Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-357/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Adžiću i Vinku Adžiću, odvjetnicima u Zagrebu, Držićeva 6b, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Mateu Mandiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P -181/2025-8 od 19. rujna 2025. i o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-181/2025-5 od 10. lipnja 2025. kojim je određena vrijednost predmeta spora, u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-181/2025-8 od 19. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-181/2025-8 od 19. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 500,00 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 222,61 eura.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 125,00 eura.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-181/2025-5 od 10. lipnja 2025. kojim je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 388,22 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđenim su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog dana 20. veljače 2008. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove plaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 388,22 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2008. do isplate (točka II. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 526,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2025. do isplate (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka preko dosuđenog (točka IV. izreke). a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka (točka V. izreke).

2. Protiv točke I., II., III. i V. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalbu protiv točke IV. izreke presude u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 500,00 eura podnio je i tužitelj također iz svih razloga iz predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači. Iz žalbe koju je tužitelj je podnio protiv prvostupanjske presude proizlazi i da je tužitelj žalbu podnio i protiv ročišnog rješenja posl. broj P-181/2025-5 od 10. lipnja 2025. kojim je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 388,22 eura.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništavosti Ugovora o kreditu od 20. veljače 2008., te restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koji je tužitelj platio tuženiku temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 20. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.662,96 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca (7 godina),

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj u obvezi platiti naknadu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratno prilikom korištenja kredita,

- da je tužitelju temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu dana 27. veljače 2008. naplaćena naknada u iznosu od 2.925,04 kuna (sada 388,22 eura).

7. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i sada u žalbenom postupku, sporno je da li je prijeporna odredba sklopljenog Ugovora o kreditu ništetna, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koju mu je tužitelj temeljem spornih ugovornih odredaba platio.

8. Sud prvog stupnja odlučujući o spornom pitanju utvrdio je da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da predmetne odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja, da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, te da su stoga iste nepoštene i posljedično tome ništetne u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07 – dalje: ZZP/07).

9. Tuženik osporava utvrđenja sud prvog stupnja ističući u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Također, tuženik u žalbi ističe da ugovaranje sporne odredbe nije bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da nije dovelo do postojanja neravnoteže koja bi bila na štetu potrošača pogotovo ne one znatne. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u odnosu na primjenu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 koja regulira pojam nepoštene odredbe sud prvog stupnja je utvrdio sve pravno relevantne činjenice te pravilno ocijenio izvedene dokaze pri čemu je u pobijanoj presudi jasno naveo zbog čega smatra da sporna ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Za svoja utvrđenja i zaključke sud prvog stupnja je dao logične, jasne i razumljive razloge koje ovaj sud u potpunosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Stoga je u odnosu na utvrđenje nepoštenosti sporne odredbe sud prvog stupnja pravilno i potpuno činjenično stanje, te je pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio izvedene dokaze.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obveza stranaka ugovornih stranaka. Naime, odredba ugovora u kojoj se korisnik kredita obvezuje na plaćanje naknade za obradu kredita predstavlja odredbu koja u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 nepovoljno utječe na pravni položaj potrošača i to u mjeri da stvara znatniju ravnotežu njegovim pravima i obvezama prema tuženiku. Njome se sadržajno tužitelj kao potrošač sadržajno obvezuje platiti naknadu od čak 3,30 % iznosa kredita i takva odredba, u situaciji kada o istoj nije pregovarano i kada nije jasno u čemu se točno troškovi obrade kredita odnose i zašto se isti plaćaju u postotku od iznosa odobrenog kredita, nedvojbeno stvara znatniju neravnotežu u njegovom pravnom položaju prema tuženiku. U tom smislu nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se radi o razumljivoj odredbi. Naime, okolnost što je tužitelj znao da mora platiti naknadu za obradu kredita i što je mogao izračunati visinu iznosa koji mora platiti ne znači da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Također, okolnost što ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita nije bilo propisano odredbama ZZP/07 i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) ne znači i da se radi o razumljivoj odredbi.

11. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da je iznos koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi kojima se korisnika obvezuje da plaća spornu naknadu predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenog plaćanja sporne naknade (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. i Rev-843/2024 od 7. listopada 2025.).

12. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja. U konkretnom slučaju, kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO), te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.). Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tražbina tužitelja zastarjela.

13. Sud prvog stupnja je dakle, odlučujući o glavnoj stvari u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 96. st. 1. i 2 ZZP/07 u svezi s čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom prihvatio. Stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik. Pritom neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja u postupku trebao primijeniti odredbu čl. 326. st. 2. ZOO. Naime u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima i pravnom stavu tuženika, zabrana ugovaranja nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne predstavlja zabranu manjeg značaja tako da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO na koju ukazuje tuženik.

14. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama uslijed čega se pobijana presuda, prema stavu tuženika, ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, razumljive i neproturječne razloge, ista je dostatno obrazložena, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti povrijeđeno tuženikovo pravo na pošteno suđenje i obrazloženu sudsku odluku.. Pritom je potrebno i navesti i da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

15. Tuženik u žalbi navodi i da, ako bi se prihvatio pravno shvaćanje suda prvog stupnja iz obrazloženja pobijane presude, tražbina tužitelja dospijeva pravomoćnim okončanjem postupka, pa kako tražbina tužitelja nije dospjela, to je sud prvog stupnja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 186.c ZPP. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, okolnost što u konkretnom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, ne znači i da tražbina tužitelja nije dospjela, te da se ne može dosuditi u ovom postupku. Stoga tuženik neosnovano ističe da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 186.c ZPP.

16. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužitelja i tuženika kojima osporavaju odluku o troškovima parničnog postupka. Prije svega potrebno je navesti, a kako je ranije već i navedeno, da iz sadržaja žalbe tužitelja proizlazi da tuženik žalbom podnijetom protiv prvostupanjske presude, osim presude, pobija i ročišno rješenje suda prvog stupnja od 10. lipnja 2025. kojim je određena vrijednost predmeta spora, a protiv kojeg ročišnog rješenja, sukladno odredbi 40. st. 3. ZPP, nije dopuštena posebna žalba, već se isto može pobijati (samo) žalbom podnijetom protiv presude.

17. Tužitelj u žalbi tako ističe da je sud prvog stupnja vrijednost predmeta spora pobijanim ročišnim rješenjem pogrešno odredio u visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, već da je isti trebao odrediti imajući u vidu i vrijednost deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva.

18. Međutim, takvi žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani. Naime, tužitelj je u tužbi istaknuo jedan deklaratorni (nenovčani) i jedan kondemnatorni (novčani) tužbeni zahtjev. Međutim, prihvaćanje deklaratornog tužbenog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev (deklaratorni preambul) kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, tada se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva na činidbu, a ne i ona zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-688/00 od 7. siječnja 2004. Izbor odluka 1/2004-251, Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Izbor odluka 2/2002-156, Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Rev-1927/2017 od 18. siječnja 2022. i dr.). Stoga je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja pravilno vrijednost predmeta spora utvrdio u visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 388,22 eura, a ne u visini od 1.715,45 eura kako to pogrešno smatra tužitelj.

19. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u tom dijelu odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja, te potvrditi ročišno rješenje suda prvog stupnja kojim je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 388,22 eura,

20. Posljedično pravilno određenoj vrijednosti predmeta spora, pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Stoga je žalba tužitelja, ali i tuženika, kojima pobijaju istu također neosnovane.

21. Slijedom svega ranije navedenog, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke. Također, i žalbu tužitelja koju je isti podnio protiv odluke o troškovima parničnog postupka je također, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 500,00 eura.

22. Tuženiku i tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalbe nisu bile osnovane (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

23. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj