Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1579/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika IMPULS-LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 24/1, OIB: 65918029671, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Arko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3651/2014-70 (pravilno P- 1247/2023) od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika IMPULS-LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 24/1, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3651/2014-70 (pravilno P-1247/2023) od 30. siječnja 2025. te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je do je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora [broj kredita] od 30. lipnja 2008., sklopljenog između prednika tuženika IMPULS-DELTA d.o.o. kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u toč. 8.1. Ugovora, u dijelu koji glasi: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama sukladno izdanom računu Davatelja kredita.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 3.887,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te odluke (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.930,74 eura sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 30. siječnja 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da mu prizna trošak parničnog postupka te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvoga stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u čl. 8.1. Ugovora o kreditu br. 00723 od 30. lipnja 2008. pozivom na čl. 4., čl. 6., čl. 8., čl. 142. st. 1., čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., 69/26., dalje: ZOO) te čl. 83., čl. 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. br: 96/03., 46/07., dalje: ZZP) uz, u bitnom, obrazloženje da stranke nisu pregovarale o uvjetima kredita, da tužiteljici nisu jasno pojašnjene ekonomske posljedice sklapanja predmetnog ugovora i da je sporna odredba netransparentan i time ništetna, slijedom čega da je, sukladno čl. 323. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, osnovan i zahtjeva za isplatu. Pri tome neosnovanim ocjenjuje i prigovor zastare restitucijskog zahtjeva i to jer je ništetnost sporne odredbe, koja za posljedicu ima novčani zahtjev, utvrđena tek u ovom postupku.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da ista nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni druge apsolutno bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a n koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona.

6. Slijedom toga žalitelju valja odgovoriti da okolnost da u sud nije utvrđivao i obrazlagao je li prednik tuženika u trenutku sklapanja ugovora, u lipnju 2008., mogao predvidjeti drastičnu aprecijaciju CHF-a koja je uslijedila nakon 2010. godine, nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke.

6.1. Pri ocjeni poštenosti predmetne ugovorne odredbe sud prvoga stupnja je bio dužan uzeti u obzir okolnosti koje su u trenutku sklapanja ugovora bile poznate ili su mogle biti poznate trgovcu, uključujući njegovu stručnost i znanje o valutnom riziku. Međutim, iz toga ne slijedi da je za ocjenu nepoštenosti bilo potrebno utvrditi da je prednik tuženika mogao predvidjeti upravo konkretan postotak budućeg rasta CHF-a ili njegovu točnu dinamiku.

6.2. Sud Europske unije u predmetu C-186/16, Z i dr. protiv Banca Romanesca SA, naglasio je da se pri ocjeni transparentnosti mora uzeti u obzir mogućnost rasta ili pada vrijednosti strane valute te potencijalno značajne ekonomske posljedice koje takva promjena može imati za potrošača, pri čemu se ocjena nepoštenosti provodi s obzirom na trenutak sklapanja ugovora i okolnosti koje su tada bile poznate ili su se mogle znati trgovcu.

6.3. Dakle, pitanje odlučno za ovaj spor nije je li prednik tuženika u lipnju 2008. mogao predvidjeti svjetsku financijsku krizu i točan opseg aprecijacije CHF-a, već je li kao profesionalni davatelj financijske usluge bio svjestan, odnosno morao biti svjestan, da ugovaranjem obveze u CHF-u na dugoročno razdoblje potrošaču prenosi valutni rizik čiji ekonomski učinci mogu biti značajni, te je li potrošaču prije sklapanja ugovora dao informacije dostatne da taj rizik razumije i donese informiranu odluku.

6.4. Pri tome, pri ocjeni transparentnosti predmetne ugovorne odredbe, nije odlučno samo pitanje je li tužiteljica formalno razumjela da je ugovorena valutna klauzula u CHF, niti sama činjenica da joj je bila ponuđena mogućnost izbora između ugovora vezanog uz EUR i ugovora vezanog uz CHF, već je odlučno je li tužiteljici kao potrošaču prije sklapanja ugovora bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija procijeni stvarne ekonomske posljedice preuzimanja valutnog rizika.

6.5. Stoga je, iako tužiteljica, nesporno, iskazuj da je razumjela da bira između kredita vezanog uz EUR i kredita vezanog uz CHF, kao i da je razumjela da je kod CHF-a ugovorena niža kamatna stopa, zbog čega se zajedno sa suprugom odlučila upravo za tu varijantu, na tuženiku bio teret dokazati da je kao pravna osoba upozorio na stručan i razumljiv način, tužiteljicu kao potrošača, na rizike ugovaranje kredita vezanog uz valutu CHF. Međutim ni njezin iskaz, a ni iskaz svjedoka NU (djelatnika tuženika, točke 41. do 43. obrazloženja), ne govore u prilog zaključku da je tužiteljica razumjela kakve konkretne ekonomske posljedice za njezinu ukupnu obvezu može imati značajnije kretanje tečaja CHF-a, niti joj je to konkretno objašnjeno. Mogućnost izbora valute i transparentnost uvjeta pod kojima se taj izbor čini nisu istovjetne pretpostavke, jer potrošač može slobodno izabrati između dvije ponuđene mogućnosti, a da pritom nije dovoljno informiran o prirodi i intenzitetu rizika koji pojedina od tih mogućnosti nosi. Slijedom toga činjenica da je tužiteljica iskazala da je birala općenito između dvije valute ne dokazuje, uzimajući u obzir cijeli njezin iskaz, kao i iskaz svjedoka te nedostatak drugih dokaza, da je mogla objektivno ocijeniti ekonomske posljedice ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF.

6.6. U tom smislu nije odlučno ni pozivanje tuženika na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Antonopoulou protiv Grčke. Navedeni predmet odnosio se na posljedice izvanredne gospodarske i financijske krize u kontekstu zaštite imovine i odgovornosti države te se zaključak o nepredvidivosti konkretne promjene tečaja ne može prenijeti na ovaj slučaj. Predmetna presuda ne dovodi u pitanje obvezu profesionalnog davatelja kredita da potrošaču prije sklapanja ugovora objasni narav i moguće ekonomske posljedice valutnog rizika. Naprotiv, kako je naglasio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-575/16, važno je u svakom slučaju razjasniti jesu li financijske institucije, s obzirom na svoju stručnost i položaj u financijskom sustavu, znale ili morale znati za okolnosti relevantne za buduće kretanje tečaja i jesu li o njima potrošača obavijestile, a tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju na takav način postupio.

7. Točni su navodi žalbe da sud pri ocjeni transparentnosti sporne valutne klauzule nije u cijelosti ocijenio sadržaj članka 8.1. predmetnog Ugovora o kreditu. Međutim ni taj propust nije za posljedicu imao nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, niti je utjecao na zakonitost odluke.

7.1. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud pri ocjeni predmetne ugovorne odredbe citirao dio članka 8.1. prema kojemu se „sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama sukladno izdanom računu Davatelja kredita“, te je na temelju takvog sadržaja zaključio da je obveza tužiteljice bila vezana uz tečaj CHF-a, odnosno da tužiteljica nije bila upoznata s rizikom promjene tečaja.

7.2. Međutim, čl. 8.1. sadrži i posebnu odredbu prema kojoj, u slučaju da tečaj od datuma izdavanja računa do datuma dospijeća varira za više od 5%, davatelju kredita pripada pravo obračunati tečajnu razliku korisniku kredita.

7.3. Unatoč tome, sadržajno taj dio sporne odredbe, na koji se poziva žalitelj, samo dodatno ukazuje na netransparentnost, nerazumljivost i nepoštenje spornog dijela ugovorne odredbe. Ovo jer se tim dijelom samo daje mogućnost tuženiku da jednostrano, pod neodređenim uvjetima, ako dođe do variranja tečaja za više od 5%, da sam obračuna razliku obveze tužiteljici kao korisnici kredita, čime se ni na koji način ne dokazuje da je tužiteljica na transparentan i jasan način mogla sagledati ekonomske posljedice ugovaranja svoje obveze vezano uz valutu CHF.

8. Glede navoda žalbe da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je bila ponuđena mogućnost izbora između kredita vezanog uz EUR i kredita vezanog uz CHF, te da se ona, zajedno sa suprugom, odlučila za CHF zbog niže kamatne stope ne proizlazi niti da je o spornoj ugovornoj odredbi bilo pojedinačno pregovarano u smislu članka 81. ZZP/03. Izbor između dvije unaprijed ponuđene varijante financiranja nije isto što i pojedinačno pregovaranje o sadržaju odredbe kojom se određuje način obračuna valutnog rizika. Potrošač može slobodno izabrati jednu od ponuđenih opcija, a da pritom nije imao stvaran utjecaj na sadržaj unaprijed sastavljenih uvjeta te opcije.

9. Na navode žalbe dalje valja odgovoriti da činjenica da tuženik nije bio izvorni ugovaratelj sama po sebi ne isključuje njegovu procesnu legitimaciju niti odgovornost za obveze pravnog prednika ako je pravnim sljedništvom na njega prešla imovina i obveze prednika. U konkretnom slučaju upravo je navedena činjenica utvrđena u postupku te tuženik, kao pravni sljednik ugovorne strane, odgovara za pravne posljedice ugovora u opsegu u kojem su one na njega prenesene odnosno prešle.

10. Nadalje, u obrazloženju presude doista se na pojedinim mjestima pogrešno koristi terminologija „leasinga“, „rata leasinga“ i „davatelja leasinga“, iako je predmet spora ugovor o kreditu. Međutim, takve terminološke omaške, promatrane u kontekstu cijele presude, nisu dovele do nejasnoće glede predmeta spora, ugovora koji se ocjenjuje niti pravne osnove zahtjeva. Iz obrazloženja jasno proizlazi da je sud ocjenjivao ugovornu odredbu kojom je obveza tužiteljice izražena u CHF i da je upravo tu odredbu utvrdio ništetnom. Stoga se ne radi o proturječnosti između odlučnih razloga i sadržaja isprava, već o nepreciznom označavanju vrste financijskog proizvoda koje nije bilo od utjecaja na zakonitost odluke.

11. Žalitelju valja odgovoriti i da činjenica da je presuda objavljena protivno propisanom čl. 335. ZPP-a sama po sebi ne predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba postupka (čl. 354. st. 2. ZPP-a), a tuženik ne obrazlaže, u smislu čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koji je način takvo postupanje utjecalo ili moglo utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude. Stoga navodima žalbe u ovom dijelu odluka suda prvog stupnja također nije dovedena u pitanje, osobito jer postupanjem suda žalitelj nije uskraćen u pravu na podnošenje žalbe.

12. Glede navoda žalbe o svrsi valutne klauzule i tvrdnji da je ona morala štititi obje ugovorne strane, valja odgovoriti da čl. 22. ZOO-a dopušta ugovaranje valutne klauzule kao sredstva određivanja vrijednosti novčane obveze, a iz te zakonske odredbe ne proizlazi zahtjev da valutna klauzula mora biti formulirana tako da ekonomski rizik promjene tečaja uvijek bude potpuno simetrično raspoređen. Osim toga predmet ocjene nije dopuštenost valutne klauzule kao takve, nego njezina usklađenost s pravilima zaštite potrošača. Sud EU je u predmetu Z potvrdio da ugovorna odredba koja valutni rizik prenosi na potrošača može biti predmet ocjene, a odlučno je, među ostalim, je li potrošaču omogućeno razumijevanje stvarnih i potencijalno značajnih ekonomskih posljedica takvog rizika. Stoga činjenica da je u konkretnom ugovoru postojao i određeni učinak pada CHF-a u korist tužiteljice ne otklanja mogućnost nepoštenosti. Financijska simetrija ne može se svesti na puko utvrđenje da je u nekom razdoblju tečaj pao za određeni iznos. Ocjena se mora provesti s obzirom na sadržaj ugovora i okolnosti u vrijeme njegova sklapanja. Prema nalazu vještaka, ukupni učinak pada tečaja u odnosu na početni tečaj iznosio je svega 38,85 kuna, odnosno 5,15 EUR, dok je zbog rasta CHF-a utvrđena preplata od 3.887,46 EUR. Ta okolnost dodatno potvrđuje da se ekonomski učinak ugovorne odredbe u konkretnom odnosu ne može svesti na formalnu tvrdnju o apstraktnoj mogućnosti kretanja tečaja u oba smjera.

13. Neosnovani su i navodi žalbe kojima se pokušava dovesti u pitanje zaključak o potrebi posebnog ispitivanja valutnog rizika samo zato što i druge valute mogu imati obilježja tzv. sigurnih ili rezervnih valuta. Za ocjenu nepoštenosti nije odlučno je li CHF jedina „valuta utočišta“, niti je odlučno kako se taj pojam koristi u financijskoj teoriji. Odlučno je da je u konkretnom ugovoru dugoročna obveza potrošača vezana uz kretanje strane valute u kojoj potrošač nije ostvarivao prihode te da je davatelj financijske usluge, kao profesionalac, raspolagao znanjem o naravi i rizicima takvog proizvoda, a da ih nije na jasan način prenio potrošaču. Jednako tako nije odlučno ni postojanje posebne odluke HNB-a kojom bi bilo propisano da HNB štiti kunu isključivo prema EUR-u. Za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe nije potrebno prethodno postojanje javnopravne zabrane ugovaranja CHF-a. ZZP upravo predstavlja privatnopravni korektiv dopuštenih ugovornih odnosa između trgovca i potrošača. Činjenica da je valutna klauzula bila zakonom dopuštena ne znači da je svaka pojedinačna valutna klauzula, neovisno o načinu na koji je ugovorena i objašnjena potrošaču, automatski poštena. Isto vrijedi i za pojam „hedžiranja“. Bitno je utvrditi je li ugovaranjem CHF-a na tužiteljicu prenesen valutni rizik te je li takav prijenos, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja bio transparentan i pošten prema potrošaču.

14. Također neosnovano žalitelj osporava zaključak o neosnovanosti prigovora zastare.

14.1. Za računanje roka zastare kada se radi o restitucijskom zahtjevu, koji je posljedica utvrđenja ništetnosti, primjenjuje se posebno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., koje je pravilno primijenio i sud prvoga stupnja. Kako prema tom, obvezujućem shvaćanju, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to i u konkretnom slučaju zahtjev za isplatu nije zastario, odnosno nije ni počeo teći, sve dok se pravomoćno ne utvrdi ništetnost sporne odredbe koja bi zahtjev za isplatu činila osnovanim (jer tuženik nije bio sudionik postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

15. Kako je time sud prvoga stupnja jasnim i pravilnim razlozima obrazložio razloge ništetnosti to je, pravilnom primjenom prava, na temelju rezultata provedenog vještačenja, zakonito odlučio kao pod točkom II. izreke, prihvativši restitucijski zahtjev.

16. Predmetnom odlukom sud prvoga stupnja nije lišio tuženika prava na pravično suđenje i dokazivanje svojih navoda u redovnom postupku (čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Nar. nov., Međunarodni ugovori 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i čl. 29. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst). Naprotiv sud je ozbiljno razmotrio okolnosti konkretnog slučaja, pa propust tuženika da dokaže da je postupao na transparentan način i da je s tužiteljicom pregovarao, što je posljedično dovelo do prihvaćanja tužbenog zahtjeva i njegova nezadovoljstva uspjehom u ovom postupku, ne predstavlja povredu njegovih ustavnih i konvencijskih prava na koja se poziva u žalbi.

17. Zbog navedenog je prvostupanjska presuda potvrđena pod točkama I. i II. izreke na temelju čl. 368. st. . ZPP-a.

18. Odluka o troškovima postupka sadržana u izreci prvostupanjske presude potvrđena je na temelju čl. 380. točka 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

19. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. toga Zakona.

20. Sudu se podredno, kako bi se poštovalo načelo ekonomičnosti ovog postupka, ukazuje na grešku u pisanju oznake poslovnog broja presude što sud prvoga stupnja može ispraviti u svako doba, a ovaj je sud to naznačio i u uvodu i u izreci.

U Zagrebu 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević