturječni. Protivno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao jasne i dostatne razloge zbog kojih je zaključio da tužiteljica nije ugovorna strana Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3201206530 od 20. lipnja 2002. te da zbog toga nema aktivnu legitimaciju za zahtijevanje utvrđenja njegove ništetnosti.

6.1. Iz sadržaja navedenog Ugovora nesporno proizlazi da su njegove ugovorne strane Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i trgovačko društvo Mavini-teks d.d. kao korisnik kredita, dok je tužiteljica ugovor potpisala u svojstvu direktorice, odnosno zakonske zastupnice korisnika kredita. Stoga se žalbeni navodi kojima tužiteljica tvrdi da je „osobno“ bila stranka predmetnog ugovora ne mogu prihvatiti.

6.2. Naime, okolnost da je fizička osoba vlastoručno potpisala ugovor ne znači da je time nužno postala ugovorna strana. Kada fizička osoba potpisuje pravni posao u svojstvu zakonskog zastupnika trgovačkog društva i u granicama ovlasti zastupanja, prava i obveze iz tako sklopljenog pravnog posla nastaju za zastupanu pravnu osobu, a ne za zastupnika osobno. Stoga sud prvoga stupnja, jer u konkretnom slučaju iz ugovora jasno proizlazi da tužiteljica nije nastupala u svoje ime, nego u ime i za račun Mavini-teks d.d., pravilno utvrđuje da tužiteljica nije osobni dužnik, sudužnik niti jamac platac po predmetnom Ugovoru o kreditu.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužiteljica predmetni ugovorni odnos nastoji podvesti pod propise o zaštiti potrošača.

7.1. Svojstvo potrošača ne proizlazi iz same činjenice da je određena osoba fizička osoba, već je odlučno u kojem svojstvu i za koju svrhu ta osoba sklapa konkretni pravni posao.

7.2. U predmetnom slučaju korisnik kredita nije tužiteljica kao fizička osoba, nego trgovačko društvo Mavini-teks d.d. Kredit u iznosu od 1.000.000,00 EUR odobren je tom trgovačkom društvu radi ostvarivanja njegove poslovne svrhe, a tužiteljica je predmetni Ugovor potpisala kao direktorica i zakonska zastupnica društva.

7.3. Prema tome, predmetni Ugovor o kreditu nije ugovor koji je tužiteljica osobno sklopila s bankom izvan svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti, niti je ona njegov korisnik.

8. Pri tome, činjenica da je tužiteljica kao fizička osoba eventualno dala svoju imovinu kao sredstvo osiguranja obveza korisnika kredita ne mijenja pravnu narav osnovnog Ugovora o kreditu niti joj daje svojstvo potrošača u odnosu na taj ugovor. Drugim riječima, treba razlikovati svojstvo potrošača od eventualnog vlastitog pravnog interesa treće osobe, što sud, ali ne i žaliteljica, pravilno razlikuje. Ako je tužiteljica osobno sklopila Ugovor o založnom pravu i tim ugovorom opteretila vlastitu nekretninu radi osiguranja tražbine banke prema Mavini-teks d.d., takav njezin odnos prema banci može biti zaseban predmet pravne ocjene. Međutim, iz činjenice da je kao treća osoba dala sredstvo osiguranja ne proizlazi da je time postala potrošač u odnosu na osnovni kreditni ugovor koji je sklopljen između banke i trgovačkog društva.

9. U vezi s tim neosnovano tužiteljica u žalbi ističe i da naziv ugovora nije odlučan te se poziva na načelo prema kojem sadržaj pravnog posla, a ne njegov naziv, određuje njegovu pravnu narav. To načelo samo po sebi nije sporno, ali u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi predmetni Ugovor o kreditu po svom sadržaju bio neki drugi pravni posao. Iz njegovog sadržaja proizlazi da se banka obvezala staviti na raspolaganje određeni novčani iznos Mavini-teks, dok se Mavini-teks d.d. obvezalo vratiti primljeni iznos i platiti ugovorenu kamatu. Takav sadržaj odgovara bitnim obilježjima ugovora o kreditu iz članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br.: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., 69/26., dalje: ZOO, ranije čl. 1065. ZOO, Nar. nov. br.: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05, dalje: ZOO/91.), pa činjenica da je za obveze korisnika kredita banka zahtijevala dodatna sredstva osiguranja, uključujući založno pravo na nekretninama trećih osoba, ne mijenja pravnu narav kreditnog odnosa.

10. Neosnovani su i žalbeni navodi prema kojima predmetni Ugovor o kreditu zapravo predstavlja prikriveni ugovor o ortaštvu (čl. 637. st. 1. ZOO-a, ranije čl. 647.a ZOO/91).

11. U konkretnom slučaju banka nije preuzela položaj člana društva niti se iz predmetnog Ugovora o kreditu može utvrditi da je sudjelovala u dobiti i gubitku poslovnog pothvata zajedno s tužiteljicom ili Bteks d.d.

11.1. Naprotiv, banka je predmetnim ugovorom preuzela obvezu stavljanja određenog iznosa novca na raspolaganje korisniku kredita, uz obvezu korisnika da taj iznos vrati uz ugovorenu kamatu. Stoga činjenica da je banka radi zaštite svoje tražbine zahtijevala odgovarajuće instrumente osiguranja ne znači da je postala ortak u poslovnom pothvatu korisnika kredita.

11.2. Jednako tako, ugovaranje založnog prava, mjenice, zadužnice i drugih instrumenata osiguranja nije dokaz da je banka sudjelovala u dobiti ili gubitku poslovnog pothvata, nego upravo predstavlja uobičajene institute osiguranja tražbine vjerovnika.

11.3. Stoga žalbeni navodi o „prikrivenom ortaštvu“ predstavljaju pravni zaključak tužiteljice koji nije potkrijepljen činjenicama iz kojih bi proizlazila zajednička volja stranaka za zasnivanjem takvog pravnog odnosa.

12. Ovaj sud prihvaća da okolnost na koju tužiteljica ukazuje, da su njezine nekretnine bile založene radi osiguranja obveza Mavini-teks d.d, može predstavljati činjenicu od pravnog značaja za njezin osobni pravni položaj.

12.1. Međutim, ta okolnost sama po sebi ne znači da je tužiteljica postala ugovorna strana Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu i ugovor o založnom pravu predstavljaju različite pravne poslove. Ukoliko je tužiteljica osobno sklopila Ugovor o založnom pravu, tada je ona stranka tog pravnog posla i prava i obveze koje iz njega proizlaze moraju se ocjenjivati prema njegovom sadržaju i mjerodavnim odredbama stvarnog i obveznog prava. Međutim, iz činjenice da je tužiteljica osobni založni dužnik ili da je svojom nekretninom osigurala tuđu obvezu ne proizlazi da je ona korisnik kredita niti da je osobno preuzela obvezu vraćanja kredita.

12.2. Činjenica da bi eventualna ništetnost Ugovora o kreditu mogla imati određene posredne ili akcesorne posljedice na založno pravo sama po sebi ne pretvara tužiteljicu u ugovornu stranu osnovnog kreditnog odnosa i ne daje joj prava na zaštitu koja Zakon o zaštiti potrošača pruža potrošačima, a osobito kada se niti ne radi o potrošačkom ugovoru, već ugovoru namijenjenom za poslovanje pravne osobe.

13. Nadalje, nije osnovan ni žalbeni navod da je prvostupanjski sud bio dužan prihvatiti tužbu samo zato što članak 327. ZOO-a (ranije čl. 109. ZOO/91) omogućava pozivanje na ništetnost zainteresiranoj osobi.

13.1. Okolnost da se na ništetnost može pozivati zainteresirana osoba ne znači da svaka treća osoba, bez obzira na svoj pravni odnos prema ugovoru, ima pravo zahtijevati utvrđenje njegove ništetnosti. Za takvu procesnu legitimaciju mora postojati konkretan pravni interes. Međutim, tužiteljica u ovom postupku svoj pravni interes prvenstveno izvodi iz tvrdnje da je zapravo ona osobno bila ugovorna strana predmetnog kreditnog odnosa te da je taj odnos zapravo imao obilježja potrošačkog ugovora i ugovora o ortaštvu, a takve činjenične tvrdnje nisu osnovane.

13.2. Ako bi tužiteljica svoj pravni interes temeljila isključivo na činjenici da je njezina nekretnina založena radi osiguranja obveza Mavini-teks d.d., tada bi se pitanje postojanja takvog interesa moralo ocijeniti u odnosu na konkretan sadržaj Ugovora o založnom pravu i pravne učinke koje bi eventualno utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu proizvelo na njezin vlastiti pravni položaj. No takav pravni interes ne proizlazi iz njezina navodnog svojstva potrošača niti iz činjenice da je potpisala kreditni ugovor kao direktorica društva, niti je tužbeni zahtjev postavljen na takav način.

14. Neosnovan je i žalbeni navod da je prvostupanjski sud bio dužan izvesti sve predložene dokaze radi utvrđenja istinitosti činjeničnih tvrdnji tužiteljice.

14.1. Sud nije dužan izvoditi dokaze koji nisu relevantni za odlučne činjenice. Ako je odlučna činjenica za predmetni žalbeni prigovor pitanje je li tužiteljica ugovorna strana Ugovora o kreditu, tada se ta činjenica prvenstveno utvrđuje uvidom u sam Ugovor. Iz njegovog sadržaja jasno proizlazi da je korisnik kredita Mavini-teks. d.d., dok je tužiteljica potpisala ugovor kao direktorica društva. Stoga pribavljanje cjelokupnog kreditnog spisa, samo radi dokazivanja tvrdnje da je banka zapravo sklopila ortački ili potrošački odnos s tužiteljicom, nije bilo nužno kada za takav zaključak nisu iznesene konkretne činjenice koje bi mogle dovesti u pitanje sadržaj ugovora.

15. Žaliteljica se poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Međutim, činjenica da je u drugim postupcima utvrđivana ništetnost pojedinih ugovornih odredaba ne znači da je svaki ugovor o kreditu koji sadrži valutnu klauzulu ili promjenjivu kamatnu stopu ništetan, niti da takva sudska praksa daje tužiteljici svojstvo potrošača. Za primjenu potrošačkog zakonodavstva odlučno je postojanje potrošačkog odnosa u konkretnom pravnom poslu, a on ovdje nije ostvaren između tužiteljice i banke. Tužiteljica ne može svojstvo potrošača izvesti iz činjenice da je kao fizička osoba dala vlastitu nekretninu kao osiguranje poslovnog kredita trgovačkog društva.

16. Postupanjem suda u ovom predmetu nije došlo niti do povrede ustavnih ili konvencijskih prva na koja se žaliteljica općenito poziva i to, prije svega, jer odluku smatra nezakonitom. Propust tužiteljice da svoj zahtjev činjenično obrazloži na način koji bi zahtjev činio osnovanim te nerazumijevanje njezina pravnog položaja u cijelom odnosu s tuženikom, što je rezultiralo, pravilnim odbijanjem njezina tužbenog zahtjeva, ne može se, u konkretnom slučaju podvesti pod konvencijske i ustavne povrede na koje žaliteljica ukazuje.

17. Tužiteljica se poziva i na nalaz stalnog sudskog vještaka kojim nastoji dokazati da je osobno izvršavala određene uplate banci. Ni ta činjenica sama po sebi ne znači da je tužiteljica postala ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu. Ovo jer treća osoba može ispuniti tuđu obvezu, a time ne postaje ugovorna strana pravnog odnosa iz kojeg ta obveza proizlazi.

18. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima se odluka o troškovima osporava samo zbog činjenice da je tuženicu zastupalo odvjetničko društvo Hanžeković i partneri d.o.o., premda tuženica ima vlastitu pravnu službu. Stranka ima pravo angažirati odvjetnika za zastupanje u parničnom postupku, a činjenica da raspolaže vlastitim pravnim stručnjacima ne isključuje pravo na naknadu opravdanih troškova odvjetničkog zastupanja. Sama činjenica angažiranja odvjetnika ne predstavlja zlouporabu procesnih prava niti sama po sebi ograničava pravo druge stranke na pristup sudu. Pozivanje žaliteljice na praksu Europskog suda za ljudska prava o razmjernosti troškova postupka ne dovodi do drugačijeg zaključka. Pitanje visine i opravdanosti dosuđenih troškova mora se ocjenjivati prema konkretnim okolnostima pojedinog predmeta, a sama obveza naknade troškova uspješnoj stranci ne predstavlja povredu članka 6. Konvencije.

19. Slijedom navedenog je prvostupanjska presude potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, pri čemu na činjenične navode žalbe koji nisu isticani tijekom postupka pred sudom prvoga stupnja ovaj sud nije odgovarao s obzirom na propisano čl. 352. st. 1. ZPP-a (navodi koji nisu izneseni u činjeničnom supstratu tužbe i na ročištu 12. rujna 2024.).

20. Tužiteljici trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspjela, a tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević